Montenidoli, Vinbrusco, 2015.

Cijena: cca 10 Eur

Pristupačnost se čini skoro trivijalna. Ali to je tek težačka jednostavnost koja ne forsira takozvane primarne arome. Vinozan karakter ne znači da nema dubinu. Naprotiv.

Opojna aromatska širina neprestano slankastog cvijeća i voća donekle podsjeća na raskoš Provićevog CH, ali s više „joda“ u mirisu, dok je granično gorka voćna zrelost na nepcu uz dosta sunca, usporediva s bijelim Voščice Tonija Bunčića, a grublja, rustikalna prodornost čak podsjeća na Kosovčev Chkrlet 🙂

Suhi se nedavno ogradio od intimno prepoznatog karaktera Vernaccie Tradizionale kuće Montenidoli riječima: „Vino je drukčije i nije za svačiji ukus.“ 😀 Sigurno bi slično rekao i za ovaj Vinbrusco koji vinarka Elisabetta Fagiuoli valjda daje beračima da ispijaju iz demižonki 😛

Trebbiano Gentile i Malvasia Bianca, „Il Vin Brusco è un antico vino bianco sangimignanese“ kako stoji na etiketi.

Elisabetta Fagiuoli ne pravi vina koja se pokušavaju svidjeti. Pravi ih onakvima kakva moraju biti, a ne kakva će se lakše plasirati na tržištu. Njena filozofija je jednostavna i zdravorazumska zbog čega se distancira i od druge krajnosti – nekritičkog prosvjetiteljstva naturalnih vina. „…to be organic. It`s a question of culture. It`s not a question of fashion.“.

Možda zato Montenidoli cijenim više od svega. Međutim, nije me osvojila „priča“ jer je nisam ni znao. Bila je to ljubav na prvi gutljaj. Dobro, možda na drugi 🙂 Odležani Il Templare koji je Tvrle otvorio. Bio je sretan zbog toga. Prepoznao sam dušu. Kao što je to prepoznala Martina nedavno. Zbog čega sam sad ja jako sretan. Jer to dokazuje da samo moraš osjećati. Nije Montenidoli drugačiji od ostalih vina. Ostala vina su drugačija od Montenidoli. Zašto…

Često se u zadnje vrijeme riječ „stil“ provlači u pokušajima vinskih opisa i sl. „Vinska stilistika“, „karakter“, „identitet“… sve različiti pojmovi. Imam problem s tom riječi. Stil mi predstavlja kemijski balans, npr. udjeli sorti kao posljedica varijacija berbe do berbe… nešto ovisno o odluci vinara, ali razina koja je ipak površinska ili ljepše rečeno razvidna, mjerljiva. Recimo, Montenidoli Vernacciu vinificira kao Tradizionale, Fiore ili Carato. Već nazivi sugeriraju u čemu je razlika 🙂 „Aha, Carato, znači vino je provelo toliko i toliko vremena u hrastu…“ jedna od mjerljivih konstatacija koja ne pomaže u doživljaju vina.

Jer ono što definira Montenidoli, karakter vina, dakle i podneblja i sorte i intencije samog vinara je pitanje drugačijeg balansa. Onog Mjesta, Čovjeka i Sorte. Kad se taj balans ostvari u vinu on je kompleksan zato jer je živ. Karakterno vino je živo, hrani čovjeka, predaje ili budi energiju.

Međutim, Montenidoli ostvaruje i olfaktivno prepoznatljivu karakteristiku zajedničku svim Montenidoli vinima, u svim vinima, u svim berbama. Nešto što nije pomodarsko već je kultura. Nešto prepoznatljivo. Nešto neuhvatljivo, što je nezahvalno pokušati definirati, ali intuitivno znaš da je prisutno. Duša?

To je identitet. Samo takvo vino ima svoj jasan identitet. Ono ga samo definira za sebe. Redefinirajući tako i „ostala vina“. Zato je Montenidoli referenca.

