Bunčić, Voščice bijelo, 2017.

Cijena: 50ak kn u podrumu za prijatelje 🙂

Naravno, kad zamišljam mediteransko bijelo vino pitam se kakve su Voščice ove godine… Bunčić kao istinski garažist ne inzistira na konzistenciji, a meni je ionako važnija autentičnost.

Nekakav egzotičan, orijentalan začin?! Tu je ta sluzava slanoća, jod. Naznake karaktera i komplesnosti vina.

Iskričava svježina uklopljena je u tešku opojnost ekstrakta Voščica. U nekom trenutku osjetiš da je čaša volumenom premala da pokaže sve.

Poput herbalnog, kaduljastog, a osvježavajućeg bittera u afteru… smreka?

Oglasi

Bijela Dalmacija #ljeto2018

Tradicionalne bijele sorte Dalmacije brojne su. Danas su popularni Pošipi ili Grk ili druga vina dalmatinskih autohtonih sorata, međutim najraširenije i kulturološki najvažnije bijele sorte Dalmacije su Debit i Maraština (Rukatac).

Zbog specifičnih klimatoloških obilježja koji osiguravaju ravnomjerno i potpuno dozrijevanje grožđa, područje Skradina, Plastova, Promine… osigurava plod ponajbolih svojstava za pretvorbu u vino.

Sladić Marko i Sladić Ante, Debit, 2017.

Zanimljivo je usporediti debite dva susjeda iz Plastova 🙂 Podjednakih deklariranih alkohola (cca 12%) jedan i drugi ostvaruju pitak, osvježavajući Debit.

Međutim je kod Marka Sladića zrelost materijala osjetna, bez narušavanja pitkosti cjeline. Čak takva da se vino čini kao da nije skroz suho. Međutim jest. Najvažnija karakteristika ovog Debita je opuštenost, dozirani oksidativni moment. Ipak, obzirom da sočna svježina djeluje vrlo moderno u cjelini, očito je ovdje stilski statement formirao vino.

Ante Sladić ostvaruje drugačiju emulziju. Kompatibilne kiseline drže svježinu, vino nije naporno, uopće nije napucano da pršti svježinom jedno ljeto i onda se raspadne, ali opet jest „moderno“ vinificirano. Odličnoj vibri pomaže i jedan od najuspjelijih primjera redesigna (realno novog dizajna) vinske etikete ne samo u Hrvatskim okvirima.

Sladić Marko i Džapo, Maraština, 2017.

Po ovome je podrum Sladića s logotipom vuka 😀 najpoznatiji. Premda također deklariranih nevisokih 12,7% alc, već na nosu je „travarica“ intenzivno aromatična. Na nepcu je jasno da se radi o strukturiranijem vinu punijeg tijela koje prati i teža jela od ljetnih vrućina. Uz pravi sir i maslinovo ulje, malošto mi još treba.

Džapo, donedavno mi potpuna nepoznanica. Ova je Maraština osjetno „zelenija“ od impresivnog uzorka 2016. koj pamtim. Ali treba joj još vremena. Da taj zreli, neforsirani materijal pronađe svoj balans u boci. Trenutno se čini manje opušteno, stegnuto i kontrolirano da izbjegne zamke oksidativnog pristupa. Ali i šarm koji takvo vinarenje omogućuje.

Možda se zato doima manje tradicionalnim od tog uzorka iz 2016., ali je i dalje to autentična Maraština. S vinograda Promine.

Opojno mediteransko cvijeće i žustar gutljaj funkcioniraju kao skladna cjelina. Možda i nije vino za pamćenje, ali jest za neopterećeno uživanje. Vino koje vremenom u čaši omekša, opusti se i uravnoteži postajući još cjelovitije…

Džapo, Debit, 2017.

Moj favorit ovog ljeta je Džapo Debit, premda još uzorak iz bačve, u cjelosti je formiran. Ta karakteristična tupa kiselina i lakoća 13% alc. s dosta tijela, a bez osjetne težine…

Mlijeko.

