Osvrt na radionicu Plavac Mali

Odlučio sam otvoriti neke Plavce koje sam čuvao u primjerenim uvjetima.

Čuvao sam baš te Plavce jer sam očekivao da će s vremenom razviti određene karakteristike, a i zato jer svaka od ovih butelja na svoj način razbija neku predrasudu ili ima razlog postojanja koji ne uključuje samo komercijalni kriterij.

Podijelio sam degustaciju u tri redoslijeda po tri vina. Sve su boce bile skrivene. Sudionici su znali koje će se vinarije otvarati, ali ne i godišta. Poredak je dijelom bio uvjetovan percepcijom snage vina, ekstraktom i koncentracijom, kao i taničnošću vina, a dijelom željenom sugestijom koju sam htio ostvariti.

U prvom slijedu uspoređivali smo 2015 Cebalo Plavac, 2018 Bedalov Plavac i 2017 Roki’s Plavac

Potpuno očekivano, Cebalov Plavac nije impresionirao nekog naviklog na Plavce punijeg tijela. U tom kontekstu čini se “prebojažljiv” i prelagan. Međutim, meni je ovaj Plavac značajan više zbog onog čega nema nego onog čega ima. Aromatski je s karakterističnom kaduljom i rogačem i drugim senzacijama prepoznatljiv kao Plavac, ali Plavac bez težine. Bez naglašene trpkosti, bez alkoholnosti, doduše uz diskretnu sirupastu notu, ali puno formativniji balzamični moment. Također, kompleksnost. Plavac s pijeska Lumbardskog polja, sađen vjerojatno kao oprašivač Grku, s vremenom je postajao sve kompaktniji, produbljujući svoj balans i ostvarujući ne-voćnu, zemljanu aromatiku. Podjednako nekonvencionalna je sočnost, svježina inherentnih kiselina koje toliko nedostaju većini Plavaca. Kvaliteta koja je nekom prednost, a nekom “prekiselo” vino, podijelila je sudionike.

Bedalovov Plavac mogao sam postaviti na bilo koju poziciju u degustaciji i uvjeren sam da bi podjednako došao do izražaja. Njegov gestalt, kompaktnost i balans funkcioniraju neovisno o trivijalnostima. Bio je još uvijek premlad i nemiran, ali i cvjetan i voćan i zemljan, predivan Plavac. Materijal koji se osjeti kod Bedalova u pravilu oduševljava i laike i okorjele poznavatelje.

Jedini “flop” bio je Roki’s. Granično likerast, prezrelost poput katrana uporno dominira, a sredina surova i sirova. Zapravo, djeluje zatvoreno, uz nekakav “baked cherry moment”, ali s vremenom se nije osobito razvilo. Više nagovještava nego što isporučuje. Moguće mu je potrebno i više vremena, ali premda se tanini postupno otapaju u afteru, dojam je ovog Plavca da je kratak i nedorečen. Možda je do konkretne boce, ali ovo vino se nije razvilo kako sam se nadao.

U drugom slijedu uspoređivali smo 2018 Bunčić Plavac, 2015 Rizman Plavac i 2016 Miloš Plavac

Bunčićev Plavac ponašao se kao jedno od onih vina koja kao “da nisu odavdje”, u smislu da pripadaju ekskluzivnom klubu karakternih vina van konvencija i šablona. Zanimljivo i zagonetno isprva, na trenutak grubo i rustikalno, ali na artizanalan način, drugi tren nježno i eluzivno, ali puno karaktera, transformiralo je svoju mračnu aromatičnost u nešto halucinogeno. Nešto što te uvlači u svoj “rabbit hole” i na kraju ostavlja uronjenog u fenomenalan materijal viškog Plavca.

Jedan od favorita večeri, nimalo neočekivano, bio je Rizmanov Primus. “Muški” plavac s Komarne, zreliji, ali elegantan, u formatu. Integriranost koja ukazuje na vrhunski winemaking te u tom smislu bilježim izjavu “ko’ da ga je Talijan radio” :)))))) Mene je više zanimalo kako će djelovati u ovom kontekstu i premda je isprva osvojio naklonost svih sudionika, za najvišu ocjenu možda bi ipak kandidiralo drugo godište, jer po pitanju evolucije tanina i općenito, vina, pokazuje za nijansu previše “starikavosti”.

