Dnevnik vinopije

Početkom godine moj kum me razveselio s paketom. Bio je na sastanku ili možda ipak na nekom neformalnom druženju s ljudima iz vinarije Smokvica i pripremio je paket vina za mene. Posljednji put Korčulansku sam Smokvicu otvorio prije valjda barem 8 godina. Ili sam tada imao drugačije preferencije ili je tadašnja Smokvica još pod Badelovim patronatom stvarno radila loše. Iznenadila me stoga podudarnost dva nevezana momenta.

Oduševljenje jednom zaboravljenom bocom Pošip Superiora 2006. vinarije Smokvica prvi je neočekivani moment. Nadam se da Buonsangue neće zamjeriti što koristim ovdje njegove riječi nikad namijenjene za ikakav announcement ovog tipa: „Vinificirano je u prilično starinskom stilu, all’antica, bez kerefeka, lagano “oksidativnim” pristupom već kod rođenja cijepljeno protiv “oksidacije”, prepuno čistog bogatog žutog voća, “gurmanskih” kiselina, kompleksno i u sjajnom balansu (uključujući i za današnje standarde sorte u kraju u kojem je vino napravljeno relativno nizak alc od 13,1%). Ne samo potpuno nenarušeno, već fascinantno dobro – čak i osjetno bolje nego prije dvije godine. Bez ustezanja mogu reći da je ova berba ovog vina među 5-10 najboljih hrvatskih vina koja sam uopće probao. Actually, I can well imagine it continuing to be this good for quite a while longer: another ten years, at least.“

Drugi moment je upravo paket koji mi je Župa poslao. Sadržaj je bio sljedeći:

Vinarija Smokvica, Pošip Smokvica „Centurion“, 2010.

Cijena: cca 90,00 kn u maloprodaji

Zlatnožute boje i dosta „uljasto“ u čaši. Iznimno ugodan nos, svjež, ali profinjen, bez topline alkohola (13,9%), ali „glicerolnost“ strukture se da naslutiti već na nosu.

Nakon dobrog gutljaja postaje jasno da je upravo taj „mouthfeel“ i ta punoća bez težine ono što će donijeti brojne bodove ovom vinu! Izravno iz frižidera, ovaj Pošip svejedno nije „hladan“. Vrlo je pun i gust. Namjerno izbjegavam uobičajeni deskriptor – koncentriran, kako bi naglasio baš „gustoću“, viskoznost, slast i mast u debeloj kremoznoj teksturi. Ali, ono što je između ostalog navedeno na etiketi potpuno je istinito: „Radi umjerenih kiselina savršeno pristaju uz sve plodove mora i razna pečenja, ohlađeno na 12C“. Vinske kiseline su prevažne u strukturi i premda još nisu 100% sjele na svoje mjesto, dovoljno su blizu da uzdignu ovo vino i doživljaj Pošipa u zaslužene visine. Voćne arome marelica i breskvi nisu prenapadne za zahtjevnije vinopije, a nisu ni prezatvorene za najširu publiku koja sigurno neće vino pola sata vrtjeti u čaši… dakle, vrlo zahvalno vino. Istovremeno suho i vrlo pitko. 4

Vinarija Smokvica, Pošip Smokvica, 2010.

Cijena: cca 65,00 kn u maloprodaji

Deklariran kao vrhunski s 13,9%, ali bez oznake Centurion, Smokvičin Pošip je skoro identičan na nosu i tek možda malo više rezerviran, suzdržaniji… mediteranske trave, ali još je tu i tropsko voće, hm…

U ustima ista slast i mast 😉 Glicerol i izrazita voćnost uz neznatno manje hruskave svježine koju ima Centurion, ali i „mineralnosti“. Jedva zamjetna orašasta gorčina u finišu nije nimalo neugodna, dapače. Općenito, jako dobro balansirano. Dušu dalo za restorane koji vrhunske butelje drže u frizeru na minus 15. Volio bi da je više „soil-to-glass“ jer osjeti se potencijal, njuši se… a kod Centuriona još i više. 3do4+

 

Vinarija Smokvica, Pošip Korčula, 2009.

Cijena: cca 44,00 kn u maloprodaji

Livada na nosu, težački profano i sličnije Rukatcu negoli Pošipu, ali možda baš zato jako dobro i „autentično“.

Citrusi i kamena hladnoća u ustima, uravnoteženo, dovoljno puno s 13,7% alkohola, očekivano kraćeg završetka od skupljih primjeraka i tek minimalno gorčine u povratnom okusu, izrazito pitko.

Nepretenciozna sreća za stolom i odlična vrijednost za novac. 3do4

 

 

 

Vinarija Smokvica, Rukatac, 2010.

Cijena: cca 37,00 kn u maloprodaji

Danas percipiran kao „neugledni brat Pošipa“ zna imati više karaktera i autentičnosti od najskupljih Pošipa. Smokvičin je već na nosu evidentno robusniji, možeš osjetiti taj kameni karakter, također i „stone fruits“, ali ipak vrlo uglađeno…

U ustima punije od očekivanog. Znatno. Izuzev nekih Maraština, za ekstraktnost bi rekao da je posljednja prednost Rukatca. Međutim, ovaj 12,9% suhi Rukatac s položaja Smokvice na Korčuli razbija te predrasude. Štoviše, vino posjeduje „točku mirovanja“, svojevrsnu unutrašnju ravnotežu, a to je nešto što je teško pronaći, možda još teže u mladim vinima?!?

„Uljnost“ s druge strane kao da je potpis vinarije 🙂

Uz hranu, mineralni aspekt neprimjetno podiže doživljaj… suho postaje slatko, a gorko kiselo. Izvrsno! 4

Vinarija Smokvica, Admiral, 2007.

Cijena: nepoznata

Plavac s položaja Smokvica za koji nisam znao da postoji. Naizgled ništa osobito, tek sortno prepoznatljivo na nosu. U ustima slatkasta punoća i blagi rustikalni šarm. Vino diše i stvara doživljaj mekanijeg i iznimno pitkog Plavca, a to opet ne znači da nema slatko-gorkih tanina i sasvim dovoljno punoće.

Uz Sarajevski somun i pjat maslinovog ulja blend obitelji Smilović sa sitnim češnjakom te francuski meki sir s površinskom plijesni iz običnog supermarketa, Admiral je iskormilario vrhunski. Admiral nije vino za mirisanje i vrćenje u čaši, ali je svejedno vjerodostojan i odličan Plavac. 3do4