Veseli pojava istinski odličnih vina sorte Babić. Delusional, Livaić Babić Templar iz 2016 (koji se još može nabaviti), i svakako – Prgin 2018.
“Podnosi se dobro u svakoj zemlji, ali ga radi bolje kakvoće vina i lakše obrane od peronospore radije sade u toplim položajima i suhim zemljama. Nije za visoki ni poluvisoki uzgoj, već za nisku, jer je po naravi slab ai tanka panja. Ne podnosi dugi rez na lucnje, već na kratke reznike.”
Tamo negdje oko 140. stranice između Babice i Batarije, ovako Stjepan Bulić opisuje sortu Babić u legendarnoj Dalmatinskoj ampelografiji.
Nije Babić povijesno značajna sorta Dalmacije, jer u smislu rasprostranjenosti i količina druge su sorte daleko značajnije. Babić je realno bio prisutan skoro isključivo u Šibensko-Primoštenskom području.
Tržišno, također je fascinantno zašto je Babić toliko poznat. Prvo pijanstvo povezujem s Vinoplodovim Babićem iz litrene boce. To iskustvo koje vjerojatno dijelim s mnogima, svakako nije nezaboravno zbog kvalitete tog vina.
Postoji negdje u kolektivnoj svijesti taj dijelom utemeljen mit o žilavosti Babića kao sorte koja može uspjeti iz šake zemlje među suhim kamenjem.
Dandanas se uz Babić vežu razna uvjerenja koja su u stvarnosti osporena, da ne daje dobra vina iz “duboke” zemlje, da daje vina gusta poput ulja, da ima izrazito visoke tanine…
Evo napokon vina koje ima smisla kao vino posebnog karaktera i unikatnog identiteta, a koje jasno pripada velikom i uzbudljivom bazenu mediteranskih crnih vina.
Pritom, jasno ukazuje na domaće zablude. Jer, Babić nije ono što se naziva “big wine”, ali zato može biti ono što se naziva “grand wine”, veliko vino, u smislu da je s vremenom bolje nego u trenutku puštanja u prodaju.
Za to nije potrebno forsiranje u novom drvu niti inzistiranje na ekstraktnosti i “gustoći”.
Babićev kameni karakter, neopterećen koncentracijom voća ili agresivnim školovanjem u barrique-u dolazi do izražaja jasno i nedvosmisleno u Prgin Babiću iz 2018.
Naglašavam godinu jer svaki put je obitelj Prgin pravila Babić s materijala dobivenog na opjevanom Bucavcu kraj Primoštena, ali nikad taj balans nije bio toliko uvjeljiv i tako dubok.
Odmah da razočaram ljubitelje moćnih crnjaka i “poput ulja gustih” Babića, Prginov je Babić iz 2018. vino transparencije i sklada. Tko traži koncentraciju, naći će ju u drugim vinima.
Ali koncentraciju čega? Aromatska zrelost karakteristične višnje maraske. To je Babić. Na način na koji to nije ni jedna druga ne samo Dalmatinska već Mediteranska sorta.
Uz to prepoznatljivo obilježje, Prgin Babić ostvaruje balzamičnu slast, ali slanost i kamenost. Plemeniti fluid Bucavca.
Ovo su stvari koje se sustavno studiraju desecima godina, pažljivo, trijezno, koncentrirano. Nije nam bila ambicija definirati tipicitet sub zone Classica kroz jedan line-up 18+1 vina. Ovakav format dopušta samo brzinski sken i više je trening negoli pokušaj dubinskog razumijevanja. Priznajem da se takav pristup može smatrati čak i nepoštovanjem vina.
Ipak, nije to bilo nikakvo ocjenjivanje u kojem imaš na raspolaganju 45 sekundi po vinu. Jasno, niti višesatna seansa ne jamči dovoljno iscrpan uvid. Koliko god je bilo naporno, još je više bio i užitak sudjelovati na ovom privatnom tastingu usporedbe u Vjekinoj režiji.
Vjeko je pripremio po (barem) dva referentna vina svake subzone i sva su bila isto godište – 2019.
Prvo vino uopće nije bio Classico. Za referentnu točku, imali smo Selvapiana Chianti Rufina. Bešavno vino predivnog balansa, s rijetko lijepom i uklopljenom kiselinom u ugodnoj cjelini. Jedan diskretan nivelator koji je bio idealan “nulti uzorak”.
Kreuli smo od delikatnijih prema zrelijem i uvjetno rečeno, toplijim ekspresijama…
Greve
Montecalvi je imao i transparentnu boju, nježna ružina latica. 95% Sangiovese, suzdržano, floralno, orange blossom, nježna eteričnost, sitno bobičasto voće se pojavljuje tak u afteru dosta nakon gutljaja. Dobar gestalt, dubina, brideća dinamika i jedan šarmantni rustikalni moment.
