Plovanić, Divjaka

Cijena: sitnica (iskreno nebitno jer… piše sve u tekstu 🙂 )

Šjor Dejan Rubeša pravi vino koje se naziva Belica 😛 Kastavska Belica. Da bi napravio kastavsku Belicu moraš imati kastavske sorte: Mejsko belo, Jarbola i Divjaka. Uz njih još i Brajkovac i Verdić, premda mislim da je Malvazija također „u igri“.

Vjerojatno i zato jer su ove lokalne sorte napuštene. Kastavska Belica bila bi skoro zaboravljena. Da nije bilo manifestacije Vina od davnina, ne bi pojma imao da postoji. Dejan Rubeša-Plovanić izložio je svoju kastavsku Belicu, ali i vina sorata iz kojih nastaje.

Drago mi je da se i u znanstvenom radu imena sorata pišu velikim početnim slovom 😀 Tako u Gospodarskim i ampelografskim karakteristikama autohtonih sorata kastavskog područja stoji kako se sorta Divjaka odlikuje visokom rodnošću te najmanjom masom bobica.

Točno kako sam je zamislio kad sam prvi put probao vino iz Divjake na Vinima od davnina.

Izraženo žuto voće sugerira kontinentalnu aromatiku ove opskurne primorske sorte. Dunja, viljamovka, zlatni delišes.

U ustima zelenije, uopće ne herbalno već nezrelije ili „razvodnjenije“ , ali izrazito suho, skoro stisnuto do gorčine. Tek tu se zapravo osjeti puna zrelost materijala. U cjelini sočno i pitko, uklopljenih kiselina. Traje taman koliko treba. Sklad i slast.

Koliko znam, ova i druge lokalne sorte kastavske Belice razvijene su u rasadniku Ivice Dobrinčića. Teško mi je razlučiti što je uvjetovano sortom ili obilježjima berbe, a što vinifikacijom i podrumarenjem, ali Divjaku sam izdvojio kao najjaču kariku. Jer ima karakter, ima stav. Bravo Kastav 🙂

Posebna hvala Ivi Vrankić na ovoj boci 😉

Kechris, Afros, Retsina, Vin blanc sec

Cijena: kakva ocjena takva i cijena

Oduvijek sam u potrazi za autentičnim iskustvom. Posebno je lijepo kad te takvo iskustvo pronađe samo. Kad neočekivano, između različitih etiketa ponekad ugodno iznenađenje izroni iz prosječnosti… u ovom slučaju programski uvjetovano, ali i sadržajno drugačije.

Cijela mitologija oko Retsina vina danas djeluje kao zamka za turiste. Uvjeren sam da to i jest čest slučaj. Čak i kod ovog specifičnog vina teško je u doživljaj uklopiti objašnjenje kako se reproducirala starogrčka praksa vina čuvanih u amforama zapečaćenim borovom smolom. Taj postupak danas je moderniziran dodavanjem svježe smole tijekom fermentacije kako bi se ostvario karakterističan „Retsina efekt“.

Rezultat je komorač u mirisu. Ovakav intenzitet doživio sam jedino u Ritošinoj rakiji od komorača 🙂 Miris podsjeća i na Bronhi bombone, odnosno likoriciju. Netko će reći medicinalnost, jer stvarno baca i na antibiotik 😛 Može i anis, dok god nije anus 😀

Prisutan je i diskretan salinitet, ali na površini. Ipak je ovo voćna tema, ciderasta priča sorte Roditis u Retsina interpretaciji, premda valjda svaka sorta daje na krušku u nekoj fazi fermentacije.

Perverzija je ovdje u nečem drugom. Ovo je famozni „pet nat“. Pet nat je unatrag nekoliko godina postala planetarno popularna skraćenica za „Petillant Naturel“ i ovelike se tumači upravo u smislu naturalnosti, odnosno prirodnog vina.

Sama činjenica da se ne dodaje niti tiražni niti ekspedicijski liker ne čini vino naturalnim niti ostale metode „nenaturalnim“. Kad sam počeo uživati u takvim vinima, nazivala su se Metodo Ancestrale, što ima više smisla jer objašnjava metodu koja se razlikuje i od tradicionalne metode i Charmat metode i stavlja je u povijesno-kulturološki kontekst.

