Roki`s, Rose, 2017.

Cijena: cca 60-70 kn u podrumu

Ludo i neobuzdano!

Da je samo malo brže ocijeđeno, da je samo malo više grožđa bilo, da je samo malo sporije prošlo… ne bi to skroz bilo to što je.

Možda ne možemo biti prezahvalni kad urod na Visu nije bio obilan, ali ne možemo biti niti nezahvalni jer se možda baš zato posložilo čudesno vino. Ulovljena priroda i energija Plavca i to konkretno viškog Plavca u svom sjaju svoje opulencije koja lakoćom nosi 14% alkohola.

Kričave kiseline, zrnatost i kuštrava tekstura nisu prihvatljivi na prvi gutljaj, ali ovo nije vino kod kojeg ne možeš biti indiferentan. Mene je odmah razveselilo. Toliko da tugujem što nema više za kupiti. Ako netko zna gdje bi se moglo nabaviti, vrlo je dobrodošao podijeliti informaciju.

Sparivanje s hranom? Uzeo sam zrno stonske soli, koncentrat mora… i gutljaj ovoga…

After nije opor, nije tvrd, već autentično herbalan. Ljekovitost trava i sočno voće. Kakav fantastičan rose!!!

Oglasi

Dani vina otoka Krka 2018.

Vrbnik je povijesno mjesto očuvanog nasljeđa, kulturološki idealan ambijent za šarmantnu vinsku manifestaciju. Dani vina otoka Krka u Vrbniku imaju već lijepu tradiciju. Posljednji vikend kolovoza u pravilu je rezerviran za vinare i vinoljupce, a ove godine i za zajedničke radionice koje smo održali Martina i ja u hotelu Vinotel Gospoja.

Tema radionice „Povratak u budućnost“ je Sansigot. Vino od ove sorte više nitko ne uzgaja na otoku po kojem je dobilo naziv. Sansego je Susak, a Sušćan crni istoznačnica.

Međutim, premda je Sansigot nekad u prošlosti Vrbnika bila značajna sorta, današnji je Vrbnik sinonim za Žlahtinu. Samo su dva vinara koji buteljiraju monosortni Sansigot: Vinarija Šipun (Ivica Dobrinčić) i vinarija Ivan Katunar (važno je razlikovati od Antun Katunar, a pogotovo od Cattunara iz Istre 😀 )

Dobrinčić će baš sutra u sklopu Vinske srijede u Basementu predstaviti vina kuće Šipun, vjerujem i Sansigot i nadam se jedan trenutno još veći raritet, rose iz sorte Trojišćina.

Šipunov Sansigot iz 2013. na radionici je bio u punoj formi i možda najbolje demonstrirao koliko je to posebna sorta. Profinjen u svojoj zrelosti, besprijekorno vitalan i strukturom vrlo – svoj. Sansigot, pokazuje potencijal koji sam naslutio još s prvom isprobanom bocom, onom Ivana Katunara iz 2008. To „srce koje hladi“ još uvijek je tu, a da postoji još koja boca 2008-e… bilo bi jednako nekomercijalno i tome proporcionalno – značajno 😉

Radionica „Žlahtina za dobar tlak. U boci.“ kasnila je jer je domaćin, Vinotel Gospoja demonstrirao čaroliju molekularne kuhinje. Odmah naglašavam kako ne cijenim tehniku koja je sama sebi svrha i cijeli taj show mi ne vrijedi koliko i kvalitetna namirnica, ali u ovom slučaju bilo je opravdano steak zamrznuti tekućim dušikom na kriogene temperature da bi se odmah prebacio na indukcijski štednjak. Ekstremno visoka temperatura nakon ovakvog smrzavanja ostvarila je posebnu teksturu i okus mesa. Ne isprobavajte kod kuće 😀

Dok je Martina tjerala sudionike da otvaraju boce, ja sam im dizao tlak 🙂 Pjenušave žlahtine bile su posložene u sljedećem logičnom poretku: Ivan Katunar Biserno vino, PZ Vrbnik Valomet Extra Brut, Konoba Nada Soubze Brut, Gospoja Brut i Gospoja šampanjsko pivo za resetiranje na kraju.

Ne znam što se dogodilo s onim bisernim vinom koje je Antun Katunar svojedobno prodavao u Vrutku, ali nadam se da to nikom neće nedostajati. Takva se bljutava sladunjavost mogla konzumirati valjda isključivo na onim kriogenim temperaturama.