Carpineto, na prvu djeluje pristupačnije, također floralno, ali još intenzivnije, opojnije; ruže i nota balzamičnosti, hladnoća… Nije jednako delikatno, ali na drugi način je balans jednako divan, samo što će se razviti u nešto drugo. Sublimira se u mineralnost, zemljanost, u asketsku dimenziju. Aromatski, možda je “korjenasto” najbolji opis, svakako za nešto peršinasto, paprikasto… Čini se granično prezrelo, a onda se svede na tu asketsku kičmu i u toj suštini je potpuno vinozno uz jedan ”stara prašnjava knjiga” moment. U prvobitnoj impostaciji djeluje zavodljivije i očekujem izraženiju metamorfozu, koja se i ostvaruje kao mračna dubina koju neka neobjašnjiva sreća izdiže.
San Casciano in Val di Pesa
Montesecondo, odmah daje mesnatost, odnosno jedan mesni “umami”, prljaviji tanin, fenolnu zrelost, a kiseline? Jabučne! Bilježim i potcrtavam: dinamično, intrigantno, uzbudljivo, živo… borovina i blato.
Cigliano di Sopra definitivno je “moje vino”. Doslovno crvene boje, s ribizlom, narom i sitnim kiselijim voćem u prvom planu, ali uz sav taj frutti di bosco je i vrlo vinozno. Glavne karakteristike: opuštenost i kompaktnost. Opušteno, uz naznake nečeg slasnog, zapravo neprekidnu tenziju koja ne popušta. Superfina ekstraktnost, a da vino uopće nije ekstraktno. Usto je i izrazito kompleksno vino, ludo. Krv u afteru.
Radda
Istine se čini zatvoreno i čak granično alkoholno ili barem na tom tragu, ali zapravo ne-voćna aromatika prevlada, tvrda mineralnost, kamen i željezo. U startu je sublimirano na mineral. Impenetrbilno vino kojemu je trebalo dosta vremena da se pokrene i postane divno nježno, a neumoljivo čvrsto istovremeno, i da se otvori ta tamna, mračna aromatika, opet uz vegetabilne, korjenaste momente.
Valdellecorti odmah daje nešto više raskoši i tog momenta između voćne zrelosti i vitalne kiselinske svježine. Zapravo je blueprint toga, što iz mojeg iskustva definira generalno obilježje Sangiovesea kao sorte. Zanimljiva taninska struktura. U svakom slučaju, također traži vrijeme…
Tenuta di Carleone pojavilo se kao svojevrstan “late entry” zbog čega sam zabilježio tek da ga zbog zrelosti voća i reskoće prilično “probavljenih” kiselina doživljavam oprečnim Istine, ali podjednako sofisticiranim.
Lamole
Duelame, vino koje je podijelilo naš mali panel. Meni se jako svidjela mekoća i podatnost, a najviše longitudinalnost, osobito u smislu perzistencije na nepcu i tu sam iščitao kako vino naizgled nema dubinu, ali zapravo nema težinu, a ima dužinu, samo na drugačijoj frekvenciji od dotadašnjih vina. Ima hladnu zrelost koja osvježava i još više okrepljuje, uz nevidljiv tanin ušiven u fluid i intrigantnu herbalnu gorčinu u afteru.
Filetta di Lamole(Fontodi) recimo mi nije toliko”sjela” tog trenutka, premda je također “mekše” vino, čak i s izraženijom kamenom mineralnosti, ali koje nešto teže pada…
Castellina
Nittardi Belcanto bio je jedan od favorita dana- Interesantno je kako “ima svega unutra”. Doslovno sadrži svih 8 sorti dopuštenih u Chianti Classicu. Divna elegancija, florani moment, ukusno, mekano, ali salinitet i sapiditet! Nešto rustikalno također, kožnato, ali unutar matrice/kalupa/formata… taninska je struktura već evidentnija, premda je sami tanin skoro nevidljiv. Kakav divan fluid, kakav soil-to-glass transfer…
Castagnoli utjelovljuje format i disciplinu, korzetiranost, svježinu koja drži tenziju, uz nešto kožnatiji, ali ugodan tanin.
