Salon penečih vin :-) Zagreb

Slovenci izdominirali ocjenjivanjem. Nastupom, u smislu broja uzoraka, raznovrsnosti pa i kvalitetom istih, čini mi se da je prošle godine na prvom zagrebačkom Salonu pjenušavih vina bilo još jače. Neki meni dragi pjenušavci iz Slovenije nisu uopće ni nastupili u Zagrebu i to im neću nikad oprostiti.
Šalim se 😀
Pavlomir se zato ne šali. Iznimno uspio pjenušac iz Žlahtine!? Svjež i trajan na nepcu. San Marino brut – jedno od najugodnijih iznenađenja Salona.
Najveće iznenađenje mi je zapravo Monteclassico. Ovaj pjenušac iz Malvazije Istarske je zero dosage nevjerojatnog sklada i brutalno upečatljiv u odnosu na sve što sam dosad pjenušavih malvazija kušao uključujući vrlo uspjele Malvazije bilo klasične metode ili prosecco metode. Umaška vinarija Monte Rosso radi dobar poso`
OK, loša fora, ali dobra vina. Ugodno iznenadio također Jagunićev Three Star brut! Prošle godine to još nije bilo to, ali se sad lijepo posložilo i produbilo i svakako nešto što bi potražio za temeljitiji izvid 🙂
Jagunić i Barun jedini su s Plešivice bili i prošle godine. Ove godine je izlagao Ivančić Griffin što je super, ali na žalost ne i Tomac, Šember, Korak i Kolarić.
Uvijek delikatan i poseban Joannes Protner oduševio je prošlogodišnjim nastupom, kao i Čarga čija je Donna Regina brut iz 2013 opravdano pobjednik rose pjenušaca.
Jedno od neobjašnjivih mjehurića dolazi iz Metlike iz podruma starog majstora Jožefa Prusa. Tko bi rekao da će me toliko oduševiti muškatna penina !?! Ali ovakva penina koja je skroz zrele aromatičnosti u mirisu, a skroz suha na nepcu je paradoks. Prusove etikete su možda neuravnotežene, ali sadržaj boce je izniman.
Drugi Salon pjenušaca u Zagrebu održao se 02.02.2018. u Hotelu Dubrovnik i ušao na popis obveznih vinskih događanja koje svaki zagrebački vinoljubac mora posjetiti.

Oglasi

Prve rože

Ako bi vina Roxanich (RoŽanić) trebala biti poznata po nečemu, onda je to sposobnost da su vremenom bolja nego u trenutku punjenja. To je ključna odlika velikih vina. Takva vina obično provedu puno vremena u podrumu da bi dodatnim dozrijevanjem u boci postala uravnotežena na način koji samo vrijeme može omogućiti.

Nema tu konvencionalnog vinarenja ni kod bijelih sorata. Roxanich njeguje produljenu maceraciju i ekstremno vjeruje u svoje grožđe 🙂 Rizici su veliki kod takvog pristupa, oscilacije su očekivane i kontroverze neizbježne. Ali rezultati mogu biti tako dobri…

Ipak, u jednom trenutku su se pojavila Roxanich vina označena kao „Prve rože“. Malvazijica, Rožica i Porco Rosso, svako na svoj način uzbudljivo. Prve ruže bile su drugačije, na dobar način. To i dalje nije značilo da je Roxanich počeo praviti „svježe malvazije“, ali svakako nisu bila „vintage“ vina.

Zato očekivanja od novih Prvih roža nisu bila mala…

Roxanich, Draga, 2015.

Cijena: 119,98 kn

Vino slamnatožute boje zelenkasta odsjaja iz boce s Roxanich etiketom djeluje neobično 🙂 „Draga“ je Pinot Bijeli, 12% alc.

Djeluje stisnuto do takve suhoće da gurmanska kiselina bridi nepcem dugo nakon gutljaja, unatoč kremoznoj teksturi. Nije preekstraktno, razlijeva se sočno i glatko.

U mirisu citrusno, korica limete. I medicinalno, uz naznaku sporosti koja krasi mnoga deklarirano prirodna vina. Domaća jabuka i vinogradarska breskva, aromatski skoro suzdržano, a čvrsto strukturom. Neumoljivo vinozno i zahvalno uz brojna jela na stolu.

Roxanich, Mirna, 2015.

Cijena: 119,98 kn

Suha kamilica i korica limete čine zeleno-žuti kaleidoskop koji se vremenom fokusira na sušenom i egzotičnom voću (kumkvat 🙂

Skladno, divno uglazbljeno… ekstraktnost izražajna, naglašena suhoćom, ali perzistencija nije toliko trajna.

Sočan zagriz u skoro zrnatu strukturu vinogradarske jabuke i treba trajati do sljedećeg gutljaja. „Mirna“ je Sauvignon Blanc, 13% alc.

Roxanich, SoRelle, 2013.

Cijena: 119,98 kn

SoRelle je Chardonnay.

