Kosovec, Chardonnay, 2018. i gutljaj zdravog razuma

Cijena: uskoro na Wine&More

Meni najdraži hrvatski primjer “neinvazivnog pristupa” pravljenju vina, sa svim dobrim i lošim stranama, je vinarija Kosovec.

Ovaj Chardonnay nekome će biti najbolje vino koje je Ivan Kosovec napravio, nekome najgore. Stvarno, nije unutar očekivane tipologije, ali je divna ilustracija nečega…

Kad kažem da nije unutar očekivane tipologije mislim na graničnu prezrelost koju je ovo grožđe zdravo dočekalo 2018. godine i veliku razliku u odnosu na berbu 2020. koja trenutno odležava u podrumu. 2020.-e je Kosovec napravio zaokret i odlučio brati ranije, odnosno odlučio je ne čekati punu fenolnu zrelost koja se osjeti u Chardonnayu 2018. godine.

Potpourri u mirisu, dunja u okusu… zagriz u zdravo zrelo grožđe okupano suncem i prošarano vjetrom, u kojem se osjeti svaka grožđica, čak i vizualno, s nekoliko sitnih komadića tog tkiva koji plutaju u čaši. Jer Kosovec stvarno ne filtrira vina. Na mnogim etiketama, osobito “prirodnjaka” ili onih koji jašu na toj ideji samo deklarativno iz marketinških pobuda, često se naglašava “nefiltrirano/moguć ostatak taloga” ili sl. U mnogim slučajevima to znači samo da nije prošlo mikrofiltraciju i stabilizaciju već samo grublje filtriranje. Kod Kosovca jedini je filtar – vrijeme. Vino se samo od sebe odtaloži u bačvi. Bistreno vremenom, sumporeno 8 puta manje od enološkog standarda ne zato da se time kurči već zato jer mu nije potrebno, stabilizirano spontanim vrenjem do 15% alkohola i s dovoljno ostatka sladora da se smatra polusuhim.

Osjećaj u ustima je ipak suh, ali bogat. Izrazita zrelost na rubu gorčine podsjeća na Enjingija. Ali, balans je nevjerojatno uspio, prštava svježina i svjetlucava dinamika kreiraju têk koji priziva sljedeći gutljaj.

Kosovec se prodaje puno bolje van Hrvatske nego na svojem tržištu. Postao je prepoznat kod publike koja inzistira na “prirodnim vinima”. Istina je, Kosovec uzgaja grožđe bez upotrebe toksina i takav pristup ga je sigurno koštao u smislu gubitaka uroda zbog bolesti i sl. Međutim, nikad nije pripadao “sekti” koja konzumira samo “prirodna” vina makar bila odvratna.

Kad kažem sekta, mislim na sljedeće… jedno je kad si homoseksualac i objašnjavaš ograničenima ili drugačije odgojenima da je to prirodno, a sasvim je nešto drugo kad si homoseksualac i tvrdiš da je to jedino prirodno.

Naglašavam ovo sektaštvo jer se počelo događati ono što sam i očekivao. Dobri vinari koji rade predivna “prirodna vina” moraju toj publici objašnjavati zašto im vina nisu prljava, octikava, mutna, nedovršena ili na drugi način defektna.

Ako itko obožava prepoznati energiju u vinu, taj sam. Ali ta energija nije dovoljna. Balans je uvijek presudan. I smisao. U ovom Chardonnayu vidim baš ono što je Kosovec. Zdravo i netretirano grožđe koje se uz minimalnu fizičku intervenciju vinara (ne kemijsku) pretvorilo u vino, svjedočeći o berbi u kojoj je nastalo. Jedina stilska intervencija vinara je odabir trenutka berbe.

Bit će fantastično usporediti ga s 2020-om.