Gaiole
Rocca di Montegrossi možda je najbolji primjer kako varljiva mogu biti ovakva kušanja ukoliko se nastoje neki zaključci donositi. Vino koje je maltene pomelo stol svojim karakterom u jednoj ranijoj prilici djelovalo je kao da je van balansa u tipu kiseline i uz manjak definicije. Ta neobična kiselina uz nešto tamniju, zerliju, ali praktički katranovsku aromatiku (premda zavidnu lakoću na nepcu) bilo je nešto neočekivano u odnosu na ranije iskustvo s 2016. godištem
San Giusto a Rentennano također je davalo malo tamniju aromatiku, uz već nešto alkoholniju cjelinu (14%) i dojam korzetiranosti, ali supstanca na nepcu djelovala je besprijekorno, vinozno, živo, ali u format.
Barberino Tavarnelle
Ormanni je bio krv i željezo. “Besto of both worlds” kako je reagirao Ivan 😀 Svježina i opulencija u dobrom format i izraziti mineralni moment. 14,5% alc se malo osjeti na nepcu, ali nije alcohol taj koji strši, jer je izražena ekstraktnost i konentracija arom. U svakom slučaju, moćnije i uvjetno, “toplije” vino u ovom kontekstu.
Isole e Olena danas je planetarno prepoznatljiva etiketa. Isprva je jako dark, čak i previše, ali samo na nosu. Umjesto likerastog, nepce dočekuje vino sa širinom i dubinom. Opulentnije u ovom kontekstu, ali samo na prvi dojam,jer ipak je sve na svojem mjestu. S vremenom, sve uravnoteženije.
Panzano
Le Cinciole je vać lagano “Brunellasto” vino, ali tradicionalno i beskompromisno, poput etikete u najpoželjnijem smislu. Divan balans koji stvara zazubice i curenje slina, ali ne zbog kiseline.
Fontodi, kao Leonard Cohen. Naizgled “boli me qrc”, ali itekako pažljivo i promišljeno vino. Raskoš, izdašnost, stega kiselina, nešto candy u afteru (zrela višnja?) volatilnije (!), ali vremenom i “slanije” i sve zanimljivije.
Castelnouvo Beradenga
Dievole, Petrignano je na nosu vrlo spicy vino, na nepcu vrlo vinozno, ali na neki “brunelleggia” način vinoznosti voća. Ipak, ne toliko zrelosti ni volumena koliko sam očekivao.
Bacci, Castello di Bossi je curry na nosu, over the top za mene. Užasno naporno, nije mi u dobrom balansu, smara. Ipak, treba uzeti u obzir da je užasno teško i skoro nemoguće zadržati potrebnu koncentraciju na 19-om vinu i sve ti postane naporno. I to je zapravo jedini iskrenu zaključak nakon tastinga.
Indikativno može biti da sam se tog dana vratio uživati u vinima, bez potrebe i želje za analiziranjem, Cigliano di Sopra, Nittardijevom Belcantu, Carpinetu i Ormanniju što opet vjerojatno znači “samo” to da su ta vina bila najspremnija. Premda, nekako osjećam da je Cigliano di Sopra najviše “moje vino”. Uz, naravno, “nulti” uzorak, koji uopće nije Classico, ali koji ostvaruje karakter i identitet u svakoj berbi na drugi način, ali uvjerljivo i to s relativno velikim količinama i po cijeni koja je totalni best buy u svojoj kategoriji.
Odlučio sam otvoriti neke Plavce koje sam čuvao u primjerenim uvjetima.
Čuvao sam baš te Plavce jer sam očekivao da će s vremenom razviti određene karakteristike, a i zato jer svaka od ovih butelja na svoj način razbija neku predrasudu ili ima razlog postojanja koji ne uključuje samo komercijalni kriterij.
Podijelio sam degustaciju u tri redoslijeda po tri vina. Sve su boce bile skrivene. Sudionici su znali koje će se vinarije otvarati, ali ne i godišta. Poredak je dijelom bio uvjetovan percepcijom snage vina, ekstraktom i koncentracijom, kao i taničnošću vina, a dijelom željenom sugestijom koju sam htio ostvariti.
U prvom slijedu uspoređivali smo 2015 Cebalo Plavac, 2018 Bedalov Plavac i 2017 Roki’s Plavac
Potpuno očekivano, Cebalov Plavac nije impresionirao nekog naviklog na Plavce punijeg tijela. U tom kontekstu čini se “prebojažljiv” i prelagan. Međutim, meni je ovaj Plavac značajan više zbog onog čega nema nego onog čega ima. Aromatski je s karakterističnom kaduljom i rogačem i drugim senzacijama prepoznatljiv kao Plavac, ali Plavac bez težine. Bez naglašene trpkosti, bez alkoholnosti, doduše uz diskretnu sirupastu notu, ali puno formativniji balzamični moment. Također, kompleksnost. Plavac s pijeska Lumbardskog polja, sađen vjerojatno kao oprašivač Grku, s vremenom je postajao sve kompaktniji, produbljujući svoj balans i ostvarujući ne-voćnu, zemljanu aromatiku. Podjednako nekonvencionalna je sočnost, svježina inherentnih kiselina koje toliko nedostaju većini Plavaca. Kvaliteta koja je nekom prednost, a nekom “prekiselo” vino, podijelila je sudionike.
