Trapan line up

Nije se uvijek lako vratiti počecima. Pred desetak godina Trapan je još bio izazivač, netko tko se probijao i afirmirao na tržištu. Danas, zrela vinarija, ali koja još uvijek istražuje i preispituje u stalnoj potrazi za smislom onoga što radi, a u nastojanju da bude drugačija.

Upravo taj balans potrebe za autorstvom u vidu snažnog karaktera svakog vina, ali s jakom istrijanskom klimatološko-kulturološkom uvjetovanošću, meni je istaknuto obilježje rada Brune&Irene Trapan.

Nije lako, jer se vlastita percepcija vina mijenja i “brusi” pa tako danas isto vino gledam drugim očima. Međutim, jesu li i vina baš ista, jer i Trapan se mijenjao i razvijao… ono u što sam se ove godine uvjerio je da se desetak godina stare Malvazije ponašaju kako bi se istinska vina trebala ponašati u toj fazi svoje životne krivulje, a što je daleko značajnija afirmacija sorte od trenutne tržišne popularnosti raznih “Cedevita” koja osvajaju odličja na Vinistri.

Međutim, idemo vidjeti što se događa s aktualnim etiketama kuće Trapan…

Trapan Ponente 2021

Cijena: 10.99 Eur na wineandmore.com

Prvi put nakon dugo godina, Ponente me podsjeća na Ponente prije psa na etiketi. Floralno-mineralni raspon koji nije samo površna aroma, već strukturno drugačije, čvršće i slanije, vino. Uz očuvan okus grožđa iz kojeg je nastalo, djeluje vrlo spontano i bez kompromisa. Izgrađeno da sačuva svoju energiju i intrinzičnu kvalitetu.

Trapan Uroboros 2019

Cijena: 19.99 Eur na wineandmore.com

Nježni cvijet bagrema izmiješan sa sušenom marelicom i jedan specifičan descriptor, bergamot 🙂

Zaista, isti profil prati i nepce konkretizirajući taj opojan miris u trajan gutljaj s dodatnim kick-om saliniteta u afteru. Cijelo vrijeme, uljasta tekstura mazi nepce, bez traga masnoće i težine.

Nijansa “maceriranosti” odlično se uklapa, a vjerujem kako će se vremenom integrirati u novu, još uzbudljiviju i dublju cjelinu.

Jer, premda je užitak već danas, ovakvo vino traži vremena u boci da se posloži i pokaže svu svoju slojevitost.

Trapan Istraditional 2016

Cijena: 24.99 Eur na wineandmore.com

Premda već jesam zabilježio dojam o ovom vinu, Istraditional je kompleksno vino koje se neprekidno mijenja i prezanimljivo je doživjeti ga u raznim fazama. Istraditional sada doživljavam “samo” kao ekstenziju identiteta Trapanove Malvazije ostvarene kroz opet-dobar mladi Ponente i zatim odležani Uroboros.

Jasno, radi se o stilskom statementu vinara, ali s puno smisla i takta. Bottom line, ispija se kao vino, a ne nekakav cider, kompot ili ocat, kakvih je ionako previše u rastućoj obmani “prirodnih vina”.

Trapan Terra Mare 2018

Cijena: 18.99 Eur na wineandmore.com

Najkraći opis pravog Terana koji poznajem je “krv zemlje”. Kad je balans pravi, Teran je infuzija istarske crljenice. Kamena kičma iz koje cvjeta voće. Svaki tanin umjesto da isušuje nepce, postaje sladak, dok vinozna svježina ispire nepce.

Istovremeno srčan i mekan, ali na profinjen način, vrlo sofisticirano vino iz jogunaste sorte.

Trapan Revolution 2018

Cijena: 14.99 Eur na wineandmore.com

Etiketa koju sam uvijek volio ostaje dosljedna kvaliteti uz poželjne oscilacije ovisno o obilježjima berbe. Već prvi šnjof njuši na dobro. Balzamični, granični barnyard, zapravo je reduktivan vinozan vonj koji kad se otvori više ne zaudara kao konj :-))))))) već kao najljepše cvijeće ili voće idealne zrelosti.

Tijelo Ceberneta, tanini Merlota, začin Syraha i ludilo Terana. Meni ponajbolji CMS blend u Hrvatskoj i šire. Ne premračno, ne prezrelo, ne prekoncentrirano, a nimalo mršavo ili prazno, već konkretno i karakterno vino drugačijeg balansa.