Čvrstoća i snaga još uvijek premladog Miloševog Plavca iz 2016. zahtijeva vrijeme da bi se vino formiralo u čaši. Suzdržano, djeluje “predisciplinirano”. Ali uz malo traženja na pravoj frekvenciji postaje kamen. Asketski doživljaj transformacije pri čemu se iz suhog i tvrdog tanina pojavljuje kiselinska svježina s herbalnom pričom u pozadini koja je skoro trademark Miloševog Plavca. Fascinira koliko je vinozno i koliko mu još vremena treba.

U trećem slijedu usporedili smo supermladi 2021 Križ Plavac s plavcem 2004 Mendek koji je već u dostojanstvenoj starosti i na kraju, nagrada za sve koji su izdržali, veliki Stagnum 2003.

Kako usporediti tri vrlo različita pelješka Plavca, jedan toliko mlad i sirov, drugi u punoj zrelosti i čak u dostojanstvenom padu, treći istinski veliko vino od Plavca Malog?

Postoji poveznica između ovih vina koja nije najmanji zajednički nazivnik. Ona nije u vinu, već u memoriji kušača. Vino je sredstvo uz pomoć kojeg se ta memorija budi, kao oživotvoreno sjećanje u osobnoj stvarnosti.

Tanin u mladom Križu je brojan i sitan poput pijeska i premda je taj Plavac još poput mošta, pun okusa grožđa i pun čiste energije, a vino u cjelini sirupasto (iako bez ljepljivosti), svima je bila jasna njegova veličina.

Šarmantnu zrelost i razvijenost Cipresseove Mendek Selekcije 2004 najbolje opisuje spontana asocijacija na James Bonda :-)))) Sean Conneryjevog Bonda konkretno 😀 Ipak, kod Stagnuma 2003 se ne osjeti ta starikavost koja krasi Mendekov Plavac, ali je “Bond” svejedno ispao drugo najbolje vino te večeri.

Prvo mjesto je po broju bodova osvojio Stagnum 2003. Nije smetao čak ni raspad čepa. Koji je izdržao u tome da čuva sadržaj, ali je drastično podbacio u svojoj funkcionalnosti da se može izvaditi u komadu 😛 Istinski veliko vino je ono čiji sadržaj je nakon 20 godina bolji nego u trenutku puštanja na tržište.

Taj tip frekvencije koji rezonira kod takvih vina prkosi konvenciji i vidno odudara od uobičajenog. U pravilu se osjeća odmah i nepogrešivo. Takva vina ne teže biti savršena, već to što jesu, na najbolji način.

Legovina, Nobile Noir, 2015.

Cijena: 240 kn

Meni najdraži i najbolji bordoški blend made in Croatia je istinski veliko vino. Jasno, njegova veličina se ne očituje u opulenciji i ekstraktnosti, premda je i u tom smislu, krupnije, u usporedbi s onim što nazivamo medium bodied. Kao i kod drugih velikih vina, njegova vrijednost leži u potencijalu. U potencijalu za odležavanje 🙂 Kolekcionari će ga čuvati u primjerenim uvjetima i otvoriti desetljećima kasnije. Pri tom ne mislim, naravno, na još jedno vino za koje bi se čudili “kako je izdržalo” i “kako se nije raspalo” nakon dva desetljeća, već na vino koje je nakon 20 godina još bolje nego sad.

Na to ukazuje nekoliko indikatora. Npr., nakon sat vremena dekantiranja vraćeno je u otvorenu bocu na još dva sata i svejedno mu je trebalo dosta vremena da proradi u čaši. Ali, kad se to dogodilo…

Kad su aroniju i borovnicu u okusu, pa i tu našiljenu olovku i zemljani humus u mirisu, nadopunile senzacije koje nije lako opisati jer nemamo volabular za njih…

vino je postalo plazmatično, materično, balzamično.

Intenzitet kojim zrači nije samo trenutan. Bilo mi je jasno da sam stekao samo uvid u trenutak života ovog vina. Predivan trenutak, ali samo kratki bljesak u evoluciji.