Bedalovov Plavac mogao sam postaviti na bilo koju poziciju u degustaciji i uvjeren sam da bi podjednako došao do izražaja. Njegov gestalt, kompaktnost i balans funkcioniraju neovisno o trivijalnostima. Bio je još uvijek premlad i nemiran, ali i cvjetan i voćan i zemljan, predivan Plavac. Materijal koji se osjeti kod Bedalova u pravilu oduševljava i laike i okorjele poznavatelje.
Jedini “flop” bio je Roki’s. Granično likerast, prezrelost poput katrana uporno dominira, a sredina surova i sirova. Zapravo, djeluje zatvoreno, uz nekakav “baked cherry moment”, ali s vremenom se nije osobito razvilo. Više nagovještava nego što isporučuje. Moguće mu je potrebno i više vremena, ali premda se tanini postupno otapaju u afteru, dojam je ovog Plavca da je kratak i nedorečen. Možda je do konkretne boce, ali ovo vino se nije razvilo kako sam se nadao.
U drugom slijedu uspoređivali smo 2018 Bunčić Plavac, 2015 Rizman Plavac i 2016 Miloš Plavac
Bunčićev Plavac ponašao se kao jedno od onih vina koja kao “da nisu odavdje”, u smislu da pripadaju ekskluzivnom klubu karakternih vina van konvencija i šablona. Zanimljivo i zagonetno isprva, na trenutak grubo i rustikalno, ali na artizanalan način, drugi tren nježno i eluzivno, ali puno karaktera, transformiralo je svoju mračnu aromatičnost u nešto halucinogeno. Nešto što te uvlači u svoj “rabbit hole” i na kraju ostavlja uronjenog u fenomenalan materijal viškog Plavca.
Jedan od favorita večeri, nimalo neočekivano, bio je Rizmanov Primus. “Muški” plavac s Komarne, zreliji, ali elegantan, u formatu. Integriranost koja ukazuje na vrhunski winemaking te u tom smislu bilježim izjavu “ko’ da ga je Talijan radio” :)))))) Mene je više zanimalo kako će djelovati u ovom kontekstu i premda je isprva osvojio naklonost svih sudionika, za najvišu ocjenu možda bi ipak kandidiralo drugo godište, jer po pitanju evolucije tanina i općenito, vina, pokazuje za nijansu previše “starikavosti”.
Čvrstoća i snaga još uvijek premladog Miloševog Plavca iz 2016. zahtijeva vrijeme da bi se vino formiralo u čaši. Suzdržano, djeluje “predisciplinirano”. Ali uz malo traženja na pravoj frekvenciji postaje kamen. Asketski doživljaj transformacije pri čemu se iz suhog i tvrdog tanina pojavljuje kiselinska svježina s herbalnom pričom u pozadini koja je skoro trademark Miloševog Plavca. Fascinira koliko je vinozno i koliko mu još vremena treba.
U trećem slijedu usporedili smo supermladi 2021 Križ Plavac s plavcem 2004 Mendek koji je već u dostojanstvenoj starosti i na kraju, nagrada za sve koji su izdržali, veliki Stagnum 2003.
Kako usporediti tri vrlo različita pelješka Plavca, jedan toliko mlad i sirov, drugi u punoj zrelosti i čak u dostojanstvenom padu, treći istinski veliko vino od Plavca Malog?
Postoji poveznica između ovih vina koja nije najmanji zajednički nazivnik. Ona nije u vinu, već u memoriji kušača. Vino je sredstvo uz pomoć kojeg se ta memorija budi, kao oživotvoreno sjećanje u osobnoj stvarnosti.
Tanin u mladom Križu je brojan i sitan poput pijeska i premda je taj Plavac još poput mošta, pun okusa grožđa i pun čiste energije, a vino u cjelini sirupasto (iako bez ljepljivosti), svima je bila jasna njegova veličina.
Šarmantnu zrelost i razvijenost Cipresseove Mendek Selekcije 2004 najbolje opisuje spontana asocijacija na James Bonda :-)))) Sean Conneryjevog Bonda konkretno 😀 Ipak, kod Stagnuma 2003 se ne osjeti ta starikavost koja krasi Mendekov Plavac, ali je “Bond” svejedno ispao drugo najbolje vino te večeri.
