Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 1998.

Zrela jabuka.
Bez smeđeg, bez kompota, samo začin koji zrači neopterećen kemijskim balansom.
Uz livadni med, pelud Cialle, kralj svih rižota, onaj s vrganjima, postaje istinski potpun.
Cjelovitost, jasno, nije statična kvaliteta. Transformacija nudi uvid u kompleksnost i vitalnost velikih vina.
Svježina i sol, slanost koja ostaje nakon gutljaja. Začinska, neumoljiva, tvrda sol.

Tesch, Riesling, St. Remigiusberg, 2014.

Cijena: 65,95 kn

Bez tvrdoće, bez grubosti. Lakoća i svilenkasta mekoća, a intenzitet nepopustljiv. Grize. Ne toliko perzistentan koliko uvjerljiv. Magija Rieslinga.

Limunska trava, citrusne i razvijenije tropske senzacije nisu površne niti djeluju artificijelno. Provlače se između mineralnih tonova saliniteta kakvog vulkansko tlo ovog položaja ostvaruje.

A ovo je tek jedan vrlo solidan Riesling, neloš Nahe 🙂 …koji inače košta dosta više, ali dovoljno sam rekao. RiSELING 😀

Govorko, Brankić

Cijena: 50,00 kn

Nakon Đelozije, nastupio je i taj trenutak usporedbe crnih kupaža ove zanimljive vinarije iz još zanimljivijeg vrgoračkog podneblja, a meni najzanimljivije zbog sortnog sastava. „Brankić“ je blend baziran na Plavki (Plavina) uz dodatak Vranca i/ili Plavca ovisno o godištu.

Govorko Brankić vertikala

Brankić 2015

Blend Plavine i Vranca. Razvijeno u mirisu, čak uz dodir balzamičnosti, idealna voćna zrelost koja postaje vinozna, lagana zadimljenost… ali sve lijepo integrirano, balans vina koje traži adekvatno jelo, začinjeniju hranu. Nešto opulentnije vino u ovoj vertikali, ali vrlo skladno, zaokruženo vremenom. Odličan indikator intencije vinara, premda se narednim godištima stvari mijenjaju.

Brankić 2016

Tamnije voće, visoka zrelost i granična prezrelost, ali bez ukuhanosti. Aromatičnost se razvija u začinskom spektru, kožnatostm uz izraženiju taničnost u afteru. Opet, intencija je jasna, balans. Koncentracija, ali ne težina. Dovoljno prostora da se suhoća, kiseline i tanini usklade i prodube.

Brankić 2017

Osjetno različito! Svježije i osjetno „tanje“. Ne djeluje kao pitanje koncentracije ni ekstrakcije već zrelosti materijala. Balzamičnost nije isto što i hlapivost, a utjecaj Plavca ovdje nije zanemariv. Tvrđe u struktruri, s drugačijim acid-tannin odnosom, stisak kojem treba vrijeme da se opusti, kako u boci tako i u čaši.

Brankić 2018

Mladost i voćna svježina osvaja. Crveno voće, brusnice, višnje… i kožnati tanin. Kao da je ostatak sladora nešto izraženiji u odnosu na prethodne godine. Već nakon kraćeg prozračivanja, djeluje opuštenije i „neforsirano“, premda je taj dojam nezahvalan kad je u pitanju uzorak iz bačve.

 

Umjesto zaključka, drago mi je da ima prostora i hrabrosti za nova imena da ostave svoj trag. Nije sporno da postoje preduvjeti za stvaranje „age worthy“ vina koja trenutno sigurno vrijede više nego koštaju, ali ostvarivanje „sense of place“ kvalitete je u tome presudno. O Govorku će se još govoriti :), a meni je bio privilegij steći ovakav uvid.

 

Krš, Orange, 2017.

Cijena: 124,90 kn

Istovremeno nekako mekano, s nježnim stiskom na nepcu, od narančastog tanina i jabučne kiselosti, a sve čvrsto na hrpi, u cjelini cideraste svježine, nikad posmeđile i – duhan. Primjereno 🙂

Egzotičan začin ustrajno zrači kod jednog od najuspjelijih narančastih vina trenutno na polici.

Očito je nakon 2015.godine, i 2017. dala besprijekoran materijal za spontanu fermentaciju bez higijene dodanog sumpora. Važno je da je u tom slučaju i materijal Žilavke primjereno (ne)tretiran u vinogradu, na jednom od najljepših položaja koje sam obišao u Hercegovini.

Nazdravlje!

Adžić, Crni Pinot, 2015.

Cijena: 125,50 kn

Vidio sam dosta piva koje više izgledaju kao vino od ove bočice.

Ali sam probao puno više vina koja manje izgledaju kao Crni Pinot od Adžićevog.

Nalazim nepravednim da ovo vino prođe nezabilježeno.

Kad zadimljenost ustupi mjesto voću, crvena bobičasta nota ustraje. Možda je „ukusno“ neuobičajen aromatski deskriptor, ali vino je baš takvo – „ukusno“. Dijelom zahvaljujući gurmanskim pinotovskim kiselinama, dijelom zahvaljujući glatkoj teksturi, dijelom slatkoj zrelosti do savršene truležastosti…

takav diskretni šumski vonj u afteru, uz transparenciju i balzamičnost, nastupa kao skladna melodija, toliko ugodna da liječi.