Niti inzistiranje na vinu bez (dodanog) sumpora ne čini ga naturalnim kao što niti bezglutenski kruh nije naturalan zato što je bez glutena. Kao što većina ljudi nema problem sa sumporom, tako većina nema problem ni s glutenom. Priznajem da to dvoje nije za usporedbu, ali služi mi kao primjer pomodarstva i nerazumijevanja prave intencije pri čemu se događa da netko naručuje bezglutenski kruh i nakon toga popije pivu ili se najede sušenih marelica nakon nekog novog čuda iz Čotarevog podruma, a kojeg je nabavio na nekom Londonskom suphur free wine festivalu 😀 Osjećam potrebu istaknuti ovdje kako osobno biram kupovati kruh u Kuražu ili Korici ili BreadClubu (Didin je apsolutni favorit) ili Grabovčeve ili Rusulica peke ili ga pripremim sam. Želim reći da bi potraga za pravom namirnicom koja istinski hrani organizam trebala biti u fokusu, a ne besmisleni „labelling“. Tu onda pričamo o materijalu, o pšenici ili grožđu.

Grožđe se osjeti ovdje, unatoč „intervencijama“, unatoč aromatiziranju i zatvaranju vina kako bi dovršilo fermentaciju u boci. Očekivani ostatak sladora je minimalan, ali osjeti se ipak previše da se vino ne bi konzumiralo dobro rashlađeno. Druga strana vage je gorčina, talog kao (prirodan) nusproizvod fermentacije. Ta je očekivana gorčina ipak uklonjena tako da nisam siguran na što se unfiltered točno odnosi.

Možda ne toliko trajan, koliko upečatljiv gutljaj. Prekrasno sirov i energičan.

Special thanks to Giannis Krassaki #winelover for this bottle

From Zero to Hero and back again (A Happiness tale, by Vinopija)

Tijekom studija sam bio član tima koji je osvojio svjetsko studentsko natjecanje u marketingu. Sjećam se kako smo bili na dosta svečanih događanja. Tako se dogodilo da sam jedan dan bio na veličanstvenoj gala večeri u smaragdnoj dvorani Esplanade, a dan nakon dijelio rum kolu s beskućnicima u pothodniku. Niti sto metara udaljena, dva različita svijeta.

Shvatio sam da zapravo ne pripadam ni jednom ni drugom svijetu. Oba su mi se činila podjednako nesretna.

“Everybody these days just want to be rich. There are a lot of egoists. Me? I’m happy. I have my vines. That’s where I like to be. I’ll be happy for however much longer I’m around”. Jean-Pierre Boyer (source: vinous.com „Last Man Standing: Bel-Air Marquis d’Aligre“ by Neal Martin)

Jean-Pierre Boyer je bordoški vinar. Iza njega je 69 berbi! Međutim, ne pripada niti u jednu „kućicu“ u koje bi svrstali vinarije Bordeauxa, osim ultratradicionalist ako baš moramo. On nije nigdje između krajnosti u kojoj bi na jednu stranu mogli staviti prestižne statusne simbole Premier Grand Cru Classe, a na drugu masovni industrijski generički Bordeaux. On uopće ne pripada tom sustavu vrijednosti.

Kulturološki, pripada drugačijem vremenu. Možda posljednji svoje vrste.

Jučer sam na ovim stranicama pisao o litrenkama Graševine. Danas imam potrebu podijeliti svoju bilješku o 1983 Bel Air Marquis d’Aligre.

Happiness. Its not just because of crushed stones or dusty book scent. Its the juice of the earth that is water-light and digestible but in a whole new level of depth, its because its layered… I have no suitable words to describe the feel… Everything seems prosaic. It does not belong to the wine world we are familiar with. It makes my soul remembers how all wines should be like this, but none is. Its the very definition of vinous. Yet so elusive at the same time. Time… As if it is home-made. Which it actually is, but this thirst it evokes, transfer me to another place. And time that should not be forgotten.

I am thankful to my friend Tvrtko for this experience although it might be easier to go through life without insight this provides 🙂 Nothing compares.

Od Graševina do vina #velikitestisgraševina

Kad je ljeto i vrućina, ljudi su skloni raditi pizdarije. Na primjer, kupiti devet Graševina berbe 2018. u litrenoj boci i kušati na slijepo jednu po jednu. Uz mene, oslijepili su i Tomislav i Vjeko. Bili su dovoljno ludi da sudjeluju, vjerojatno jer sam im obećao roštilj. Dobili su ga, ali uz njega i fibrozne ožiljke na jetri.

Ispunjen golemim entuzijazmom, čak sam (bez pristanka i znanja sugovornika naravno) snimao komentare s namjerom da ih objavim kao audio playlistu ili na nekom podcastu ili sličnoj platformi koja je sad hit među mladima u Zadrkovcu.

Naknadno preslušavanje snimki bilo je napornije od samog kušanja 🙂 Ispalo je da se može filozofirati i oko masovno proizvedenih graševina… uz dosta psovanja doduše. Iznenadilo me koliko je, kad ne pazim kako se izražavam, moj nativni govor zagrebačkog asfalta pun psovki koje to zapravo nisu, ali definitivno nisu ni za javnost.