Prvo mjesto je po broju bodova osvojio Stagnum 2003. Nije smetao čak ni raspad čepa. Koji je izdržao u tome da čuva sadržaj, ali je drastično podbacio u svojoj funkcionalnosti da se može izvaditi u komadu 😛 Istinski veliko vino je ono čiji sadržaj je nakon 20 godina bolji nego u trenutku puštanja na tržište.
Taj tip frekvencije koji rezonira kod takvih vina prkosi konvenciji i vidno odudara od uobičajenog. U pravilu se osjeća odmah i nepogrešivo. Takva vina ne teže biti savršena, već to što jesu, na najbolji način.
Meni najdraži i najbolji bordoški blend made in Croatia je istinski veliko vino. Jasno, njegova veličina se ne očituje u opulenciji i ekstraktnosti, premda je i u tom smislu, krupnije, u usporedbi s onim što nazivamo medium bodied. Kao i kod drugih velikih vina, njegova vrijednost leži u potencijalu. U potencijalu za odležavanje 🙂 Kolekcionari će ga čuvati u primjerenim uvjetima i otvoriti desetljećima kasnije. Pri tom ne mislim, naravno, na još jedno vino za koje bi se čudili “kako je izdržalo” i “kako se nije raspalo” nakon dva desetljeća, već na vino koje je nakon 20 godina još bolje nego sad.
Na to ukazuje nekoliko indikatora. Npr., nakon sat vremena dekantiranja vraćeno je u otvorenu bocu na još dva sata i svejedno mu je trebalo dosta vremena da proradi u čaši. Ali, kad se to dogodilo…
Kad su aroniju i borovnicu u okusu, pa i tu našiljenu olovku i zemljani humus u mirisu, nadopunile senzacije koje nije lako opisati jer nemamo volabular za njih…
vino je postalo plazmatično, materično, balzamično.
Intenzitet kojim zrači nije samo trenutan. Bilo mi je jasno da sam stekao samo uvid u trenutak života ovog vina. Predivan trenutak, ali samo kratki bljesak u evoluciji.
Vino se pomiče tektonički, sporo, ali fundamentalno. Pritom ne gubeći niti jednu senzaciju na površini. Ali, razvijajući nove u dubini.
Postoje brojni, čak i jako dobri, iznimni i u globalnoj konkurenciji, hrvatski bordoški blendovi. Meni je Noir Nobile jedan od najdražih. Možda zato jer uz Cabernet Sauvignon i Merlot sadrži i jedan od najuvjerljivijih Cabernet Francova u Hrvatskoj. Možda zato jer su, koliko znam, napunjena samo tri godišta Noir Nobile do sad, 2005. (koju sam otkrio 2010.), 2009. (o kojoj sam pisao 2017.) i sada, 2015.
U nekom ozbiljnom line upu Bordoških crnjaka, Noir Nobile je možda jedini hrvatski bordoški blend kojeg bi bilo skoro nemoguće izdvojiti da nije iz Bordeauxa. Premda cijenim bilo terroirski, kulturološki ili već koji twist po kojem se prepoznaje potpis vinara ili podneblja, cijenim i tu kvalitetu, jer u tom kontekstu ovo vino lakoćom opravdava svoju cijenu.
Boca #402 napisala je ovaj osvrt, a ostale neka ispišu svoju povijest.
Ispijanje Delusional Babića slično je bacanju kamenčića u mirno more…
Poput valova, nepcom se širi puls, prvo voćni moment zrele višnje maraske, sitne, ali moćne, zatim izroni novi moment koji je začinski, eteričan, poput mentola i papra, zatim duboki herbalni s ljekovitim biljem u prvom planu, makijom i kršem, a na kraju se širi najtiša i možda najvažnija asocijacija, na kamen i krv.
Vrlo centrično, omniprezentno u odjeku kružnih valova. Ali, neprestano diše… oplakuje i povlači se, kao i more strijemeći neprimjetno u svojem smjeru.
Smjeru na koji ukazuje ne samo progesija na nepcu, već potencijal dozrijevanja u boci. Predviđam, značajan.
Ovo “underground” vino, opušteno, a nezaustavljivo poput sila prirode, je onaj trag kultivirane divljine koji tražim u Babiću. Premda sam to nakon Delusional Cuveea i Rosea, mogao očekivati, ipak me iznenađuje da je baš ovaj Babić, meni ponajbolji na tržištu trenutno.