Revolution je primjer kada je cjelina više od svojih sastavnih dijelova, što ne mogu baš reći za Trapanovog favorita, famozni The One blend Terana i Syraha, koji svakako impresionira na prvu, ali nije bolji od čistog Terana, a pogotovo nije ni blizu čudesnom Trapanovom Syrahu.

Delusional Wine, 2016.

Cijena: 22.00 Eur na wineandmore.com

Babić 60%, Plavac Mali 30 %, Crljenak 10%

Čini se da će prije Londonac ostvariti autentično dalmatinsko crno vino nego će dalmatinske vinarije ući na popis svjetske baštine 😀

Istina je kako tradicionalne vinarije nastoje napraviti moderno vino, ipak s karakterom sorte i podneblja, ali i u skladu s očekivanjima najšire publike. Nerijetko je rezultat kompromis najmanjeg zajedničkog nazivnika, a tek ponekad se ostvari “spoj tradicije i modernog” kao česte fraze promotivnih pamfleta.

Mike Pulleya sreo sam prvi put prije nepune dvije godine. Kad nas je dočekao kraj svojeg prašnjavog terenca nisam znao njegovu priču. Nije me puno niti zanimala jer je zvučala kao hipsterski bullshit. Čim sam otvorio tada još neoznačenu bocu, ostao sam zatečen. Osjetio sam Babić kakav sam oduvijek tražio.

Nije to bilo nikakvo domaće vino. Možda nije bilo osobito artikulirano, ali s tim kuštravim, energičnim materijalom punim prave supstance, trebalo je samo malo vremena da se posloži u boci.

To se i dogodilo. Dark cherries, herbs and stone. Točno kako stoji na stražnjoj etiketi. Jasno i duboko. U čaši se otvara sloj po sloj, uz zavidnu progresiju. Iz svakog kožnatog tanina zrači herbalnost, balzamičnost, mineralnost.

Ovakva vina meni predstavljaju materijalnu svjetsku baštinu. Drugačija od svega poznatog, a istovremeno jasno pripadaju kulturi Mediterana, s asocijacijama na suhi kamen Bucavca i s mirisom mora.

Jer Babić u ovom vinu dominira. Strast i ljubav uvjerljivo su pobijedile korporativnu karijeru. Nešto što se iz perspektive londonskog života čini kao samoobmanjivanje, ostvaruje se uvjerljivo i obećavajuće.

Sve je to od lošeg Silvanca

Dogodilo se nešto što sam dugo čekao. Napokon sam pronašao Silvanac koji volim.

I dalje Silvanac neće biti “moje vino”. Naprosto imam selektivnu nesklonost vinima sorte Silvanac. Nije mi lako objasniti konkretno što me smeta. Kad bi morao, objasnio bi taj animozitet u određenom tipu zelenog vegetalnog karaktera te sorte i stanovite “sluzave” konzistencije koja mi naprosto ne paše.

Tu osobnu odbojnost sam detektirao nakon puno pokušaja. Bilo je u tim pokušajima krasnih vina kojima moram priznati izvrsnost, ali nikad nijedno koje bi priželjkivao ponovo ispiti ili kupiti.

A sad želim zabilježiti čak dva Silvanca koja bi uvijek rado pio, a bogami i kupio 🙂

Prvi je 2018 Ostertag L’Exutiore SVV3

Aromatski, miris bi mogao asocirati i na nešto drugo, kakav alzaški Riesling primjerice… ali na nepcu je savršeno jasno. Uz dosta širine i teksturalne prezentnosti, kao jedan aspekt karaktera koji mene osobno asocira na Alsace, tu je i neobjašnjiva pitkost i nemala doza mineralnosti od koje se after steže u slankastom grču koji ne zarezuje… ali se raspršuje nepcem i traje. Traje dovoljno da se “off the beathen path” senzacija ovog Silvanca produbi i fokusira poput istinski terroirskog vina.

Drugi Silvanac koji mi je otvorio oči je potpuno neočekivano otkriće. Otišli smo do Fritz-Schmitta po nešto Cremanta ne bi li osvježili kako sjećanje tako i sadašnju ljetnu situaciju, ali u dobroj volji otvoreni za nova iskustva, ponudili su nam Gentlemana.