Potpuno drugačije od Bisera Žlahtine kuće Ivan Katunar. Za početak, ovo je pjenušava baš Žlahtina. Iz Vrbničkog polja. Odluka da se ne pravi klasičan pjenušac već ovaj frizzante (tzv. „biserno vino“) čini se potpuno logična dok ispijaš čašu za čašom ovog besprijekorno balansiranog suhog osvježenja. Nije to vino za kontemplaciju i puno priče, već za opuštanje. Možda jest malo na zeleniju stranu, ali materijal nije posebno bran već možda djelomično selektiran za ovu svrhu. A svaka svrha u kojoj su karakteristike grožđa očuvane i kvalitete naglašene… je opravdana.

 

Đuzel vinarija

Prvo malo konteksta… položaj Podi iznad Imotskog i svestrani Stipe 🙂

Kako to da je baš u Imotskom kraju, čuvenom po Kujundžuši koja se većinom uzgajala u polju, najviši (kultivirani) vinograd u Hrvatskoj?

Odgovor je Stipe Đuzel i njegov pozitivni fanatizam koji je stvorio vinograd na 700 metara nadmorske visine. Rezultat su zasad tri vina, Kujundžuša, Chardonnay i Trnjak, od kojih želim osobito izdvojiti Chardonnay i Trnjak, jer držim da su značajna vina.

Đuzel, Chardonnay, 2017.

Cijena: 60 kn u podrumu

Treba pustiti vino u čaši da ispare ove infantilne fermentativne arome. Preporuča se vrijeme kratiti pričom o rivalitetu Imotske i Cetinske krajine, da li je jači mitski „vukojarac“ ili ipak „karakondžula“ s Peruće…

Čini se da tome nema kraja, kao niti bitter taničnosti koja pravilno ustraje na nepcu. A da nije nikakvo napucano, prekoncentrirano, teško vino. Naprotiv je sočno i pitko za svojih 13,5% alc., ali toliko čvrsto da je nadjačalo i prilično jak sataraš koji sam pripremio da namamim vukojarca.

Ovo nije Chard koji ima ikakve veze s maslačnošću ili drvenim aromama. Idealan primjer vina kod kojeg nema smisla „legitimirati se“ uobičajenim potpitanjima je li odležao u drvu i kakvom i koliko dugo i kenj, srać, truć rekao bi moj direktor 🙂 Ovaj Chardonnay nije oštar zbog alkohola, već zbog materijala, kvalitete ekstrakta, zbog onog herbalnoga u njemu, zbog kopriva i peršina i zelene paprike, umjesto breskve i maslaca, tropikanu da ne spominjem…

Đuzel, Trnjak, 2015.

Cijena: 100 kn u podrumu

Što se crni u čaši staklenoj?

Otvorio butelju, istočio u dekanter na terasi i ose popizdile!?! Još jedna magija sa Zavelim planine ili je ovo vino stvarno od grožđa 😀 No, dok naglas izgovoriš „cum sensu creatum est, per sensus creare“ 😛 ose nestanu i jedina magija koja ostane je ona u čaši.

Koncentracija voća i još nečega… nečeg hladnog – svježina, manifestira se kao voćne kiseline, nečeg zemljanog (!) – mineralna tenzija na nepcu koja traje dugo nakon što se otope tanini.

Kad počne teći kao mlijeko, žestina i prodornost postaju mekoća, tanini sve sitniji, a jednako ustrajni. Martina me izvrijeđala zbog pairinga s kobasicom, ali kobaja je čista juneća i čim proba, promijenit će odgovor. Poput slavenske antiteze 😉

A „antitezu“ o tome zašto Stipu nazivaju „vukojarcem“ ni Garmaz nije ispričao 😉 Pa neću niti ja 😀

Babić

Babić je zajeban. Kad namjerno neispravno pišem Babić velikim slovom, izgleda kao prezime. 😛 😛 😛

O potencijalu ove sorte dugo se priča. U zadnje vrijeme kao da se ponovo nešto događa. Sve je više Babića. Nekih novih ili neotkrivenih imena.

Žao mi je što nisam za ovu usporedbu nabavio Bibichev… nadam se da će ga nazvati Bibich Babić 🙂 koji možda još nije ni punjen !? Ali tu su neki novi „stari“ Babići. Ne ulazeći u dileme dubokog tla nasuprot isključivo primoštenskog kamena, sva ova tri „kamena Babića” izrazito su različita.

Prgin, Babić, 2016.

Kadulja i sušena višnja na nosu. Sok od višnje na nepcu, samo bez šećera 🙂 Suho, do kosti. A u kostima svježina kiselina za gutljaj koji traži još. Pitko i pomalo „zeleno“, supersitan tanin i koncentracija voća, ali i trag Bucavca. Legendaran položaj impresionira s razlogom, više turiste nego vinogradare 😀

Ali se otvara i postaje vinozno. Ne-voćna aromatika dolazi u prvi plan. Neopterećeno školovanjem, samo suruvost Bucavca u čaši… makija, kamen i sol. Slanost koja je još na površini, ali svejedno fenomenalan materijal. Koji bi u novim berbama morao dati više šarma.