Vino se pomiče tektonički, sporo, ali fundamentalno. Pritom ne gubeći niti jednu senzaciju na površini. Ali, razvijajući nove u dubini.

Postoje brojni, čak i jako dobri, iznimni i u globalnoj konkurenciji, hrvatski bordoški blendovi. Meni je Noir Nobile jedan od najdražih. Možda zato jer uz Cabernet Sauvignon i Merlot sadrži i jedan od najuvjerljivijih Cabernet Francova u Hrvatskoj. Možda zato jer su, koliko znam, napunjena samo tri godišta Noir Nobile do sad, 2005. (koju sam otkrio 2010.), 2009. (o kojoj sam pisao 2017.) i sada, 2015.

U nekom ozbiljnom line upu Bordoških crnjaka, Noir Nobile je možda jedini hrvatski bordoški blend kojeg bi bilo skoro nemoguće izdvojiti da nije iz Bordeauxa. Premda cijenim bilo terroirski, kulturološki ili već koji twist po kojem se prepoznaje potpis vinara ili podneblja, cijenim i tu kvalitetu, jer u tom kontekstu ovo vino lakoćom opravdava svoju cijenu.

Boca #402 napisala je ovaj osvrt, a ostale neka ispišu svoju povijest.

Delusional Wine, Babić

Cijena: 22 Eur na wineandmore.com

Ispijanje Delusional Babića slično je bacanju kamenčića u mirno more…

Poput valova, nepcom se širi puls, prvo voćni moment zrele višnje maraske, sitne, ali moćne, zatim izroni novi moment koji je začinski, eteričan, poput mentola i papra, zatim duboki herbalni s ljekovitim biljem u prvom planu, makijom i kršem, a na kraju se širi najtiša i možda najvažnija asocijacija, na kamen i krv.

Vrlo centrično, omniprezentno u odjeku kružnih valova. Ali, neprestano diše… oplakuje i povlači se, kao i more strijemeći neprimjetno u svojem smjeru.

Smjeru na koji ukazuje ne samo progesija na nepcu, već potencijal dozrijevanja u boci. Predviđam, značajan.

Ovo “underground” vino, opušteno, a nezaustavljivo poput sila prirode, je onaj trag kultivirane divljine koji tražim u Babiću. Premda sam to nakon Delusional Cuveea i Rosea, mogao očekivati, ipak me iznenađuje da je baš ovaj Babić, meni ponajbolji na tržištu trenutno.

A djeluje tako uobičajeno, pitko i pristupačno 🙂

Trapan line up

Nije se uvijek lako vratiti počecima. Pred desetak godina Trapan je još bio izazivač, netko tko se probijao i afirmirao na tržištu. Danas, zrela vinarija, ali koja još uvijek istražuje i preispituje u stalnoj potrazi za smislom onoga što radi, a u nastojanju da bude drugačija.

Upravo taj balans potrebe za autorstvom u vidu snažnog karaktera svakog vina, ali s jakom istrijanskom klimatološko-kulturološkom uvjetovanošću, meni je istaknuto obilježje rada Brune&Irene Trapan.

Nije lako, jer se vlastita percepcija vina mijenja i “brusi” pa tako danas isto vino gledam drugim očima. Međutim, jesu li i vina baš ista, jer i Trapan se mijenjao i razvijao… ono u što sam se ove godine uvjerio je da se desetak godina stare Malvazije ponašaju kako bi se istinska vina trebala ponašati u toj fazi svoje životne krivulje, a što je daleko značajnija afirmacija sorte od trenutne tržišne popularnosti raznih “Cedevita” koja osvajaju odličja na Vinistri.

Međutim, idemo vidjeti što se događa s aktualnim etiketama kuće Trapan…

Trapan Ponente 2021

Cijena: 10.99 Eur na wineandmore.com

Prvi put nakon dugo godina, Ponente me podsjeća na Ponente prije psa na etiketi. Floralno-mineralni raspon koji nije samo površna aroma, već strukturno drugačije, čvršće i slanije, vino. Uz očuvan okus grožđa iz kojeg je nastalo, djeluje vrlo spontano i bez kompromisa. Izgrađeno da sačuva svoju energiju i intrinzičnu kvalitetu.

