OPG Mažuran, Hrvaština, 2016.

Cijena: 30 kn u vlastitom dućanu

Hrvaština nije sorta. Hrvaština je više sorti 🙂 Čak i Maraština i Debit su zastupljeni u tradicionalnoj Sinjskoj Hrvaštini, ali ono što Hrvaštinu čini osobitim vinom su „zaboravljene“ Ninčuša, Glavinka, uz autohtone Plavinu, Babić, Crljenak… crne sorte karakteristične i za Cetinsku krajinu u kojoj se danas na žalost ne pravi vina kao nekad.

Na žalost, jer da se nisam maknuo iz fotelje i obišao još neotkrivenu Dalmaciju, teško da bi negdje naletio na „vino sinjskih alkara“, resku, sočnu okrjepu „dizajniranu“ za tešku hranu.

Predrasudama unatoč, „vino sinjskih alkara“ nema 15% alkohola 🙂 Ovih jedva 12% ništa ne nedostaje…

Sasvim dovoljno tijela da se nosi s raznim jelima, ali bez taninskog stezanja u afteru. Zato s dosta mirodija i voćne kožnatosti, čak zemljanosti… vinozno vino koje umjesto na prenaglašene aromate miriši na vino, uz dobrodošao nježan rustikalni vonj domaće radinosti.

Nevjerojatno je funkcioniralo uz arambaše, vjerojatno i zbog suhog mesa uz koje se pravi arambaši poslužuju. U vinu se ne osjete kiseline uopće, ali otapa masnoće poput čarolije.

Čarolije Cetinske krajine koje treba istražiti 😉

Oglasi

Kopjar, Graševina, 2016.

Cijena: 50 kn u podrumu (60-ak kn MPC)

Pitam se tko ima bolju Graševinu i odgovaram – nitko. Ima još odličnih Graševina, ali drugačijih. Premda je upravo ova Kopjarova Graševina drugačija od većine ostalih, drugačija od dominantnog modela u smislu da ovo vino Jancis Robinson ne bi prepoznala kao graševinu na slijepom kušanju hrvatskih kontinentalnih bijelih vina.

Spominjao sam već stare klonove Graševine koje daju drugačiji materijal i vino od onog koje se očekuje. Ovo je manje tjelesno, ali vinoznije pa i perzistentnije unatoč pitkih 12,5%. Na nepcu živo, a mekano. Arome su suptilnije, nema cvjetnih senzacija, a voće je delikatno, izmiješano s vegetabilnim, čak herbalnim…

Nije ovo u cijelosti taj materijal iz vlastitih vinograda, zbog čega Kopjar (vrlo fer) ne označava ovo godište Graševine kao organsko. Ipak, osjeti se.

Tako da Kopjar uz perjanice podruma Sauvignon i Riesling (Godište 2015. se razvija u boci fantastično) ima još jedno značajno, karakterno vino – Graševinu!

Dok ne nabavim novi Josipin uradak kojeg potpisuje Miroslav Škoro 🙂 a za kojeg sam uvjeren da je divna Graševina, suzdržat ću se od Preporuke® 😀 Premda, ovo nije stilski statement već karakterno drugačije vino, k tome iz ne baš sjajne godine u kontekstu ove zagorsko-varaždinske vinarije. 2017 još nije napunjena, ali prema onome što sam probao, bit će divno vino.

I tri opola su!

Pojednostavljeno, ružičasto je vino iz crne sorte pravljeno kao da je bijelo. Unutar ove široke kategorije, drago mi je da postoji sve više interpretacija koja vinari nazivaju „opol“.

Naziv sugerira tradiciju (ne nužno uvijek poželjnu) Dalmacije. Zbog toga se od opola ne očekuju rose vina na prvu loptu. Očekuje se voćnost, ali drugačijeg karaktera od naglašene svježine i lažne punoće.

