Miloši :)

Nezahvalno je pisati o Stagnumu danas. Premda su se kontroverze uvijek dizale oko Stagnuma, danas je to nezahvalno zbog konsternacije oko nove cijene aktualne berbe Stagnuma. Premda je ta aktualna berba 2009.-a te je lako izračunati da se odgaja u podrumu deset godina, opravdanost cjenovne politike i službeno najbolje vinarije godine prema Vinartovom izboru, tema je napornih diskusija koje volim zaključiti omiljenom definicijom kako je cijena iznos koji je netko spreman platiti.

Stvarno, ima sasvim dovoljno ljudi koji su spremni platiti traženi iznos. Odličan je članak na upravu tu temu prije tri godine objavio Andrew Jefford (link na članak) iz čega izdvajam sljedeće:

Footballer Paul Pogba (who moved on 9 August this year from Juventus to Manchester United for a record transfer fee of £89 million) is not 89 times better than a professional footballer whose fee is £1 million, or infinitely better than a player who moves on a free loan. He is better by an incalculable number of small increments, and he justifies his fee because those slight incremental improvements are very hard for the managers and owners of football clubs to locate in a single individual. Wine is no different. The best must necessarily — by any value-for-money standard or (if you prefer) objective assessment of quality increments — be overpriced.

Koncepcijski, Stagnum i jest vino koje ostvaruje ono što ne može niti jedno drugo. Nekome su to zanemarive sitnice, ali objasnite nekome tko će ostaviti 9 tisuća kn za novi model mobitela da je mogao dobiti “isto” za pola cijene ili netko tko će ostaviti preko 500 kn za minijaturnu kremicu za lice da bi “iste” rezultate osvarila krema od 20 kn…

Uporište za posebnost Stagnuma nalazio sam u činjenici da sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju.

Uvjeren sam da je Stagnum, kraj svih ostalih pretencioznih plavaca, u tržišnom i kulturološkom smislu, prvi dokazao i potvrdio – veličinu Plavca. Jer Stagnum je po definiciji veliko vino. Stagnum iz recimo 1999. godine, danas (ukoliko je zdrava boca) vrijedi značajno više nego u trenutku puštanja na tržište. Baš se na ovim stranicama otvoreno počelo pričati o potrebi redefiniranja terroirea Plavca malog, o novim “Grand Cruovima” Plavca, o Cmijevoj glavici u Ponikvama nasuprot Dingača i Postupa…

Zašto bi onda bilo nezahvalno pisati o Stagnumu danas?

Miloš, Stagnum Rose, 2018.

Cijena: 94,25 kn

Jaki čaj. Stisak tanina koji se neprimjetno nakupljaju. Mijenjaju herbalno u voćno pa u eterično pa opet herbalno… da, rose itekako može biti kompleksno vino.

Između ostalog, ovaj rose treba malo i prodisati u čaši da se otvori. Ovaj rose konzumira se uz odležani pršut. Fantastično.

Umjesto stereotipa ljetnog rosea, imam želju napraviti ludu radionicu na temu „Vertikala Stagnum Rosea“.

Jer ovo vino je od početka redefiniralo usko poimanje ružičastih vina u Hrvatskoj. Zanimljivo je danas, nakon 7 godina pročitati neke komentare (link)

 

Miloš, Plavac, 2016.

Cijena: 79,25 kn

Novo godište, ista PREPORUKA®.

Zrelo grožđe Plavca iz kojeg je prirodni tanin iz kožice ekstrahiran u svaki gutljaj.

Vinoznost na nepcu ustraje s jasnom progresijom voća.

Na poziciji 13% idealno uravnoteženo da traje i da se produbljuje.

 

Miloš, Stagnum, 2009.

Cijena: 469,98 kn

Kao što sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju, tako sam nedugo nakon puštanja Stagnuma 09 na tržište osjetio ono što sam jasno osjetio u Stagnumu 2005. Napokon Stagnum! Plemenita “prljavost” Plavca, mesnatost, “umami”… Jer, premda sam uživao i u narednim godištima, s vremenom sam morao priznati da nešto nedostaje.

