Rizman, Primus Plavac Mali, 2015.

Cijena: 141,75 kn

Tko čeka, taj i dočeka? Osjećao sam kod prvih Plavaca Komarne da tu ima nečeg puno dubljeg. Već neko vrijeme sa zadrškom očekujem da se ostvari onaj šarm koji je pred dvije godine pokazala „nulta“ berba 2009. iz arhive podruma Rizman.

Dočekali smo.

Kakvo vino! Plavac kad je u balansu, to je nevjerojatno iskustvo. Suho, s 13.5% – pozicija u kojoj Plavac Mali postaje „velik“.

Ne velik količinom već kvalitetom ekstrakta. Kad slani vjetar unosi miris makije u nosnice. Kad se zreli, promišljeno školovani tanin rastapa na nepcu noseći herbalni potpis podneblja u kojem je nastao i rastao.

I to bez da se previše trudi. Naizgled lako. Ali, idealna zrelost materijala bez pretjerane koncentriranosti već je čudo za Plavac Mali. Čudo tenzije i svježine. Čudesna dinamika na nepcu…

Možda najvažnije… prepoznatljivost. Pitanje identiteta. Može li na slijepom kušanju ovo vino asocirati na nešto drugo, nešto što nije Mediteran?

Ne može, složio bi se i Vojko Vrućina #bach #kakoto #nijemijasno #hestegiranjejeiritantno

Plavci koje treba čekati i koje se isplati čekati, ali kojeg više ne mogu čekati jer je predivan već sad. Srk 😀

Oglasi

Šipun, Sansigot, 2015.

Cijena: 85 kn

Na ovogodišnjoj radionici o Sansigotu održanoj u Hotelu Gospoja u Vrbniku na Danima vina otoka Krka, blistao je Sansigot godišta 2013. vinarije Šipun. Opravdano i pravedno 😀

Pravedno je da onaj vinar i rasadničar zahvaljujući kojemu danas i postoje barem ta dva Sansigota na tržištu, pravi uspješan Sansigot.

Opravdano je ulaganje i trud u ovu sortu jer Sansigot evidentno pokazuje da je s vremenom vrijednije vino nego u svojoj mladosti.

Jako bi volio da se mogu vratiti u prošlost isprobati taj izvorni Sansigot sa Suska ili negdje s Krka gdje je bio poprilično raširena crna sorta. Možda je zbog svojih osobina vremenom izgubio popularnost, kao što su vinogradi na uzvišenim položajima kopnili da bi danas cijelo vrbničko polje bilo puno vinograda.

Sansigot je vino tanjeg tijela kojem je prava pozicija očito negdje oko 12% alkohola. Tu do izražaja dolaze posebnosti zbog kojih je značajno i drugačije od svega ostalog. Možda najvažnija posebnost koju pokazuje su karakteristično hladne kiseline, istaknuta „vino koje hladi, a ne grije“ kvaliteta. Uz dodir balzamičnosti toliko je šarmantno, a istovremeno zahvalno.

Jer lako ga je spariti s raznim jelima. Kako je izrazito suho, a nije tanično, gutljaj je lagan. Međutim pokazuje progresiju na nepcu i razvoj u čaši. Neočekivana slojevitost i kompleksnost, dijelom rezultat dobrog hendlanja materijala. Zrelost, a ne ukuhanost. Miriši na čaj, herbalnost i humus su mirisne asocijacije, kaduljasto je i zemljano na specifičan način.

Važna je tu i uloga malobrojnih i jako sitnih, ali kožnatih tanina.

Na Vinskoj srijedi u Basementu sam bio u prilici probati još nenapunjeni Šipun Sansigot berbe 2016., uzorak iz podruma Ivice Dobrinčića…

Uglavnom, rezervirao sam karton 😉

Monterosso, Malvazija Istarska, 2017.

Cijena: 79,98 kn

Ovo je jako pravilno vino, vinozno i konkretno. Djeluje dovoljno čvrsto da bi s lakoćom moglo ispratiti i pikantne crvene umake. Vitalne kiseline drže se na nepcu bez da smetaju. Cjelina je pitka s realno neprimjetnih 13% deklariranog alkohola, ali kvaliteta se proteže i traje dulje od očekivanog.