Prosecco DOC Rose

Pitam se koliko je ljudi primjetilo da naziv Prosecco zadrži riječ Rose? 😀

Pretpostavljam da upućeni vinopije nemaju ružičastu asocijaciju kad vide naziv Prosecco jer poznaju isključivo bijeli pjenušavac pod tim nazivom.

Neki su možda skloni u svojoj glavi razdvojiti naziv na pro i secco kao neki latinsko talijanski hibrid, ali P-Rose-cco vjerojatno ni-ko 🙂

Opet, puno toga pretpostavljam…

A neopterećena većina niti se zamara niti zabavlja time što Prosecco “ne smije” biti ružičast.

Tu i tamo se netko krene busati u prsa zbog nekog publiciteta koji ukazuje na besmislenost zabrane korištenja naziva Prošek.

Nisam ni ja za “svijet zabrana”, međutim volim razlikovati zabranu od zaštite. Prilično je to nezahvalno u ovim službeno pandemijskim vremenima kad se definicije zabrane i zaštite interpretiraju proizvoljno, ali usudit ću se pokušati.

Svi će se odmah složiti da nije u redu da prodavač zavarava kupca. Postoje čak i zakoni koji to reguliraju. Nije dozvoljeno dovođenje kupca u zabludu. Kako onda tako plemenita pobuda može biti nepravedna?

Pitajmo Talijane koji ne smiju koristiti naziv sorte Tocai Friulano. Mađari su sasvim legitimno i u skladu sa spomenutim najplemenitijim nastojanjima zaštitili svoj Tokaj. Međutim, to istovremeno znači da Talijani više ne smiju svoje vino nazivati po sorti oduvijek poznatoj kao Tocai Friulano. Uzalud su Talijani objašnjavali da njihov Tocai i mađarski Tokaj nemaju veze s vezom.

Zašto uzalud? Pa vjerojatno zato jer ona neopterećena većina koju boli krastavac nema pojma o čemu pričamo. Hoće li prosječan konzument razlikovati Tokaj od Tocaija? Hoće krastavac.

Stoga je besmisleno inzistirati na očiglednoj razlici između Prosecca i Prošeka. Je li jedno i drugo kategorija vina i da li bi prosječan kupac mogao biti u zabludi? Da mi je novčić za svaki put kad sam čuo nekoga kako izgovara “prošeko”…

Prije nego što nakon svih ovih godina napokon postanem ”mučko đubre”, “plaćenik” i “mrzitelj svega Hrvatskog”, dozvolit ću sebi da iznesem sugestiju. Umjesto da ukazujemo na upućenim vinopijama sasvim očiglednu razliku između Prošeka i Prosecca, kako bi bilo da dokažemo da proječan kupac nije u zabludi? Da je zabrana neosnovana.

I to bez VARanja. Nek jednom doživim da VAR odluči u našu korist. Makar i nemali dovoljno Prošeka da sastavimo nogometnu momčad. U vrhu napada uvijek sam vidio Issu Tonija Bunčića iz grozdova Plavca prosušenog na lozama obiteljskog vinograda u Voščicama, a na krilima prosušena Glavinuša Jakše Bedalova i Žlahtina Ivana Katunara, dakle, tržišno realno nepostojeća vina.

Našlo bi se tu vina za još poneku poziciju, a nasuprot te selekcije i dalje će biti konzorcij (zapravo jedan od tri) koji zastupa 348 vinarija s 486 milijuna boca godišnje.

Dok pripremamo selekciju, Prosecco konzorcij je u međuvremenu proširio svoju zaštitu i na ružičaste mjehuriće. Svaka čast tradiciji, ali su shvatili da percepcija Prosecca neće biti narušena širenjem na globalno rastuću kategoriju rose pjenušaca.

Obzirom da su brojni proizvođači Prosecca ionako pravili kojekakve rosato spumante grozote, definirali su standarde i zaštitili Prosecco DOC Rose.

Jedina dozvoljena crna sorta u blendu je Pinot Nero, vinificiran kao crno vino. Dozvoljeni udio je između 10 i 15%.

