Luis Pato, Vinha Barrosa, 2013.

Cijena: 32,05 Eur

Regija Bairrada. Baga. Nimalo bagatelna u rukama Luis Patoa, ova portugalska sorta ima dugu tradiciju, ali i nezgodnu reputaciju. Zbog svoje tanične nepristupačnosti, jer je u svojoj mladosti zatvorena i tvrda, a nije da puno omekša ni s vremenom, Baga se zna uspoređivati s Nebbiolom!? A onda opet i Nebbiolo nije svugdje isti pa je nekima Baga bila sličnija Chiavennascu 😀 što je opet naziv za Nebbiolo u Valtelini, međutim „sjevernjački Nebbiolo“ naizgled daje bitno drugačije finese, eleganciju nalik Pinot Noiru 🙂 Zbrka.

Što je onda prava Baga? Stari patak nije izmislio Bagu, ali je njegovo ime (Pato doslovno znači patka na portugalskom) danas prva asocijacija kad se spomene ta sorta. Stvarno, kako bi fantastično pečena patka išla uz ovo vino. Luis Pato je često znao uspjeh svojeg rada s Bagom objašnjavati floskulama koje često čujemo. Tradicija starog svijeta izmješana s novosvjetskom vinifikacijom, štogod to ovdje značilo. Obzirom da istu priču ima toliko vinarija s vrlo različitim rezultatima, ta receptura gubi smisao.

Da bi pokušao otkriti što je to Baga, naručio sam napokon s portugalwineyards.com tri različite Bage Luis Patoa, međutim tek s Vinha Barrosa sam odlučio zabilježiti dojam. Vinha Barrosa je Baga (nisam siguran što znači Monopolio oznaka u konkretnom kontekstu) iz vinograda 88 godina starosti. Koliko sam shvatio vinograd je okružen borovom šumom i eukaliptusom.

Skoro je iritantno koliko se upravo te senzacije osjete u mirisu. Bronhi bomboni doslovno, kasnije eukaliptus i napokon borovina… u svakom slučaju eterično zračenje u mirisu koje podsjeća na neke Plavce (!), uglavnom one najzanimljivije.

Voće je prisutno, isprva živo i uzbudljivo, ali vinoznost vlada doživljajem. Energična svježina zarezuje se u nepce i traje u fokusiranom finišu. Te kiseline koje su u kontri tjelesnosti i taničnosti Bage ponovo tjeraju da se prisjetim (nekih) Plavaca. Međutim je tanin ovdje vrlo sitan, kožnat i brojan, s tim da ne smeta ni u jednom trenutku.

Naprotiv, osjeća se klasičan štih, burgundski, asketski vinski, a s tamnom aromatikom na crno i plavo bobičasto voće. Grip na nepcu nije taninski, već se temelji na kiselinama koje u ovoj razvojnoj fazi više skrivaju negoli potenciraju specifičnu mineralnost.

Baga, kakvu se nisam usudio zamišljati. Esencijalna, asketski ogoljena od svih distrakcija, uzbudljiva cjelina u formiranju.

Cjenovno nepristupačno, ali bi rado ponovo naručio i čuvao u podrumu dugo dugo.

Oglasi

Zambarlin, Biševski plovac, 2016.

Cijena: 50kn

Koliko poremećen moraš biti da si presretan kad kupuješ de facto domaće vino za 50 kn?

Džaba ti svo sommeliersko iskustvo i svi certifikati i edukacija ako ne možeš uživati u ovako nečem. Jesam, uživao sam kao prase. Roktao od sreće.

Mislim da je ovo jedno od onih vina koja se naprave „samo od sebe“ kad je dobra godina. 2016. je bila jedna od najboljih na Visu. Premda nije jedini deklarirani Plavac s otočića Biševo, svejedno ovo vino predstavlja tzv. unicorn wine. Potpuno nenabavljivo bilo kakvim regularnim ili bolje rečeno očekivanim kanalima distubucije.

Krepke kiseline i kožnati tanin iz kožice Plavca dozrelog na pijesku Biševskog vinogorja. Nema tu intervencija, nema tu ni vinifikatora, osim možda samo šake cukra 😀 Inox ili bačva? Svejedno. Kad imaš grožđe iz 2016. osjetiš balans u grožđu, u vinogradu koji nije od jučer. Vino koje miriši na vino, umjesto na sve moguće voće i cvijeće. Ali vino u kojem osjetiš zemlju i mineral!