Oglasi

Ritoša, Dolce Amato vs. Ritoša Dolce Adorato

Cijena: 114,98 kn (0,375L)

Ovo su slatka vina nastala iz prosušenog grožđa muškata ruže i žutog muškata.

Čak rashlađeno, izravno iz frižidera, muškat ruža jasno miriši na ružu. Neku mesnatu ružu od koje cure sline 😀 Narančina kora, arancini i nešto predivno herbalno i hladno…

kao preljev za panna cottu, samo bez sirupaste težine. Umjesto toga, s voćnim taninom koji premda nezamjetan, ipak ostvaruje tu notu stvarnog voća, nečeg što ne djeluje „domaće“, ali je itekako „hand made“. Ne umjetnost, ali umješnost. Umijeće.

Dolce Amato je Srcolomac. Ako darivanje crvene ruže znači ljubav, tada darivanje ovakve ruže koja miriše bolje, a i boljeg je okusa – predstavlja poljubac pun energije.

Premda se uopće ne osjeti, za razliku od 14,5% alkohola kod Amata, Adorato ima svega 12%, ali je osjetno slađi i vidno gušći, poput tekućeg meda koncentriranog sladora, ali i koncentrirane svježine.

Egzotičan nos… koji miriši na orehnjaču 🙂 Kiseline odlično raspoređene. Upijene u meso kao šerbet u urmašice.

Živahna slatka voćna cjelina je istinska Zavodnica koje se ne možeš zasititi.

Nikad dosta :-*

Gumphof, Vernatsch „Mediaevum“, 2016.

Cijena: 73,00 kn + PDV (Hidden wines)

Transparentna tekućina koja miriši na razvodnjeni Malinovac ili ishlapjelu pivu od višanja? Pa to mora da je Vernatsch 😀

„Sirupastost“ ovdje, međutim, nije od prezrelog i prekoncentriranog grožđa. Više je to „sirovost“ vina koje vuče na mošt, glatku kožicu lokalne crne sorte Alto Adigea: popularna Schiava, odnosno Vernatsch, u uvjerljivoj interpretaciji Markusa Prackwiesera.

No, ubrzo se posebna vrsta pikantnosti pojavljuje na nosu, začinjenost prštave mladosti Schiave. Naizgled tako tanko i delikatno da je jedva vino, pa se prva obrva uzdiže nakon neobašnjivo dugog trajanja na nepcu… da bi se druga obrva uzdigla u nevjerici u kojoj se ovako naizgled jednostavno vino ipak vraća svaki put drugačije nakon novog i novog gutljaja. Drugačije i sve zanimljivije. Još uvijek ustraje šećerna vata okusa jagode i to Hubba Bubba style :-), ali sada „krvari“… pruža neočekivanu mineralnu notu?!? „Slakoća“ postaje „slanost“, a neobuzdano voće postaje potpourri, slatki duhan i suha višnja.

A sve to postaje nebitno kad uspostavljeni balans zabilježi svoju jedinstvenu poziciju u olfaktivnoj memoriji. Jer čaroban je svijet u kojem postoji i ovako nešto.

Domaene Gobelsburg, Gruner Veltliner, 2015.

Cijena: 78,39 kn Wineyoulike klub cijena

Čini se tako jednostavno. Pedantno, „stisnuto“ voće na nosu, limetasto i lagano herbalno odmah po otvaranju butelje.

Ta pristupačnost i krepkost ostvaruje se iz godine u godinu i potvrđuje dobru praksu jedne od najstarijih austrijskih vinarija. Možda će im Rizlinzi i Crni pinoti pobrati više nagrada, ali baš ta upotrebljivost Gruner Veltlinera je povod za odabir ovog vina.

Uz koštuničavo voće, sočna toničnost ustraje kao još uvijek osvježavajuća, slankasta mineralnost na nepcu. Slamnatožuta boja i tekstura još pomalo pikava kao da je jučer punjeno.