Dorađeno, ali ne pretjerano. Upravo toliko koliko treba da sve tvrde arome krša ostanu sačuvane u vinozoj priči, bez da „prebaci“ na žutine i sl. ili još gore, na tehnicirane ananase, nekatarine i pičkematerine.

Ovdje se još osjeća kruška. Osnovna fermentativna aroma valjda svih bijelih sorata. Jak materijal. S mudima.

Taman toliko aromatski uskraćen da se može neopterećeno uživati dok ljetni vjetar škaklja u ušima.

Živjeli!

Bedalov line up

Od svega što me čini radosnim i svega što me rastužuje, neću pričati ovdje ni o Oliveru ni o svjetskom nogometnom prvenstvu. Pričat ću o ljubavi. Onoj ljubavi koja se može osjetiti u čaši vina. Kao i ona ljubav koju čaša vina probudi. Teško je tome i nepotrebno tražiti razlog. Jer to nikad nije samo jedno obilježje ili neka specifičnost. Ali jest uvijek ravnoteža prave stvari na pravom mjestu i na pravi način. Tako sam osjetio i priču kaštelanske vinarije Bedalov.

Bedalov, Tribus, 2015.

Cijena: 50 kn u podrumu

Puno mekše od iznenađujuće dobre 2014., to je valjda zrelost 2015.godine.

Uz dosta te povremeno naporne zinfandelovske zrelosti i koncentracije šljiva i borovnica na nosu, osjećaj je Plavca na nepcu. I nečeg što ga je omekšalo. Možda druge sorte, jer uz Zinfandel (Crljenak Kaštelanski, Tribidrag) i Plavac, Tribus sadrži i Dobričić. Mama, tata i dite 🙂 kako se zna duhovito komentirati.

A možda je i školovanje presudilo… vremenom se i na nosu intezivira eteričnost Plavca, kaduljaste senzacije ustraju. Ali se vremenom i tanini nakupe, gutljaj ne postaje trpak, ali traje duže bez da umara.

Pravi pogodak uz crveni rižot. Ipak, 2014. je prvi Tribus koji sam probao u jednom splitskom restoranu prošle godine i bilo je to bitno elegantnije vino. S kičmom koja prkosi. S nekom asketskom elegancijom. I dalje autentičnom.

 

Bedalov, Plavac mali, 2011.

Cijena: 50 kn u podrumu

Neočekivani favorit je ovaj predivni Plavac, deklarirano iz 2011. godine !?

Staro, neutralno drvo otvara prostor tkivu Plavca da diše kroz kožnatu voćnost… bobica grožđa koja puca od zrelosti, ali i od zdravlja. Tanin omekšan, ali i dalje uvjerljivo autentičan.

Doslovno nijansa šarmantne truležastosti i balzamičnosti doprinosi kompleksnosti, a ne nestabilnosti. Jer isprva „zeleno“ nepce proradi u svoj punoći drugi dan nakon otvaranja boce.

 

Bedalov, Crljenak, 2016.

Cijena: 50 kn u podrumu

Umjesto uobičajenih voćnih senzacija, smola crnogorice. Tvrdoća koja se na nepcu realizira drugačije… odakle ova jabučna svježina, koncentracija i sladora i kiselina (?!), a tanini pitomi, sitni.

Osjećam dehidrirano grožđe, a ne prerano brano. Slani kamen u surovom afteru. Sok sunca i zemlje istovremeno ostvaren u svakom gutljaju.

Upečatljivo bez masnoće i moćno bez težine.

 

Bedalov, Castel Zinfandel, 2016.

Cijena: 70 kn u podrumu

Miris školovanja… veće neutralno drvo?

Koliko sam shvatio radi se o starijem vinogradu Crljenka (Zinfandela, Tribidraga) i ovo vino je potpuno nalik mlađem Crljenku, uz priznajem, određenu profinjenost koja čini razliku. Koja ne izgleda kao da je do odgoja, već do materijala.

Korjenaste senzacije se otvaraju ubrzo uz očekivano voće, a zrelost materijala je predivna. Kao i balans. Najpitkijih 14,6% ikad 🙂

Bedalov, Maraština, 2015.