Standardi su čak rigorozniji u odnosu na “bijeli Prosecco”. Umjesto 30, propisano je minimalno 60 dana sekundarne fermentacije. Također, maksimalan udio sladora je Extra Dry (do 17g/L).

Meni zasad najdraži Prosecco DOC Rose je Extra Brut (3 – 6 g/L). Imao sam priliku probati i Brut Nature s 0.8g/L, ali ipak, malo dobro pogođenog dosagea čini čuda. Takvim balansom Facchin ostvaruje dodatnu razinu, koja se osjeti i kroz versatilnost. Dok “Clair de Lune” vinarije Martellozzo funkcionira skoro isključivo kao isušujući aperitiv, suptilne aromatike crvenog ribizla i šumskih jagoda, Facchinov Extra Brut zahvalan je uz raznovrsna jela i toliko pitak. Ostvaruje onu zaraznu kvalitetu Prosecca da gutljaj traje ni predugo ni prekratko već točno koliko treba da poželimo još jedan 😛 Osobito ukoliko breskva dominira aromatskim spektrom, idealno zrela, sočna i voćna.

Ova i druga vina predstavio sam 07.07. kao najavu Prosecco Days koji bi se trebali održati 13. i 14.10. u The Westin Hotel Zagreb.

Nadam se samo da zaštita više neće biti izlika za zabrane.

Dukay-Sagmeister, Devas, 2016. i par pitanja za ocjenjivače vina ;)

Ponekad ti neko vino “sjedne” idealno, a da nije baš “tvoje vino”. Imao sam nedavno takav slučaj s Kamnikovom Kratošijom. 15-postotna voćna bomba školovana pretpostavljam u Segiun Moreauvim Iconima, ali toliko skladna cjelina da je iskustvo bilo izuzetno ugodno.

U takvim situacijama tražiš dodatnu potvrdu, jer možda si danas baš iznimno raspložen za to vino, a inače bi ti bilo bez veze… pa shvatiš da si idiot jer se time normalni ljudi ne opterećuju.

Zašto se onda ja opterećujem, kad nisam ni na kakvom ocjenjivanju… na ocjenjivanjima želiš aplicirati vlastiti valorizacijski obrazac dosljedno od prvog do zadnjeg uzorka, unatoč tome što si svjestan da je svako ocjenjivanje marketing i nema veze s “intrizičnom vrijednosti vina”.

Naravno, niti ta “intrizična” vrijednost ne postoji objektivno već kao subjektivni doživljaj. Ali, upravo u tome individualnom i subjektivnom iskustvu je razlika koja se manifestira kroz osobni valorizacijski sustav.

On bi morao funkcionirati i u obrnutoj situaciji, dakle i kad nisi raspoložen za neko vino. Ovaj vojvođanski Furmint sam otvorio s predočekivanjima drugačijeg vina, koje mi se naprosto pilo u tom trenutku, čak nije bilo uvjetovano kuhinjom ili sl. Bio sam raspoložen za drugačiji tip vina, ali unatoč trenutnom raspoloženju, morao sam odati respekt ovom vinu.

Nakon prve čaše sam zaključio da miriše kao ponajbolji suhi vulkanski Furminti Tokaja i Somló-a koje sam probao. Očekivanje soli potvrdilo se na nepcu.

Nakon druge čaše se otvorilo u smjeru kontinentalnog voća i čak cvijeća, ali još uvijek na taj specifičan način. Ne-voćna aromatika je držala cjelokupni doživljaj. Bilo je suho do kosti, a osjetila se puna zrelost.

Nakon toga sam zatvorio bocu i otvorio inferiornije vino u valorizacijskom smislu, ali koje mi se više pilo u tom trenutku. Neko neopterećujuće vino koje je ujedno i bolje išlo uz maslinovo ulje, nasuprot furmintovske kompatibilnosti s bučinim 😉

Sljedećih nekoliko dana vraćao sam se tom Furmintu, kako bi potvrdio koliko je moćno, a uzdržano, korzetirano, s toliko surovo slanim afterom da sam se pitao može li mineralnost biti pretjerana senzacija.