Djeluje neozbiljno (premda urnebesno zabavno) čitati na stražnjoj etiketi kako ovo vino stimulira „erotic urge“, ali predugo nisam ovoliko uživao u nekom vinu, osobito Plavcu.

Kuštravo i „domaće“, a ulazi drito u krvotok i hrani… Krcato energijom!!!

Kosovec, Chkrlet, 2016.

Cijena: 50kn + PDV u podrumu

Chkrlet nije nova hibridna sorta razvijena u Černobilu. Chkrlet je spoj Škrleta (75%) i Chardonnaya (25%) iz vinograda Ivana Kosovca u Moslavini.

Nije ovdje intencija otkrivati toplu vodu nečim novim i premijernim. Kosovec je već redefinirao što je Škrlet svojom Selekcijom i regularnom etiketom iz berbe 2011. te kasnije s dosta različitim, ali izvrsnim Škrletom iz 2012., koji je skoro u cijelosti završio u izvozu.

Slijedile su nesretne godine, kada je u nemogućoj 2014.-oj unatoč minimalnoj vinogradarskoj zaštiti imao zdravo grožđe sve do posljednjeg potopa godine u kojoj je i „Miljacka nosila mostove“ te stopostotne štete od tuče 2015.

Kao da uzgoj bez pesticida nije dovoljno riskantan, viša sila presudila je i u 2016.-oj godini kada je zbog proljetnog mraza i ponovo tuče, propalo 80% uroda.

Ono bijelog grožđa što je ostalo čini Chkrlet. Kao da je priroda sama odabrala ono najbolje od najboljeg, već prvim mirisom podsjetilo je na 2011 Selekciju u trenutku mladosti. U svojoj tipologiji, jedno od najznačajnijih bijelih vina koja su se pojavila na tržištu u posljednjih petnaestak godina. Jasno se sjećam večere na kojoj se otvorilo uz jedan tokajski suhi Furmint, zatim stopostotni Roussanne Clos Bellane iz 2008. i veliki Montenidoli 2001 Il Templare.

2016 Chkrlet skroz je suho, čisto, prozračno i pitko, a aromatično vino s dodirom poželjne rustikalnosti.

Kompot od jabuke na nosu, nježna začinjenost maceratom ili još više držanjem na finom talogu, ali bez drva. Uz finoću žutog tanina, reske i električne kiseline raspoređene su idealno. Evidentan kvalitet ekstrakta na poziciji 12,5% alc. omogućuje tu tenziju tijekom gutljaja i žeđ za novim…

Kaže wordpress da mi je ovo 1200. dojam. Drago mi je da ga obilježavam upravo s ovim vinom. Zato jer je napunjeno u manje boca nego sam objavio dojmova i zato jer je značajno. Značajno jer pokazuje da 2011. nije bila slučajnost.

A prema svemu sudeći, 2017. će to napokon i dokazati 🙂

Prović, MC, 2013.

Cijena: cca 75 kn

Slutio sam da će 2013. biti na tragu 2012., ali nisam se usudio nadati da bi mogla biti još bolja. Što uopće znači bolje. Pa, recimo da ne škodi kad Buonsangue prizna: „Kupujem, bez da trepnem!

Dok se vino još otvaralo u čaši nakon kraćeg boravka u dekanteru, krenule su prve opservacije… „prepoznatljiva bordoška matrica“. To da bi Tvrle na slijepo prepoznao Bordeaux ne iznenađuje. Notorna je činjenica da griješi samo za vrijeme ručka, ali zato za večerom pogađa baš sve 😛 Ono što iznenađuje je da to prepoznaje u hrvatskoj bordoškoj kupaži.

Mlado, ali s vrlo finom definicijom“ jest, u suštini, sve što se treba reći o životnoj fazi vina i o prepoznatljivosti spoja Cabernet Sauvignon-Merlot. Iz moje perspektive je ostvarenje da vino uopće ima životni ciklus za razliku od mnogih tekućina koje se također nazivaju vinom.

Tvrle međutim, dalje argumentira kako Provićev MC 13 ostvaruje koegzistenciju 3 komponente koje bi, u kontekstu samog Bordeaux-a, mogle rezultirati odličnim, potencijalno velikim Bordeaux-om:

sortna signatura, intenzitet, transparentnost i pitkost.

