Vinocom 2017.

Znate tu foru, festival traje dva dana pa danas isprobavam bijela, a sutra ću crna. Vina nisu samo bijela i crna i eto nevolje. Što je sa svim ružičastim i narančastim vinima? Što je s pjenušavim vinima? Kad isprobati neka od najnagrađivanijih i najskupljih slatkih vina?

Jedino moguće rješenje je da Vinocom mora trajati 5 dana 😀 Najveći festival vina i kulinarstva u Hrvatskoj prepun je vina iz svih krajeva, ne samo Hrvatske. Jedna velika dvorana, jedan ogroman šator i tri manje dvorane nisu dovoljni da prime sve zainteresirane posjetitelje, pa niti vinare koji su počeli izglagati i u foajeu na putu do izdvojene Zinfandel dvorane u kojoj je sve manje „Grand Cro izlagača“.

Jer Vinocom je već odavno postao smotra, pravi „who is who“ festival na kojem se mora pojaviti i biti viđen. Jedino ovdje taštinu ne mjerimo zavidnim pogledima i blicevima fotoaparata već gužvom na štandu.

Nemoguće je u dva dana isprobati većinu toga i sve se svodi na sretnu slučajnost. Osobno iskustvo temeljem kojeg je baš to i to vino obuzelo kušača.

Među stotinama izlagača nema puno imena koja nisu dosad samostalno nastupala na Vinocomu.

Svakako mi je drago da je Bedalov izložio svoje Zinfandele, odnosno Tribidrage, odnosno Crljenke 🙂 Tradicijsko vinaranje u kojem se osjeti dosta autohtonog materijala pruzetog iz starih vinograda omogućuje balans i finesu u čaši.

Jednako mi je drago da je mala vinarija Fazan iz susjednog Prnjavora imala uspješan nastup.


Neki su imali svojevrsni comeback poput posrnule vinarije Plančić, a neki poput vinarije Kostanjevec prvi put ozbiljno izlaze na tržište. Neke smo iznova otkrili premda su godinama prisutni, poput vina Anđelini iz Istre.

Neka poznata imena izložila su nove etikete poput vinarije Ritoša sa slatkim vinima iz prosušenih bobica žutog i crvenog muškata ili su predstavila možda nove berbe nakon duljeg vremena, poput autentično genijalnog „Ocu“ berbe 2015. punjenog samo u magnum boce.

Neka vina su se sada činila zaokruženija, punija i dublja nego kad smo ih prvi put probali, poput Refoška vinarije Prelac, a neka nisu postali vino već pivo 🙂 Poput najnovijeg trenda u craft pivarenju kojeg je odlično prezentiralo „otkriće“ – L`Equilibrista 60% iz muškata i 40% iz Sangiovesea.

Mnoge su granice tu da se brišu. Izraz „First beer then wine, it is fine. First wine than beer? Oh my dear…“ između ostalih. Poput rekorda u broju izlagača, broju posjetitelja i broju vina koje je Vinocom sigurno premašio i u svojem 12-om nastupu.

Čestitke!

Oglasi

Roki`s, Rukatac, 2016.

Cijena: 60,00 kn (u Rokijevoj vinoteci na Visu)

Kad se probudiš okružen minus temperaturama, pomaže prisjetiti se ljeta. Kad se moćna uljna ekstraktnost razlila nepcem negdje u sjeni viškog sunca.

Taj viskozitetan balans ne uklapa se u suvremene konvencije. Ali se zato uklapa u Vis. Upijena gorčina sunca servirana na podlozi začinskog i ljekovitog otočnog bilja.

Umjesto voćne slasti, duboka slanoća i mineralnost.

Umjesto kiselinske živosti, mirnoća.

All`antica… ne vidno rustikalno, ali tradicijsko vinarenje. Malo je danas tako uvjerljivih vina za te novce.

Ipak, ne toliko ustrajno pa ni elegantno kao Bugava. Uistinu, 2016 Bugava Roki`s i 2016 Vugava Radan, nešto najbolje od Vugave i iz najboljeg godišta k tome.

A post shared by Nenad Trifunović (@vinopija_) on

Chateau Castenet, Entre-Deux-Mers, 2016.

Cijena: 64,00 kn (akcijska cijena)

Bijeli Bordeaux koji regularno košta ispod 10 Eur, a nije “generički”! 60% Sauvignon Blanc, 20% Semillon, 20% Muscadelle.