Nije se uvijek lako vratiti počecima. Pred desetak godina Trapan je još bio izazivač, netko tko se probijao i afirmirao na tržištu. Danas, zrela vinarija, ali koja još uvijek istražuje i preispituje u stalnoj potrazi za smislom onoga što radi, a u nastojanju da bude drugačija.
Upravo taj balans potrebe za autorstvom u vidu snažnog karaktera svakog vina, ali s jakom istrijanskom klimatološko-kulturološkom uvjetovanošću, meni je istaknuto obilježje rada Brune&Irene Trapan.
Nije lako, jer se vlastita percepcija vina mijenja i “brusi” pa tako danas isto vino gledam drugim očima. Međutim, jesu li i vina baš ista, jer i Trapan se mijenjao i razvijao… ono u što sam se ove godine uvjerio je da se desetak godina stare Malvazije ponašaju kako bi se istinska vina trebala ponašati u toj fazi svoje životne krivulje, a što je daleko značajnija afirmacija sorte od trenutne tržišne popularnosti raznih “Cedevita” koja osvajaju odličja na Vinistri.
Međutim, idemo vidjeti što se događa s aktualnim etiketama kuće Trapan…
Prvi put nakon dugo godina, Ponente me podsjeća na Ponente prije psa na etiketi. Floralno-mineralni raspon koji nije samo površna aroma, već strukturno drugačije, čvršće i slanije, vino. Uz očuvan okus grožđa iz kojeg je nastalo, djeluje vrlo spontano i bez kompromisa. Izgrađeno da sačuva svoju energiju i intrinzičnu kvalitetu.
Nježni cvijet bagrema izmiješan sa sušenom marelicom i jedan specifičan descriptor, bergamot 🙂
Zaista, isti profil prati i nepce konkretizirajući taj opojan miris u trajan gutljaj s dodatnim kick-om saliniteta u afteru. Cijelo vrijeme, uljasta tekstura mazi nepce, bez traga masnoće i težine.
Nijansa “maceriranosti” odlično se uklapa, a vjerujem kako će se vremenom integrirati u novu, još uzbudljiviju i dublju cjelinu.
Jer, premda je užitak već danas, ovakvo vino traži vremena u boci da se posloži i pokaže svu svoju slojevitost.
Premda već jesam zabilježio dojam o ovom vinu, Istraditional je kompleksno vino koje se neprekidno mijenja i prezanimljivo je doživjeti ga u raznim fazama. Istraditional sada doživljavam “samo” kao ekstenziju identiteta Trapanove Malvazije ostvarene kroz opet-dobar mladi Ponente i zatim odležani Uroboros.
Jasno, radi se o stilskom statementu vinara, ali s puno smisla i takta. Bottom line, ispija se kao vino, a ne nekakav cider, kompot ili ocat, kakvih je ionako previše u rastućoj obmani “prirodnih vina”.
Najkraći opis pravog Terana koji poznajem je “krv zemlje”. Kad je balans pravi, Teran je infuzija istarske crljenice. Kamena kičma iz koje cvjeta voće. Svaki tanin umjesto da isušuje nepce, postaje sladak, dok vinozna svježina ispire nepce.
Istovremeno srčan i mekan, ali na profinjen način, vrlo sofisticirano vino iz jogunaste sorte.
Etiketa koju sam uvijek volio ostaje dosljedna kvaliteti uz poželjne oscilacije ovisno o obilježjima berbe. Već prvi šnjof njuši na dobro. Balzamični, granični barnyard, zapravo je reduktivan vinozan vonj koji kad se otvori više ne zaudara kao konj :-))))))) već kao najljepše cvijeće ili voće idealne zrelosti.
Tijelo Ceberneta, tanini Merlota, začin Syraha i ludilo Terana. Meni ponajbolji CMS blend u Hrvatskoj i šire. Ne premračno, ne prezrelo, ne prekoncentrirano, a nimalo mršavo ili prazno, već konkretno i karakterno vino drugačijeg balansa.
Revolution je primjer kada je cjelina više od svojih sastavnih dijelova, što ne mogu baš reći za Trapanovog favorita, famozni The One blend Terana i Syraha, koji svakako impresionira na prvu, ali nije bolji od čistog Terana, a pogotovo nije ni blizu čudesnom Trapanovom Syrahu.
Čini se da će prije Londonac ostvariti autentično dalmatinsko crno vino nego će dalmatinske vinarije ući na popis svjetske baštine 😀
Istina je kako tradicionalne vinarije nastoje napraviti moderno vino, ipak s karakterom sorte i podneblja, ali i u skladu s očekivanjima najšire publike. Nerijetko je rezultat kompromis najmanjeg zajedničkog nazivnika, a tek ponekad se ostvari “spoj tradicije i modernog” kao česte fraze promotivnih pamfleta.