Trapan Uroboros 2019

Cijena: 19.99 Eur na wineandmore.com

Nježni cvijet bagrema izmiješan sa sušenom marelicom i jedan specifičan descriptor, bergamot 🙂

Zaista, isti profil prati i nepce konkretizirajući taj opojan miris u trajan gutljaj s dodatnim kick-om saliniteta u afteru. Cijelo vrijeme, uljasta tekstura mazi nepce, bez traga masnoće i težine.

Nijansa “maceriranosti” odlično se uklapa, a vjerujem kako će se vremenom integrirati u novu, još uzbudljiviju i dublju cjelinu.

Jer, premda je užitak već danas, ovakvo vino traži vremena u boci da se posloži i pokaže svu svoju slojevitost.

Trapan Istraditional 2016

Cijena: 24.99 Eur na wineandmore.com

Premda već jesam zabilježio dojam o ovom vinu, Istraditional je kompleksno vino koje se neprekidno mijenja i prezanimljivo je doživjeti ga u raznim fazama. Istraditional sada doživljavam “samo” kao ekstenziju identiteta Trapanove Malvazije ostvarene kroz opet-dobar mladi Ponente i zatim odležani Uroboros.

Jasno, radi se o stilskom statementu vinara, ali s puno smisla i takta. Bottom line, ispija se kao vino, a ne nekakav cider, kompot ili ocat, kakvih je ionako previše u rastućoj obmani “prirodnih vina”.

Trapan Terra Mare 2018

Cijena: 18.99 Eur na wineandmore.com

Najkraći opis pravog Terana koji poznajem je “krv zemlje”. Kad je balans pravi, Teran je infuzija istarske crljenice. Kamena kičma iz koje cvjeta voće. Svaki tanin umjesto da isušuje nepce, postaje sladak, dok vinozna svježina ispire nepce.

Istovremeno srčan i mekan, ali na profinjen način, vrlo sofisticirano vino iz jogunaste sorte.

Trapan Revolution 2018

Cijena: 14.99 Eur na wineandmore.com

Etiketa koju sam uvijek volio ostaje dosljedna kvaliteti uz poželjne oscilacije ovisno o obilježjima berbe. Već prvi šnjof njuši na dobro. Balzamični, granični barnyard, zapravo je reduktivan vinozan vonj koji kad se otvori više ne zaudara kao konj :-))))))) već kao najljepše cvijeće ili voće idealne zrelosti.

Tijelo Ceberneta, tanini Merlota, začin Syraha i ludilo Terana. Meni ponajbolji CMS blend u Hrvatskoj i šire. Ne premračno, ne prezrelo, ne prekoncentrirano, a nimalo mršavo ili prazno, već konkretno i karakterno vino drugačijeg balansa.

Revolution je primjer kada je cjelina više od svojih sastavnih dijelova, što ne mogu baš reći za Trapanovog favorita, famozni The One blend Terana i Syraha, koji svakako impresionira na prvu, ali nije bolji od čistog Terana, a pogotovo nije ni blizu čudesnom Trapanovom Syrahu.

Delusional Wine, 2016.

Cijena: 22.00 Eur na wineandmore.com

Babić 60%, Plavac Mali 30 %, Crljenak 10%

Čini se da će prije Londonac ostvariti autentično dalmatinsko crno vino nego će dalmatinske vinarije ući na popis svjetske baštine 😀

Istina je kako tradicionalne vinarije nastoje napraviti moderno vino, ipak s karakterom sorte i podneblja, ali i u skladu s očekivanjima najšire publike. Nerijetko je rezultat kompromis najmanjeg zajedničkog nazivnika, a tek ponekad se ostvari “spoj tradicije i modernog” kao česte fraze promotivnih pamfleta.

Mike Pulleya sreo sam prvi put prije nepune dvije godine. Kad nas je dočekao kraj svojeg prašnjavog terenca nisam znao njegovu priču. Nije me puno niti zanimala jer je zvučala kao hipsterski bullshit. Čim sam otvorio tada još neoznačenu bocu, ostao sam zatečen. Osjetio sam Babić kakav sam oduvijek tražio.