2018 Fritz-Schmitt Gentleman

Usputna nabavka zaslužna je za jedno potpuno neočekivano vino. Materijal iz 70-80 godina starog vinograda Silvanca, kojeg im živine pojedu u tolikoj mjeri da su zaslužile svoju etiketu, na kojoj se nimalo suptilno kočoperi jelen s dvanaest parožaka. Tko nije čitao prijevod Felixa Saltena nek sad traži što su parošci 😛

Gentleman nije nalik ničemu nego Silvancu. Ali Silvancu takve kompaktnosti i balansa, uz perzistenciju, da mi je to do ovog vina bilo nezamislivo. Uz izrazitu suhoću u ustima i skoro taninsku prisutnost, kao da nimalo ne utječe na veličanstvenu pitkost.

Uz sve rečeno, naravno da Silvanac i dalje nije “moja sorta”, ali…

Ovo su duboko respektabilna vina s globalno konkrentnim omjerom kvalitete za cijenu.

Fritz-Schmittov Gentleman je savršeno terroirsko vino koje ravnopravno stoji uz ponajbolje Pinote i čak Rieslinge Alsacea. Naprosto jedno fantastično kompletno vino. K tome neočekivano slojevito. Koje se otvara nevjerojatno, uz progresiju dostojnu najvećih. Postaje kremozno i sve punije dok namjerno žmireći prolazim iz jednog segmenta u drugi ove jedinstvene vožnje bez kraja i početka 😉

A opet, meni osobno je čak i uzbudljivija “divljina” i sirovost Ostertagovog autorskog Silvanca koji je spontano fermentirao tijekom punih 18 mjeseci. Možda ne želim reći da mi je draži, ali tako delikatan nastup nečeg u suštini surovog me stvarno fascinira.

Impresioniran ljepotom, gracioznošću, nepretencioznošću i artikuliranošću.

Dogodilo se nešto što sam dugo čekao.

Poggio Ridente – suza za vezuvske brege

Čini se kao da svježina vina Lapillo del Vesuvio nije rezultat neke vinifikacijske tehnike, pa niti bilo kojeg pažljivo odabranog trenutka za berbu… kao da je posljedica karaktera koje vino sorti Falanghina i Coda di Volpe (lisičji rep u prijevodu) ostvaruju na Vezuvu.

Poggio Ridente naziv je male vinarije smještene podno legendarnog Vezuva, s vinogradima na obroncima samog vulkana.

Možda zbog lokalnog, ali izrazito autentičnog karaktera, ali upućeni čuvaju vina DOCG Lacryma Christi del Vesuvio kao tajnu za odabrane.

Ovu bijelu Lacrymu Christi u izvedbi Poggio Ridente mogu opisati kao slanu krušku. Zamišljeni plod othranjen na drugačijem tlu, obogaćenom surovom vulkanskom mineralnosti. Potpuno nekomercijalno i potpuno savršeno u tome što jest.

Osobno bi zaštitio ovakva vina kao materijalnu baštinu. Jer, ako ovo nije kultura, što jest?

Ujedno je i živući primjer bioraznolikosti, koje su svima puna usta, bez konkretizacije.

Ukoliko je Lapillo del Vesuvio presuptilan, zato je tu Catalanesca del Monte Somma. (Catra)

Zbog svoje tvrdokornosti, sorta je osuđena za stolno grožđe, ali ovo je vino plod predfilokserične loze prastarog vinograda koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine, u sklopu Nacionalnog parka Vezuv.

Smatra se da su prve loze posađene 1450.godine dolaskom Alfonsa di Aragona. To bi objasnilo naziv sorte 🙂

Dakle, mineral do srži, tekuća prožetost kamena i sumpora, joda i svega osim konvencionalnih deskriptora, osobito voćnih. Eventualno makija, kadulja ili svakako neki eterični moment, ali ovo je vino prvenstveno vinozno iskustvo. Sol na rani koja bolno stvarno peče.

Ispire sve beznačajno s nepca i pamćenja. Otvara novi svijet koji je nemoguće uspoređivati, besmisleno ocjenjivati i grijeh stavljati u obrasce prosječnosti…

Jer nisam se ni usudio nadati, da bi me nakon svih ovih godina neko vino skoro rasplakalo. To vino je Magma del Vesuvio.

Tekući papar. Začin doslovno isparava ostavljajući crnu sol nakon gutljaja. Tvrdi, sitni, kožnati tanin ne boji nepce. Zato ga mijenja zauvijek.

Sorte su Piedirosso i Aglianico tako da je Magma del Vesuvio zapravo DOCG Lacryma Christi Rosso vinarije Poggio Ridente.

A možda baš zato jer sam puno toga probao se i može dogoditi da te neko vino rasplače. Vino s dušom, koje pripada nekom drugom vremenu.