„Intenzitet se pokazuje kao određeni vibrirajući, “effortless” intenzitet na nepcu, jaka prezentnost koja, neovisna o bilo kakvim trikovima, svoju ‘mid-palate presence’ duguje upravo neforsiranosti i vitalnosti dobro odmjerenog ekstrakta. Zatim, transparentnost i elegantna zavodljivost u smislu pitkosti, uz jasne reference na sortnu vezanost.“

Intenzitet onoga što se osjeti i onoga kako se osjeti, uz istovremenu pristupačnost, te lakoća kojom nastupa, naizgled izgledaju jednostavno, a zapravo se radi o rijetko ostvarivom skladu. Ne znam kako to objasniti, ali obično se volim služiti terminima o „kvaliteti ekstrakta“ nasuprot puke „količine ili težine ekstrakta“. Tu već ulazimo u „dubinu“ 😉 svakako u tlo kao jedan od bitnih preduvjeta da se takvo vino ostvari…

jer kao da sve već navedeno ne bi bio gigantski kompliment, u nekom trenutku oduševljenja pojavila se kompulzivna analogija 😀 između nekih položaja bordoških apelacija i Neretve. Drugi put moramo pozvati Clemensa. Tema aluvijalnih terroira je nešto u čemu bi on znao uživati 😉

Monika, rezerviraj mi još dva kartona najljepše molim 🙂

Prvi salon žilavke

Pisati o salonu žilavke velik je zalogaj. Zalogaj sira, na primjer 🙂 Večer uoči prvog vinskog događaja posvećenog isključivo ovoj hercegovačkoj sorti, žilavku je mogao zasjeniti jedino – sir.

Najbolji livanjski sir koji sam ikad probao podsjeća na zaboravljene okuse u kojima je sačuvana energija namirnice. Rustikalno mastan i zdrav. A to autohtono čudo iz mljekare Baković još mi je bilo najmanje zanimljivo. Onda je jasno kakvi su ostali sirevi.

Oduševio je „rolovani gatački sir“. Kolokvijalno nazvana gatačkom mozzarelom, ova delicija mota se ručno na poljoprivrednom gazdinstvu Govedarica u Gackom. Punomasni sklad žvaljkive mekoće krcate karakterom koja ispire sjećanje i na najbolje mozzarele koje sam probao.

Jasno, bez sira iz mješine doživljaj Hercegovine ne bi bio potpun. Miroslav Glogovac iz Nevesinja zrije punomasni kravlji sir u ovčjem mijehu prema postupku starom stotinama godina. Kozji sir „Barilo“ pravi Milićević iz Trebinja. Raritetan ručni rad, u tri varijante. Mladi, iz ulja i prosušeni su mi spasili život taj dan. Zatim lepeza mekih sireva mljekare Pađeni iz Bileće čiji svježi sir stvarno podsjeća na škripavac… pikantni koncentrat koji s razlogom nosi naziv „Zlatni sir“ mljekare Zlatni bor iz Foče ili „Prozorski sir“ mljekare Pro milk iz Prozora, svi svjedoče što je pravi nutrijent.

Cijene po kojima se ovi sirevi prodaju nije pristojno komentirati. Recimo samo da za iznos koliko košta neka industrijski procesuirana gauda trgovačke marke u obližnjem supermarketu mogu dobiti rolovani gatački sir. Hrvatskom supermarketu. Ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Preciznije Republika Srpska jer se Prvi salon žilavke organizirao u Trebinju. Vinska galerija podruma Vukoje ugostila je sedamnaestak vinarija iz Čitluka, Ljubuškog, Mostara i Trebinja.

Napokon sam nakon dugo vremena bio u prilici probati žilavku podruma Rozić. „Misno vino“ moćnog ekstrakta i tradicijskog pristupa. Drago mi je bilo čuti kako je dosta publike bilo oduševljeno Orange Žilavkom etikete Krš o kojoj sam već pisao, a o aktualnoj Brkićevoj žilavki, Gredi i Mjesečaru jedva čekam objaviti dostojan dojam. Nuić, Vilinka, Andrija, svi su već afirmirani proizvođači, a od meni novih imena istaknuo mi se Marijanović iz Čitluka svojom Selekcijom 2015.

Trebinjski favoriti su poznati. Manastir Tvrdoš i Podrumi Vukoje. Posebno se to odnosi na „Carsko vino“ koje Radovan Vukoje pravi iz materijala uzgojenog u tzv. carskim vinogradima.

Isušeno korito rijeke Trebišnjice specifičan je terroir. Sedra koja se nalazi u dubini korijena loze osigurava žilavci poseban nutrijent i za najžešćih suša, a temperaturna razlika između dana i noći, ravnomjerno dozrijevanje.

