Ritoša, Malvazija, 2019.

Cijena: 49,98 kn

Ima dana kad baš tražim tu hladnu prezentnost, sitnu slankastost koja osvježava, a ne ometa zadovoljstvo ljetnog zalogaja. Kozice u salati, kap ulja, sprej octa, žmul dobrog vina… i nesvjesno postaješ kao mačka dok liže konzervu ribe, dok ljubi i posljednju kap koja je mogla ostati.

Od prve do posljednje kapi, 2019 Ritoša Malvazija, pokazuje sklad. Sočno i užitno vino puno prekrasne pitkosti i slankaste tenzije, a niti u jednom trenutku zelenkaste.

Možda će ova 2020. godina biti i početak nekih poželjnih promjena – na primjer, prakse forsiranja svježih malvazija. Za razliku od nespremnih uzoraka iz bačve koja su se isprobavala na EnPrimeurima po Zagrebu, svaka napunjena Malvazija berbe 2019 koju sam dosad probao činila se bolja od očekivanja. Punije, užitnije, kompletnije vino. Jer je imalo vremena dozrijeti. Jer ovog ožujka restorateri nisu forsirali prošlogodišnju berbu kao što forsiraju svake godine.

Dobra Malvazija će i dalje biti svježa i dvije ili više godina nakon berbe, ali čini mi se da uopće nije stvar u tome. Publika ionako traži nešto drugo. Kad zapeče sunce, ljudi zapravo hoće nedovršena vina, muzirajuće teksture, moštolika i pristupačna na prvu.

Tada bi radije ponudio alternativu u obliku pjenušave Malvazije, osobito uspješne ukoliko je rađena kod majstora Prosecca u Italiji. U tom smislu, Legovina Perlata briljira iz godine u godinu.

Ili nešto novo i divlje 😛 Novi Ritoša Rose više ne sadrži teran, već isključivo Muškat ružu. Boja bljedunjave breskve možda ne obećava voćnu petardu u ustima, ali osvježavajući moment ne izostaje, a ne fali niti tijela. Netko će reći da mu tijelo nije niti važno kod rosea, ali naučit će bolje 😀 Tolika svježina, da se stvarni ostatak sladora ne percipira, nije samo ljetni hit, a ruže i arancini u aromatskom profilu nisu samo površan parfem već zdravo tkivo jednog drugačijeg rose vina.

Baraka party

Baraka, Debit, 2018.

Počinje s Debitom.

Ako je meni Bibichev bijeli Bas de Bas – baš savršen Debit 🙂 , ovo je sušta suprotnost. Što ne znači da nije savršen u onome što moderan Debit ostvaruje. Možda nije glupo ponoviti, specifičnu strukturu koja neobjašnjivo paše uz bijelu ribu, ali u Barakinom Debitu kao da je ostvaren dodatni pomak prema predjelu, uz aperitivni potencijal još pitkijeg, ali zelenijeg i kiselijeg laganog bijelog vina.

Nije to samo zbog 11,5% alkohola i limunskog aftera već specifičnih kiselina koje uz marinadu u limunovom soku ili drugačije marininirane školjke i inćune postaju užitna cjelina mekana kao mlijeko.

Baraka, Roža dišpetoža, 2016.

Egzotičan med. Naglašen oksidativni moment dobro pristaje ovim zrelim klementinama i suhim smokvama. Međutim od cijele dišpetacije ostaje dišperacija u vidu tanično-acidičnog stiska u afteru. Svjedočanstvo zanimljivog materijala, spoja Plavine i Babića, a koji još uvijek odjekuje…

Preneobično za komercijalnu kategoriju, superzanimljivo kao kuriozitet. Skoro više kao neostvareno crno vino nego rose.

 

Baraka, Malena, 2019.

Aktualan rose isključivo je iz Plavine i umjesto 10,7% deklariran sa 11,5% alkohola.

Rose od Plavine je nešto najljepše na svijetu 😀 Umjesto dišpeta, podatnost. Ugodna i skladna nježna voćna zaokruženost. Kugla, s osvježenjem u sredini.

Par bilješki o sreći, sudbini i slobodi #rožanić :)

2009 Roxanich Teran

Adstringencija je nezgrapna riječ, ali „stezanje“ tek zvuči čudno u ovom konktekstu. „Stisak“ kao da ne obuhvaća u potpunosti značenje i kao da se odnosi samo na taninsku komponentu. Međutim, kod nekih su vina kiseline toliko povezane s taninom da je potrebna nova riječ za to. Možda „nebbiolovske“ kiseline 🙂

Ovaj Teran punjen je u srpnju 2019. godine nakon što je vino provelo u drvenim bačvama 9 godina. Bilo bi čudno da kiseline ne djeluju probavljeno, ali su zato tako dobro raspoređene.