Ne mislim uopće na “volatilnost” ili “prljavost” ili famozni “bret” što smatram osobito površnim opservacijama. 2005 Stagnum uostalom je jedan od “najčišćih” i “najpravilnijih”.

Možda nedostaje neka specifična balzamičnost…

Hladna eteričnost je srećom tu. Nema greške da je materijal pravi Stagnum. Herbalno-ljekovite senzacije, od kadulje do rogača i suhih smokava. Dakle, sami materijal po pitanju odnosa finoće i kvaliteta u ekstraktu je uvjerljivo Stagnumovski.

Ali, balzamičnost je pitanje strukture. Nemirne životne energije koje je nebriga da se oblikuje u kalupe. Ova struktura teži opulenciji. I dalje Stagnum svojih ovdje čak 15% alc. nosi bez vidljivih problema, ali otvorimo 2004 Stagnum ili karakterno drugačiji 2003 Stagnum… 2009 nema tu karizmatičnost. Ono nešto što ga čini jedinstvenim.

Vrijeme će pokazati. Kupovina Stagnuma ionako je već neko vrijeme postala investicija. U buduću vrijednost.

Zato mi je nezahvalno pisati o Stagnumu danas. Jer ne znam.

Znam da Franu Miloša cijenim kao nadahnutog vizionara, a mladog Ivana Miloša (kao i Josipa i Franicu) kao kućnog prijatelja. Nadam se da će i oni prepoznati moju dobru namjeru.

Križ

Progresija i evolucija. Obično se ovi pojmovi vežu uz nešto napredno, moderno, tehnološki superiorno. Izgleda da su primjereni i u slučaju kad tradicijsko vinarenje nije floskula već stvarnost koja se ostvaruje upravo u čaši. Križ je jedan od meni najujvjerljivijih Plavaca. Možda trenutno i najdraži jer 2016. vibrira životom. Jedno od onih rijetkih vina koje podsjeća na vrijeme kad su televizori bili crno-bijeli, a život bio u boji… Treba li uopće naglašavati organski uzgoj. Ne znam. Znam da je Križ naziv brda na kojem se nalazi vinograd. Nakon prvog iskustva pred koju godinu, čekao sam da se potvrdi i sada sam siguran. Želim još.

Križ, Plavac mali, 2016.

Cijena: 165 kn na thewineandmore.com 

Miriši poznato, domaće, samo bez neugodnih senzacija, papreni miris, koža i začini… i divna, plemenita volatilnost koja potencira vinoznost, koja nije prezrela, već je izuzetno pitka, unatoč iskazanih 15% alc.

Obzirom da sam istu berbu probao u siječnju, u svibnju i sada… the cat is alive. Evolucija je vrlo živa.

Svježina i tanin u prirodnom balansu. Samo tamnija nota, prema rogaču i kadulji uspostavlja nepogrešivu definiciju Plavca. Struktura tanina čvrsta… traju, ali ne smetaju 🙂 Daju herbalni after čemu se nadam kod dobrog Plavca.

Dan nakon, postaje mekše, opuštenije, naizgled manje „divlje“, ali i dalje puno energije kakvu samo pravo vino iz pravog materijala ostvaruje.

Srčanost pune zrelosti tek se u čaši formira kako treba, tek kad ostane talog, iz zemljane slanoće uzdiže se voće 😉 Progresija fascinira.

Križ, Rozi, 2018.

Cijena: NA

Čini se da je Plavac predragocjen materijal da bi u dovoljno značajnoj mjeri završio u roseu. Realno opol, vrlo tradicionalan. Pri čemu uzima ono dobro iz tradicije, ali i ono manje dobro.

Manje dobro je dosta tanka priča, ali ipak ne kao da je netko oprao bačvu pa napravio od toga vino.