Asocijacija na magmu u nazivi vina poprima smisao tek s vremenom u boci. Nakon 2017 probao sam 2013. Čudio se i uživao u eksplozivnoj energji koja se valja čašom. Krv zemlje. Nije da nemam riječi, ali svaka mi se čini površnom i nedostatnom.

Principovac, Graševina, 2019.

Cijena: 19.99 Eur na wineandmore.com

Nije bilo potrebno izvoditi kerefeke. Niti “sur-lie” niti ne znam koliko ležanja u “barrique-u” niti bilo koji uobičajeni ili neuobičajeni postupci kojima se opravdava cijena, bez istinske ljepote.

Govorim to otkako sam prvi put probao Principovac, prije previše godina. Traminac je opravdano perjanica podruma, ali istinsko čudo se događa s Graševinom na Principovcu. Usudit ću se to nazvati paradoksom Principovca… da poluslatko vino !? funkcionira kao suho.

Možda taj paradoks nikad nije bio toliko očit kao s ovom berbom. Graševina koja dobro čuva svježinu, na položaju gdje joj je omogućeno ravnomjerno, ali i maksimalno dozrijevanje.

Naribana zelena jabuka, cvijeće na nosu i plemeniti nagovještaj botritisa.

Izrazita pitkost, u kombinaciji s nevjerojatno dugim trajanjem okusa… odlika najboljih.

Budinščak, Dominium, 2018.

Cijena: cca 50 kn

Vjerujem kako se ne samo divna, već posebna i potencijalno značajna vina, mogu naći na najneočekivanijim mjestima. Osobno mi je draže pronaći neko u tržišnom smislu skroz nepoznato vino nego potvrditi opjevane favorite na prestižnom događanju poput nedavno održanom OperaWine primjerice.

Iza grafički amaterski izvedene etikete Dominium živi tzv. “Heritage Field Blend” podruma Budinščak. Ottonel, Graševina, Šipelj, Kraljevina… donose ribanu zelenu jabuku, metvicu i razne senzacije, ali najviše određenu kvalitetu koju je najpravednije nazvati – vinoznost.

Upravo zbog tog određenog tipa vinozne kvalitete prepoznao sam stari klon Graševine na kakav se sve teže moće naići (nekad u starijim Belovićevim Graševinama, ponešto u Sloveniji kao Laški Rizling podruma Ducal…).

Sadnice danas rasprostanjenih vinograda Graševine, ovisno o gospodarskim svojstvima i prirodnoj otpornosti na bolesti i sl., sigurno su birane i prema potencijalu da osiguraju preduvjete za naglašena voćno-floralna i sl. senzorna obilježja. Ova se Graševina ne trudi svidjeti, već osigurava nešto drugo…

Diskretna muškatnost Ottonela, premda daje određenu mekoću i razgaljenost na nepcu, također jedva da sliči na nabrijanu grožđanost danas raširenih muškatnih vina.

Vino je potpuno suho, odgojeno u zdravoj stogodišnjoj bačvi, što je očito ne samo turistička posebnost podruma Budinščak, već možda i prednost u formiranju ovakvog vina.

Jer Dominium je vino kakvo osjećam da se pilo prije stotinu godina na Plešivičkim brežuljcima. U dobrim podrumima i iz dobrih godina. Kao takvo, meni je nepretenciozno autentično osvježenje.

Kakvo opravdava naziv Heritage Field Blend.

Miloš, Stagnum Rose 2020 & Stalagmit 2019

Cijena: 13.99 Eur Stagnum Rose i 38.99 Eur Stalagmit (wineandmore.com)

Ružičasto i narančasto.

Fenomenalan primjer u kojem je razlika između vrsta vina tako eluzivna.

Stagnum Rose je i u berbi 2020 prava čajanka. Taničan rose koji evoluira u čaši. Crveno srce u bijeloj iluziji. Ples nara i crvene naranče, ali osobito ljekovitog bilja. Stilska figura u kojoj se pojavnost Plavca manifestira prividno ružičasta.

Stalagmit, također 13,5% alc. Također s istog položaja. Ali, ako je Rose čajanka, Stalagmit je juha od kamena. Miso juha od algi, dodatno nutritivna…

Čistoća aromatske ekspresije protivi se narativu koji, često opravdano, osporava jasnoću tzv. jantarnih/orange vina. Odlučio sam vjerovati da je to zato jer Stalagmit 2019 ne pokušava biti tržišna niša, već tradicionalna interpretacija bijele Dalmacije, uz vlastiti pečat mikrolokaliteta, ali i kulture koju nasljeđuje.