Nije to bilo nikakvo domaće vino. Možda nije bilo osobito artikulirano, ali s tim kuštravim, energičnim materijalom punim prave supstance, trebalo je samo malo vremena da se posloži u boci.

To se i dogodilo. Dark cherries, herbs and stone. Točno kako stoji na stražnjoj etiketi. Jasno i duboko. U čaši se otvara sloj po sloj, uz zavidnu progresiju. Iz svakog kožnatog tanina zrači herbalnost, balzamičnost, mineralnost.

Ovakva vina meni predstavljaju materijalnu svjetsku baštinu. Drugačija od svega poznatog, a istovremeno jasno pripadaju kulturi Mediterana, s asocijacijama na suhi kamen Bucavca i s mirisom mora.

Jer Babić u ovom vinu dominira. Strast i ljubav uvjerljivo su pobijedile korporativnu karijeru. Nešto što se iz perspektive londonskog života čini kao samoobmanjivanje, ostvaruje se uvjerljivo i obećavajuće.

Sve je to od lošeg Silvanca

Dogodilo se nešto što sam dugo čekao. Napokon sam pronašao Silvanac koji volim.

I dalje Silvanac neće biti “moje vino”. Naprosto imam selektivnu nesklonost vinima sorte Silvanac. Nije mi lako objasniti konkretno što me smeta. Kad bi morao, objasnio bi taj animozitet u određenom tipu zelenog vegetalnog karaktera te sorte i stanovite “sluzave” konzistencije koja mi naprosto ne paše.

Tu osobnu odbojnost sam detektirao nakon puno pokušaja. Bilo je u tim pokušajima krasnih vina kojima moram priznati izvrsnost, ali nikad nijedno koje bi priželjkivao ponovo ispiti ili kupiti.

A sad želim zabilježiti čak dva Silvanca koja bi uvijek rado pio, a bogami i kupio 🙂

Prvi je 2018 Ostertag L’Exutiore SVV3

Aromatski, miris bi mogao asocirati i na nešto drugo, kakav alzaški Riesling primjerice… ali na nepcu je savršeno jasno. Uz dosta širine i teksturalne prezentnosti, kao jedan aspekt karaktera koji mene osobno asocira na Alsace, tu je i neobjašnjiva pitkost i nemala doza mineralnosti od koje se after steže u slankastom grču koji ne zarezuje… ali se raspršuje nepcem i traje. Traje dovoljno da se “off the beathen path” senzacija ovog Silvanca produbi i fokusira poput istinski terroirskog vina.

Drugi Silvanac koji mi je otvorio oči je potpuno neočekivano otkriće. Otišli smo do Fritz-Schmitta po nešto Cremanta ne bi li osvježili kako sjećanje tako i sadašnju ljetnu situaciju, ali u dobroj volji otvoreni za nova iskustva, ponudili su nam Gentlemana.

2018 Fritz-Schmitt Gentleman

Usputna nabavka zaslužna je za jedno potpuno neočekivano vino. Materijal iz 70-80 godina starog vinograda Silvanca, kojeg im živine pojedu u tolikoj mjeri da su zaslužile svoju etiketu, na kojoj se nimalo suptilno kočoperi jelen s dvanaest parožaka. Tko nije čitao prijevod Felixa Saltena nek sad traži što su parošci 😛

Gentleman nije nalik ničemu nego Silvancu. Ali Silvancu takve kompaktnosti i balansa, uz perzistenciju, da mi je to do ovog vina bilo nezamislivo. Uz izrazitu suhoću u ustima i skoro taninsku prisutnost, kao da nimalo ne utječe na veličanstvenu pitkost.

Uz sve rečeno, naravno da Silvanac i dalje nije “moja sorta”, ali…

Ovo su duboko respektabilna vina s globalno konkrentnim omjerom kvalitete za cijenu.

