Poggio Ridente – suza za vezuvske brege

Čini se kao da svježina vina Lapillo del Vesuvio nije rezultat neke vinifikacijske tehnike, pa niti bilo kojeg pažljivo odabranog trenutka za berbu… kao da je posljedica karaktera koje vino sorti Falanghina i Coda di Volpe (lisičji rep u prijevodu) ostvaruju na Vezuvu.

Poggio Ridente naziv je male vinarije smještene podno legendarnog Vezuva, s vinogradima na obroncima samog vulkana.

Možda zbog lokalnog, ali izrazito autentičnog karaktera, ali upućeni čuvaju vina DOCG Lacryma Christi del Vesuvio kao tajnu za odabrane.

Ovu bijelu Lacrymu Christi u izvedbi Poggio Ridente mogu opisati kao slanu krušku. Zamišljeni plod othranjen na drugačijem tlu, obogaćenom surovom vulkanskom mineralnosti. Potpuno nekomercijalno i potpuno savršeno u tome što jest.

Osobno bi zaštitio ovakva vina kao materijalnu baštinu. Jer, ako ovo nije kultura, što jest?

Ujedno je i živući primjer bioraznolikosti, koje su svima puna usta, bez konkretizacije.

Ukoliko je Lapillo del Vesuvio presuptilan, zato je tu Catalanesca del Monte Somma. (Catra)

Zbog svoje tvrdokornosti, sorta je osuđena za stolno grožđe, ali ovo je vino plod predfilokserične loze prastarog vinograda koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine, u sklopu Nacionalnog parka Vezuv.

Smatra se da su prve loze posađene 1450.godine dolaskom Alfonsa di Aragona. To bi objasnilo naziv sorte 🙂

Dakle, mineral do srži, tekuća prožetost kamena i sumpora, joda i svega osim konvencionalnih deskriptora, osobito voćnih. Eventualno makija, kadulja ili svakako neki eterični moment, ali ovo je vino prvenstveno vinozno iskustvo. Sol na rani koja bolno stvarno peče.

Ispire sve beznačajno s nepca i pamćenja. Otvara novi svijet koji je nemoguće uspoređivati, besmisleno ocjenjivati i grijeh stavljati u obrasce prosječnosti…

Jer nisam se ni usudio nadati, da bi me nakon svih ovih godina neko vino skoro rasplakalo. To vino je Magma del Vesuvio.

Tekući papar. Začin doslovno isparava ostavljajući crnu sol nakon gutljaja. Tvrdi, sitni, kožnati tanin ne boji nepce. Zato ga mijenja zauvijek.

Sorte su Piedirosso i Aglianico tako da je Magma del Vesuvio zapravo DOCG Lacryma Christi Rosso vinarije Poggio Ridente.

A možda baš zato jer sam puno toga probao se i može dogoditi da te neko vino rasplače. Vino s dušom, koje pripada nekom drugom vremenu.

Asocijacija na magmu u nazivi vina poprima smisao tek s vremenom u boci. Nakon 2017 probao sam 2013. Čudio se i uživao u eksplozivnoj energji koja se valja čašom. Krv zemlje. Nije da nemam riječi, ali svaka mi se čini površnom i nedostatnom.

Principovac, Graševina, 2019.

Cijena: 19.99 Eur na wineandmore.com

Nije bilo potrebno izvoditi kerefeke. Niti “sur-lie” niti ne znam koliko ležanja u “barrique-u” niti bilo koji uobičajeni ili neuobičajeni postupci kojima se opravdava cijena, bez istinske ljepote.

Govorim to otkako sam prvi put probao Principovac, prije previše godina. Traminac je opravdano perjanica podruma, ali istinsko čudo se događa s Graševinom na Principovcu. Usudit ću se to nazvati paradoksom Principovca… da poluslatko vino !? funkcionira kao suho.

Možda taj paradoks nikad nije bio toliko očit kao s ovom berbom. Graševina koja dobro čuva svježinu, na položaju gdje joj je omogućeno ravnomjerno, ali i maksimalno dozrijevanje.

Naribana zelena jabuka, cvijeće na nosu i plemeniti nagovještaj botritisa.

Izrazita pitkost, u kombinaciji s nevjerojatno dugim trajanjem okusa… odlika najboljih.