Tanin već odavno ne grebe, ali vibrira i poput baritona bridi duboko ispod teksture, u tkivu, izmiješan sa svježinom zabranjenog voća oplemenjenog cedrovinom, podignutog balzamičnošću… Neprimjetno, nenametljivo i sudbonosno.

2017 Roxanich Rožica

Ako itko zna da rose ne mora biti isključivo površno ljetno osvježenje, to je Roxanich, koji se prvi (i zadnji 😛 ) put pojavio na inauguracijskom Pink Dayu s vertikalom Rosea ! Bilo je to prije Vintage linije.

Međutim je ovo Rožica, koncepcijski ipak zamišljena bliže lepršavom i pitkom voćnom poljupcu. Čak i u toj koncepciji, Rose u Roxanich interpretaciji nije pikavo bljedunjavo piće za jednu sezonu. Vinoznost!

Još jedan hint – čep. Kvalitetom ispred većine čepova kojima druge vinarije zatvaraju ozbiljne crnjake za višegodišnje odležavanje.

Razmišljam nabaviti selfie stick. I rozi flamingo kolut na napuhavanje. Ali ne ide mi to uz dekadentno voće, čaj od šipka, kumkvat (OK, možda ide uz kumkvat) i balzamične note ove ružičaste Borgonje.

Široko i opušteno. Glatkoća i svježina. Tek sitan taninski stisak (molim!) koji nakon gutljaja dodatno iskušuje nepce. Do sljedećeg gutljaja. Srećom, sa samo 12% alkohola.

 

2017 Roxanich Malvazijica

Nije Antika, nije ekstremno maceriranje, ali nije ni „regularna“ Malvazija. Ima fermentativnih aroma, ali meni je više Malvazija od danas dominantne percepcije. Možda zato jer osjetim grožđe. Kao i opuštenost u vinifikaciji. Notorni bagremov cvijet po kojem je Malvazija (bila?) prepoznata.

Reska i sočna punoća na poziciji 12,5% nosi nenametljivu prezentnost koštuničavog voća. Takvog koje neće nestati iz čaše 20 minuta nakon točenja, a još manje dvije, tri ili više godina nakon berbe.

Roki`s, Bugava, 2018.

Cijena: 58,50 kn

Metamorfoze.

Ali ne mijenja se samo oblik.

Istinski živo vino ima svoju volju.

Odlučilo je otkriti mi dio svoje čarolije.

Iz čahure je izašlo oprezno. Da bi poletjelo. Zatim promijenilo boju. Sada je raširenih krila povezano sa svom energijom svijeta.

 

Moćno, ali karakterom i specifičnim identitetom.

Pristupačno, ne samo pitkošću i cijenom već užitnošću.

Nekomplicirano, jer najteže je stvoriti nešto jednostavno, a dobro.

Sveobuhvatno. I slano i zrelo i aromatično u svim spektrima. Cvijeće, voće svih boja i oblika, gljive i med, slani mineral, herbalnost…

Vis je stvarno svijet za sebe.

Milas, Žilavka, 2016.

Cijena: 100 kn

U načelu se smatra, ukoliko grožđe određene sorte ostvaruje visoke mjerljive parametre, tada je to sorta „velikog potencijala“, u smislu da može ostvariti strukturirana, dugovječna vina. Često se u smislu potencijala govori i o sposobnosti sorte da ostvari različite tipove vina, od pjenušavih do desertnih. U tom smislu, Žilavka je sigurno sorta velikog potencijala.

Uostalom, Žilavka se odavno proširila i izvan svojeg izvornog hercegovačkog podneblja te je jednako dugo cijenjena među poznavateljima i ljubiteljima.

Uglavnom, najuvjerljivije Žilavke su (kao što to vrijedi za sva vina) one s jasnim identitetom podneblja koje potencira njen karakter uz veći ili manji stilski otklon, svojevrstan „potpis“ vinara koji ju je uobličio.

A to se ne vidi u kemijskim parametrima. Ponekad se osjeti unatoč mjerljivim parametrima.

Međutim, u ovom slučaju, vjerujem da impresionira na svim razinama 🙂 Premda nije niti prva niti jedina, po nečemu je posebna. Za Milas Žilavku nisam dobio ni jednu negativnu povratnu informaciju od svih koji su probali.

Sama tjelesna prisutnost, masivna poput boce koja ju čuva, svjedoči o moćnom ekstraktu. Samo po sebi, to bi teško bilo dovoljno da impresionira. Međutim, osim količinom, osvaja kvalitetom autentičnog materijala koncentriranog u vinu.