Iz dosadašnjeg iskustva usuđujem se ustanoviti kako je istrijansko crveno tlo (načelno) idealno za Terane i crne sorte. Bijela su tla ta koja (načelno) ostvaruju, kao bitan preduvjet, elegantnija vina i to se osjeti kod Malvazija.

Ova je Malvazija proizvedena u Italiji. Prepotto, onaj kod Trsta, ne onaj kod Udina 🙂 „Od grožđa ubranog u našem vinogradu u Hrvatskoj“ kako kaže etiketa.

Osjeti se to na način na koji se osjeti da je dobro vino dobro vino i da možda više nije potrebno forsirati konvencije prema kojima se Malvazije dijele na „svježe“ i „odležane“. To su ona vina za koja kažemo „kao da nisu odavdje“.

Monterosso je izvrsno, ugodno, uravnoteženo vino iz sorte Malvasia Istriana koje nije opterećeno lokalnim okolnostima „mlade“ ili „zrele“ Malvazije, koje će vremenom biti još uravnoteženije, još dublje i još konkretnije, nadam se upravo u tom mineralnom smjeru koji se spominje na etiketi, a i dalje pristupačno bez ambicije da ga se mora čekati tri godine da bi se uopće moglo konzumirati…

Naučilo me po tko zna koji put koliko je utjecaj čovjeka (vinogradara, podrumara, vinara) presudan jer premda s crvenog tla na vrhu Savudrije, uz prodornost pokazuje i eleganciju, suzdržanost i nadam se, dubinu.

Ovo vino je i svojevrsna najava Salona pjenušaca jer sam ga kao pjenušavu varijantu „otkrio“ upravo 02.02. ove godine. Veselim se i trećoj (hrvatskoj) inkarnaciji Salona pjenušavih vina s puno novih otkrića i potvrda etabliranih favorita pa ovim putem najavljujem 01. veljače 2019. u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik…

Živjeli!

Festival Crnog Pinota – Modri Les Noirs

Tematski festival inspiriran možda najfascinantnijom od svih sorti… Pinot Noir ima ključnu ulogu za neka od najznačajnijih vina. Samo u Francuskoj, od Blanc de Noirsa ili rosea Šampanje preko crvenih Sancerrea do najcjenjenijih terroirea Burgundije, utjecaj Crnog Pinota bio bi dovoljno fascinantan. Međutim se raširio skoro svuda po svijetu i zaintrigirao mnoge vinare koji pokušavaju otkriti njegovu tajnu.

Jedan od njih je i Matjaž Lemut, čiji je Tilia Estate ozbiljno posvećen Crnom Pinotu. House of Pinots je slogan vinarije s vrlo jasnim fokusom – na Pinote. Matjaža sam upoznao prilikom jedne posjete Vipavi i odmah shvatio da se radi o jednom od onih ljudi s prirodnim utjecajem. Jer nije lako okupiti sve vinare da podrže manifestaciju koja do jučer nije postojala. Matjaž je kao glavni organizator festivala Modri Les Noirs uspio organizirati proizvođače Crnog Pinota Vipave, Goriških Brda, Štajerske, čak (Slovenske) Istre i (Hrvatske) Plešivice i drugih regija.

Svakako, osim samih vina i vinara koji ih predstavljaju, lokacija je dodatni magnet. Kendov dvorec, u privatnom vlasništvu Ive i Edvarda Svetlik, a koji u potpunosti utjelovljuje luksuz i karakter Relais&Chateau koncepta, bio je istaknuti protagonist manifestacije. Moram priznati, prilika da kušam i poneku (Grace) Rebulu Svetlik, bila je dodatni mamac i meni.

U čarobnom ambijentu predstavili su se uglavnom renomirana imena i poneki „autsajder“. Hrvatski predstavnici mogu biti ponosni. Npr., od svih rigidno pedantnih „pravilnih, blueprint pinota“, odnosno „pinota kontrole“ kakvi su i Tilia Estate i Dveri-Pax i Verus… upravo Korak je blistao.