Dobar opol, kao i svako dobro vino može biti dodatno atraktivan i u godini nakon punjenja pa i puno dulje kod rijetkih, ali bitnih primjera.

Zato mi je bilo drago na Festivalu Vino Dalmacije u Splitu probati nešto novo. Prgin. Opolo 2016. S legendarnog vinograda u Primoštenu, bakreni odsjaj priliči „sprženom“ grožđu s Bucavca… oksidativni moment kao šarm patine svjedoči o zrelosti materijala.

Miris je vrlo živ, više ne i nemiran… svježina je „probavljena“, ukomponirana. Glatko klizi nepcem, samo prividno nježnom teksturom. Čaj na nepcu, med u afteru… priliči Babiću, pravom opolu s nevidljivim stiskom živih tanina nakon gutljaja.

Suzdržano i možda baš zato sadržajnije od mase ostalih. Savršeno vitalno, pravljeno kao vino, a ne kao sezonski hit.

Još jedan uvjetni novitet predstavljen je doduše još u Laubi, vinarija Testament. Babić mi se odmah svidio, ali rose iz Babića baš i ne.

Nisam znao što bi mislio o Testament Opolo 2017. Čak i kad popusti „Hubba Bubba“ intenzitet u mirisu, djelovalo je kao nešto čime se oprala bačva crnog vina.

Činilo se kao da je dodan šećer da bi uopće fermentiralo 😀 Ali peti dan… da peti dan !!! sasvim drugo vino. Proradilo na nekoj frekvenciji koju još nisam čuo. Tanin Babića i zagonetka koja me još muči… intriga.

Testament kao enolog potpisuje Sladić Juraj, brat Ante Sladića koji je odlučio svoj opol raditi isključivo iz Lasine. Ova sorta uz dovoljno truda zaista može biti dostojna umjetnosti Arsena Dedića koja inspirira ovaj redizajn. „Djevojka iz moga kraja“ i fotografija žena rudara u prvom planu uspjeva zarobiti pozornost.

Kao što to uspijeva mladim jagodama u prvom planu ružičaste Lasine Ante Sladića… nježne, svježe, u skladu s tom bojom lososa u čaši.

Lasina, ne bez razloga idealna i za rose, sasvim suh, za svjež, skladan zagriz u fino tkivo ove delikatne sorte.

Ronchi di Cialla, Ribolla Nera 2015 vs Refosco 2015 :)

Cijena: cca 17 Eur MPC za Ribollu Neru

Već nekoliko godina igram igru. Zove se „Je li ove godine bolji RdC Refosco ili Schioppettino?“ Rezultati 2010 još čekaju na finalnu presudu 🙂

I tako se do tople 2015. naisprobavalo tzv baznih Refosca i Schioppettina.

Transparencija Schioppettina nasuprot punog tona ljubičastog Refosca.

Papar i zemljanost Schioppettina nasuprot koncentrirane zrele voćnosti Refosca.

Asketski, ali upečatljiv karakter Schioppettina nasuprot sočnosti i, u kontekstu, opulentnosti Refosca.

Ali oboje mineralno. Zemlja bridi na nepcu. Oboje perzistetno, oboje 12,5%

Sav ovaj materijal koji jasno svjedoči o svojem terroiru dolazi iz Cialle, furlanske subzone u monopolu obitelji Rapuzzi. Međutim, ovo grožđe iz mlađih vinograda, Ivan i Pierpaolo Rapuzzi vinificiraju odvojeno. Odvojeno od Schioppettino di Cialla i od Refosco di peduncolo rosso di Cialla koji odležavaju u drvu i koji se dvije, tri godine kasnije puštaju u prodaju.

Uglavnom, jedna od omiljenih igara… saluti!

Mimica (Kuća sretnog čovjeka), Pribidrag (Zinfandel), 2012.

Cijena: 159,90 kn

Opojne, teške boje. Brojan, sitan tanin. Sočna, voćna kiselina. Moćno tijelo u 14% alc.