Jabučni cider na nosu i perzistencija zrele kruške na nepcu, smeđe i zrnate, ali još vrlo osvježavajuće.

Slatkogorkasti tanin, egzotičan, a lako probavljiv začin iz podruma Roxanich. No, za razliku od narezane voćke koja sve više smeđi što je dulje na zraku, ovo je vino. Koje u čaši postaje sve čvršće i sve svježije.

Roxanich paradoks 😉

Balgera, Valgella, Valtellina Superiore DOCG, 2002.

Cijena: 149,15 kn

Neki od najzanimljivijih i najtradicionalnijih „nebbiola“ dolazi iz Lombardije, ne iz Pijemonta. Jedino što se tamo naziva Chiavennasca 🙂

Vinarija Balgera jedna je od najstarijih u Valtellini i smatra se čuvarem tradicije što između ostalog znači da će nebbiolo držati deset godina u podrumu prije nego što ocijene da je spreman. Tako da ovo nije nikakva nenabavljiva arhiva već aktualno godište koje sam kupio od Salopeka (Hidden Wines btw )

Valgella je jedna od 5 subzona DOCG Valtellina Superiore. Daje nebbiolo finese i lakoće nasuprot težine, što ne znači da je vino “tanko”, a još manje da nije robusno 😉

Kožnata ekstaza prkosi vremenu, dok vitalnost prkosi razumu…

Vino surove mineralnosti i jasne tenzije na nepcu. Asketsko, a neuništivo. Terroir zrači iz žilave kičme.

A tako „prozirno“ u čaši… možda ne izgleda kao da mrlju od ovog vina ne bi lakoćom uklonio s odjeće, ali ostavlja trag neizbrisiv s nepca i tvrd pečat u svijesti. Ne u olfaktivnoj memoriji, drito u hipofizi 😀

Na kraju, koga zanima, informirat će se dodatno o jednom od meni (uz Brigattijeve Motfrei i Motziflon) najuzbudljivijih vina uvezenih u ove krajeve, a ja ću si dopustiti da „ukradem“ od buonsanguea… Valtellina. Vino koje evocira, ne reprezentira.

Bolfan, Pinot Noir, 2015.

Cijena: 77,70 kn

Što to miriši kožnato i gljivasto, a nježnog je okusa koji podsjeća na višnju?

Zagonetku otkriva vinarija Bolfan koja na Vinskom vrhu među vilama i vilenjacima uzgaja i Crni Pinot. Iz njegovog je grožđa berbe 2015. godine nastalo vino zrelih voćnih, a vinskih aroma, koje osvježava bez istaknute kiseline.

Već neko vrijeme zagorski vinari među kojima po afirmaciji prednjači upravo Bolfan, ruše narodne predrasude o zagorskim „kiselišima“. Kiselina jest kičma svakog vina, ali u ovom je Pinotu integrirana i raspoređena i srećom, ne odveć mliječna koliko to mekoća pod nepcem sugerira…

Zaista, čak i na sobnoj temperaturi nije dosadno, kada se tanin pretvara u baršun koji se uopće ne osjeti drugačije osim kao svila pod prstima. Svila jarke crvene boje.

Rashlađeno, ovo vino prezahvalan je pratioc brojnim jelima. Ne djeluje toliko kao začin koliko baš kao nenametljivi pratioc, nepretenciozan gutljaj nečeg stvarnog.

OPG Sladić Ante, Maraština, 2016.

Cijena: cca 80 kn

Orašasta lakoća postojanja na 13,5% 🙂 Ima nešto u tim tvrdim, težačkim, „radnim“ sortama što djeluje stvarno, drži ih na zemlji, nenametljivo, čini zahvalnim uz dobru spizu.

Ne tražim od Maraštine senzacije na tropsko voće ili slične bananalnosti 😉 Očekujem čvrstu strukturu i vinozan karakter.
Kraj toliko aperitivnih vina crispy svježine i izražene pitkosti, za što je i Maraština provjereno sposobna, najuvjerljivije je ipak kad se uzgoj posveti koncentriranju autohtonih kontinentalno-mediteranskih aroma.

Jer ovdje u Plastovu, uživa posebne mikroklimatske uvjete. Uz makiju i herbalno, ovdje dobiva breskve i marelice i skoro kamilicu, eteričnost i slast u jednom.
2016. Maraština Sladić Ante osobito je uspjela, klizi glatko, mekana i cjelovita, još se može osjetiti grožđe idealne kondicije iz kojeg je nastala.

Montenidoli, Vinbrusco, 2015.

Cijena: cca 10 Eur

Pristupačnost se čini skoro trivijalna. Ali to je tek težačka jednostavnost koja ne forsira takozvane primarne arome. Vinozan karakter ne znači da nema dubinu. Naprotiv.