Eto, trening dosljednosti ili bespotrebna onanija.

Kako kome.

(Vladan Stanojlović Kika, zahvaljujem na vinu 🥂 )

Pet Nat hipsterija

Nisam najveći ljubitelj, ali cijenim dobar čvarak.

Čvarak je tradicionalno jelo, koje nitko nije htio jesti. Sve dok mu cijena nije narasla na razinu industrijskih pršuta.

Kad sam bio klinac, čvarci su bili prezirani. Čvarak se smatrao sirotinjskim jelom jer se pravio iz najmanje cijenjenih dijelova svinje. Naknadno posoljena, stisnuta topljena mast percipirala se i nezdravom, dok su npr. medaljoni iz genetski modificirane soje bili percipirani kao “zdrava namirnica” dostojna prosvijećene urbane populacije. Ipak, unatoč brutalnoj ruralnosti cijeđenog krmka taj je okus bio toliko zarazan da su ga u privatnosti vlastitih domova povremeno uživali svi.

U jednom trenutku nisi nigdje niti mogao kupiti čvarak. Koincidenciju s činjenicom da je domaća svinja izumrla pred uvozom mesa i izvozom ljudi želim izbjeći jer nije tema. Tema je da je nekom počeo nedostajati taj čvarak. A gdje ima potražnje, ima i ponude. Jedino što to više nisu bili nepoželjni ostaci koje je netko pretvorio u čvarke radi puke ekonomičnosti, a percepciju je promijenilo i cjenovno pozicioniranje. Danas nije neobično vidjeti kupce kako za čvarke plaćaju trostruku cijenu od one nekadašnje. Nikog više ne šokira 100 kn po kilogramu čvaraka.

I kakve to sad veze ima s PetNat-ovima? Pa, PetNat je kao čvarak po 300 kn/kg.

Nitko ga nije htio i nikog nije zanimao, dok se nije nazvao PetNat.

Dok su proizvođači šampanjaca brusili vještinu stoljetnim oblikovanjem svojih mjehurića, fanatičnim blendanjima surovih baznih vina, minucioznim popeglavanjima dosagea, sve kako bi u prestižnoj igri opravdali visoku cijenu svojeg umijeća, redefinirajući pritom što je uopće vino, drugi vinari nisu imali iste uvjete.

Međutim se publika svugdje zaljubila u tu nedovršenost koju ostvaruje zatvaranje mošta u bocu. OKej, komplicirano je napraviti jednostavnu stvar, ali to je u suštini ideja. Unica fermentazione naturale in bottiglia, kako sam prvi put čuo od Helene Lomazzi (Colombaia) 2012. godine.

Tada je Petillant Naturel bio tek jedan od naziva ravnopravan Methode Ancestrale ili drugim lokalnim nazivima. Prije dovršetka fermentacije, “vino” se puni i zatvara u boce, najčešće krunskim čepom. Dva “nusproizvoda” fermentacije su ugljični dioksid i talog. CO2 se miješa s tekućinom stvarajući mjehuriće, a talog se, logično, taloži 🙂

Postoje brojne varijante koje nisu nužno “unica fermentazione”, ali jednako glorificiraju nativne kvasce, međutim nisu imale sexy naziv. “Vino frizzante a rifermentazione in bottiglia” fakat nije globalno prihvatljivo, ali ako nešto nazoveš Pet Nat… nije bitno uopće što je to.

Nije više bitno ni ono što bi trebalo biti bitno. Čime je hranjeno to svinjče i u kakvim je uvjetima uzgojeno. Zašto ti moderni čvarci nisu kao oni nekadašnji? Za one bi danas svjesno platio i 300 kn/kg jer bi mi to iskustvo značilo kratki vremeplov i resetiralo bi mi valorizacijski sustav.