Kao ni dosta toga što se uredno prodaje pod kategorijom vino, poput nekih iz ove selekcije…

BUHAČ 25 kn

Prvo pa hermafrodit. Jer ovdje se bar osjetilo grožđe. Plod loze iz kojeg može nastati vino. To je dobro imati na umu jer nakon nekih uzoraka više ne znaš zašto si to radiš.

Buhač je ugodno iznenađenje. Netipično za plodno tlo i vruću klimu Iloka, Buhač je ostvario skladno, pitko vino koje osvježava uz diskretnu slatkastu, ali grožđanu notu. Nije gemištarac. Ima karaktera. Čak i neku evoluciju u čaši.

STOBI 21,99 kn

Očekivao sam više nakon prvog susreta s ovim prije par godina. Komentar „Ovo bi moglo biti Belje“ nasmijavao nas je dulje nego je čaša čuvala arome ovog industrijalca. Ovo bi moglo biti bolje, a ne ovako anestezirano, ravno, dosadno.

KRAUTHAKER 24,98 kn

Čak i nakon početnog sumpornog udarca u nos, traje osjećaj kao da se spašavao loš materijal. 2018 možda jest neidealna godina, ali što je ovo?!? Bezlično, pretpostavljam zamišljeno da se miješa s gaziranom vodom. Tehničko vino koje nema mane, ali niti ikakvog razloga zašto bi ga pio.

Ovo je degradacija brenda. S razlogom je Krauthaker izgradio reputaciju jedne od najboljih i najvažnijih hrvatskih vinarija i ovo mu ne treba. Ili, na žalost treba ?!? Može li se živjeti od Single Vineyard etiketa?

PERAK 19,98 kn

Kamilica, žuto voće, ali ne osjeti se materijal. Dojam razvodnjenosti. Ne očekuje se od ove kategorije ne znam kakvo tijelo, o perzistenciji na nepcu da ne govorim, ali kao da je namjerno degradirano za pravljenje gemišta. Plus jedna opterećujuća prezrelost u afteru. Nezanimljivo.

KUTJEVO 31,99 kn

Dakle, kad netko na blindu prepozna ovo vino, to mu i nije neka pohvala 😀 Vjerojatno najpoznatija litrena Graševina na tržištu (navodno 80% proizvodnje Kutjevačkih podruma) čak i nije loša u kontekstu. Žućko ima pažljivo ostvaren balans i stečenu poziciju na tržištu i svijesti konzumenata zbog čega je i najskuplji uzorak u ovoj selekciji. Čak i na tržištu litrenki mislim da je jedino Galić skuplji.

ILOČKI PODRUMI 27,98 kn

Sijeno, kamilica, kompot, diskretne naznake botritisa… sve smisleno u dobroj cjelini. Iločki podrumi potvrđuju moj respekt. Komentar „Čak možda bolje od jedinice“ posebno je zanimljiv jer su oboje iz Iloka, s pola kilometra udaljenosti, ali vrlo različita vina. Iločki podrumi su čisto, lagano s ugodnom botritičnom notom, vrlo karakterno „iločko“ vino sorte Graševina. U ovoj konkurenciji odskače.

ČOBANKOVIĆ 16,98 kn

„Koliko je ovo pogrešno“ je primjeren komentar. Izrazito izmanipulirano. Smrd. Bolje od ovog očekuješ od vina iz plastične ambalaže.

WINEMAKERS OF CROATIA 15,99 kn

Nešto izraženija „toplina“, žuto voće i kamilica i …ništa. Obzirom da se ništa ne može osjetiti, Tomislav ulaže prigovor da smo vina trebali piti manje rashlađena :-))))) Naporno, naporno, naporno.

ORAHOVICA 22,98 kn

Ugodno iznenađenje za kraj. Nešto što se da popiti. Ako imaš krize 🙂 Brončana medalja za ovu botritičnu, zrelu Graševinu koja ima slasti, koja je u balansu i pitka. Koja ima „gard“, kako kaže Vjeko.

Umjesto zaključka čestitam Buhaču na ponajboljoj litrenoj Graševini. Draže mi je ovo nego Liska koja pokušava biti terroir, a definitivno nije, odnosno ne pokazuje.

Iločki podrumi također, potvrđuju očekivanja. Uspješno ostvareno ono što očekujemo od Iloka.

Dvije iločke graševine istog godišta u potpuno različitom sklopu otvaraju neka pitanja, ali prije toga sam sebi moram odgovoriti zašto si ovo radim 😀

Buhač, Graševina Liska, 2018.