Budinščak, Dominium, 2018.

Cijena: cca 50 kn

Vjerujem kako se ne samo divna, već posebna i potencijalno značajna vina, mogu naći na najneočekivanijim mjestima. Osobno mi je draže pronaći neko u tržišnom smislu skroz nepoznato vino nego potvrditi opjevane favorite na prestižnom događanju poput nedavno održanom OperaWine primjerice.

Iza grafički amaterski izvedene etikete Dominium živi tzv. “Heritage Field Blend” podruma Budinščak. Ottonel, Graševina, Šipelj, Kraljevina… donose ribanu zelenu jabuku, metvicu i razne senzacije, ali najviše određenu kvalitetu koju je najpravednije nazvati – vinoznost.

Upravo zbog tog određenog tipa vinozne kvalitete prepoznao sam stari klon Graševine na kakav se sve teže moće naići (nekad u starijim Belovićevim Graševinama, ponešto u Sloveniji kao Laški Rizling podruma Ducal…).

Sadnice danas rasprostanjenih vinograda Graševine, ovisno o gospodarskim svojstvima i prirodnoj otpornosti na bolesti i sl., sigurno su birane i prema potencijalu da osiguraju preduvjete za naglašena voćno-floralna i sl. senzorna obilježja. Ova se Graševina ne trudi svidjeti, već osigurava nešto drugo…

Diskretna muškatnost Ottonela, premda daje određenu mekoću i razgaljenost na nepcu, također jedva da sliči na nabrijanu grožđanost danas raširenih muškatnih vina.

Vino je potpuno suho, odgojeno u zdravoj stogodišnjoj bačvi, što je očito ne samo turistička posebnost podruma Budinščak, već možda i prednost u formiranju ovakvog vina.

Jer Dominium je vino kakvo osjećam da se pilo prije stotinu godina na Plešivičkim brežuljcima. U dobrim podrumima i iz dobrih godina. Kao takvo, meni je nepretenciozno autentično osvježenje.

Kakvo opravdava naziv Heritage Field Blend.

Miloš, Stagnum Rose 2020 & Stalagmit 2019

Cijena: 13.99 Eur Stagnum Rose i 38.99 Eur Stalagmit (wineandmore.com)

Ružičasto i narančasto.

Fenomenalan primjer u kojem je razlika između vrsta vina tako eluzivna.

Stagnum Rose je i u berbi 2020 prava čajanka. Taničan rose koji evoluira u čaši. Crveno srce u bijeloj iluziji. Ples nara i crvene naranče, ali osobito ljekovitog bilja. Stilska figura u kojoj se pojavnost Plavca manifestira prividno ružičasta.

Stalagmit, također 13,5% alc. Također s istog položaja. Ali, ako je Rose čajanka, Stalagmit je juha od kamena. Miso juha od algi, dodatno nutritivna…

Čistoća aromatske ekspresije protivi se narativu koji, često opravdano, osporava jasnoću tzv. jantarnih/orange vina. Odlučio sam vjerovati da je to zato jer Stalagmit 2019 ne pokušava biti tržišna niša, već tradicionalna interpretacija bijele Dalmacije, uz vlastiti pečat mikrolokaliteta, ali i kulture koju nasljeđuje.

Karakter sorte uglazbljen u nekom davnom napjevu, uz nevidljivi otisak prsta vinara… Neuvjeren, pratio sam oscilacije prethodnih Stalagmita i napokon se mogu opustiti i reći, hvala vam Miloši.

Vinum, Mustra, 2020.

Cijena: cca 7-8 Eur

Srbi su inače fenomeni po pitanju smišljanja fantazijskih imena za vina. Ni Mustra nije iznimka jer je nastala spajanjem naziva Muškat žuti i Traminac mirisavi. Znači, dobro je da nije ispao Žutmir.

Gorkasta opojnost mirisavog Traminca i tekuća dekstroza grožđanog Muškata ne sreće se često u ovakvom zagrljaju. Lijeno se valja čašom kao nedjeljno jutro bez obaveza. Ostavljajući jasan trag. Ostatak sladora koji iz Mustre stvara preobratitelja. Odnosno, odabir za one kojima je svako vino “kiselo”.