Cijena: 40 kn

Ovo vino nije bilo na radionici Maraština / Rukatac – skriveni adut Dalmacije koja se održala u sklopu Festivala Vino Dalmacije 2018. u Splitskom kampusu ovog proljeća.

Na toj radionici diskutiralo se o potencijalu sorte i u tom smislu se na kraju rastočila jedna od zadnjih preostalih boca jedne Maraštine iz 2013. ili 2011., ne sjećam se, jer uglavnom ništa spektakularno nije demonstriralo. Ta boca nije bila uvjerljiv primjer kako se Maraština može razvijati jer se vino podosta raspalo i u suštini, nije bilo bolje nego u trenutku punjenja.

Sladićeva je (Ante) zato blistala, iz 2016., premda je jedino iznenađenje koje je kvalitetom materijala i karakterom odudaralo od moderne stilistike bio meni nepoznati Džapo !?

Možda ne na radionici, ali u dvorani se moglo probati i još nenapunjen Rukatac Miloša. Također i ova Maraština vinara koji je također poznatiji po svojim crnim vinima…

Taj „jod“ na nosu sugerira neku drugu školu, pristup u kojem se vino neće raspasti niti oksidirati nekoliko godina nakon punjenja. Primjerice, 2013. Maraština Bedalova danas impresionira van kategorija „svježih“ i „odležanih“ vina. Jer je oboje istovremeno.

Traditional organic production piše na etiketi. I to se osjeti. Na poželjan način. Način na koji miriše suho bilje krša, kadulja i smilje. Uvjerljivo.

Uljasto, a nimalo zamorno. Dok su puna usta soka od ljekovitog bilja, trajnost i tjelesnost prirodno su balansirani poetskom svježinom. Nevjerojatna pitkost i slanost koja ostaje na nepcu nisu tu da impresioniraju na prvu pa da se naknadno deformiraju.

Tu su da traju. Sa svega 12,7% alc. i za svega 40 kn.

OPG Mažuran, Hrvaština, 2016.

Cijena: 30 kn u vlastitom dućanu

Hrvaština nije sorta. Hrvaština je više sorti 🙂 Čak i Maraština i Debit su zastupljeni u tradicionalnoj Sinjskoj Hrvaštini, ali ono što Hrvaštinu čini osobitim vinom su „zaboravljene“ Ninčuša, Glavinka, uz autohtone Plavinu, Babić, Crljenak… crne sorte karakteristične i za Cetinsku krajinu u kojoj se danas na žalost ne pravi vina kao nekad.

Na žalost, jer da se nisam maknuo iz fotelje i obišao još neotkrivenu Dalmaciju, teško da bi negdje naletio na „vino sinjskih alkara“, resku, sočnu okrjepu „dizajniranu“ za tešku hranu.

Predrasudama unatoč, „vino sinjskih alkara“ nema 15% alkohola 🙂 Ovih jedva 12% ništa ne nedostaje…

Sasvim dovoljno tijela da se nosi s raznim jelima, ali bez taninskog stezanja u afteru. Zato s dosta mirodija i voćne kožnatosti, čak zemljanosti… vinozno vino koje umjesto na prenaglašene aromate miriši na vino, uz dobrodošao nježan rustikalni vonj domaće radinosti.

Nevjerojatno je funkcioniralo uz arambaše, vjerojatno i zbog suhog mesa uz koje se pravi arambaši poslužuju. U vinu se ne osjete kiseline uopće, ali otapa masnoće poput čarolije.

Čarolije Cetinske krajine koje treba istražiti 😉

Kopjar, Graševina, 2016.

Cijena: 50 kn u podrumu (60-ak kn MPC)

Pitam se tko ima bolju Graševinu i odgovaram – nitko. Ima još odličnih Graševina, ali drugačijih. Premda je upravo ova Kopjarova Graševina drugačija od većine ostalih, drugačija od dominantnog modela u smislu da ovo vino Jancis Robinson ne bi prepoznala kao graševinu na slijepom kušanju hrvatskih kontinentalnih bijelih vina.