Cijena: 35 kn

 

Samo je jedan razlog da pišem o ovom vinu, a to su prvi – prozivaju me da pišem samo o nedostupnim vinima i drugi 😀 razlog – dobio sam preporuku (Hvala Vedrane, Krešo, pa indirektno i Matthew, a i vidim da se ispija po Kajzerici i slično…)

Negdje piše da je Liska poseban položaj, zbog čega je ova butelja 10 kn skuplja od regularne Graševine podruma Buhač. Buhač je iz Iloka i ukoliko se ikad itko zauzeo za njihove Merlote i Cabernet Sauvignone u kontekstu vrijednosti za novac, to bi bio ja. Zato bijela Buhač vina nikad nisam „probavio“.

Ova Graševina nastupa s jabukama na nosu, ali i dosta tropskog voća. 13% alkohola, suho, krepke kiseline, ali s prividom minimalnog ostatka sladora. To doduše više djeluje kao puna zrelost voća ostvarena na očito posebnom položaju.

Ali taj položaj nije donio ništa osim voćne zrelosti. Možda čak i prezrelosti koja je naknadno korigirana ili druge neujednačenosti. Ova površinska slanost nema veze s mineralnošću. Nikakva progresija. Liska je samo još jedna stilska varijacija na temu. Površni crowd pleaser. Ne postoji suštinska razlika u odnosu na masu sličnih Graševina koje postaju naporne nakon druge čaše. Jedina prednost je – maloprodajna cijena. Međutim, s vinima koja su „dobra za te novce“ razračunao sam se u istoimenom dojmu (link).

Bottom line – ne da se piti. Ako nemam za pravu stvar, ne treba mi ni ovo. Dobra stvar je da ima navojni čep pa mogu ostaviti za kuhanje, premda pogrešno vino zna upropastiti i jelo. Barem za gašenje žara na roštilju nije bilo loše.

Možda sam malo nepravedan jer mi je upropastilo očekivanja uz ručak. Nije ovo vino nikakva prevara. Evo, vrlo skoro prilika za popravak. Kupujem litrene Graševine berbe 2018. renomiranih vinarija i razmišljam o nekom podcastu ili suvislijem formatu gdje bi zabilježio impresije sa slijepog kušanja. Jer to zna biti zabavno 😉

Bedalov, Tribus Rose, 2018.

Cijena: 50 kn u podrumu (više nije raspoloživo)

Boja lososa donosi crvenu naranču u mirisu, nar, ali i nešto ugodno herbalno.

Reski se sok utiskuje u nepce, razlijevajući osvježenje. Nemirna grožđanost, neobjašnjivo stabilna i cjelovita, ali i energična. U ustima traje nježno i svježe voće, jagoda i breskva, ali herbalni „bitter lemon“ je posebnost.

Sretan spoj Zinfandela (Crljenka, Tribidraga), Dobričića i Plavca Malog. Suho vino s 13% alc je idealna pozicija u kontekstu onog što se htjelo ostvariti.

A ostvaruje se ono što je zajedničko svim Bedalovim vinima. Iskren materijal transformiran u novi život. Ne djeluje uopće rustikalno, ali dojam kod svih Bedalovovih vina je autentičnost. Osjećaj pripadnosti dobrom nasljeđu, nešto što podsjeća na nekadašnje vinarenje, ali najbolje prakse.

Kosovec, Zweigelt, 2018.

Cijena: 71 kn (Hidden Wines)

Postoje ljudi koji probaju vino, kažu da se ne razumiju, ali da im se sviđa i nastave uživati…

Postoje ljudi koji neće ni probati, jer je preko 30 stupnjeva u hladu, a ljeto je za pjenušava, bijela ili ružičasta vina…

Ljubičasta zemlja i njeni plodovi nisu opterećeni time. Crvena jabuka i aronija. Voće konkretno, tanin sitan… kao čaj bogat aromama, ali s ipak konkretnim tijelom. Vrlo konkretnim.

A istovremeno, uspostavljeni balans rashlađen nudi osvježenje. Lijepo voćno osvježenje bez banalnosti.

Svejedno nije ovo nikakvo vino za filozofiranje, ali je jedan od najljepših Zweigelta koja sam otvorio. Brzi gutljaj koji traži još tog ugodnog, voćno-vinoznog soka, sada u toliko čistoj i lijepoj fazi da ga je vinar odlučio predstaviti prije Zweigelta iz berbe 2017 koji se još školuje u podrumu.

Jer u podrumu Ivana Kosovca trenutno nema loše bačve. Blagoslov, ali i problem. Međutim sladak problem. Nešto manji problem nego ga imaju vinoljupci. Encumbered forever by desire and ambition