Naizgled banalno okorjelim vinopijama koji bi olako pomislili kako je dovoljna rashlađenost osnovni preduvjet uživanja u Mustri, ali bi se prevarili…

Jer tek u približavanju sobnoj temperaturi Mustra postaje cjelina. Prava mustra 😀 Taj tip svježine i dalje mi je pomalo neuvjerljiv, ali ni traga bljutavosti u koju bi se većina vina ovog tipa pretvorila.

Mustra je uspio eksperiment. Kao puž stvoren iz svjetla. Nije važno koliko je spor, kad toliko zrači svjetlom. Slana suza koja kotrljajući se licem postaje slatka na usnama.

Pasji Rep, Zelen, 2020.

Cijena: 10.99 Eur na wineandmore.com

Nasuprot nerijetkoj hrvatskoj praksi degradiranja sorte spektakularnog (barem prema poznatim ostvarenim analitičkim parametrima, ako po ničemu drugom) potencijala, uglavnom u obliku stilskog podilaženja diktatima tržišta, ovo je vino primjer kako se izvlači maksimum iz posebne i simpatične, ali izvjesno ne sorte za velika vina.

Zelen je svojevrstan endem Vipavske doline. Nije rasprostranjena nigdje osim u Vipavi, a u Vipavi je godinama jedno od najboljih vina ove sorte pravljeno upravo u režiji vinarije Pasji Rep. Još dok je tata Franc dobivao priznanja za svoj Zelen, uvijek se mogao osjetiti proklasan materijal, grožđe uzgojeno na povijesnim položajima Pasjeg Repa. (Usput, kao što je to čest slučaj u Hrvatskoj, danas je pod vinogradima svega 5% nekadašnjih ukupno 200 ha ovog vinogradarskog lokaliteta.)

Kako je Samo Premrn postupno preuzimao brigu oko podruma, Pasji Rep vina počela su pokazivati i jednu dodatnu razinu elegancije i finese o čemu sam svojedobno i pisao. Vrijeme je pokazalo kako to nije slučajno te je iz berbe u berbu, Pasji Rep postao meni jedna od tri najbolje slovenske vinarije danas. Konkurencija nije ni malobrojna ni slaba, ali nešto se ipak posebno ostvaruje u vinogradima i podrumu Pasji Rep, o čemu dodatno svjedoči sljedeća anegdota.

Pasji Rep Zelen zapravo je spoj 3 vinifikacije s 3 do 5 dana maceracije dok se grožđe s najviših položaja vinificira u drvenoj bačvi. Nakon separatnih vinifikacija slijedi 8 mjeseci battonagea i vino je tehnički spremno premda mu godi vrijeme u boci. Obzirom da Pasji Rep radi spontane vinifikacije jer lozu uzgaja organski, bez upotrebe pesticida, zanimljiv je publici koja traži “prirodna vina”. Međutim, ovakva ekspresija Zelena nije opterećena kojekakvim “stilskim odlukama koja krase brojna prirodna vina”, odnosno, ne uklapa se u sektašku isključivost poimanja vina, zbog čega je Samo morao objašnjavati zašto je njegovo vino bistro i čisto 😀

Međutim, cijeli ovaj kontekst nije razlog zašto sam se odlučio “kladiti” na Pasji Rep i uvesti (zasad) Zelen, Jebatschin Red i Merlot Breg. U svakom slučaju, ne zato što su vina “prirodna”, već zato što su izvrsna i osobita.

Neprekinuto zujanje struji nepcem i dugo nakon što gutljaj završi u želucu, zvuk se udaljuje… Tvrle bi rekao tiha, suzdržana, ali jasna rezonantnost 🙏 Meni dovoljno stvarna da srca zatitra.

Peludno i vegetalno, kameno tonično istovremeno, osobito ukoliko se formira u primjerenoj čaši ne suviše pothlađeno. Stvarno, nešto je doista zeleno u toj zlatnoj zrelosti i premda zavidne kompleksnosti, Zelen me osvaja soficticiranom ekspresijom i balansom vina koje ne treba puno ekstrakta da ostavi dojam.

Sretnu i zelenu dvijeidvadesetdrugu 🥂

Križ, Plavac mali, 2019.