Nedavno smo otvorili bar 5 godina odležanu bocu Levante 90 dragog Denija Binija. Osjećao sam se jako pametno jer su mi se prognoze ostvarile. I glupo jer nisam kupio još tog vina kad sam bio u prilici. Bez poreza, u vinariji je koštalo 5 Eur.

Nisam najveći ljubitelj, ali cijenim.

Sjekloća, Crmnički Vranac, 2013.

Cijena: N/A

Ovaj Vranac isprva djeluje spaljeno uz zamjetnu sirupastost, ali onda, ljubičice i kožnatost počnu igrati svoj ples. Na nepcu, voće je u zemljanom zagrljaju bez stiska tanina ili težine ekstrakta.

Preispitujem sve što znam o Vrancu. Kao netko tko je odrastao na Vrancima i Plavcima te vremenom probao najznačajnije, ne samo najrazvikanije Vrance Crne Gore, Makedonije, Hercegovine, Kosova, Srbije i Hrvatske, ne bi trebao biti iznenađen.

Prvi susret s crmničkim je Vrancem sasvim drugačiji od onoga što se očekuje od ove sorte. Da li bi na slijepom kušanju zamijenio ovo vino nekim talijanskim ili grčkim? Vjerojatno. To ne znači da ovo nije Vranac, već da ovaj Vranac pripada kulturološki drugačijem vinu.

Jer ne bi ga zamijenio s bilo kojim generičkim talijanskim ili grčkim vinom, već s konkretnim terroirskim “talijanskim ili grčkim vinom”. Netko će nadam se primjetiti i razumjeti zašto su navodnici na “talijanskim” i “grčkim”, umjesto na terroirskim vinima 🙂

Sjekloćin Vranac je fantastično vino. Samo je jedan deklarirano 100% Vranac usporediv u smislu artikuliranog identiteta, a pritom ne mislim niti na izvanredne 2010 Vukoje ili 2015/2016 Grabovac.

Postoji nešto opojno u uživanju ovakvog Vranca i nešto ljekovito. Eterična herbalnost, prizvuk nečeg drevnog. Drugačiji karakter i identitet.

Drugačije vrijeme, koje traži i puno vremena da progovori. Kao što je to kod nekih od najvećih vina.

Zahvalan sam svima koji su neizravno i izravno utjecali da sam svoj život obogatio i ovim iskustvom.

The Dalmatian Dog, Babić, 2018.

Cijena: 8.99 Eur na wineandmore.com

Nevjerojatno, kao ugriz komarca usred zime.

Puna zrelost Babića izronjenog iz sunca Jadrtovca, a gutljaj brz i lak. Čak dinamičan na nepcu, uz svu višnju i voćnost u tamnom bobičastom spektru, ali i herbalan supersitan tanin i najvažnije – balans, u kojem se 14% alc percipira kao 12.5%

Ovako uvjerljivu okrjepu za ispod 10 Eur možemo zahvaliti ipak značajnim nasadima Babića na Jadrtovcu. Naravno, Juraj Sladić je stekao potrebno enološko iskustvo s preradom većih količina i to se pokazalo odličnim spojem, da ne kažem dobrim receptom 🙂

Još da se prestanu zajebavati i odluče se za jednu, a ne tri etikete… 😀

U svakom slučaju, nakon nekoliko dana u frižideru nije se nimalo raspalo, naprotiv. Tako da preporučujem ovaj opasno pitak Babić kao izrazitu vrijednost za novac u najosjetljivijem cjenovnom rangu, onom između 25 i 100 kn po boci.

Petrakopulous, Robola Classic, 2019. & Petrakopulous, Robola Thymari Petras, 2019.