Opojna aromatska širina neprestano slankastog cvijeća i voća donekle podsjeća na raskoš Provićevog CH, ali s više „joda“ u mirisu, dok je granično gorka voćna zrelost na nepcu uz dosta sunca, usporediva s bijelim Voščice Tonija Bunčića, a grublja, rustikalna prodornost čak podsjeća na Kosovčev Chkrlet 🙂

Suhi se nedavno ogradio od intimno prepoznatog karaktera Vernaccie Tradizionale kuće Montenidoli riječima: „Vino je drukčije i nije za svačiji ukus.“ 😀 Sigurno bi slično rekao i za ovaj Vinbrusco koji vinarka Elisabetta Fagiuoli valjda daje beračima da ispijaju iz demižonki 😛

Trebbiano Gentile i Malvasia Bianca, „Il Vin Brusco è un antico vino bianco sangimignanese“ kako stoji na etiketi.

Elisabetta Fagiuoli ne pravi vina koja se pokušavaju svidjeti. Pravi ih onakvima kakva moraju biti, a ne kakva će se lakše plasirati na tržištu. Njena filozofija je jednostavna i zdravorazumska zbog čega se distancira i od druge krajnosti – nekritičkog prosvjetiteljstva naturalnih vina. „…to be organic. It`s a question of culture. It`s not a question of fashion.“.

Možda zato Montenidoli cijenim više od svega. Međutim, nije me osvojila „priča“ jer je nisam ni znao. Bila je to ljubav na prvi gutljaj. Dobro, možda na drugi 🙂 Odležani Il Templare koji je Tvrle otvorio. Bio je sretan zbog toga. Prepoznao sam dušu. Kao što je to prepoznala Martina nedavno. Zbog čega sam sad ja jako sretan. Jer to dokazuje da samo moraš osjećati. Nije Montenidoli drugačiji od ostalih vina. Ostala vina su drugačija od Montenidoli. Zašto…

Često se u zadnje vrijeme riječ „stil“ provlači u pokušajima vinskih opisa i sl. „Vinska stilistika“, „karakter“, „identitet“… sve različiti pojmovi. Imam problem s tom riječi. Stil mi predstavlja kemijski balans, npr. udjeli sorti kao posljedica varijacija berbe do berbe… nešto ovisno o odluci vinara, ali razina koja je ipak površinska ili ljepše rečeno razvidna, mjerljiva. Recimo, Montenidoli Vernacciu vinificira kao Tradizionale, Fiore ili Carato. Već nazivi sugeriraju u čemu je razlika 🙂 „Aha, Carato, znači vino je provelo toliko i toliko vremena u hrastu…“ jedna od mjerljivih konstatacija koja ne pomaže u doživljaju vina.

Jer ono što definira Montenidoli, karakter vina, dakle i podneblja i sorte i intencije samog vinara je pitanje drugačijeg balansa. Onog Mjesta, Čovjeka i Sorte. Kad se taj balans ostvari u vinu on je kompleksan zato jer je živ. Karakterno vino je živo, hrani čovjeka, predaje ili budi energiju.

Međutim, Montenidoli ostvaruje i olfaktivno prepoznatljivu karakteristiku zajedničku svim Montenidoli vinima, u svim vinima, u svim berbama. Nešto što nije pomodarsko već je kultura. Nešto prepoznatljivo. Nešto neuhvatljivo, što je nezahvalno pokušati definirati, ali intuitivno znaš da je prisutno. Duša?

To je identitet. Samo takvo vino ima svoj jasan identitet. Ono ga samo definira za sebe. Redefinirajući tako i „ostala vina“. Zato je Montenidoli referenca.

Ritoša, Dolce Amato vs. Ritoša Dolce Adorato

Cijena: 114,98 kn (0,375L)

Ovo su slatka vina nastala iz prosušenog grožđa muškata ruže i žutog muškata.

Čak rashlađeno, izravno iz frižidera, muškat ruža jasno miriši na ružu. Neku mesnatu ružu od koje cure sline 😀 Narančina kora, arancini i nešto predivno herbalno i hladno…

kao preljev za panna cottu, samo bez sirupaste težine. Umjesto toga, s voćnim taninom koji premda nezamjetan, ipak ostvaruje tu notu stvarnog voća, nečeg što ne djeluje „domaće“, ali je itekako „hand made“. Ne umjetnost, ali umješnost. Umijeće.

Dolce Amato je Srcolomac. Ako darivanje crvene ruže znači ljubav, tada darivanje ovakve ruže koja miriše bolje, a i boljeg je okusa – predstavlja poljubac pun energije.

Premda se uopće ne osjeti, za razliku od 14,5% alkohola kod Amata, Adorato ima svega 12%, ali je osjetno slađi i vidno gušći, poput tekućeg meda koncentriranog sladora, ali i koncentrirane svježine.

Egzotičan nos… koji miriši na orehnjaču 🙂 Kiseline odlično raspoređene. Upijene u meso kao šerbet u urmašice.

Živahna slatka voćna cjelina je istinska Zavodnica koje se ne možeš zasititi.

Nikad dosta :-*