Cijena: 21.99 Eur na wineandmore.com

Prošlo je mjesec dana. Moje su objave sve rjeđe. Ne zato jer nemam što za reći.

Možda zato jer me ovaj format ograničava za sve što želim podijeliti.

S vremena na vrijeme ipak želim zabilježiti neko vino koje držim značajnim. Kraj toliko sličnih vina, beznačajnih, beskrvnih, nezanimljivih, dizajniranih da se svide ciljnoj publici, postoje vina koja nisu samo proizvod. Koja pripadaju drugačijoj kulturi. Zato je važno da postoji ovakvo vino.

Križ je već prepoznat kao autentičan doživljaj Plavca u jedinstvenoj interpretaciji.

Kao i svi do sada, Križ Plavac iz 2019. treba koju godinu da se posloži u boci. Ima jednu blago sirupastu notu koja uz oštrinu 16% ruši balans na prvu. Ali, itekako ima smisla kad ubrzo u čaši sve sjeda na svoje mjesto.

Taninska struktura osobito je sugestivna. Taloži se suhi, ali baš kožnati tanin. Kao kad bi se prejeo grožđa Plavca u dovoljnoj količini da te opije i stisne usnu šupljinu.

Ali, postoji i jedna finesa i mekoća, koja je na nevjerojatan način u suglasju s rustikalnim karakterom, odnosno jednom rudimentarnom crtom Plavca kojom samo potvrđuje svoju autentičnost.

Ne bi se usudio iznositi usporedbe s konkretnim vinima koja su se slično ponašala. Dovoljna je ova bilješka o istinski značajnom Plavcu.

Ronchi di Cialla, Schioppettino di Cialla, 2016.

Taj papreni miris vina se osjeti i u samom grožđu iz kojeg je nastalo.

Paprenost skoro više i ne spominjem u kontekstu vinske deskripcije. Kad jednom doživiš tu senzaciju u Schioppettinu, nijedan papar više nije ni blizu 😂

Doslovno, grožđe miriše na papar. To znam jer sam brao baš ovo grožđe koje se sada osjeti već u mirisu…

Papar, koža, šljiva, a na nepcu asketsko tijelo Schioppettina kao da stvara dva odvojena doživljaja. Prvi, voćno-začinski i lakše uočljiv. Drugi, zemljano-mineralni, dublji, koji ostaje nakon gutljaja odzvanjajući u valovima.

2016. godina u Cialli je bila jedna od najboljih berbi, koja je ostvarila i kvalitet i kvantitet. Dok su pumpe pretakale preševinu, u zraku se osjetio barut, sada koncentiran u vinoznoj formi.

Barut ili “puščani prah” notorna su asocijacija zbog čega je možda sorta i dobila ime. (schioppo je arhaični naziv za kratku pušku)

Schioppettino nije sorta koju bi olako preporučio svima. Posebna je i previše opskurna premda se odavno dokazala da u “cru” položajima kao što je Cialla daje materijal za neočekivano dugovječna i unikatna, vina finese. Možda je baš zato volim jer nije za svakog. Isto tako, nitko ne može osporiti njenu jedinstvenost.

Kao da samo vino nije dovoljno unikatno, svaka boca Schioppettino di Cialla je numerirana. Dugo vremena ih nije bilo toliko pobrojano, jer Rapuzziji Schioppettino di Cialla prave samo iz plodova dovoljno starih loza. Zato je berba 2016 posebno uspješna. Bit će dovoljno boca da se sačuvaju za desetljeća. Kad se paprenost u potpunosti stopi s kičmom u novoj cjelini u kojoj je aromatsko neodvojivo od strukturnog.

Kosovec, Chardonnay, 2018. i gutljaj zdravog razuma

Cijena: uskoro na Wine&More

Meni najdraži hrvatski primjer “neinvazivnog pristupa” pravljenju vina, sa svim dobrim i lošim stranama, je vinarija Kosovec.

Ovaj Chardonnay nekome će biti najbolje vino koje je Ivan Kosovec napravio, nekome najgore. Stvarno, nije unutar očekivane tipologije, ali je divna ilustracija nečega…

Kad kažem da nije unutar očekivane tipologije mislim na graničnu prezrelost koju je ovo grožđe zdravo dočekalo 2018. godine i veliku razliku u odnosu na berbu 2020. koja trenutno odležava u podrumu. 2020.-e je Kosovec napravio zaokret i odlučio brati ranije, odnosno odlučio je ne čekati punu fenolnu zrelost koja se osjeti u Chardonnayu 2018. godine.

