Cijena: NA cca 7 EUR (ožujak 2010.)
Službeni sponzor 105. dojma je Šiško (na fotografiji sa slomljenom rukom XOXOXO ) koji je donio rijedak cvijetak, bijelo DOCG vino Toskane! Uraaaaaa!
Vernaccia di San Gimignano jedino je Toskansko bijelo vino od sorte „Vernaccio“ koja nema dodirnih točaka s ostalim istoimenim sortama diljem Italije jer Vernaccio zapravo predstavlja „domaće“ vino.
Međutim, nek se javi tko je ranije probao Vernacciu di San Gimignano koja je postala opskurna sorta kraj tolikih crnih SuperToskanaca, odnosno kraj cijenjenih (superskupih) Chiantija, Brunella di Montalcina, Nobile di Montepulciana i drugih.
Cecchijeva Vernaccia di San Gimignano specifične je blijedožute boje u čaši.
Nos podsjeća na Sauvignon, djeluje svježe, pomalo voćno i travnato, s vremenom i mineralno, ali aromatski je poprilično suzdržano.
Srk!?! Slankasto, nevjerojatno lagano, podsjeća na najblaži i najmlađi bijeli Sancerre ili Pinot koji mogu zamisliti. Ili Zagorsku brajdu 🙂 Aromatski nepristupačno. Suho, vrlo suho, ali toliko „prozirno“ da predstavlja izazov.
Kiseline jedine donekle odskaču od sladora ili alkohola ili bilo kakvog izražajnijeg aromatskog profila, ali ne mogu reći da su kiseline osobito jake. Zato je vino tako pitko i delikatno. Svježe, uz isprva jedva primjetnu diskretnu gorčinu. Kada bi baš morao odrediti aromatski profil odlučio bi se eventualno za grejp i ananas.
Zapravo je fascinantno! Nakon dugo vremena susret s nečim novim. To iskustvo vrijedi visoku ocjenu, ali u realnim okvirima za ovaj uradak Cecchi je kod mene zaslužio 2/3 na skali 0-5.
Dnevnik vinopije 
Mi kao da smo se dogovorili …i ja sam danas pisala o Toskancu…ali o Brunellu di Montalcino,:) Bijelo iz Toscane moram priznat nisam do sad imala prilike probati, morat ću nešto poduzeti po tom pitanju, :P.
Vidim bit će tu i Clai i Bibich… Jako lijepo!
bila cura u san gimignanu prije par godina i donela vernacciu – navodno u tom gradiću piju samo to i to im je neki kao suvenir za turiste 🙂 To je jako staro vino/sorta što se proizvodnje tiče imaju i neku kao priču da ju je i dante pio
Priča je obično najvažnija 🙂 13. stoljeće dakle, pametno.
O Clai- o Taselu sam već pisala…ali nismo mogli odoljeti pa smo sa susjedima otvorili još jednu bocu,:) No bit će još od Clai-a sigurno jer sam ja njegov veliki fan, nadam se da kad maleni još malo poraste da ćemo malo i do njegovog podruma ponovo…:)
Vidio sam vidio 🙂 Veseli me i već sam krenuo pohvaliti site što zapravo stignem i sad.
u listopadu spavah i jeh svakovečenjo upravo u san gimignanu, i svakodrugovečernjo pih vernacciu… lako za dantića, ali to je jedno sasvim pristojno i nepretenciozno vino koje izvrsno prati toskanske gastro-kreacije. zanimljivo je da je ovo vino u fantastičnom restoranu na možda i najboljoj poziciji u gradu, na zidinama s pogledom na toscanu, koštalo ni manje ni više nego – 13 ojra… pa recite da ne može dobro i pristupačno. bilo kako bilo, hvala što si mi izmamio osmijeh i vratio me tik do monte chiantija. no to je već sasvim druga priča…
Izgleda mi kako sam nehotice probudio ugodno iskustvo svjetskom putniku. Svijet je očito ispao manji nego što sam i sam mislio pozivajući rijetke koji su kušali ovo vino i k tome zapamtili kako se zove 🙂 Drago mi je zbog toga kao i zbog Tvojeg komentara te u tom smislu vjerujem kako bi imao sluha i za tu “drugu priču”…
Također, ako je netko nedavno boravio u Rimu, dobrodošla mi je slična preporuka za pristupačnu klopu i eventualni wine shop ?!?
uh, druga priča je bajna… slikoviti toskanski gradić panzano, šetnja uličicom, pogled udesno i natpis ”akademija dobrog ukusa”, unutra pic-pic sređeni talijan vodi turiste po degistaciji vina, maslinova ulja i rakija… prva misao – turistička patka. povratak istom uličicom prema autu, pogled ulijevo – i ”ajmo uć”… sat i pol vremena kasnije, bogatiji za predivno iskustvo druženja sa pravim znalcem (Stefano) i desetak degustiranih vina i nekoliko maslinovih ulja, te tri crne buteljke i dva maslinjaka u rukama. čovjek zna znanje – o vinu priča kao o ženama i prijateljima, ima buteljke malih vinara (”jer antinorija ili frescobaldija ćete ionako naći u svakom kutku svijeta”), od kojih je jedna svojom svilenkastom uljuljkavošću i nepco-grloklizavošću već vratila svaki detalj toscane u zagrebački stan. druge dvije čekaju the priliku. nije proust bio lud…
U potrazi za izgubljenim vremenom dakle, svatko zaslužuje svoj Mala Madeleine kolačić… hvala lijepa na iznimnom komentaru.
nisam baš ljubitelj vina, al dobro je znati… pozdrav 🙂
Evo, nadoknadjujem, u trenucima dokolice, mjesece necitanja tvog bloga, a i dalje se odlicno zabavljam, sve 5! Dvije stvari… na ovo tvoje retoricko pitanje “Medjutim, nek se javi…”, evo, javljam se! Necu ovdje sad tupit s nepotrebnim detaljima, ali ako te Vernaccia vise interesira, slobodno se javi za info. Kao drugo, pitao si za naputke za Rim, a vidim da ti je taj put u medjuvremenu otpao? Ako ne kraju odes, vidi pod 1., he he, slobodno se javi za “tips”! Pozdrav!
Ne podsjećaj 🙂 Rim će pričekati drugu priliku…
Vidim da si ekspert, osobito za Italiju tako da ću se sigurno javiti te unaprijed zahvaljujem na pomoći.