Mike Pulleya sreo sam prvi put prije nepune dvije godine. Kad nas je dočekao kraj svojeg prašnjavog terenca nisam znao njegovu priču. Nije me puno niti zanimala jer je zvučala kao hipsterski bullshit. Čim sam otvorio tada još neoznačenu bocu, ostao sam zatečen. Osjetio sam Babić kakav sam oduvijek tražio.
Nije to bilo nikakvo domaće vino. Možda nije bilo osobito artikulirano, ali s tim kuštravim, energičnim materijalom punim prave supstance, trebalo je samo malo vremena da se posloži u boci.
To se i dogodilo. Dark cherries, herbs and stone. Točno kako stoji na stražnjoj etiketi. Jasno i duboko. U čaši se otvara sloj po sloj, uz zavidnu progresiju. Iz svakog kožnatog tanina zrači herbalnost, balzamičnost, mineralnost.
Ovakva vina meni predstavljaju materijalnu svjetsku baštinu. Drugačija od svega poznatog, a istovremeno jasno pripadaju kulturi Mediterana, s asocijacijama na suhi kamen Bucavca i s mirisom mora.
Jer Babić u ovom vinu dominira. Strast i ljubav uvjerljivo su pobijedile korporativnu karijeru. Nešto što se iz perspektive londonskog života čini kao samoobmanjivanje, ostvaruje se uvjerljivo i obećavajuće.
Dogodilo se nešto što sam dugo čekao. Napokon sam pronašao Silvanac koji volim.
I dalje Silvanac neće biti “moje vino”. Naprosto imam selektivnu nesklonost vinima sorte Silvanac. Nije mi lako objasniti konkretno što me smeta. Kad bi morao, objasnio bi taj animozitet u određenom tipu zelenog vegetalnog karaktera te sorte i stanovite “sluzave” konzistencije koja mi naprosto ne paše.
Tu osobnu odbojnost sam detektirao nakon puno pokušaja. Bilo je u tim pokušajima krasnih vina kojima moram priznati izvrsnost, ali nikad nijedno koje bi priželjkivao ponovo ispiti ili kupiti.
A sad želim zabilježiti čak dva Silvanca koja bi uvijek rado pio, a bogami i kupio 🙂
Prvi je 2018 Ostertag L’Exutiore SVV3
Aromatski, miris bi mogao asocirati i na nešto drugo, kakav alzaški Riesling primjerice… ali na nepcu je savršeno jasno. Uz dosta širine i teksturalne prezentnosti, kao jedan aspekt karaktera koji mene osobno asocira na Alsace, tu je i neobjašnjiva pitkost i nemala doza mineralnosti od koje se after steže u slankastom grču koji ne zarezuje… ali se raspršuje nepcem i traje. Traje dovoljno da se “off the beathen path” senzacija ovog Silvanca produbi i fokusira poput istinski terroirskog vina.
Drugi Silvanac koji mi je otvorio oči je potpuno neočekivano otkriće. Otišli smo do Fritz-Schmitta po nešto Cremanta ne bi li osvježili kako sjećanje tako i sadašnju ljetnu situaciju, ali u dobroj volji otvoreni za nova iskustva, ponudili su nam Gentlemana.
2018 Fritz-Schmitt Gentleman
Usputna nabavka zaslužna je za jedno potpuno neočekivano vino. Materijal iz 70-80 godina starog vinograda Silvanca, kojeg im živine pojedu u tolikoj mjeri da su zaslužile svoju etiketu, na kojoj se nimalo suptilno kočoperi jelen s dvanaest parožaka. Tko nije čitao prijevod Felixa Saltena nek sad traži što su parošci 😛
Gentleman nije nalik ničemu nego Silvancu. Ali Silvancu takve kompaktnosti i balansa, uz perzistenciju, da mi je to do ovog vina bilo nezamislivo. Uz izrazitu suhoću u ustima i skoro taninsku prisutnost, kao da nimalo ne utječe na veličanstvenu pitkost.
Uz sve rečeno, naravno da Silvanac i dalje nije “moja sorta”, ali…
Ovo su duboko respektabilna vina s globalno konkrentnim omjerom kvalitete za cijenu.
Fritz-Schmittov Gentleman je savršeno terroirsko vino koje ravnopravno stoji uz ponajbolje Pinote i čak Rieslinge Alsacea. Naprosto jedno fantastično kompletno vino. K tome neočekivano slojevito. Koje se otvara nevjerojatno, uz progresiju dostojnu najvećih. Postaje kremozno i sve punije dok namjerno žmireći prolazim iz jednog segmenta u drugi ove jedinstvene vožnje bez kraja i početka 😉
A opet, meni osobno je čak i uzbudljivija “divljina” i sirovost Ostertagovog autorskog Silvanca koji je spontano fermentirao tijekom punih 18 mjeseci. Možda ne želim reći da mi je draži, ali tako delikatan nastup nečeg u suštini surovog me stvarno fascinira.