A Tomac je, s još nespremnim Crnim Pinotom 2017 pokazao već neusporediv sklad i energiju – meni jedan od najboljih na festivalu. Drago mi je i da Quentin Sadler dijeli slično mišljenje. Već samim odabirom Quentina za moderatora radionica, Modri Les Noirs demonstrira upućenost umjesto populističkog i konformističkog pristupa. Quentin je bio odličan. Pravo osvježenje i osoba s kojom je privilegij komentirati vino.

Jedan od komentara bio je i nevjerojatan diverzitet, razlike među vinima koje su sve iz iste sorte. Upravo to je Pinot Noir. Možda crveno tlo Istre nije idealan teren za ovu sortu, ali Klenarov PN iz 15godišnjih vinograda bilo je toliko uzbudljivo, kožnato, neobično dobro vino. Svakako i „PN netipično“. Međutim, da li su PN Goriških Brda „tipičniji“? Teško. Realno, niti Brda nisu bogomdana za PN, ali tamo ima ozbiljno dobrih vinara koji to kompenziraju. Impresivni šarm Brda demonstrirali su Jakončić, Kristančič, Marjan Simčič, Ščurek i Vinska klet „Goriška brda“.

Ščurek (2013) je bio neočekivano uzbudljiv i energičan, dinamičan na nepcu s ugodnom progresijom, granično volatilan i balzamičan, a s rastopljenim taninima u kičmi, zemljanom forrest floor aromatikom…

Najbolji PN Slovenije ipak dolaze iz Vipave. Očekivao sam da će Burja biti moj favorit i premda je bio divan na svoj suptilan način, jedno drugo ime je blistalo. Pasji rep, vinarija čiji autohtoni Zelen sam upoznao, ali ne i PN. Da moram u ovom trenutku odabrati jedno vino od svih, vjerojatno bi odabrao Pasji rep.

Drugi bi bio meni do jučer totalno nepoznati Heaps Good Wine Company !?! Godište 2016. pokazuje kuštravo lice PN, slatku acidičnost uz prekrasnu integraciju drva. Dugo nisam probao ovako vibrantno, skoro električno, vino. Čak niti iz čuvenog Ritoznoja slovenske Štajerske 😀 Međutim, skoro paradoksalno skladno, sve na svojem mjestu…

A mjesto, Idrija. Čarobno samo po sebi. Dostojna kulisa čarobnoj sorti – modrom pinotu.

Kosovec, Frankovka, 2017.

Cijena: 65 kn u podrumu

Full impact na 12,5%! To se traži od dobrog vina.

Frankovka Kosovec iz 2017. još je mlada i doslovno se osjeti grožđe. Ali već u dobrom balansu. Svježina voća i zemljanost, uz dinamiku na nepcu, odlike su odlične Frankovke.

Tamno voće oko osvježavajuće kičme, zdrobljeno grožđe s kožicom, ta voćna kožnatost idealno se ponaša uz različitu hranu. Jer tanin je istovremeno sitan i još zrnat, a srčane kiseline divno raspoređene.

Uz sve navedeno, vjerojatno najvažnije što se može reći o ovom vinu je ono što predstavlja. Kao i sva vina Kosovec, Frankovka je vino vinograda. Kosovec je najsretniji kad u podrumu ne mora raditi „ništa“. A ako je godina uspjela poput 2017. onda i nema potrebe.

Napokon, 2017. će osim Frankovke dati fantastičan Škrlet, ali i Chardonnay i Zweigelt i Pinot Crni. Veselim se!

 

 

Cabernet Franc

Ne znam zašto se uporno inzistira na Bordeaux referenci kad se spominje Cabernet Franc :-/ Možda je tome tako jer su jedini ozbiljni 100% Cabernet Francovi uvezeni u Hrvatsku Chateau de Coulaine (link na dojam) i “Mephisto” Domaine de l’Ecu. A ni njih baš nema u prvom dućanu.