Dobro je oksidativan karakter i konzekventno svježina koja nije banalna… grube kiseline i taninski stisak. Ugodan, neobavezan srk. Ni blizu značaja Plavca, pa niti Grka. Usto, diskretna gorčina, poput crvenog grejpa, ostavlja upitnik… ovakva zrelost materijala zamišljena je za drugačiju „stilistiku“ ?

Ali aromatski sklop crvene naranče, crvenog grejpa i nara zove sljedeći gutljaj. Ipak je energija jaka. Izvornost upečatljiva. Za dobar têk, gušt.

 

Šipun, Trojišćina, Rose, 2018.

Cijena: 55 kn u podrumu

Ovim, od izumiranja spašenim sortama, Dobrinčić Ivica premošćuje jaz između vinogradom ispunjenih krajobraza davnih dana i standarda sadašnjosti u kojem su Sušćan crni (Sansigot) i Trojišćina opskurna egzotika, a Bašćan, Debejan i Brajdica realno ne postoje.

Eksperimentalna količina od 500-injak boca Trojišćine berbe 2017. prošle je godine završila na tržištu prvi put.

Kako pravo rose vino uglavnom ne miriši na PEZ bombone ili Hubba Bubba žvake, tko preferira takve crowd pleasere neće mu se svidjeti Trojišćina. Trojišćina asocira na koricu naranče, ali ne na arancine, već na bijelu unutrašnjost, super delikatno, a nepogrešivo citrusno i suho.

Pruža instant osvježenje. Poput hlada suncobrana u zvizdan. Boje breskve. Jer umjesto česte boje lososa, Trojišćina iz 2018. ima blijedu bakrenastu nijansu. A u okusu… crveni grejp.

Supstanca koja se idealno osjeti na poziciji jedva 10,5% alc isušuje nepce i gasi žeđ. Baš kako je to trebalo i kvarnerskim vinogradarima u vremenima kad su Sušćan i Trojišćina bili realnost.

Kopjar – bijeli line up

Premda uzgaja i Crni Pinot pa i Cabernet Sauvignon, ova vinarija postala je prepoznata među vinoljupcima ponajprije zbog uspješnih Sauvignona i Rieslinga, ali i Graševine. Dijelom u Varaždinskoj, dijelom u Zagorskoj… granice općenito, pa tako i županijske, ne znače puno za lozu… koja se nastoji uzgajati organski kako bi u grožđu othranila više od kemijskih parametara. U takvom se pristupu obilježja berbe osjete intenzivnije i stvarnije.

 

Kopjar, Sauvignon Blanc, 2018.

Cijena: cca 70 kn

Slamnata boja zelenkastog odsjaja u čaši tako i miriše. Pokošena trava jedan je od aromatskih deskriptora Sauvignon Blanca, kao što je to i kopriva i dr. Ovdje je međutim miris delikatan, senzacije nisu sumnjivo napadne već „vinske“ tako da je način na koji vino miriše jednako važan kao i konkretna senzacija. Ne kopriva, ali čaj od koprive…

U okusu je zato izražajnija zelena jabuka i ogrozd. Gutljaj zaista steže nepce, suhoća s 12% alc i sauvignonskim kiselinama.

Vrlo pravilno vino, čist primjer ipak prilično „prodornog“, ekstraktnog SB nakon kojeg „pišaš šparoge“ 😀

 

Kopjar, Rajnski Rizling, 2017.

Cijena: cca 80 kn

Travnatost u mirisu, ali i citrusi, limeta… na nepcu ipak neočekivano drugačije. Sočna zrela jabuka.

Cjelina nastupa odmah i razlijeva se nepcem. Delikatan balans svježine i ostatka sladora funkcionira. Ne djeluje namješteno, već spontano na nekoj suhoj-polusuhoj poziciji s 13% alc.

Ipak, abruptan finiš. Ponor iz kojeg naizgled ništa ne dopire. Zato možda nije na razini 2013 ili 2015, ali još uvijek bolje od mnogih.

 

Kopjar, Graševina, 2018.