Cijena: 16.90 Eur i 33.60 Eur (Thymari Petras)

Da nešto tako “bljedunjavo” može toliko trajati naučili su nas Rizlinzi, ali ova sorta Kefalonije nema nikakve veze sa sjevernjačkim kontinentom. Nema niti s Ribollom, odn. Rebulom s kojom je bila povezivana iz etimoloških razloga.

Teško je doista opisati moje prvo Robola iskustvo. Kiselina, limun, mineralnost…

Koncentrirao sam se na – mineralnost. Ovo je vino idealan primjer kako ni najprecizniji organoleptički opis nije dovoljan. Samo navođenje mineralnosti nije dovoljno objašnjenje. Jer čini razliku. Zapravo tvori prepoznatljivost pa time i specifičan identitet ovog vina.

Nastupa kao slani kamen. Baš je “kameno”, ali nekako tonično, nije kredasto. Vrlo specifična slanost. Nije slano poput dobrog Assyrtika, tog grumena morske soli. Nije ni kredasto poput dobrog Chablisa. Možda je ono što je Oz Clarke nazvao “flinty”, što bi preveli kao kremen, ali uz jednu začinsko-eteričnu kvalitetu.

U usporedbi, Thymari Petras je puno kompliciraniji. Nije samo različit u zrelosti materijala. Jasno je ostvarena puna zrelost, ali je ostvarena i dubina. Kvaliteta koju je teže percipirati i objasniti.

Kompleksnost krasi i Classic Robolu Petrakopulous, ali dubina… Thymari Petras je tip vina koje zahtijeva od kušača da ne grebe po površini, jer previše propušta.

Gracin, Babić, 2016.

Cijena: 26.99 Eur @wineandmore.com

Napokon, zrela maraska višnja u burgundskom formatu.

Umjesto spaljenog grožđa, kamen Bucavca osjeti se jasnije nego u ijednom Gracinovom izdanju Babića dosad, čak više nego u dobrim godištima Tirade, a osobito u odnosu na zadrvljene Suhe Punte.

Ovdje ustraje mediteranski ugođaj, garrigue, makija, a kad se sitan tanin otopi, u afteru ostaje mineral.

Prava supstanca uz koju se lakše podnosi ovako hladan travanj.

Tomac, Marany, 2019.

Cijena: 19.99 Eur @wineandmore.com

Magičan miris, toliko živ da miješa sušene marelice, jabučni cider, voćni čaj, crvenu naranču, đumbir, grejp i egzotični začin u novu cjelinu.

Poseban šarm u ustima potvrđuje identitet Plešivice i to stare Plešivice, podsjećajući me na „grofića“, vino koje nikad nije bilo u prodaji, ali je činilo skoro 50% prve Tomčeve Amfore.

Uz ponešto snažniju taninsku prisutnost, u ustima je pitko i klizi poput dobrog bijelog vina, bez težine mnogih vina bijelih sorata produljene maceracije.

Niti kompot, niti ocat, tek pomalo ciderasto ugodno vino oksidativnog, ali i voćnog karaktera.

Marany lakoćom razbija dvije predrasude o vinima iz amfore. Prvu, da su vina iz amfore tvrda, teška i problematična. Drugu, da su ekstravagantno skupa.

Užitak je ispiti nešto ovako čisto i uzbudljivo.

ХОПОВО РАСТУРА

Nakon nedavne maloumne konstatacije aktualnog Predsjednika Srbije, istarska malvazija dobila je fantastičnu reklamu. Kontraefekt bio je toliko predvidljiv da se pitam je li netko dogovorio plasiranje izjave: “Znate zašto Srbi i dalje piju neku malvaziju iz Istre koja je đubre u odnosu na vino koje možemo da ponudimo? Pa zato što se sjeća prije 25 godina da je mogao biti s djevojkom na obali mora pa ‘jao, lijepo mi miriše na to vrijeme”… a vino je odvratno i ničemu ne služi”.