Spominjao sam već stare klonove Graševine koje daju drugačiji materijal i vino od onog koje se očekuje. Ovo je manje tjelesno, ali vinoznije pa i perzistentnije unatoč pitkih 12,5%. Na nepcu živo, a mekano. Arome su suptilnije, nema cvjetnih senzacija, a voće je delikatno, izmiješano s vegetabilnim, čak herbalnim…

Nije ovo u cijelosti taj materijal iz vlastitih vinograda, zbog čega Kopjar (vrlo fer) ne označava ovo godište Graševine kao organsko. Ipak, osjeti se.

Tako da Kopjar uz perjanice podruma Sauvignon i Riesling (Godište 2015. se razvija u boci fantastično) ima još jedno značajno, karakterno vino – Graševinu!

Dok ne nabavim novi Josipin uradak kojeg potpisuje Miroslav Škoro 🙂 a za kojeg sam uvjeren da je divna Graševina, suzdržat ću se od Preporuke® 😀 Premda, ovo nije stilski statement već karakterno drugačije vino, k tome iz ne baš sjajne godine u kontekstu ove zagorsko-varaždinske vinarije. 2017 još nije napunjena, ali prema onome što sam probao, bit će divno vino.

I tri opola su!

Pojednostavljeno, ružičasto je vino iz crne sorte pravljeno kao da je bijelo. Unutar ove široke kategorije, drago mi je da postoji sve više interpretacija koja vinari nazivaju „opol“.

Naziv sugerira tradiciju (ne nužno uvijek poželjnu) Dalmacije. Zbog toga se od opola ne očekuju rose vina na prvu loptu. Očekuje se voćnost, ali drugačijeg karaktera od naglašene svježine i lažne punoće.

Dobar opol, kao i svako dobro vino može biti dodatno atraktivan i u godini nakon punjenja pa i puno dulje kod rijetkih, ali bitnih primjera.

Zato mi je bilo drago na Festivalu Vino Dalmacije u Splitu probati nešto novo. Prgin. Opolo 2016. S legendarnog vinograda u Primoštenu, bakreni odsjaj priliči „sprženom“ grožđu s Bucavca… oksidativni moment kao šarm patine svjedoči o zrelosti materijala.

Miris je vrlo živ, više ne i nemiran… svježina je „probavljena“, ukomponirana. Glatko klizi nepcem, samo prividno nježnom teksturom. Čaj na nepcu, med u afteru… priliči Babiću, pravom opolu s nevidljivim stiskom živih tanina nakon gutljaja.

Suzdržano i možda baš zato sadržajnije od mase ostalih. Savršeno vitalno, pravljeno kao vino, a ne kao sezonski hit.

Još jedan uvjetni novitet predstavljen je doduše još u Laubi, vinarija Testament. Babić mi se odmah svidio, ali rose iz Babića baš i ne.

Nisam znao što bi mislio o Testament Opolo 2017. Čak i kad popusti „Hubba Bubba“ intenzitet u mirisu, djelovalo je kao nešto čime se oprala bačva crnog vina.

Činilo se kao da je dodan šećer da bi uopće fermentiralo 😀 Ali peti dan… da peti dan !!! sasvim drugo vino. Proradilo na nekoj frekvenciji koju još nisam čuo. Tanin Babića i zagonetka koja me još muči… intriga.

Testament kao enolog potpisuje Sladić Juraj, brat Ante Sladića koji je odlučio svoj opol raditi isključivo iz Lasine. Ova sorta uz dovoljno truda zaista može biti dostojna umjetnosti Arsena Dedića koja inspirira ovaj redizajn. „Djevojka iz moga kraja“ i fotografija žena rudara u prvom planu uspjeva zarobiti pozornost.

Kao što to uspijeva mladim jagodama u prvom planu ružičaste Lasine Ante Sladića… nježne, svježe, u skladu s tom bojom lososa u čaši.

Lasina, ne bez razloga idealna i za rose, sasvim suh, za svjež, skladan zagriz u fino tkivo ove delikatne sorte.