Testament, Babić, 2016.

Što kaže Jadrtovac? Novi vinogradi na kamenu nad morem, malo sjevernije uz obalu. Lijepo tijelo, dobar balans, ali isprva previše „stisnuto“. Međutim, odmah s jasnim zemljanim afterom.

Testament poput crnog čaja se otvara i ta težina nestaje. Ostaje samo sok. Raskošan, od zrelog materijala sa sunca Jadrtovca. Asociralo me na sušeno meso 😀 Stvarno je nevjerojatno koliko vremena mu je trebalo da se napokon formira. Neuništivo. Ekstremno dekantiranje obavezno.

Matošin, Babić, 2015.

Matošin, očekivano, funky magija malog vinara. Srčanost vina koje diše drugačije, izvan konvencionalnih pravila, all`antica u najboljoj maniri, divno sočno voće, kožnatost i balzamičnost. Struktura tanina potpuno drugačija. Dok prethodnici koliko god bili različiti nemaju tu taninsku zrelost, a očuvanu svježinu. Zapravo me ta taninska komponenta najviše izenadila kod Babića…

Znajući moje afinitete nije teško pogoditi za kojom čašom je krenula ruka. Ali sve mi se nekako čini da su najbolji Babići oni koji nisu buteljirani i označeni etiketom, već pravljeni za osobne potrebe. Kao pravi pršut koji možeš samo dobiti. Ako si rod ili doktor. Ili ifke 😀 Ne možeš ga kupiti. Jer ne postoji u tržišnoj kategoriji. Previše je „divlji“ i ne može se uklopiti u tržišne konvencije. Bez da izgubi ono zbog čega je poseban. Makar to značilo da je svaka boca drugačija. 🙂

 

Grabovac, Draga, 2016.

Cijena:110 kn u podrumu

Puno je dragih vina, neka se čak tako i nazivaju, ali jedna je Vučja Draga 😀 Vučja je draga položaj na brdu iznad Prološca u kojem se nalazi vinarija Grabovac.

Na tom su položaju posađene autohtone Kujundžuša, Pošip i Žilavka te internacionalne Chardonnay, Sauvignon Blanc.

Upravo je to sortni sastav ovog vina. Draga se otvara na nosu začinima drva, jer je provela 8 mjeseci u barriqueu. „Vosak“ na nepcu… viskozitet i prodornost bijelog vina dobrog balansa (13,5% alc), jake strukture i punog tijela. Nimalo zeleno, već više zlatno i slamnatožuto.

Raspon i fokus. Odlično raspoređene kiseline. Ne toliko srčano vino, više polagano, ali dovoljno dinamično na nepcu.

Još uvijek nisam siguran da sam uspješno zabilježio kakvo je vino… nek bude poput pite od jabuka na jesenski dan. Premda nije nimalo slatko, niti jabučno, ali „sjeda“ kako treba 😉 I Moki se svidjelo, čep osobito 😀

Veselim se novim godištima jer ovo je rasprodano koliko čujem.

Kolarić

Glup je osjećaj utvrditi kako je Kolarić jedno od istaknutih iznenađenja godine kad frajer šljaka sad već desetljećima. Ali, kao što sam rekao (https://vinopija.com/2017/10/25/kolaric-stare-sorte-2016/) primio se ozbiljnog posla i razlika se osjeti. Vina koja danas izlaze iz podruma Kolarić sve su bolja. Još uvijek tu ima toliko toga da se lako pogubiti i daleko od toga da je sve zlato. To je jasan indikator da se još uvijek eksperimentira jer nisi siguran u što bi se fokusirao, ali i da postoji strast, ljubav prema vinu. Da skratim, prije desetak godina ne bi baš poželio popiti nešto iz podruma Kolarić, a prošle godine to je bilo čak pet vina, među kojima i monosortni Neuburger !? , a ove godine možda i desetak vina.