Zelenkasto-žuti intenzitet ustraje od prvog mirisa do dugo nakon konkretnog gutljaja punog prodorne svježine. Skoro crispy pucketave kiseline usklađuju intenzitet u novu cjelinu u kojoj voćna opojnost breskve i marelice ne može sakriti tu korjenasto-vegetalnu prirodu Žilavke.

Volio bi uz Milas Žilavku, jednog dana usporedo probati zadnju Marijanovićevu Selekciju, Brkićevu novu Gredu, Rozićevu Misnu Žilavku iz dobre godine, Carsko vino Vukoje, Buntićevu Žilavku, Vasiljevu Limited Selekciju iz 2015. i Nuićevu Selekciju kad ju je Josipa radila…

Nego, da se vratimo na Milas vina jer uz Žilavku prave i Merlot i Blatinu.

Merlot Reserve 2011 jedno je od rijetkih vina koje ne grije unatoč 14,5% alc. Poljubac pun spicy karaktera, prave „usne vrele višnje“ 🙂 ali bez alkoholnosti. Jasno, dijelom je sklad ostvaren vremenom, ali da bi se ostvarila takva razina integriranosti moraju postojati preduvjeti. U tom kontekstu ima još dovoljno vremena pred sobom, ali ne preda mnom 😀 Ova boca je otišla uz komentar „Nakon što ga probaš, ne tražiš dalje“. Izvanredan materijal, pažljivo skrojen.

Blatina reserva 2012

Također na poziciji 14,5% se isprva činilo kao prekoncentrirano, ali onda sam shvatio da je hendlanje materijala i školovanje, premda „nevidljivo“ nakon toliko vremena, bilo vrlo ambiciozno. Ipak, Blatina nije Merlot, niti treba biti i pitanje nije može li to, već treba li uopće. Je li ovo tamno voće i koža od sorte ili od čovjeka ili terroirea ili nije važno… u svako slučaju, unatoč začinjenosti koja nalikuje Trnjaku, jako uvjerljiva Blatina, odlično balansirana, uz punoću tijela i vinoznost, bez očekivane zemljanosti.

Roki`s, Plavac, 2017.

Cijena: 81 kn

Mirisi paljenog koji ne nastaju od odležavanja u drvenim bačvama već iz kožice grožđa, stisnute od vrelog ljeta na Visu.

Taj sitni taninski stisak jasno se osjeti na nepcu. Dosta koncentriranog, prosušenog voća Plavca, u skladu je s manjim urodom uslijed problematičnog proljeća 2017. u južnoj Dalmaciji.

Ali kad se jednom nađemo na istoj frekvenciji, viški Plavac pjeva slatko i mekano i sočno i zavodljivo i iskreno…

Istinski vinski gušt. Uzbudljivo i smirujuće istovremeno.

Povratak, Cabernet Franc, 2018.

Cijena: 40 kn

Ni u vinorodnoj Hrvatskoj s tisućama vinarija, nema više od 8 do 9 monosortnih Cabernet Francova. Možda zbog osobne selektivne sklonosti, ali uz Palavu (i jako zanimljiv Merlot) ovo vino zaslužuje dodatnu pozornost i svakako veseli odluka da se uzgaja ova sorta u vinogradima vinarije Povratak u Žepču (BiH).

Uz drevni Cabernet Franc zastupljena je sorta Ancellotta, pretpostavljam kao kolorant i vjerujem, u zanemarivom udjelu, jer specifičan začinski sklop u mirisu asocira na Cabernet Franc.

Vino djeluje „stisnuto“, ali na dobar način. Nije odležavano u drvu već isključivo u inox tankovima.

Sviđa mi se intenzitet, uz istovremenu lakoću. Svega 11,5% alkohola. Bojom daje tamnije tonove, ali ipak s umjerenom transparencijom. Kad uhvati malo zraka u čaši, opojno cvijeće i tamno voće sve su aromatičniji, uz još uvijek mineralnu kičmu…

tu čvrstu, ustrajnu komponentu u okusu, koju mogu opisati kao metalan okus krvi. Stvaran, poput zemlje.

(Svakako vino kojem bi naljepio “Preporuku” da je dostupnije)

Barbera nasuprot Barbere

Podijeljena osobnost ili opravdana wine geek onanija, manje je bitno 😀

Bitno je da unutar poželjnog okvira identiteta regije i karaktera sorte, između dva vina iste sorte, iste berbe (2016) pa čak i termina branja, identične vinifikacije (temperaturno kontrolirana spontana fermentacija) i školovanja (12 mjeseci inox, 12 mjeseci drvo), postoji suštinska razlika u dovoljnoj mjeri da zahtijevaju drugačiji pairing na stolu.