Preciznost na nosu, ogrozd, kopriva i pokošena trava, sve redom sauvignonske senzacije. Osjeti se optimalna voćna zrelost i aromatski raspon od citrusnih tonova do opojne dunje.

Vibrantna reskoća osvaja na prvu i ostavlja slanu suhoću nakon gutljaja! Postojano, ozbiljno iskustvo. Takvu prezentnost i punoću uz lakoću gutljaja sa svega 12,5% alkohola uglavnom nije lako naći u okvirima domaćeg tržišta.

Živahno, zahvalno odlično vino uz bijelu ribu recimo. Definitivno vino koje bi jako rado ponovo otvorio da vidim što se zbiva s vremenom u boci. A i čaša bude prazna ponekad 😛

Žilavke Brkić

Cijena: od 10 do 20ak Eur

Postoje vina nakon kojih se pitaš zašto sva vina nisu ovakva. Čine se toliko jednostavno prirodnim, kao da je to samo po sebi razumljivo.
Takva vina vrlo jasno daju do znanja i najiskusnijem vinopiji i površnom pilcu da su u organizam upravo unijeli nešto što im paše. Makar ne mirišu na korjenasto povrće, još manje na citruse i uopće su lišena površnih senzacija izuzev privremenih aroma neposredno nakon otvaranja boce.
Sva ova vina trebaju prodisati u čaši. Sva isprva daju različit začin na nosu, ali sva posjeduju širinu na nepcu, stanovitu opuštenost i mekoću koju ne ostvaruje niti jedna druga žilavka baš toliko uspješno, a nakon dovoljno vremena počinju sličiti jedna drugoj u onom što je ionako najvažnije.
Možda se kod nekih koncentriranih žilavki njihov aromatski raspon može pokušati definirati „kotačem aroma“ ili sličnim pokušajima egzaktnog utvrđivanja nečeg što zapravo ne možemo kvantificirati, ali čak i kod najboljih među njima se ono najfascinantnije i u konačnici najtrajnije, odvija unutar često nedostatnog vokabulara vinozno-mineralnih doživljaja.
Svako od ovih vina je cjelovito, ne samo zaokruženo u konvencionalnom smislu kako se često može čuti iz lakonskih opisa na prezentacijama, već cjelovito u smislu prožetosti i sažetosti svega od čega se sastoji. U mjeri da je nemoguće i nepotrebno pokušavati raščlanjivati ga.
A opet, svako ovo vino je živo, ne u smislu da je svježe i pršti od vedrine, već ostvaruje transformaciju sa smislom. Ono što riječ kompleksnost uistinu znači. Osobito kad imamo normalno vino u čaši.
Jer vina koja su danas moguća uz svu recepturu i kontrolu toliko su raširena da se na njih referiramo kao konvencionalna. Ove žilavke zapravo nisu nekonvencionalne. Brkić nije ludi fanatik koji se bori protiv vjetrenjača. Ne pokušava raditi drugačije samo zato da bi bio drugačiji i na toj diferencijaciji graditi tržišnu prepoznatljivost. Njegovi vinogradi su fantastičan primjer suživota i „bioraznolikosti“. Prvenstveno bioraznolikosti vinograda i susjeda 🙂 Generacijama su u Čitluku ljudi odrastali uz vino. Nekako je normalno vidjeti da obitelj suši svoj veš uz početne redove Brkićeve blatine. Kao što je normalno da obrađujući vinograd žilavke Brkić pozdravlja susjedu na balkonu stambene zgrade.
Ovdje, u objektivno dubokom tlu i u Brkićevom podrumu, Mjesečar svejedno nastaje biodinamičkim principima. Nema certifikat. Ne treba mu.
Bilo kao inox varijanta koja je najspremnija kako za punjenje tako i za uživanje nakon otvaranja, bilo kao macerirana žilavka s položaja Greda koja je provela dvije godine u bačvama od hrastovog drva ili kao Mjesečar, realno biodinamičko vino…
sve su to izuzetno uspjela, normalna vina. Normalno je danas raritet. Izuzetno je teško biti normalan. Uravnotežen. U balansu. Suzdržan, a itekako prisutan. Trpjeti pritiske koji te žele degradirati i izdignuti se iznad njih. Transformirati se sa smislom, dakle razvijati se i mijenjati na bolje kroz vrijeme, ono u boci i ono u čaši.
Nešto je divno „prljavo“ u mirisu Mjesečara. Neka iskonska energija bridi kroz gutljaj nakon kojeg pronalazi način da ustraje na nepcu. Možda je samo dimljeni šaran naglasio rustikalnost i dodao „zemljanost“ prepoznatom „jezeru“ Mjesečara? U odnosu na prethodno iskustvo, čini mi se još manje balzamično, a još mlađe i uznevjereno, „rastrganije“, ali moćno, puno tihe snage koja stvara tenziju na nepcu i koja ne mora urlati da bi je se čulo.
Ako sam Plavu Gredu stavljao i još uvijek stavljam, na uvjerljivo prvo mjesto Brkićevih vina, a to znači i jedno od meni najdražih vina uopće, Gredu sam uvijek nekako doživljavao najmanje mojim vinom. Sve dok Greda 2008 nakon sedam, osam godina nije demonstrirala takvu apsorpciju drva kakva se rijetko nailazi. Više je to znoj bačve korištene za odgoj Žilavke i taj slatki začin drva ubrzo postaje motar koji se odlično sljubljuje s breskvastom sočnošću i osvježavajućom kiselkastošću mariniranih zapečenih artičoka 🙂
Na kraju, najviše intrigira ne ono po čemu se razlikuju, već što je to zajedničko svim ovim vinima. Tu leži pravi identitet sorte žilavka, one u kojoj je uživao i Tin Ujević. Zašto mislim da je unatoč hercegovačkom suncu, Ujević pio Žilavku strukturom sličniju Brkićevoj?