Tolikim sinonimima označeno isto vino. Nije lako reći je li vinar Mimica još poznatiji od svoje prepoznatljive „robne marke“. Kuća sretnog čovjeka nekako se poistovjećuje s čovjekom, vinarom. Tribidrag se tako poistovjećuje sa Zinfandelom, odnosno Primitivom, odnosno Crljenkom (Kaštelanskim). Međutim, ovo je Pribidrag…

Treba vrijeme da prodiše… u dekanteru i u čaši. Jer, dok se ne otvori, nije jasno koliko je posebno.

Za razliku od voćnih Crljenaka sa svježinom na nepcu i mekanim taninima, Pribidrag Nikše Mimice više nalikuje Plavcu. U mirisu se miješa kadulja i rogač, na nepcu izrazito suho i koncentriranog okusa.

U skladu s opravdanom reputacijom tradicijske vinarije, usuđujem se pretpostaviti kako se ovdje radi o starijoj, izvornoj lozi.

Jer, svaka čast genetici, ali puno više je potrebno da bi se ostvarilo ovako uzbudljivo i slojevito vino. Meni je ovo jedno od tri najvažnija primjera ove sorte na tržištu u ovom trenutku.

Baraka line up

Srimski suhozidi i bunje, kao krajolik su dragocjena materijalna baština. Usred srimskog poluotoka, između Vodica, Jadrije, Zatona i Šibenske luke, jedna je parcela okružena suhozidima. Na njoj su vinogradi butikne vinarije Baraka. Ima na tih 4ha Cabernet Sauvignona i Merlota, ali i Plavine i Babića. Jedan od naziva za suhozid je i Mocira, istoimeno vino vinarije Baraka. Odmah želim naglasiti, meni uvjerljivo najznačanije vino u ovom kušanju, premda sigurno manje popularno od Prisbusa (nije rimski car nego fantazijsko ime 😊 inspirirano nazivom vinograda ) i Baronea (čuvena šibenska tvrđava)… zbog čega poželim probati čistu Plavinu i čisti Babić.

Baraka, Maraština, 2015.

Cijena: 70 kn

Zrelost na nosu, oskoruše (žižule), dinja, datulje, smokve… Oksidativno na lijep način. Tupe kiseline iskonskog težačkog karaktera. Ta grubost djeluje šarmantno i uz pravo jelo ostvaruje sinergiju. Vino ovakve strukture zove bijelu ribu sa žara i maslinovo ulje.

Dosta konkretno i slankasto uzduž nepca… asocijacije na makiju i mediteranski krš.

Tradicionalnost se isplatila 🙂 Smirenost i spokoj šibenske suhe Maraštine s 13% alc.

 

Baraka, Mocira, 2012. (Merlot+Plavina)

Cijena: 88 kn

Šteta ako je samo 760 butelja nastalo. Mocira je savršeni naziv (kameni suhozid = „mocira“).

Neprozirnije, gušće, ali zemljanije i kameno već u mirisu. Autetično kožnato grožđe crne Dalmacije i nešto herbalno, a na nepcu hladne kiseline poput višnje maraske… sitan, taničan plod pun koncentriranog soka = Plavina! Suha, 12%.

Teško je razabrati je li ekstremno suho ili sitni tanini stežu, ali ono što se postepeno otopi u afteru je uvjerljivo. Grubost Plavine i mirišljavost Merlota.

 

Baraka, Prisbus, 2013. (60% CS + 40% Merlot)

Cijena: 140,00 kn

Srima sigurno pripada Šibenskom vinogorju, ali ovaj novosvjetski šnjof nosi me valjda u Čile. Vanilija vjerojatno francuskog barika i mekoća crnog bobičastog voća.

U ustima neočekivano svježe, izrazita voćnost, bez masnoća i začina drva.