Potpourri u mirisu, dunja u okusu… zagriz u zdravo zrelo grožđe okupano suncem i prošarano vjetrom, u kojem se osjeti svaka grožđica, čak i vizualno, s nekoliko sitnih komadića tog tkiva koji plutaju u čaši. Jer Kosovec stvarno ne filtrira vina. Na mnogim etiketama, osobito “prirodnjaka” ili onih koji jašu na toj ideji samo deklarativno iz marketinških pobuda, često se naglašava “nefiltrirano/moguć ostatak taloga” ili sl. U mnogim slučajevima to znači samo da nije prošlo mikrofiltraciju i stabilizaciju već samo grublje filtriranje. Kod Kosovca jedini je filtar – vrijeme. Vino se samo od sebe odtaloži u bačvi. Bistreno vremenom, sumporeno 8 puta manje od enološkog standarda ne zato da se time kurči već zato jer mu nije potrebno, stabilizirano spontanim vrenjem do 15% alkohola i s dovoljno ostatka sladora da se smatra polusuhim.

Osjećaj u ustima je ipak suh, ali bogat. Izrazita zrelost na rubu gorčine podsjeća na Enjingija. Ali, balans je nevjerojatno uspio, prštava svježina i svjetlucava dinamika kreiraju têk koji priziva sljedeći gutljaj.

Kosovec se prodaje puno bolje van Hrvatske nego na svojem tržištu. Postao je prepoznat kod publike koja inzistira na “prirodnim vinima”. Istina je, Kosovec uzgaja grožđe bez upotrebe toksina i takav pristup ga je sigurno koštao u smislu gubitaka uroda zbog bolesti i sl. Međutim, nikad nije pripadao “sekti” koja konzumira samo “prirodna” vina makar bila odvratna.

Kad kažem sekta, mislim na sljedeće… jedno je kad si homoseksualac i objašnjavaš ograničenima ili drugačije odgojenima da je to prirodno, a sasvim je nešto drugo kad si homoseksualac i tvrdiš da je to jedino prirodno.

Naglašavam ovo sektaštvo jer se počelo događati ono što sam i očekivao. Dobri vinari koji rade predivna “prirodna vina” moraju toj publici objašnjavati zašto im vina nisu prljava, octikava, mutna, nedovršena ili na drugi način defektna.

Ako itko obožava prepoznati energiju u vinu, taj sam. Ali ta energija nije dovoljna. Balans je uvijek presudan. I smisao. U ovom Chardonnayu vidim baš ono što je Kosovec. Zdravo i netretirano grožđe koje se uz minimalnu fizičku intervenciju vinara (ne kemijsku) pretvorilo u vino, svjedočeći o berbi u kojoj je nastalo. Jedina stilska intervencija vinara je odabir trenutka berbe.

Bit će fantastično usporediti ga s 2020-om.

Prosecco DOC Rose

Pitam se koliko je ljudi primjetilo da naziv Prosecco zadrži riječ Rose? 😀

Pretpostavljam da upućeni vinopije nemaju ružičastu asocijaciju kad vide naziv Prosecco jer poznaju isključivo bijeli pjenušavac pod tim nazivom.

Neki su možda skloni u svojoj glavi razdvojiti naziv na pro i secco kao neki latinsko talijanski hibrid, ali P-Rose-cco vjerojatno ni-ko 🙂

Opet, puno toga pretpostavljam…

A neopterećena većina niti se zamara niti zabavlja time što Prosecco “ne smije” biti ružičast.

Tu i tamo se netko krene busati u prsa zbog nekog publiciteta koji ukazuje na besmislenost zabrane korištenja naziva Prošek.

Nisam ni ja za “svijet zabrana”, međutim volim razlikovati zabranu od zaštite. Prilično je to nezahvalno u ovim službeno pandemijskim vremenima kad se definicije zabrane i zaštite interpretiraju proizvoljno, ali usudit ću se pokušati.