„Entry level“ vinarije s odavno prepoznatim vrijednost-za-novac statusom na svim razinama. Nekako paše u toploj zimi, s nepretencioznim narescima na stolu, premda je lako uparivo valjda s bilo kojim jelom uz koje bi poželio uravnoteženo aromatično bijelo vino s 12,5%.

Off the record 2017.

I ove godine umjesto Best of, Best buy, Top 100 ili sličnih generatora klikova, arhiviram neke divne trenutke koje su obilježila neka divna vina.

Uglavnom su u fotogaleriji vina s privatnih vinskih druženja, ne iz restoranske ili winebar ponude, ali kako su se takva druženja počela događati i u restoranima… teško je razgraničiti 😛 , a zašto bi i trebalo.

Kad bi morao izdvojiti jedno vino koje mi je najviše obilježilo proteklu godinu (čitaj, najviše sam ga popio 🙂 ) onda bi to bilo:

P.O.Poje, Vina Bunčić, Voščice bijelo, 2016.

Cijena: 60 kn

Vjetar i kamen, suhoća i sol… nikad mi dosad bijela kupaža Tonija Bunčića nije bila toliko uvjerljiva, premda kandidata nije falilo. Ravnoteža koju je berba 2016. uspjela ostvariti donosi neusporedivu smirenost i slojevitost u čaši.

All`antica, tradicijsko vinarenje kakvo se više ne prakticira, u izvanrednoj berbi uspije sačuvati konkretnu nutritivnu vrijednost, hranjivost, energiju. Na žalost je ovo vino danas kulturološki šok, ali kome god sam ga ponudio, uključujući i nevinopije koji mogu popiti isključivo polusuhi muškat, vino je „sjelo“.

Težačka jednostavnost koja ne forsira primarne arome i zapravo ne priznaje tu modernu konvenciju, uvjetovanu podjelu na primarne, sekundarne i tercijarne… ostvaruje opojnu aromatičnost puno kompleksnijih odnosa zrelog žutog voća okupanog suncem, prosušenog eteričnog bilja i specifičnog saliniteta.

Bunčići nemaju vinograde u Dračevom polju i ovo nije Vugava. Kurtelaška je to, uz pomoć Rukatca i Kuča, sa Voščica na Visu i vino istinske dubine i kulture. Bez bar koda.

Nusserhof, Blaterle

Cijena: 110 kn + PDV mpc

Ono što se isprva čini neka traminasta sorta ubrzo ustupa prostor dubljim senzacijama… sve što se pojavljuje isprva, naknadno se transformira. U ovom slučaju u nešto ljepše, dublje i postojanije.

Arome su delikatne, koncentracija i opuštenost neophodne da se nađeš na istoj frekvenciji s ovom delikatesom, pravim raritetom jer Blatterle je „zabranjena sorta“, dobila ime po svojem malenom lišću i službeno ne postoji kao monosortno vino. Zato nema ni oznake godišta niti imena. „Sorta“ živi zahvaljujući svojem tumaču, „Čovjeku“ (Heinrich Mayr, uz nezanemarivu inspiraciju supruge Elde Mayr) u „Mjestu“, oazi u centru Bolzana, u najviše jednom hektaru vinograda ove zaboravljene sorte južnog Tirola.

Ta delikatnost i transformacija su vjerojatni razlog zašto i Heinrich Mayr na svojoj etiketi preporučuje konzumirati ovo „lagano bijelo vino“ iz čaše za crveno vino.

Jer se s vremenom u čaši, otvaraju nevjerojatne senzacije… ne sjećam se ni jednog vina koje mi je mirisalo na curry !?! Prvotni kompot od dunje postaje korjenasto povrće, peršin i celer.

Zaslugom Hidden Wines i Bastiona, ovo se može kušati na čaše u Masarykovoj ulici u Zagrebu. Ovako široko, a čvrsto, nenametljivo, a upečatljivo… odgovara uz sve što padne pod zub od azijskih začina ili tjestenine u umaku od gljiva do podgrijane sarme. Funkcionira.