Kolarić, Stare sorte, 2016.

Cijena: 50 kn u podrumu

Kolarić je već staro ime, odnosno prezime vinara Plešivice, najpoznatije još uvijek po Zelenom Silvancu. Zar nije onda skroz u redu da ima vino koje se zove Stare sorte? 🙂

„Staro“ je „sexy“. 😀 Vieilles Vignes. Stari vinogradi iz kojih su godinama na Plešivici pravili vino za osobne potrebe, danas su atraktivni vinskim geekovima jer sadrže sorte koje se rijetko nailaze i još rjeđe deklariraju na vinu.

Dobra vijest za mene kojem Zeleni Silvanac nije ni u rezervnoj varijanti kao nešto što bi odabrao. Svejedno nisam tako nešto očekivao od Kolarića. Želim biti iskren i napisati da ne pamtim da sam probao išta osobito od Kolarića već godinama. Nije tu bilo ništa lošeg, ali niti ičeg o čem bi pisao. Želim se zato sada ispričati na predrasudama.

Jer nedavni slučajni privatni posjet suočio me s nečim „novim“, a zapravo starim. Svidio mi se čak i novi Silvanac, Graševina u kojoj sam također osjetio materijal iz starih klonova graševine, a najviše monosortni Neuburger i Stare Sorte kao mirno vino i kao Brut Nature pjenušac pod etiketom Colleti.

„Stare sorte“ sadrže Plavec žuti, Šipelj, Štajersku belinu i Kraljevinu iz starog vinograda. Teško bi i našao Štajersku belinu, Šipelj i Plavec žuti u novom 🙂

Površnom pilcu ova prozirna tekućina s mizernih 12% alkohola ne miriši na ništa. Upravo je tu ljepota 🙂

Čaj od lipe u mekanom gutljaju. Čak neke specifične mineralne senzacije, okus kiše. Mekano i mineralno. Neprimjetne kiseline, ali ne fali svježine.

Tijelo se čini tanko, ali itekako ide i uz težu hranu, a idealno uz hladne nareske.

Delikatna kap, skladna, bez grubosti, bez „rustikalnosti“. Što je nekad bilo pristupačno svakodnevno „kućno“ vino, sad je profinjeno i autentično. Zapravo je, u ovakvoj formi, bilo sve to navedeno, cijelo vrijeme.

Kolariću, zajebao si se 🙂 Sad očekujem još bolje stvari u budućnosti.

Zure line up

Otvoreni uzorak s kojim sam se vratio s Korčule bio je mutan. Mutan na način koji ukazuje na proteinsku nestabilnost. Ništa otrovno, ali obzirom da sigurno nije namjerno, onda je greška. Greška koja se dogodila s cjelokupnim punjenjem Bartula 2016 – Grka kuće Zure. Nakon stabilizacije bentonitom, kojeg koriste i „neintervencionisti“ kao zaista najmanje invazivnu metodu koja rješava navedeni problem, bile su potrebne još tri (!?!) stabilizacije da vinarija Zure napokon odluči vinogradarenje i podrumarenje prepustiti svojoj dvojici kung fu sinova 🙂 Ivan i Marko su ionako završili fakultet vinarstva pa s berbom 2017. godine preuzimaju odgovornost.