Svi će se odmah složiti da nije u redu da prodavač zavarava kupca. Postoje čak i zakoni koji to reguliraju. Nije dozvoljeno dovođenje kupca u zabludu. Kako onda tako plemenita pobuda može biti nepravedna?

Pitajmo Talijane koji ne smiju koristiti naziv sorte Tocai Friulano. Mađari su sasvim legitimno i u skladu sa spomenutim najplemenitijim nastojanjima zaštitili svoj Tokaj. Međutim, to istovremeno znači da Talijani više ne smiju svoje vino nazivati po sorti oduvijek poznatoj kao Tocai Friulano. Uzalud su Talijani objašnjavali da njihov Tocai i mađarski Tokaj nemaju veze s vezom.

Zašto uzalud? Pa vjerojatno zato jer ona neopterećena većina koju boli krastavac nema pojma o čemu pričamo. Hoće li prosječan konzument razlikovati Tokaj od Tocaija? Hoće krastavac.

Stoga je besmisleno inzistirati na očiglednoj razlici između Prosecca i Prošeka. Je li jedno i drugo kategorija vina i da li bi prosječan kupac mogao biti u zabludi? Da mi je novčić za svaki put kad sam čuo nekoga kako izgovara “prošeko”…

Prije nego što nakon svih ovih godina napokon postanem ”mučko đubre”, “plaćenik” i “mrzitelj svega Hrvatskog”, dozvolit ću sebi da iznesem sugestiju. Umjesto da ukazujemo na upućenim vinopijama sasvim očiglednu razliku između Prošeka i Prosecca, kako bi bilo da dokažemo da proječan kupac nije u zabludi? Da je zabrana neosnovana.

I to bez VARanja. Nek jednom doživim da VAR odluči u našu korist. Makar i nemali dovoljno Prošeka da sastavimo nogometnu momčad. U vrhu napada uvijek sam vidio Issu Tonija Bunčića iz grozdova Plavca prosušenog na lozama obiteljskog vinograda u Voščicama, a na krilima prosušena Glavinuša Jakše Bedalova i Žlahtina Ivana Katunara, dakle, tržišno realno nepostojeća vina.

Našlo bi se tu vina za još poneku poziciju, a nasuprot te selekcije i dalje će biti konzorcij (zapravo jedan od tri) koji zastupa 348 vinarija s 486 milijuna boca godišnje.

Dok pripremamo selekciju, Prosecco konzorcij je u međuvremenu proširio svoju zaštitu i na ružičaste mjehuriće. Svaka čast tradiciji, ali su shvatili da percepcija Prosecca neće biti narušena širenjem na globalno rastuću kategoriju rose pjenušaca.

Obzirom da su brojni proizvođači Prosecca ionako pravili kojekakve rosato spumante grozote, definirali su standarde i zaštitili Prosecco DOC Rose.

Jedina dozvoljena crna sorta u blendu je Pinot Nero, vinificiran kao crno vino. Dozvoljeni udio je između 10 i 15%.

Standardi su čak rigorozniji u odnosu na “bijeli Prosecco”. Umjesto 30, propisano je minimalno 60 dana sekundarne fermentacije. Također, maksimalan udio sladora je Extra Dry (do 17g/L).

Meni zasad najdraži Prosecco DOC Rose je Extra Brut (3 – 6 g/L). Imao sam priliku probati i Brut Nature s 0.8g/L, ali ipak, malo dobro pogođenog dosagea čini čuda. Takvim balansom Facchin ostvaruje dodatnu razinu, koja se osjeti i kroz versatilnost. Dok “Clair de Lune” vinarije Martellozzo funkcionira skoro isključivo kao isušujući aperitiv, suptilne aromatike crvenog ribizla i šumskih jagoda, Facchinov Extra Brut zahvalan je uz raznovrsna jela i toliko pitak. Ostvaruje onu zaraznu kvalitetu Prosecca da gutljaj traje ni predugo ni prekratko već točno koliko treba da poželimo još jedan 😛 Osobito ukoliko breskva dominira aromatskim spektrom, idealno zrela, sočna i voćna.

Ova i druga vina predstavio sam 07.07. kao najavu Prosecco Days koji bi se trebali održati 13. i 14.10. u The Westin Hotel Zagreb.

Nadam se samo da zaštita više neće biti izlika za zabrane.