Sasvim dovoljno tijela i energičnost na nepcu. Ljupka, sočna, voćna priča… nikakva saga, nikakav ep. U tom smislu masivna boca zavarava, ali baš lijepa „košara voća“. Udio Merlota čini se dominantniji isprva, ali specifičnom mekoćom i mentolastom svježinom koja prelazi u začinjenost, gubi se taj osjećaj.

Malo je ipak neusklađena ta kiselina i taj tanin. Kao da se razvijaju svaka kompnenta u svom smjeru. Možda sam u krivu, ali malo je i pre-„candy“ :-/

 

Baraka, Barone, 2011. (CS+Plavina)

Cijena: 160 kn

Katran – koncentrat i suhoća. Privlačan aromatski sklop: mediteran, kadulja, suha smokva, rogač, kao da je Plavac 😉

Tek u afteru alkohol (15,5%) zapeče. Čak diskretna balzamičnost prisutna. Vino je srčano, „krvavo“ i u tom smislu puni usta, ali ipak ne osjećam da se može dalje razviti vremenom.

Miloš line up 2018

Miloš Stagnum Rose 2017

Cijena: 94,25 kn

Potpourri na nosu, mliječna plazmatičnost i ljepljivi stisak tanina i kiselina.

Svjež, čvrst gutljaj ne traje koliko bi volio. Cijena pitkosti i voćnosti koje podsjeća na nar.

Trenutno predivno, ali mekše od prethodnih berbi i zapravo djeluje namjerno stilski drugačije. Na prvu će se svidjeti široj publici, ali pribojavam se manjka karaktera zbog kojeg je ovo vino bilo sve zanimljivije svakim novim gutljajem, čak i ugrijano u čaši te vino koje definitivno vremenom nije gubilo već dobivalo na vrijednosti.

 

Miloš, Plavac, 2015.

Cijena: 79,98 kn

Voćnost 2008., mračna dubina 2006., balans i balzamičnost 2005. Magija kakva se dugo nije ostvarila. Smrskani tanin još će se dugo integrirati ovisno od boce do boce, a kiseline raspoređivati.

Životnost koja progovara jezikom rogača i višnje, ali i kadulje i ružmarina te osobito važno, zemlje i soli.

 

Miloš Stagnum 2008.

Cijena: 211,75 kn

Prilika za podsjećanje kakvo je genijalno vino bilo „bazni“ Plavac iste godine. I kakvo je još uvijek… balzamičnost i dekadencija voća. Naglašena voćnost je obilježje koje dijele Plavac i Stagnum 2008.

Prašnjavi tanini i ipak, jedna tvrdoća, koncentriranost koja možda odudara od svih Stagnuma dosad. Vrijeme će pokazati.

 

Miloš Rukatac 2017

Cijena: TBA

Sami odabir sortimenta, posađenog iznad položaja u Ponikvama na kojem Miloši uzgajaju Stagnum, govori puno 😉

Predivne grožđice…ali Rukatac nije Bijeli Stagnum. Takav naslov pretendira prestiž. Ne znači da Miloš Rukatac nije genijalno vino, značajno u smislu kulture i onog što predstavlja kao (ne računajući davne pokušaje) prvo bijelo vino kuće koja jedina u kontinuitetu dokazuje veličinu Plavca Malog. Međutim, pretencioznost šteti. Vinarima, konzumentima, trgovcima i distributerima pa čak i ugostiteljima.

Nije to ni vino di meditazione niti slični podjednako pretenciozni pokušaji definiranja… to je pristupačno vino koje ulazi u krvotok i uravnotežuje, hrani.

Rukatac kuće Miloš je vino kakva bi sva vina trebala biti. Ali ih više skoro nitko ne radi. Daleko je to kontroverznija i opasnija izjava i ujedno daleko veći kompliment od „bijelog Stagnuma.“

Samo zbog ovog uzorka iz bačve isplatilo se doći u Split na Festival Vino Dalmacije, ali još ima „iznenađenja“ koja jedva čekam podijeliti.