Kao drevna sorta, Cabernet Franc je bio važniji u Bordeauxu prije dolaska filoksere u Europu 😀 Danas je, osim u iznimkama (među kojima su Chateau Lafleur i Cheval Blanc najpoznatije), Cabernet Franc tek treća sorta Bordeauxa. Tih desetak posto zastupljenosti u vinogradima nekad su značajan doprinos, a ponekad su tek „osigurač“ brojnim vinarijama. Merlot je kraljica, a Cabernet Sauvignon kralj Bordeauxa. Novookrunjeni, jer Cabernet Sauvignon je nastao spontanim križanjem Cabernet Franca i Sauvignon Blanca. Pametni Francuzi nisu ga nazvali Franc Blanc 😀 već kaberne sovinjon molim aplauz.

U našim se krajevima spominje i Villany Franc kao „referenca“ jer su Mađari odlučili uložiti u svoj CF i „brendirati“ ga tako. Ako mogu Francuzi, mogu valjda i oni. Možda za stotinjak godina i uspiju. Zasad sam probao mali broj uistinu terroirskih CF-ova iz Villanya.

Ali zar nije tako i s razvikanim francuskim apelacijama? Preserans da se skuplje proda, a od terroira ni „r“ ?!? Nije.

Kao i mnoge druge sorte, Cabernet Franc je istaknuti adut regije Loire. Dok tržišno zvučnija imena poput Champagne ili Sancerre ili Chablis ili Chateauneuf-du-Pape pune police Lidla bezličnim poluproizvodima, tko je spreman platiti lipe više za Chinon?

Ne znači da hrpa Cabernet Francova Loire nisu bezveze. Ipak, apelacije Chinon, Saumur, Bourgueil i Anjou nisu toliko razvikane i spletom okolnosti su ostale „ispod radara“ tako da je puno vina koja su neusporediva vrijednost za novac. Možda i zato jer postoji lokalna tradicija i kultura stola koja konzumira lokalni „proizvod“ kao preduvjet identiteta. A pro pos identiteta i karaktera, postoji i ono što Francuzi nazivaju terroir, a fenomenalno se osjeti upravo na ovim vinima koje sam otvorio usporedno, nadajući se doživjeti te posebnosti.

Uz zrelo voće, zemljanost je očekivana ekspresija svih (dobrih) Cabernet Francova, ali usporedno kušanje ovih vina bilo je doslovno žvakanje kamenja 🙂 Prava lekcija iz različitih vidova mineralnosti.

Također je ovo bila lekcija o kompleksnosti vina. Većina vina se mijenjala tijekom kušanja i osobito u danima nakon, ponekad nevjerojatnom progresijom, ponekad transformacijom.

Domaine Pithon-Paille, Graviers, 2012. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Crvena smokva, osvježavajuće zelena izvana i zrnato-sočno-slatka iznutra. Tamni barnyard odmah se pretvorio u zrelo voće i jasnu zemljanost. U ustima vrlo pravilno, linearno i mineralno.

Predivna tesktura granuliranih tanina, ravnomjerno raspoređena herbalna trpkost, kao i kiseline. Čvrste, kamene… gravel soil.

Ipak, zbog svoje robusnosti, ali zato i jasnoće ekspresije, djeluje rudimentarno, „jednostavno“ u usporedbi sa sljedećim vinima, premda je imalo fantastičnu progresiju.

 

Domaine de la Lande, Le Pins, 2014. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Isprva se učinilo „po čepu“, ali bilo je samo ekstremno reduktivno. (još jedna odlična lekcija) Izrazito suho, izraženo zemljano. Mineralnost (glineno-silicijsko tlo) koja ostaje urezana u nepce dugo nakon što popusti suhi tanični stisak.

Djeluje puno mlađe i bojom (ljubičastiji tonovi) i kondicijom (bilo je zatvoreno u početku), ali s jasnim naznakama slojevitosti.

Međutim, premda eterično, ipak djeluje linearno, kao brza rijeka i zapravo se najmanje transformiralo od svih vina u ovom lineup-u.

 

Domaine Estelle & Rodolphe Cognard, Les Tuffes, AOC Bourgueil, 2014.