Fritz-Schmittov Gentleman je savršeno terroirsko vino koje ravnopravno stoji uz ponajbolje Pinote i čak Rieslinge Alsacea. Naprosto jedno fantastično kompletno vino. K tome neočekivano slojevito. Koje se otvara nevjerojatno, uz progresiju dostojnu najvećih. Postaje kremozno i sve punije dok namjerno žmireći prolazim iz jednog segmenta u drugi ove jedinstvene vožnje bez kraja i početka 😉

A opet, meni osobno je čak i uzbudljivija “divljina” i sirovost Ostertagovog autorskog Silvanca koji je spontano fermentirao tijekom punih 18 mjeseci. Možda ne želim reći da mi je draži, ali tako delikatan nastup nečeg u suštini surovog me stvarno fascinira.

Impresioniran ljepotom, gracioznošću, nepretencioznošću i artikuliranošću.

Dogodilo se nešto što sam dugo čekao.

Poggio Ridente – suza za vezuvske brege

Čini se kao da svježina vina Lapillo del Vesuvio nije rezultat neke vinifikacijske tehnike, pa niti bilo kojeg pažljivo odabranog trenutka za berbu… kao da je posljedica karaktera koje vino sorti Falanghina i Coda di Volpe (lisičji rep u prijevodu) ostvaruju na Vezuvu.

Poggio Ridente naziv je male vinarije smještene podno legendarnog Vezuva, s vinogradima na obroncima samog vulkana.

Možda zbog lokalnog, ali izrazito autentičnog karaktera, ali upućeni čuvaju vina DOCG Lacryma Christi del Vesuvio kao tajnu za odabrane.

Ovu bijelu Lacrymu Christi u izvedbi Poggio Ridente mogu opisati kao slanu krušku. Zamišljeni plod othranjen na drugačijem tlu, obogaćenom surovom vulkanskom mineralnosti. Potpuno nekomercijalno i potpuno savršeno u tome što jest.

Osobno bi zaštitio ovakva vina kao materijalnu baštinu. Jer, ako ovo nije kultura, što jest?

Ujedno je i živući primjer bioraznolikosti, koje su svima puna usta, bez konkretizacije.

Ukoliko je Lapillo del Vesuvio presuptilan, zato je tu Catalanesca del Monte Somma. (Catra)

Zbog svoje tvrdokornosti, sorta je osuđena za stolno grožđe, ali ovo je vino plod predfilokserične loze prastarog vinograda koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine, u sklopu Nacionalnog parka Vezuv.

Smatra se da su prve loze posađene 1450.godine dolaskom Alfonsa di Aragona. To bi objasnilo naziv sorte 🙂

Dakle, mineral do srži, tekuća prožetost kamena i sumpora, joda i svega osim konvencionalnih deskriptora, osobito voćnih. Eventualno makija, kadulja ili svakako neki eterični moment, ali ovo je vino prvenstveno vinozno iskustvo. Sol na rani koja bolno stvarno peče.

Ispire sve beznačajno s nepca i pamćenja. Otvara novi svijet koji je nemoguće uspoređivati, besmisleno ocjenjivati i grijeh stavljati u obrasce prosječnosti…

Jer nisam se ni usudio nadati, da bi me nakon svih ovih godina neko vino skoro rasplakalo. To vino je Magma del Vesuvio.

Tekući papar. Začin doslovno isparava ostavljajući crnu sol nakon gutljaja. Tvrdi, sitni, kožnati tanin ne boji nepce. Zato ga mijenja zauvijek.

Sorte su Piedirosso i Aglianico tako da je Magma del Vesuvio zapravo DOCG Lacryma Christi Rosso vinarije Poggio Ridente.

A možda baš zato jer sam puno toga probao se i može dogoditi da te neko vino rasplače. Vino s dušom, koje pripada nekom drugom vremenu.

Asocijacija na magmu u nazivi vina poprima smisao tek s vremenom u boci. Nakon 2017 probao sam 2013. Čudio se i uživao u eksplozivnoj energji koja se valja čašom. Krv zemlje. Nije da nemam riječi, ali svaka mi se čini površnom i nedostatnom.

Principovac, Graševina, 2019.

Cijena: 19.99 Eur na wineandmore.com

Nije bilo potrebno izvoditi kerefeke. Niti “sur-lie” niti ne znam koliko ležanja u “barrique-u” niti bilo koji uobičajeni ili neuobičajeni postupci kojima se opravdava cijena, bez istinske ljepote.

