The Dalmatian Dog, Babić, 2018.

Cijena: 8.99 Eur na wineandmore.com

Nevjerojatno, kao ugriz komarca usred zime.

Puna zrelost Babića izronjenog iz sunca Jadrtovca, a gutljaj brz i lak. Čak dinamičan na nepcu, uz svu višnju i voćnost u tamnom bobičastom spektru, ali i herbalan supersitan tanin i najvažnije – balans, u kojem se 14% alc percipira kao 12.5%

Ovako uvjerljivu okrjepu za ispod 10 Eur možemo zahvaliti ipak značajnim nasadima Babića na Jadrtovcu. Naravno, Juraj Sladić je stekao potrebno enološko iskustvo s preradom većih količina i to se pokazalo odličnim spojem, da ne kažem dobrim receptom 🙂

Još da se prestanu zajebavati i odluče se za jednu, a ne tri etikete… 😀

U svakom slučaju, nakon nekoliko dana u frižideru nije se nimalo raspalo, naprotiv. Tako da preporučujem ovaj opasno pitak Babić kao izrazitu vrijednost za novac u najosjetljivijem cjenovnom rangu, onom između 25 i 100 kn po boci.

Petrakopulous, Robola Classic, 2019. & Petrakopulous, Robola Thymari Petras, 2019.

Cijena: 16.90 Eur i 33.60 Eur (Thymari Petras)

Da nešto tako “bljedunjavo” može toliko trajati naučili su nas Rizlinzi, ali ova sorta Kefalonije nema nikakve veze sa sjevernjačkim kontinentom. Nema niti s Ribollom, odn. Rebulom s kojom je bila povezivana iz etimoloških razloga.

Teško je doista opisati moje prvo Robola iskustvo. Kiselina, limun, mineralnost…

Koncentrirao sam se na – mineralnost. Ovo je vino idealan primjer kako ni najprecizniji organoleptički opis nije dovoljan. Samo navođenje mineralnosti nije dovoljno objašnjenje. Jer čini razliku. Zapravo tvori prepoznatljivost pa time i specifičan identitet ovog vina.

Nastupa kao slani kamen. Baš je “kameno”, ali nekako tonično, nije kredasto. Vrlo specifična slanost. Nije slano poput dobrog Assyrtika, tog grumena morske soli. Nije ni kredasto poput dobrog Chablisa. Možda je ono što je Oz Clarke nazvao “flinty”, što bi preveli kao kremen, ali uz jednu začinsko-eteričnu kvalitetu.

U usporedbi, Thymari Petras je puno kompliciraniji. Nije samo različit u zrelosti materijala. Jasno je ostvarena puna zrelost, ali je ostvarena i dubina. Kvaliteta koju je teže percipirati i objasniti.

Kompleksnost krasi i Classic Robolu Petrakopulous, ali dubina… Thymari Petras je tip vina koje zahtijeva od kušača da ne grebe po površini, jer previše propušta.

Gracin, Babić, 2016.

Cijena: 26.99 Eur @wineandmore.com

Napokon, zrela maraska višnja u burgundskom formatu.

Umjesto spaljenog grožđa, kamen Bucavca osjeti se jasnije nego u ijednom Gracinovom izdanju Babića dosad, čak više nego u dobrim godištima Tirade, a osobito u odnosu na zadrvljene Suhe Punte.

Ovdje ustraje mediteranski ugođaj, garrigue, makija, a kad se sitan tanin otopi, u afteru ostaje mineral.

Prava supstanca uz koju se lakše podnosi ovako hladan travanj.

Tomac, Marany, 2019.

Cijena: 19.99 Eur @wineandmore.com

Magičan miris, toliko živ da miješa sušene marelice, jabučni cider, voćni čaj, crvenu naranču, đumbir, grejp i egzotični začin u novu cjelinu.

Poseban šarm u ustima potvrđuje identitet Plešivice i to stare Plešivice, podsjećajući me na „grofića“, vino koje nikad nije bilo u prodaji, ali je činilo skoro 50% prve Tomčeve Amfore.

Uz ponešto snažniju taninsku prisutnost, u ustima je pitko i klizi poput dobrog bijelog vina, bez težine mnogih vina bijelih sorata produljene maceracije.

Niti kompot, niti ocat, tek pomalo ciderasto ugodno vino oksidativnog, ali i voćnog karaktera.

Marany lakoćom razbija dvije predrasude o vinima iz amfore. Prvu, da su vina iz amfore tvrda, teška i problematična. Drugu, da su ekstravagantno skupa.

Užitak je ispiti nešto ovako čisto i uzbudljivo.

ХОПОВО РАСТУРА

Nakon nedavne maloumne konstatacije aktualnog Predsjednika Srbije, istarska malvazija dobila je fantastičnu reklamu. Kontraefekt bio je toliko predvidljiv da se pitam je li netko dogovorio plasiranje izjave: “Znate zašto Srbi i dalje piju neku malvaziju iz Istre koja je đubre u odnosu na vino koje možemo da ponudimo? Pa zato što se sjeća prije 25 godina da je mogao biti s djevojkom na obali mora pa ‘jao, lijepo mi miriše na to vrijeme”… a vino je odvratno i ničemu ne služi”.