Cijena: između 14 i 20 Eur

Na prvi šnjof to je „moje“ vino 🙂 Tuffes tartuf 😀 Truležasto na dobar način. Granično štala, a u cjelini šarm. Najviše poput spomenutog Chateau Coulainea. Raskošno, široko razliveno u ustima, ne more, ali jezero. Istovremeno dinamično, živo, zemljano-mineralne senzacije isprepletene s voćnim. Malina, balzamičnost, raskoš.

Zagonetno. Više uskraćuje nego otkriva. Doima se asketsko na nepcu. Egzuberantna aromatičnost s nosa postaje asketska priroda na nepcu.

Razvilo se predivno, integriralo i produbilo u danima nakon otvaranja.

 

Domaine du Bourg, Les Graviers, 2015. (Saint-Nicolas-de-Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Čini se kao savršen sklad. Način na koji pokazuje voćnu zrelost i jasna naznaka zemljanog već na nosu… idealno.

Predivno poigravanje pitkih kiselina i sitnog školovanog tanina. Idealna zrelost. Ravnomjerno u svim smjerovima, a čvrsto i čisto. „Bešavno“ vino (Hvala Vjeko!)

Sklad/balans + perzistencija i intenzitet + naznake transformacije = potencijal dozrijevanja u boci. A cijelo vrijeme skromno, nenametljivo, slankasto, zavodljivo… predivno, duboko vino, koje se lako ispija, a impresionira bez poziranja. Naravno, najbolje od svih nakon nekoliko dana.

 

Yannick Amirault, Les Quartiers, 2010. (Bourgueil)

Cijena: između 14 i 20 Eur

Izraženo zreli materijal u mirisu koji sluti na gust gutljaj 🙂 Što se potvrđuje na nepcu. Gustoća (više djeluje kao kvaliteta nego količina ekstrakta doduše) nivelirana svježinom kiselina, intenzitet bez opterećenja, punoća (zapravo prisutnost) bez težine, terroir… opet drugačiji. La terre a Blanc se naziva vinograd od 1,5 ha na tlu s višim udjelom krede.

Bijelo tlo i ovdje pokazuje drugačiju, delikatniju mineralnost, manje slanost, više kredasto, šupljikavi siporeks na nepcu 😀 …kamena začinska sol zvuči bolje

Toliko specifično da se čini kako bi ovo vino divno ispratilo i ribu…

 

Chateau de Villeneuve, Saumur-Champigny, 2014.

Cijena: između 14 i 20 Eur

Na kraju jedan Saumur-Champigny koji je djelovao čak sirupasto odmah po otvaranju da bi ubrzo miris materijala preuzeo, kožica grožđa u fermentaciji… široko, razlijeva se nepcem raskošnije. Miris stare kuće (hvala Andrija). Čini se sličnije St.Nicolas de-Bourgueilu i Les Tuffesu u ovom lineupu.

Moćno tijelo ne smeta surovoj minralnosti da se formira. Ne znam da sam ikad žvakao ukusnije kamenje 🙂 Ovdje nema soli ni okusa krvi, čista kamena surovost podržana zrelim voćnim i fermentativnim aromama. Još nemirno i raštrkano u usporedbi s onim balansom u koji će se dovesti.

 

Za neki zaključak potrebne su dodatne informacije 😀 😀 😀 Tako da umjesto zaključka, doživio sam Bourgueil više straightforward, linearna vina izavne mineralne ekspresije, ali tvrđe od St.Nicolas de-Bourgueil i Saumur-Champigny (i Les Tuffes) koji su suptilnije, više integrirane i totalno čarobne mineralnosti. Međutim, svako vino je „kamenje“. Svako je zemljano-mineralno, a svako osjetno različite mineralne ekspresije od drugoga.

 

Neka bude zabilježeno da je otvorena narudžba od 15. studenog 2015. stigla do mene 15. srpnja 2018. Točno nakon dvije godine i 8 mjeseci 🙂

 

Na kraju, prijatelju, zahvaljujem na savršenom potezu. Vrijedilo je čekati.

Blaž – Festival Blatine i Žilavke

Od značajnih vinskih regija očekuje se da imaju svoju sortu, nešto autohtono što može postati autentično makar uopće ne mora biti prihvatljivo nikome izvan lokalne kulture, ali mora biti raspoznatljivo drugačije.