Jedno od meni najuspješnijih, Rizling odgojen u drvu, uopće neću ovdje komentirati. Dabogda ne prodao ni boce tog godišta jer vjerujem kako će tek kroz nekoliko godina dokazati puni smisao. Osjećaj za mjeru i predviđanje ne možeš naučiti. To se stječe. Spoznajom i iskustvom, za koje drugi preduvjeti moraju biti ostvareni. Nema baš puno rizlinga koji su uspješno „začinjeni“ drvom, gdje je nastao sklad puno dublji od puke apsorpcije i gdje nova vrijednost toliko oplemenjuje osnovni materijal. Tu sam osjetio najveći iskorak koji nadilazi već zdrave premise promišljanja o sortama, istraživanje tradicije, suočavanje s realnim ograničenjima i preispitivanje mogućnosti (već je pukla vijest o još jednoj amfori na Plešivici, u kojoj Kolarić čuva Sivi Pinot) i širenje svijesti iznad limita lokalne sredine.

Tu sam osjetio sposobnost koja graniči s nadahnutom, dakle onom koja se stječe promišljenim smislenim radom, zbog koje se kladim na Kolarića. Vjerujem da je Franjo već u novoj ovogodišnjoj berbi i želim mu snagu i volju da uspije kako je zamislio. Kao i svim vinarima predivne Plešivice.

Kolarić, Coletti Rose, 2017.

Potpuno obrnuto od rosea 2016. godine, odnosno konceptualno potpuno drugačije. Ova boja soka lubenice skriva inteligentan (u ovom kontekstu) odabir sortnog sastava – Pinot Crni i Pinot Sivi !!!

Suho i pitko (12,5%) rashlađeno osvježenje uspjelo u potpunosti. Potpourri na nosu, sušeno bilje i cvijeće.

Niti na nepcu nije „crveno“, više tvrda nektarina s tek crvenom „aurom“, sitnom trpkosti nalik čaju od šipka.

Kompletno u tome što jest. „Bijela“ sorta ne djeluje kao kompromis, već kao jasna intuicija, I zato je izvrsno!

Kolarić, Coletti Rose, Brut

Pjenušac je iz 100% Crnog Pinota i bez dosagea !? Miris nenametljiv, svježe višnje i jagoda, a osvježavajuć i pun.

Kako nešto može gasiti žeđ i stvarati novu 😀 Potpuna suhoća i sklad. Ali svježina i punoća… kako bi ovo divno sjelo uz školjke ili još bolje škampe. Ovako delikatno, a istovremeno punog tijela.

Bez lažne punoće. Traje na nepcu točno toliko koliko treba da ne bude dovoljno 😉

Kolarić, Stare sorte, 2017.

Kad je nije, kad nije je je…

Plavec žuti, Šipelj, Štajerska Belina, Kraljevina… nisu to sorte za zajebanciju 🙂

Ako kreneš oprezno pijuckati, taj srk vrhom jezika detektirat će tek prirodno izraženu kiselost i tanko tijelo (12%) i ništa puno više.

Tek pravi gutljaj otkriva perzistenciju, neočekivanu trajnost na nepcu i têk… uz jasnu pitkost i čak mekoću teksture, sočnu voćnost, ali ipak naglašenu – vinoznost. Koja klizi kao kiša…

Brušani, Stanušina, 2015.

Cijena: cca 40 kn preračunato

Ako temu dana nazovem „manje je više“ sigurno to neće biti shvaćeno onako kako bi želio. Ipak, to je primjeren naslov.

U fokusu je netipično makedonsko crno vino, a koje je možda najviše makedonsko od svih, daleko većih i prepoznatljivijih predstavnika na tržištu.

Zašto onda „netipično“? Vinarija je vrlo mala, butikna vinarija, pravi garažist u svjetskim i makedonskim razmjerima i upravo zbog tih makedonskih razmjera – netipična. (Mislim da je pet makedonskih vinarija veće od najveće hrvatske vinarije, a samo Tikveš je otprilike pet puta veći)

„Tipična“ bi trebala biti sorta. Stanušina je autohtona makedonska sorta koja se može naći isključivo u Makedoniji. (Vinarija Popova Kula u Demir Kapiji pravi, u jednako limitiranim količinama, crno, rose i čak bijelo vino ove sorte).

Međutim je netipičan, već i vizualni doživljaj… transparencija u čaši umjeto neprozirne guste tekućine kakva se očekuje od moćnog crnjaka Makedonije. Arome nara, drijenka, sušene brusnice u mirisu i okusu, uz dodatne ustrajne tamnije note na nepcu… opojne, moćne, ali na drugačiji način. Umjesto mišićima – čvrstoćom, kičmom, karakterom! Izuzetno zahvalnim uz raznovrsna jela. Signatura podneblja kojeg upoznajemo kroz ovo vino… Sopište? Specifičnost u čaši koja je najbliža definiciji terroira od svih „Makedonaca“ koje sam otvorio.

Za ovaj idealan suvenir zahvaljujem Marijani i Hrvoju na uzorku, a cipelicelutalice na otkriću 😉