Delikatno, ali ostat će u ustima dugo nakon zalogaja. Primjer kako je 12% alkohola sasvim dovoljno. Privid „slatkoće“ koja postaje predivna mineralna slanost, suha do kosti u čudesno raspoređenoj svježini…

Želimo komentirati potencijal odležavanja? Ovo vino je još jasnog okusa na grožđe iz kojeg je nastalo. Ostvareni balans je dubok s prostorom za razvoj i zapravo, ovo će vino vremenom bivati sve bolje i vrijednije.

Koja aromatska senzacija nastupa sljedeća? Ne znam. Bio sam slab. Nisam odolio dovršiti butelju. Želim svima takvo iskustvo u dolazećoj 2018. godini.

Živjeli!!!

Degrassi, Bomarchese, Malvazija Istarska, 2015.

Cijena: 78,39 kn Wineyoulike klub cijena

Naučili smo piti Malvazije. Sad je vrijeme da naučimo piti dobre Malvazije. Godina 2018. još nije ni počela, a već se zahtijevaju Malvazije berbe 2017. Po mogućnosti uz biftek. Dokle tako?

Dakle, dobro vino je dobro vino i ostat će dobro i nakon duljeg vremena u boci, a ponekad će postati i puno „bolje“ nego što je bilo u trenutku punjenja.

Preduvjeti za takva vina uglavnom nisu u „kemijskoj ravnoteži“ osnovnih gradivnih parametara poput ostatka neprovrela sladora, alkohola, tanina i kiselina…

Preduvjeti za takva vina su u ravnoteži koja se ostvaruje trojstvom Mjesta, Čovjeka i Sorte. Pod Mjestom mislimo na ono što francuzi i cijeli svijet nazivaju terroir pri čemu je tlo i geološka datost važna barem koliko i posebnosti pojedine godine u klimatološkom smislu. Pod Čovjekom mislim na vinogradara koji uzgaja lozu na određeni način i podrumara koji stvara vino, odnosno vinara kao idealnog interpretatora Mjesta i Sorte u kulturološkom smislu. Pod Sortom je sve naizgled jasno jer misli se na sortiment, plemenitu lozu koja osigurava plodove određenih kvaliteta.

Iz navedenih razloga i Degrassi (Čovjek) svoju Malvaziju (Sorta) označava i vinogradarskim položajem Bomarchese (Mjesto). Bomarchese nije fantazijsko ime već položaj specifičnog sastava tla koje omogućuje elegantne Malvazije takve kvalitete koja ne podilazi našim umjetnim konvencijama i podjelama na „svježe“ i „odležane“.

Ovo malo infantilnih tropskih senzacija po otvaranju boce, brzo izvjetri iz čaše ustupajući prostor bijelom cvijeću sa bijele zemlje položaja Bomarchese.

Elegancija i finesa kvalitete ekstrakta s dubokim salinitetom mineralni je potpis tla sačuvan u grožđu i vinu.

Visprene kiseline… (samo se zafrkavam 🙂 ) Dakle, opisivati pojedine komponente je nasilan pokušaj olfaktivne analize, a mene zanima uživanje u cjelini koju omogućuje pravi sklad. Sklad, koji je ostvaren između ostalog i vremenom u boci.

Ionako, malotko bi na slijepo pomislio da ovo nije aktualna berba. Krepka voćna svježina, tȇk i perzistencija (zavidna u kontekstu Malvazije). Citrusi i trave, izrazita suhoća, relativno nevisok alkohol od 13% (opet u datom kontekstu), sve su pozicije s kojih zavodi svaka „svježa Malvazija“.

Jedino što bilo koja Malvazija ne može ostvariti ono što dobre vremenom mogu. Ovo nije nikad bila clean&green, zelena Malvazija. U usporedbi, 2015 Bomarchese je „žuta“, jesenska Malvazija. Odatle mekoća i podatnost, odatle delikatnost, ali svejednako živa energija koja bridi nepcem i koja neće nestati iz čaše za 20 minuta.