Dakle, nema stilskih varijacija što se vinarenja tiče. Paralelnim kušanjem uspoređujemo dva terroirska vina vinarije Bruno Rocca. Jednog iz materijala 50-60godišnjih vinograda na dva grand cru položaja iz Asti, drugog s mlađih loza (cca 16 godina) iz Albe.

Asti odmah ostavlja suhlji dojam. Čini se da je ambicioznije školovano, ali primjereno očekivanom razvoju u boci i zato zahtijeva malo više vremena u čaši. Vino je čvrste strukture, fokusirano, determinirano, linearno, s progresijom koja produbljuje doživljaj svakim novim gutljajem.

Vertikalnost Asti Barbere ne temelji se samo na zagrizu kiseline. Tlo se osjeti sve intenzivnije, koncentrat esencije Barbere pulsira na putu koji nikad ne završava.

Alba je odmah pristupačnija. Voćnija i šira, doima se „debeljuškastom“ u usporedbi. Njena prednost je da je pristupačnija na prvu. Užitna, lakše se ispija, ima dobar têk i dosta dobru dinamiku na nepcu, zapravo ekspresivnu srčanost… pokazuje iskreno to što jest i još je malo „sirova“.

Starost vinograda i terroir čine toliku razliku da Asti paše bolje uz pršut recimo dok je Alba bolji spoj uz kobasice… Alba je i ljubičastija prema rubovima i za nijansu manje transparentna, ali Asti i bojom pokazuje intenzitet. Očekivao sam da će mi biti teže odlučiti, ali Asti je meni zagonetnije i zanimljivije vino. U ovom trenutku. Ali, usuđujem se prejudicirati – i u budućnosti, uvažavajući osobne afinitete i očekivani razvoj u istovjetnim uvjetima.

Puno hvala Vjeko na ovoj gesti i ugodnom druženju s lakim Piemonteškim naglaskom 😁

Munđarov breg

Vinsko Međimurje priča je za sebe. Puna predrasuda koje su dijelom srušene, puna osobitosti zbog kojih je zanimljiva. Općenito, vina koja su prepoznatljiva za određeni kraj, ali po nečemu specifična, važna su za afirmaciju cijele regije. To nikad neće biti vina „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ ili „dovoljno dobra za novce“ ili ona koja podilaze diktatu tržišta, kojeg u pravilu ne zanima kulturološka pozadina. Jer kratkoročni tržišni uspjeh i afirmacija na koju mislim često nisu u poželjnoj korelaciji. Vinarstvo je možda jedna od posljednjih ljudskih djelatnosti gdje vino nije svedeno na proizvod koji zadovoljava tržišnu kategoriju, odnosno bilo čije potrebe i želje osim onoga tko ih pravi – vinara.

Munđarov breg meni je još uvijek novo ime, ali koje mi je skrenulo pozornost svojim vinima jer su prepoznatljiva, ali svojeglavna 🙂 Potrebna je određena svojeglavost da se ne ide linijem manjeg otpora. Jednako važno je biti „glavni“ samome sebi kako bi u toj slobodi ostvario vino koje ne nalikuje ostalima. Te sam kvalitete, uz osjećaj za tradiciju i pripadnost nasljeđu, prepoznao u ovim vinima…

 Čak i Žuti Muškat (2019.) kojeg još uvijek preferiraju u Međimurju kao mirišljavo sladunjavo osvježenje, nema ostatak šećera. Bez ostatka, umjesto sladunjavosti, svježinu i tvrdu limunsko-vinsku kiselost uravnotežuju tropske senzacije. Uistinu osebujno i ugodno.

Rizlingovsko (Rajnski rizling 2019) bijelo cvijeće u mirisu kao da najavljuje intenzitet i prodornost koja se zarezuje u nepce. Umjesto uvijek očekivane tenzije u odnosu kiselina i ostatka sladora, ravnoteža kao da je uspostavljena drugačije, opuštenije, ležernije, mekanije, čak „široko“, a potpuno – suho.

Chardonnay 2018. nije uzorak iz bačve (Cijena u podrumu:45 kn !) Uzbudljiv Chardonnay pun isprva neprimjetne reskoće jer na prvu se otvara u žutom spektru, ali i cvijetnom (maslačak)… kao i vrlo mekanim gutljajem s uljanom teksturom, dok bitter finish i kvaščanost razotkrivaju utjecaj ležanja na finom talogu.