Govorim to otkako sam prvi put probao Principovac, prije previše godina. Traminac je opravdano perjanica podruma, ali istinsko čudo se događa s Graševinom na Principovcu. Usudit ću se to nazvati paradoksom Principovca… da poluslatko vino !? funkcionira kao suho.

Možda taj paradoks nikad nije bio toliko očit kao s ovom berbom. Graševina koja dobro čuva svježinu, na položaju gdje joj je omogućeno ravnomjerno, ali i maksimalno dozrijevanje.

Naribana zelena jabuka, cvijeće na nosu i plemeniti nagovještaj botritisa.

Izrazita pitkost, u kombinaciji s nevjerojatno dugim trajanjem okusa… odlika najboljih.

Budinščak, Dominium, 2018.

Cijena: cca 50 kn

Vjerujem kako se ne samo divna, već posebna i potencijalno značajna vina, mogu naći na najneočekivanijim mjestima. Osobno mi je draže pronaći neko u tržišnom smislu skroz nepoznato vino nego potvrditi opjevane favorite na prestižnom događanju poput nedavno održanom OperaWine primjerice.

Iza grafički amaterski izvedene etikete Dominium živi tzv. “Heritage Field Blend” podruma Budinščak. Ottonel, Graševina, Šipelj, Kraljevina… donose ribanu zelenu jabuku, metvicu i razne senzacije, ali najviše određenu kvalitetu koju je najpravednije nazvati – vinoznost.

Upravo zbog tog određenog tipa vinozne kvalitete prepoznao sam stari klon Graševine na kakav se sve teže moće naići (nekad u starijim Belovićevim Graševinama, ponešto u Sloveniji kao Laški Rizling podruma Ducal…).

Sadnice danas rasprostanjenih vinograda Graševine, ovisno o gospodarskim svojstvima i prirodnoj otpornosti na bolesti i sl., sigurno su birane i prema potencijalu da osiguraju preduvjete za naglašena voćno-floralna i sl. senzorna obilježja. Ova se Graševina ne trudi svidjeti, već osigurava nešto drugo…

Diskretna muškatnost Ottonela, premda daje određenu mekoću i razgaljenost na nepcu, također jedva da sliči na nabrijanu grožđanost danas raširenih muškatnih vina.

Vino je potpuno suho, odgojeno u zdravoj stogodišnjoj bačvi, što je očito ne samo turistička posebnost podruma Budinščak, već možda i prednost u formiranju ovakvog vina.

Jer Dominium je vino kakvo osjećam da se pilo prije stotinu godina na Plešivičkim brežuljcima. U dobrim podrumima i iz dobrih godina. Kao takvo, meni je nepretenciozno autentično osvježenje.

Kakvo opravdava naziv Heritage Field Blend.

Miloš, Stagnum Rose 2020 & Stalagmit 2019

Cijena: 13.99 Eur Stagnum Rose i 38.99 Eur Stalagmit (wineandmore.com)

Ružičasto i narančasto.

Fenomenalan primjer u kojem je razlika između vrsta vina tako eluzivna.

Stagnum Rose je i u berbi 2020 prava čajanka. Taničan rose koji evoluira u čaši. Crveno srce u bijeloj iluziji. Ples nara i crvene naranče, ali osobito ljekovitog bilja. Stilska figura u kojoj se pojavnost Plavca manifestira prividno ružičasta.

Stalagmit, također 13,5% alc. Također s istog položaja. Ali, ako je Rose čajanka, Stalagmit je juha od kamena. Miso juha od algi, dodatno nutritivna…

Čistoća aromatske ekspresije protivi se narativu koji, često opravdano, osporava jasnoću tzv. jantarnih/orange vina. Odlučio sam vjerovati da je to zato jer Stalagmit 2019 ne pokušava biti tržišna niša, već tradicionalna interpretacija bijele Dalmacije, uz vlastiti pečat mikrolokaliteta, ali i kulture koju nasljeđuje.

Karakter sorte uglazbljen u nekom davnom napjevu, uz nevidljivi otisak prsta vinara… Neuvjeren, pratio sam oscilacije prethodnih Stalagmita i napokon se mogu opustiti i reći, hvala vam Miloši.