Dakle, urnebes i vrištanje :-))))))))))))))) Volio bi znati što su to konzumirali, ali očito previše čega god. Ja sam zadnji koji će nekritički hvaliti do danas valjda barem upitan kult „svježe“ malvazije, ali bio bi kompletan idiot da ne skinem kapu Istrijanima za uspjeh koji mnogi danas kopiraju, na žalost plagiranjem, umjestom „kapiranjem“. Zapravo sam se pitao nakon iščitavanja prenešene mentalne bljuvotine priznaje li se ispravnost rješenja nekog zadatka ukoliko su svi izvodi potpuno pogrešni. Npr. dva minusa daju plus, ili dvadeset i dva minusa u ovom slučaju.

Umjesto da sad i ja krenem baljezgati o stvarima o kojima nemam pojma, baljezgat ću o stvarima o kojima imam pojma, a to je moj doživljaj vina Hopovo. Jer, kao što kaže Vučić u naknadnoj pameti, nisam neki ljubitelj Tamjanike, ali poštujem 😀

Hopovo, Joakim i Ana, 2017.

Cijena: 27.00 Eur u vinariji

Hopovo_Joakim i Ana

Hopovo je svojevrsna „underground“ vinarija smještena na južnim padinama Fruške gore, neeksponirana i na tržištu Srbije.

Hopovo Tamjanika nosi opojan miris zrelog grožđa i gorke naranče dok se cvjetna mirišljavost topi u ustima kao dekstroza bomboni, samo bez slatkoće, uz punu voćnu prisutnost.

Kazaljka na vagi između pune fenolne zrelosti i britke svježine uspješno balansira i priziva novi gutljaj.

Hopovo, Podne, 2017.

Cijena: 53.00 Eur u vinariji

Sušene brusnice i šljive… lagani jazz vibrira u pozadini, ispod sitnog tanina koji zapinje u finišu taman koliko treba da pruži završni akcent, sve ispod asketske voćnosti koja treperi površinom, ispod tankog sloja, ali tamne boje… vinoznost.

Uzvišena, koliko i uzemljena.

Traži jelo da se ostvari kao začin. Pinot Noir, zadimljen i dovoljno čvrst za kulen ili soja sos 😉

Hopovo, Podne, 2012.

Cijena: 22.50 Eur u vinariji

hopovo_podne_2012

Dok mineralno-vinozni after, usitnjenih tanina, poput čaja klizi nepcem, sjećam se jednog podneva 2012. godine kad sam također pio 100% Pinot Noir :-D, ali ovdje je osjetno više “forrest floora”, trulog lišća, gljiva, zemlje i dobre animalnosti u mirisu.

Hopovo, Jutro, 2012.

Cijena: 36.00 Eur u vinariji

Hopovo_Jutro

Za jutro, vinar Zarić doručkuje Merlot 🙂 Dobro jutro Merlot 😀

Tamno voće, suha šljiva i cedrovina, duhan, ljubice uz trag humusa… mekano i sočno, ekstraktno i gusto, voćno i pitko.

Predivna taninska struktura, trpkost nevidljiva, poput paučine, a drži sve… dekantiranjem se vidno otvara, a vremenom u boci, ne gubi se.

Hopovo, Noći Svetog Trifuna, 2012.

Cijena: 42.00 Eur u vinariji

Hopovo_Noći Svetog Trifuna

Sušene brusnice, menta… ispunjeno, bogato i moćno, ali nimalo tromo niti teško. Ako nije živahno, ne znači da nije živo. Suzdržana snaga.

Svega dovoljno, ničeg previše. Uspostavljena homeostaza ne dozvoljava vrludanja već strpljivom kušaču otvara dublji i dublji uvid.

Stavovi ili mišljenja izneseni u ovom dojmu su osobne bilješke autora i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja“ Udruge pomoći psihopatskim populistima“ te „Udruga pomoći psihopatskim populistima“ ne prihvaća nikakvu odgovornost za eventualnu štetu nastalu čitanjem ovog dojma.

Cebalo, Grk, 2018.

Cijena: 20.99 Eur @wineandmore.com

Žuto nikad nije izgledalo zelenije.

Kad bi postojao med od morske soli, vjerujem da bi imao ovakav okus.

Tijelo i forma. Puno mediteranske slasti i masti. Punoća, ali mekoća i podatnost, gipkost zrelog materijala koji se valja ustima, nježno i robusno istovremeno.

Možda zbog prohladne večeri, ali Arsenov Dida Moj ne izlazi iz glave.

Kao ni ovaj Grk.

Benmosche, Dingač, 2015. vs. Benmosche, Dingač, 2016.

Cijena: 33.99 Eur @wineandmore.com

Može li magija Dingača biti ostvarena u modernom formatu?

Mnogi pokušavaju, skoro nitko ne uspijeva 😀

Rogač, kadulja i suhe smokve nisu dovoljni. To je tek zajednički nazivnik Plavca Malog.