Impresioniran ljepotom, gracioznošću, nepretencioznošću i artikuliranošću.
Čini se kao da svježina vina Lapillo del Vesuvio nije rezultat neke vinifikacijske tehnike, pa niti bilo kojeg pažljivo odabranog trenutka za berbu… kao da je posljedica karaktera koje vino sorti Falanghina i Coda di Volpe (lisičji rep u prijevodu) ostvaruju na Vezuvu.
Poggio Ridente naziv je male vinarije smještene podno legendarnog Vezuva, s vinogradima na obroncima samog vulkana.
Možda zbog lokalnog, ali izrazito autentičnog karaktera, ali upućeni čuvaju vina DOCG Lacryma Christi del Vesuvio kao tajnu za odabrane.
Ovu bijelu Lacrymu Christi u izvedbi Poggio Ridente mogu opisati kao slanu krušku. Zamišljeni plod othranjen na drugačijem tlu, obogaćenom surovom vulkanskom mineralnosti. Potpuno nekomercijalno i potpuno savršeno u tome što jest.
Osobno bi zaštitio ovakva vina kao materijalnu baštinu. Jer, ako ovo nije kultura, što jest?
Ujedno je i živući primjer bioraznolikosti, koje su svima puna usta, bez konkretizacije.
Ukoliko je Lapillo del Vesuvio presuptilan, zato je tu Catalanesca del Monte Somma. (Catra)
Zbog svoje tvrdokornosti, sorta je osuđena za stolno grožđe, ali ovo je vino plod predfilokserične loze prastarog vinograda koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine, u sklopu Nacionalnog parka Vezuv.
Smatra se da su prve loze posađene 1450.godine dolaskom Alfonsa di Aragona. To bi objasnilo naziv sorte 🙂
Dakle, mineral do srži, tekuća prožetost kamena i sumpora, joda i svega osim konvencionalnih deskriptora, osobito voćnih. Eventualno makija, kadulja ili svakako neki eterični moment, ali ovo je vino prvenstveno vinozno iskustvo. Sol na rani koja bolno stvarno peče.
Ispire sve beznačajno s nepca i pamćenja. Otvara novi svijet koji je nemoguće uspoređivati, besmisleno ocjenjivati i grijeh stavljati u obrasce prosječnosti…
Jer nisam se ni usudio nadati, da bi me nakon svih ovih godina neko vino skoro rasplakalo. To vino je Magma del Vesuvio.
Tekući papar. Začin doslovno isparava ostavljajući crnu sol nakon gutljaja. Tvrdi, sitni, kožnati tanin ne boji nepce. Zato ga mijenja zauvijek.
Sorte su Piedirosso i Aglianico tako da je Magma del Vesuvio zapravo DOCG Lacryma Christi Rosso vinarije Poggio Ridente.
A možda baš zato jer sam puno toga probao se i može dogoditi da te neko vino rasplače. Vino s dušom, koje pripada nekom drugom vremenu.
Asocijacija na magmu u nazivi vina poprima smisao tek s vremenom u boci. Nakon 2017 probao sam 2013. Čudio se i uživao u eksplozivnoj energji koja se valja čašom. Krv zemlje. Nije da nemam riječi, ali svaka mi se čini površnom i nedostatnom.
Nije bilo potrebno izvoditi kerefeke. Niti “sur-lie” niti ne znam koliko ležanja u “barrique-u” niti bilo koji uobičajeni ili neuobičajeni postupci kojima se opravdava cijena, bez istinske ljepote.
Govorim to otkako sam prvi put probao Principovac, prije previše godina. Traminac je opravdano perjanica podruma, ali istinsko čudo se događa s Graševinom na Principovcu. Usudit ću se to nazvati paradoksom Principovca… da poluslatko vino !? funkcionira kao suho.
Možda taj paradoks nikad nije bio toliko očit kao s ovom berbom. Graševina koja dobro čuva svježinu, na položaju gdje joj je omogućeno ravnomjerno, ali i maksimalno dozrijevanje.
Naribana zelena jabuka, cvijeće na nosu i plemeniti nagovještaj botritisa.
Izrazita pitkost, u kombinaciji s nevjerojatno dugim trajanjem okusa… odlika najboljih.
Dnevnik vinopije 