Dakle, urnebes i vrištanje :-))))))))))))))) Volio bi znati što su to konzumirali, ali očito previše čega god. Ja sam zadnji koji će nekritički hvaliti do danas valjda barem upitan kult „svježe“ malvazije, ali bio bi kompletan idiot da ne skinem kapu Istrijanima za uspjeh koji mnogi danas kopiraju, na žalost plagiranjem, umjestom „kapiranjem“. Zapravo sam se pitao nakon iščitavanja prenešene mentalne bljuvotine priznaje li se ispravnost rješenja nekog zadatka ukoliko su svi izvodi potpuno pogrešni. Npr. dva minusa daju plus, ili dvadeset i dva minusa u ovom slučaju.

Umjesto da sad i ja krenem baljezgati o stvarima o kojima nemam pojma, baljezgat ću o stvarima o kojima imam pojma, a to je moj doživljaj vina Hopovo. Jer, kao što kaže Vučić u naknadnoj pameti, nisam neki ljubitelj Tamjanike, ali poštujem 😀

Hopovo, Joakim i Ana, 2017.

Cijena: 27.00 Eur u vinariji

Hopovo_Joakim i Ana

Hopovo je svojevrsna „underground“ vinarija smještena na južnim padinama Fruške gore, neeksponirana i na tržištu Srbije.

Hopovo Tamjanika nosi opojan miris zrelog grožđa i gorke naranče dok se cvjetna mirišljavost topi u ustima kao dekstroza bomboni, samo bez slatkoće, uz punu voćnu prisutnost.

Kazaljka na vagi između pune fenolne zrelosti i britke svježine uspješno balansira i priziva novi gutljaj.

Hopovo, Podne, 2017.

Cijena: 53.00 Eur u vinariji

Sušene brusnice i šljive… lagani jazz vibrira u pozadini, ispod sitnog tanina koji zapinje u finišu taman koliko treba da pruži završni akcent, sve ispod asketske voćnosti koja treperi površinom, ispod tankog sloja, ali tamne boje… vinoznost.

Uzvišena, koliko i uzemljena.

Traži jelo da se ostvari kao začin. Pinot Noir, zadimljen i dovoljno čvrst za kulen ili soja sos 😉

Hopovo, Podne, 2012.

Cijena: 22.50 Eur u vinariji

hopovo_podne_2012

Dok mineralno-vinozni after, usitnjenih tanina, poput čaja klizi nepcem, sjećam se jednog podneva 2012. godine kad sam također pio 100% Pinot Noir :-D, ali ovdje je osjetno više “forrest floora”, trulog lišća, gljiva, zemlje i dobre animalnosti u mirisu.

Hopovo, Jutro, 2012.

Cijena: 36.00 Eur u vinariji

Hopovo_Jutro

Za jutro, vinar Zarić doručkuje Merlot 🙂 Dobro jutro Merlot 😀

Tamno voće, suha šljiva i cedrovina, duhan, ljubice uz trag humusa… mekano i sočno, ekstraktno i gusto, voćno i pitko.

Predivna taninska struktura, trpkost nevidljiva, poput paučine, a drži sve… dekantiranjem se vidno otvara, a vremenom u boci, ne gubi se.

Hopovo, Noći Svetog Trifuna, 2012.

Cijena: 42.00 Eur u vinariji

Hopovo_Noći Svetog Trifuna

Sušene brusnice, menta… ispunjeno, bogato i moćno, ali nimalo tromo niti teško. Ako nije živahno, ne znači da nije živo. Suzdržana snaga.

Svega dovoljno, ničeg previše. Uspostavljena homeostaza ne dozvoljava vrludanja već strpljivom kušaču otvara dublji i dublji uvid.

Stavovi ili mišljenja izneseni u ovom dojmu su osobne bilješke autora i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja“ Udruge pomoći psihopatskim populistima“ te „Udruga pomoći psihopatskim populistima“ ne prihvaća nikakvu odgovornost za eventualnu štetu nastalu čitanjem ovog dojma.