Otvorena boca iz 2009 najviše je oduševila. Miris kiše, duboka slanost, širina i dubinska uravnoteženost, paradoksalna kamena mekoća, a jedino tvrdoća kiselina svjedoči o južnom podneblju i sorti. Fantastičan ambasador žilavke. Ova vertikala je najbolji argument da (dobra) žilavka zaslužuje biti na svakoj ambicioznijoj vinskoj karti.

Visoka razina žilavki uspješno se potvrdila na najvišim katovima predivne Vinske galerije Vukoje. Danas, okružen zagrebačkom hladnoćom, gutljaj žilavke jedini me vraća u taj vrući dan 16. kolovoza 2017. Jer noći se ionako ne sjećam 😛

Quinta do Ameal, Solo, 2014.

Cijena: 17,95 Eur

Premda i ovo potpisuje Anselmo Mendes, okidač za kupnju bio je uvjerljiv tekst na stražnjoj etiketi… authentic „self made“ wine, made as wines were made centuries ago.

Kakobilo, ovo se teško pilo 🙂 Surovi ekstrakt suhog Loureiro grožđa. Bolno acidično na niti 11% alc. Kiselina koja čupa zube. Plus stanovita tvrdoća. Svaka čast Loureiru, ali nije to Riesling.

Nije to toliko plemenito vino, aromatski se ipak čini uskraćeno, premda jebeno uvjerljivo. Ne čudi da Sarah Ahmed (The Wine Detective) uspostavlja komparaciju s Pouilly Fume i Sancerre. Nepopustljive i nakon nekoliko dana u frižideru, aromatske asocijacije na silex nisu neprimjerene.

Međutim mi je smislenija usporedba po strukturi, po nastupu, po surovosti, po tenziji, ne i po mineralnosti. Čak više doživljavam fermentativne arome i zapravo se čini kao da je privid tla (mineralnost) ovdje potenciran tom surovom ekstrakcijom izrazito zelenog materijala.

Nađite kamenice, srkat ćemo uz ovo. Ali da je ovakav Vinho Verde pio Luís de Camões teško mogu progutati. Kao i Solo ako ga pijem solo 😛

Anselmo Mendes, Muros de Melgaco, Alvarinho (Vinho Verde), 2016.

Cijena: 18,35 Eur

Anselmo Mendes već je godinama priznati interpretator ove sjeverne portugalske regije.

Pitam se koliko je vinopija uopće čulo za Vinho Verde. Od njih, koliko je probalo Vinho Verde? A koliko ih je probalo Vinho Verde koji dokazano može i treba odležavati kao što je ovaj Alvarinho?

Muros de Melgaco je pražnjenje električnog naboja. Još sirovo voćno, primjereno limetasto za Vinho Verde i primjereno breskvasto za Alvarinho. U perspektivi, surovo mineralno.

Bespogovorna pitkost, pražnjenje munje na etiketi korespondira s pražnjenjem boce.

Suhoća koja taman idealno isušuje jezik i steže nepce da potakne salitivni učinak, poput kiše na žedno tlo. 12,5% alkohola ne postoji realno u doživljaju, ali je zato perzistencija na nepcu neočekivano dugotrajna i upečatljiva. Ipak, cijelo vrijeme bez nametljivosti, bez intenzivnog prisustva koje bi zahtijevalo neku ribu ili salatu da bi se uopće moglo piti.

Milina. Više žuta nego zelena. Koja ima potencijal da se razvije i produbi, ali je već toliko dobra da bi teško izdržao čekati.

Cijena Muros de Melgaco Alvarinha bitno odudara od masovnog prosjeka jer se Vinho Verde može naći po 20-ak kn. Većinom su to jednodimenzionalna, ali svejedno vrlo korisna vina unatoč često površnom doživljaju praćenom muzirajućom teksturom. Otvoriti Muros de Melgaco godišta 2016. u 2017.-oj jednako je površno, ali je moguće iščitati očekivanu kompleksnost.

Svejedno bi malotko (iz domaće perspektive gledano) bio spreman izdvojiti tih 135 kn za „neku nepoznatu bocu“ i još ovakvog oblika 🙂 Alvarinho je ipak posebna sorta. A uz rijeku Minho uzgaja se Alvarinho 😀 te su osobito cijenjeni upravo iz podregija Monção i Melgaço, odakle dolazi i Anselmo Mendes.

Saúde!