Pogled unatrag, korak naprijed

Neke trenutke iz 2019. još nisam podijelio. Želim ih zabilježiti sada i na neki način, time ih istaknuti. Ne znam koliko je potrebno naglašavati individualnu perspektivu. Za svaki slučaj, to što ja smatram značajnim, ne mora biti značajno nekom drugome.

Volim iskustvo koje ruši predrasude. Takvo se ostvarilo na festivalu crnih pinota Modri Les Noir, održanom u Kendovom dvorcu u Idriji uz nemali angažman i još veću viziju Matjaža Lemuta. Osim Tilie, prvi put sam imao priliku probati njegov švicarski Pinot Noir. Zahner Pinot Noir Truttiker iz 2018 i Gold Label iz 2015 pokazuju predivnu zrelost materijala idealno ostvarenu u vinu. Mineral i arome zemlje uvjerljive su na način kako možda samo Crni Pinot to može ostvariti.

 

Međutim, iskustvo koje ruši predrasude nije ni švicarski, ni talijanski, ni mađarski, ni srpski, ni slovenski, ni hrvatski Pinot Noir, već – poljski! Vinarija Winnice Wzgorz Trzebnickich uzgaja Pinot nedaleko Wroclawa u Poljskoj i uz nekolicinu genijalnih vina (gdje uz Zahnera moram zasad makar usputno zabilježiti Protnera, Pasji rep, Castelfelder, Franz Haas, Heaps Good Wine) uspio me osvojiti svojom energijom, drugačijim balansom i snagom materijala. Osebujan PN, ali koji itekako ima smisla, sa zemljanim mirisom, sav taj funky forrest floor i onda vibrantna zrelost u gutljaju, skoro autolitičnost koja ulazi direktno u krvotok.

Upućeniji će komentirati kako je tragom evidentnih klimatoloških promjena, Poljska možda u prednosti pred tradicionalnim regijama Crnog Pinota. Čini se očito, ali to je Crni Pinot. Ništa nije očito.

Drugi trenutak koji me ugodno iznenadio u 2019. godini dijelim s neusporedivo većim brojem sudionika i posjetitelja zagrebačkog VinoComa. Čak mi je nekako drago da Ivo Enjingi nije nastupao pod jarkim svjetlima najveće dvorane najvećeg hrvatskog vinskog festivala. Sigurno zaslužuje prime position, ali podrum mu bolje pristaje. Ne bi me samo zbog toga skrovitost Casino cluba privlačila više od blještavila Smaragdne dvorane, ali službeni nastup Enjingija na VinoComu ima puno veći značaj nego još jedna radionica.

Osobito, jer je prvi put predstavljeno bijelo Venje 2010. godine. Uzorak iz podruma blistao je svojedobno suptilnošću, finesom, ali sa svom suzdržanom snagom, povlačeći usporedbe s legendarnom 1998., a napunjena boca sada je otklonila moje strahove „da li je Enjingi čekao predugo“, „hoće li se vino nepovratno izgubiti“, „što ako se promijeni u krivom smjeru“… Potreban je velik vinar da nadraste sve sitne strahove i malodušnost. Samouvjerenost s pokrićem ostvaruje se ponovo, upravo s Venjem.

Još jedan trenutak dogodio se tijekom posjete vinariji Schützenhof u burgenlandskom Eisenbergu. Bio je to tekući mineral. U boci Blaufränkischa „PUR“ iz 2014. godine, s navojnim čepom živi najbolja Frankovka koju sam ikad probao. Čisti začin Eisenberga, asketski prisutan, zahvaljujući zahtjevnoj godini. Strukturom i dinamikom više nalikuje srčanom furlanskom Refoscu Ronchi di Cialla nego često apostrofiranim bordoškim uzorima u kontekstu austrijskog burgenlanda. Premda dugovječnost nije upitna u smislu evolucije u boci, ovo je odličan primjer vina koje možda nije „veliko“, ali pruža veliki užitak.

Kao kad se više veseliš kućnim šlapama s kojima me radni kolektiv iznenadio za rođendan nego najskupljim čizmama (koje sam si poklonio sam).

Ove je godine bila i desetogodišnja obljetnica ovih stranica. Iz osobne perspektive, bio je to period u kojem sam postao otac, razveo se, zaljubio, prekinuo, selio nekoliko puta, pomogao nekome, drugog povrijedio, bio ponosan, tužan, ushićen, prizemljen, oduševljen, razočaran, samouvjeren, razuvjeren, isprepadan, čvrst, shrvan, euforičan, očajan, bijesan, sretan… i zahvalan, osobito vinu 😂

Sretna vam 2020.

Vina Škoro, Graševina, 2018.

Cijena: 69,98 kn

Obzirom na aktualni dnevnopolitički kontekst, pridružujem se veselju, ali s ponešto ozbiljnijim pitanjima 😀

Da li je dozrijelo? Da li je spremno? Da otvorim sad? Il` nikad? 🤔

Malo mi se (vino jel`) čini ugašeno, a kao da istovremeno nije „dovršeno“, kao da još „radi“, „probavlja se“… jer trenutno je aromatski fokus na jabučno-grožđani sok. Limb.

Međutim, cjelina djeluje opušteno i ispija se s lakoćom i ugodnim têkom. Možda postane najbolja Graševina ikad, a možda se raspadne do preksutra. Neizvjesno :-)))))

Naizgled neforsiranom pristupu unatoč, određena „pikavost“ me muči, nešto ne-naturalno… kad je naglasak na materijalu, on mora biti besprijekoran. Prethodna berba bila mi je uvjerljivija.

Nego, istina je voda duboka, pa nek boca istine presudi 🤣