Premda zrelije, 2016. miriši zagonetnije isprva. 2015-a je jasna s koncentracijom voća u mirisu. 2016-a. evocira jasne Dingač asocijacije koje možda nisu toliko poželjne, obzirom da je trostruka insolacija odavno priča za turiste i veće breme nego blagoslov.

Ali, voće iz 2016-e ne ide u prezrelost iz koje nema povratka. Nudi natruhe izgubljenog svijeta u kojem Dingač baštini najizvrsnije odlike Plavca Malog.

Međutim, u ustima, iznenađuje hladni balans 2015-e. Školovano s mjerom, kako bi uglazbilo sve te silne tanine Plavca u uhodani orkestar. Punoća i konkretna težina osunčane supstance prenosi se nepcem neočekivanom lakoćom. U završetak u kojem gorčina tvrde kožice Plavca ostaje sačuvana kao slastan zalogaj, nakon kojeg odjekuju tonovi zemlje i herbalnosti.

2016. na nepcu ima više svježine, ali ipak za nijansu manje balansa. Bez te srčanosti koja podiže i ekstraktniju 2015., 2016. stvarno djeluje malo manje magično, ali uz jelo ostvaruje puni smisao.

U kompleksnosti, 2015. se transformira brzo, postaje sve bolje vino, sve dublje i užitnije.

Očekujem od Dingača vino koje grije, ali umješnost je napraviti vino koje hladi. Kad se ostvari vino koje i grije i hladi, to je prilično dragocjeno. Supstanca i izvedba. Nisu bedasti ni u Bidenovoj administraciji kad su ovo vino odabrali za točenje tijekom inauguracije.

Domaine BIBICh, Bas de Bas, bijelo, 2016.

Cijena: TBD

Nezahvalno je pričati i o „orange“ vinima. Ovaj Debit recimo, nije „narančast“ da bi se hvalio duljinom maceracije.

Niti je čaj, niti je cider, niti je kompot, niti sour beer…

ali je zato vino. Tradicionalna „žutina“, s depozitom u boci, nefiltirarana, ali bistra, čista i užitna kakva se može ostvariti samo u najboljim godištima. Sedam godina sam čekao ponovo ovakvu da izađe iz podruma.

Sumanuta energija uz svega 12% alc, bez problematične volatilnosti. Nakon toliko odležavanja u podrumu, čini se potpuno sjedinjenih gradivnih komponenti, kiselina, sladora, alkohola, čak i žutog tanina. Nova cjelina predstavlja fini začin egzotičnih aroma koje sam mnoge već navodio ovdje, ali prvenstveno istinski vinski nutrijent.

Ne mijenja ova iznimka od pravila, logičnu tendenciju modernih svježih Debita u smjeru izotonika kakvog i Bibić preferira. Predstavlja stilski statement koji prepoznajem i u kojem uživam. I pomalo se divim.

Respekt.

Kosovec, Škrlet, 2018.

Cijena: 11.99 Eur @wineandmore.com

Nezahvalno je pričati o Škrletu u svijetu u kojem skoro svi Škrleti pokušavaju biti sve osim onog što mogu biti. Srećom, postoji jedan interpretator koji ne podređuje potencijal tržišno prihvatljivom stilu. U toj „tvrdoglavosti“ pomalo podsjeća na Ivu Enjingija čiji ga je pristup uvijek inspirirao, ali kojeg nikad nije kopirao.

Takva se „tvrdoglavost“ isplatila u berbi kao što je 2020. ili kao što je 2018. koja je nedavno punjena u boce.

Karakteristike godišta koje su omogućile ravnomjerno dozrijevanje grožđa, inzistiranje vinara da čeka punu zrelost, stvorile su ambijent u kojem se ostvaruje drugačiji identitet Škrleta, kroz zagasite, pastelnije tonove voćne zrelosti koja asocira na dunju, a ne zelenu jabuku, ali i sipkasti intenzitet specifičnog začinskog bilja koje traje nakon gutljaja.

Životvorna energija titra gutljajem ipak konkretne težine, ali bez za nijansu nezgrapne alkoholnosti 2017-og godišta.

Uz jelo, začinjeniju kuhinju, spicy orzotto recimo, paše kao melem na ranu. Osobito uvažavajući kontinentalni identitet vina, u prijevodu – Ne! uz morsku ribu, Da! uz ajvar, Ne! uz maslinovo ulje, Da! uz bučino…

Cantine del´Angelo, Greco di Tufo, Miniere, 2018.

Cijena: 15.90 Eur

Mogu zamisliti žuti, vulkanski, sumporni kamen. Miris podsjeća i na jod, ali i na sol aromatiziranu mediteranskim travama Campanie.

Nakon skladnog i uravnoteženog, potpuno cjelovitog gutljaja, after “svrbi”… ostaje salinitet i za njim žeđ, ali koju ubrzo zamijeni – slast. Slana slast.

To je terroirsko vino. Mineralnost Greco di Tufa funkcionira ne samo uz rakove i školjke ili morska jaja, već se modelira i nivelira i uz kobasicu ili sushi, dodajući vrijednost bilo kojoj namirnici.

Moćan ekstrakt, zahvaljujući lozi, dolazi iz tla. Malokad je to toliko jasno kao ovdje.