Cijena: cca 60 kn

Premda sam najavio 2017., tek s ovom berbom Kopjar ostvaruje onu Graševinu 2016.

…onu „drugačiju“ Graševinu sa nježno slanim afterom.

Opušteno na nosu, premda još uvijek mlado pa zato pomalo intenzivnije… ali balans, puna zrelost i izrazita pitkost, ugodna cjelina.

Predivna Graševina.

Milan, Pošip, 2017.

Cijena: 135,17 kn na thewineandmore.com

Sjećam ga se mladog, iz bačve, koliko je bilo drugačije… kvasac ovaj ili onaj, ali kad sve sjedne na svoje mjesto, vrijeme potvrdi da li je ili nije.

Je. Salinitet. Specifičan. Nježan, ali jasan. Kristalan.

Vegatabilnost. Koja podsjeća na Žilavke… i aromatska težina mediteranskog bilja i nižih kiselina što uspostavlja asocijaciju na Dalmaciju 🙂

Pošip, zlatnožut. Kakav bi trebao biti.

Premda je 2017. meni malo manje uvjerljiva od 2016. i 2015., potvrđuje se jedan od ponajboljih Pošipa danas.

Tomac, Amfora Traminac, 2017.

Cijena: još nije u prodaji koliko znam

Održao se Festival traminca u Iloku prošli vikend i nemam pojma kako je bilo. Ne zato jer se ne sjećam 😀 ,već zato što nisam bio. Zbog toga mi je iskreno izrazito žao jer vjerujem da je bilo genijalno. Ali vjerujem i da nije bilo neponovljivo 😛

Koliko sam pratio, jedno od vina koje se pojavilo na festivalu je i ovo, koje sam požurio prvi „recenzirati“. Možda i nisam prvi, ali slabo stignem pratiti pa nek me ispravi tko zna bolje, poanta je u tome da sam jedva čekao zabilježiti dojam.

Jer vino je neusporedivo 🙂 Beskompromisnost amfore kao grubog, u suštini rudimentarnog alata koji u rukama predanog virtuoza kroji elegantan Traminac sposoban naglasiti neke neizražene karakteristike inače vrlo prepoznatljive sorte.

Zato u ovakvom Tramincu nema smisla tražiti ruže ili botritis. Tu nema niti jedne napadne arome. Način na koji vino miriše je eteričan. Otvara se jako polako, ali bez brige ukoliko se i zagrije na stolu… nije tip vina koji grije, već koji hladi.

Ima dosta tijela, materijal je čini se bio u punoj zrelosti, ali svejedno je pitko, uglađeno, elegantno. Osobito u kontekstu vina bijelih sorata produljene maceracije. Bez ikakve gorčine, osim onakve bez koje ni pravi foie gras ne bi bio ono što je 😉

To što vino nije narančasto, već zlatno-jantarno, na znači da nije energično. Naprotiv, hipnotizira poput pjesme sirena. Put bez povratka.

Degarra, Bonterra, 2014.

Cijena: 105,31 kn na thewineandmore.com

Kad vidim domaći CMS blend, pomislim „evo još jednog napornog vina s pretencioznom cijenom“. Očekujem neku vulgarnu „voluptuous“ kvalitetu, ali dosadnu i površnu.

Drago mi je da Bonterra nije takvo vino. Sasvim dovoljno krupno, ali „perky“ 🙂 Drsko i prpošno, puno vitalne voćne svježine, ali i krupnih kožnatih tanina lijepo izbrušenih drvom…

Kako je ovo berba 2014. pretpostavljam da se radi ili o rigoroznoj selekciji zdravog grožđa iz godišta koje je nalikovalo na protekli svibanj ili jednom od onih rijetkih blagoslovljenih položaja koje je baš te godine ostvarilo ravnomjerno dozrijevanje grožđa.

U svakom slučaju, ovaj blend Caba, Merlota i Syraha vjerojatno je najpoznatije vino male zadarske vinarije – Degarra. S razlogom.