Odgovornost nije mala. U Batistić Zure su toliko posvećeni sorti Grk da je prave u četiri varijante. Ovih dana je punjen Sur Lie, a ja sam imao privilegij isprobati sljedeće:

Zure, Grk, 2016.

Cijena: 100 kn u podrumu

Nakon tih konfuznih “turbulencija” stvarno jest “degradirano”, ali i dalje vrlo dobro vino… ima dobar “tek”, svježinu na nepcu (možda malo tvrđe kiseline nego bi trebalo), ali “vozi samo par nota”, aromatski je uskraćeno i pomalo “plošno”, jednodimenzionalno, nalik još jednom pošipu u masi… Svejedno, mislim da bi se moglo vremenom još malo uravnotežiti u boci onako kako dolikuje. Čak i degradirano, užitno je i bolje od mnogih. Šteta je jedino u tome što je moglo biti fenomenalno.

 

 

Zure, Quinta Essentia, Brut

Cijena: 600 kn u podrumu

Panceta se pokazala kao stvorena uz pjenušavi Grk 🙂

Čim se snažan mousse smiri u čaši na nosu se otvaraju grejp i kruška. Dobar je i konkretan miris, koji kao da nije odavde…

ta kruška, zelenija i svježija, ustraje i na nepcu kao i perlanje mjehurića. Pikava tekstura s ovakvom aromatikom podsjeća na mošt 🙂 Na dobar način, na način kako birani šampanjci ostvaruju jasnu ciderastu notu. Lagana retronazalna gorčina, naznake dubine i ta mekoća, uz vrlo prisutne kvaščane arome, sve jasno upućuje na klasičnu metodu. Prilično ozbiljnu. Nije cilj samo osvježenje, ima tu kompleksnosti.

Jako dobro „klizi“. Brut, koji ostavlja slast na nepcu. Premda joj prvi susret na Korčuli nije stvorio visoka očekivanja, Martina priznaje da joj je ovo gušt 🙂 „Sve bolje i bolje sa svakim gutljajem.“

I meni je.. Postignuće, koje će tek pokazati što je. Premda i meni izgleda kao zadnja stvar koju se treba forsirati, ako nastave rad na pjenušavom Grku, mogli bi napraviti nešto što bi na slijepo ubacio u najozbiljniji šampanjski line up.

 

Zure, Elysion, 2016.

Cijena: 350 kn u podrumu

Napokon. Tradicija bijelog prošeka nešto je o čemu se može samo čitati u starim knjigama. Jako starim knjigama.

Behold! I give You… Elysion!

Poput korice naranče u kolaču, slatki Grk posjeduje osvježenje u slatkom grožđanom soku. Sušene marelice i bagremov med u mirisu i nešto moćno… grožđice 🙂

Svakako „zarazno“ poput tih prirodnih grickalica. A manje zasitno.

Aromatična punoća ne leži na nepcu, težina je tako raspoređena da cjelina osvježava poput naranče u šerbetu za baklavu. Čak i „gorčina“ uzdiže doživljaj ovog zaboravljenog recepta.

Privučen poput pčele na cvijetnu pelud… zadovoljno zujim 😛

Bire, Plavac, 2013.

Cijena: NA (cca 100 kn u podrumu)

Često sam to čuo, da plavac miriši na srdele… Ono na što meni miriši dobar Plavac Mali je tamno voće, rogač i suhe smokve. Poput ovog realno nedostupnog vina podruma Bire.

Martini se čini da je voće bilo crvenije tijekom posjeta vinariji na Korčuli. Čini se tako i meni, ali sad mi se čini i da stvarno miriši – na srdelice 🙂 Ne daje neke eterične senzacije koliko dobar plavac to može, ali je svejedno odličan korčulanski plavac.

Korčulanski Plavac je poseban. Dok će većina publike zamjerati prividno tanje tijelo, dobar Plavac s „crnog otoka bijelih vina“ posjeduje jedinstvenu vitalnost. Elegantniji nastup uz svu aromatsku raskoš, umjesto težine, umjesto prezrelosti ili prevelike koncentracije…

Ovo je vinska radost (13,5%) reskoće kiselina uz drugačiju strukturu tanina, koji su vrlo sitni, više voćni nego kožnati i manje brojni.

Unatoč biranim riječima, nema ničeg mističnog niti magičnog u Biretovom Plavcu. Ima okus kakav bi Plavac trebao imati. Šteta što je to danas sve teže pronaći na ovoj razini.