Hercegovina je drevna vinska regija, danas najpoznatija po bijelim vinima iz sorte žilavka. Međutim, možda čak i više od žilavke, jedna sorta je doista specifična za Hercegovinu. Zove se blatina.

Nije poznato odakle naziv. Čak postoji (neutemeljena) usmena predaja koja pretpostavlja da je u godinama visoke rodnosti blatina toliko obilovala plodovima da su se grozdovi vukli po zemlji 😀 Naravno, krški tereni Hercegovine svakako su više kamen nego „blato“.

U kraju gdje se muška snaga cijenila iznad svega zbog teškog života i mukotrpnog rada na zemlji, blatina se ne uklapa sasvim. Jer ima funkcionalan isključivo ženski cvijet 🙂 zbog čega mora biti sađena uz sortu oprašivača. Zbog loših godina je u narodu dobila i omražen naziv – praznobačva.

Blatina je svojevrstan endem Hercegovine. Dandanas se ne uzgaja skoro nigdje van okvira Zapadne Hercegovine. A čak i ono što se deklarira blatinom, često je sličilo nekom drugom vinu nekih drugih sorti.

Tržište je u pravilu „neopterećeno“ i traži impresiju na prvu loptu, traži vino punog tijela, koncentrirano, zrelo i moćno makar uz cijenu previsokih alkohola, poput plavaca Dalmacije. Ali blatina nije plavac mali. Niti vranac niti trnjak. Niti bi trebala biti.

Zato pravu blatinu nije lako pronaći. Karakter koji ostvaruje u čaši ne zahtijeva visoke alkohole, a čuva svježinu i strukturu kojoj ne treba agresivno školovanje u drvu, premda pametno odležavanje u drvenim bačvama svakako doprinosi kompleksnosti. Uostalom se u hercegovačkim selima od davnina blatina ispijala iz drvenih bukara 🙂

Ipak, prava blatina doista najviše godi iz burgundske čaše i uz voćnost pokazuje specifičnu zemljanost, mineralnu senzaciju koja se osjeti i potvrđuje svakim gutljajem.

Uz jela od mesa, ribe ili od povrća, pečenja, nareske, sireve i sve po čemu je Hercegovina također poznata, blatina nastupa kao lijek. Poput narodne medicine čija učinkovitost iznenadi i najracionalnije skeptike.

Zbog svega navedenog, u potrazi za pravom blatinom upustili smo se na vinsko hodočašće u Međugorje. Ovdje se treću godinu zaredom održava simpatična manifestacija koju ne želim zvati festivalom. Blaž je druženje vinara koji su odlučili počastiti svoje goste. A okupili su se svi ili skoro svi. Lakše je izdvojiti one koji nisu sudjelovali. Ionako nismo stigli obići sve izlagače i onda smo shvatili da to i nije smisao. Smisao je uživati u ugođaju, dobroj volji i energiji oplemenjenoj najboljim vinima Hercegovine.

Blaž-enstvo ne bi bilo potpuno bez žilavke. Najpoznatija heregovačka sorta također u svom nazivu nosi dodatno značenje 🙂 „Žilavo“, kakva loza i mora biti na kršu i suncu Hercegovine. U najvrelijim godinama, kad se i crnogorična šuma počne sušiti, žilavka se zeleni.

Odgovor na to što je žilavka nije moguće pronaći u balansu parametara. Mjerljive parametre ova sorta ionako ostvaruje na iznimnim razinama. Odgovor je negdje između bazne Brkićeve žilavke i narančaste macerirane žilavke Krš, negdje na putu od Sivrića i Buntića u Međugorju do Manastira Tvrdoš i Podruma Vukoje kod Trebinja, negdje gdje Marjanovićeva Žilavka kasne berbe i Selekcija Carskih vina (Podrumi Grge Vasilja) dijele istu… korjenastu, vegatabilnu, neumoljjivu, a pristupačnu, sočnu voćnu komponentu.

Smijeh i pjesmu Hercegovine.