Karakter sorte uglazbljen u nekom davnom napjevu, uz nevidljivi otisak prsta vinara… Neuvjeren, pratio sam oscilacije prethodnih Stalagmita i napokon se mogu opustiti i reći, hvala vam Miloši.

Vinum, Mustra, 2020.

Cijena: cca 7-8 Eur

Srbi su inače fenomeni po pitanju smišljanja fantazijskih imena za vina. Ni Mustra nije iznimka jer je nastala spajanjem naziva Muškat žuti i Traminac mirisavi. Znači, dobro je da nije ispao Žutmir.

Gorkasta opojnost mirisavog Traminca i tekuća dekstroza grožđanog Muškata ne sreće se često u ovakvom zagrljaju. Lijeno se valja čašom kao nedjeljno jutro bez obaveza. Ostavljajući jasan trag. Ostatak sladora koji iz Mustre stvara preobratitelja. Odnosno, odabir za one kojima je svako vino “kiselo”.

Naizgled banalno okorjelim vinopijama koji bi olako pomislili kako je dovoljna rashlađenost osnovni preduvjet uživanja u Mustri, ali bi se prevarili…

Jer tek u približavanju sobnoj temperaturi Mustra postaje cjelina. Prava mustra 😀 Taj tip svježine i dalje mi je pomalo neuvjerljiv, ali ni traga bljutavosti u koju bi se većina vina ovog tipa pretvorila.

Mustra je uspio eksperiment. Kao puž stvoren iz svjetla. Nije važno koliko je spor, kad toliko zrači svjetlom. Slana suza koja kotrljajući se licem postaje slatka na usnama.

Pasji Rep, Zelen, 2020.

Cijena: 10.99 Eur na wineandmore.com

Nasuprot nerijetkoj hrvatskoj praksi degradiranja sorte spektakularnog (barem prema poznatim ostvarenim analitičkim parametrima, ako po ničemu drugom) potencijala, uglavnom u obliku stilskog podilaženja diktatima tržišta, ovo je vino primjer kako se izvlači maksimum iz posebne i simpatične, ali izvjesno ne sorte za velika vina.

Zelen je svojevrstan endem Vipavske doline. Nije rasprostranjena nigdje osim u Vipavi, a u Vipavi je godinama jedno od najboljih vina ove sorte pravljeno upravo u režiji vinarije Pasji Rep. Još dok je tata Franc dobivao priznanja za svoj Zelen, uvijek se mogao osjetiti proklasan materijal, grožđe uzgojeno na povijesnim položajima Pasjeg Repa. (Usput, kao što je to čest slučaj u Hrvatskoj, danas je pod vinogradima svega 5% nekadašnjih ukupno 200 ha ovog vinogradarskog lokaliteta.)

Kako je Samo Premrn postupno preuzimao brigu oko podruma, Pasji Rep vina počela su pokazivati i jednu dodatnu razinu elegancije i finese o čemu sam svojedobno i pisao. Vrijeme je pokazalo kako to nije slučajno te je iz berbe u berbu, Pasji Rep postao meni jedna od tri najbolje slovenske vinarije danas. Konkurencija nije ni malobrojna ni slaba, ali nešto se ipak posebno ostvaruje u vinogradima i podrumu Pasji Rep, o čemu dodatno svjedoči sljedeća anegdota.

Pasji Rep Zelen zapravo je spoj 3 vinifikacije s 3 do 5 dana maceracije dok se grožđe s najviših položaja vinificira u drvenoj bačvi. Nakon separatnih vinifikacija slijedi 8 mjeseci battonagea i vino je tehnički spremno premda mu godi vrijeme u boci. Obzirom da Pasji Rep radi spontane vinifikacije jer lozu uzgaja organski, bez upotrebe pesticida, zanimljiv je publici koja traži “prirodna vina”. Međutim, ovakva ekspresija Zelena nije opterećena kojekakvim “stilskim odlukama koja krase brojna prirodna vina”, odnosno, ne uklapa se u sektašku isključivost poimanja vina, zbog čega je Samo morao objašnjavati zašto je njegovo vino bistro i čisto 😀

Međutim, cijeli ovaj kontekst nije razlog zašto sam se odlučio “kladiti” na Pasji Rep i uvesti (zasad) Zelen, Jebatschin Red i Merlot Breg. U svakom slučaju, ne zato što su vina “prirodna”, već zato što su izvrsna i osobita.

Neprekinuto zujanje struji nepcem i dugo nakon što gutljaj završi u želucu, zvuk se udaljuje… Tvrle bi rekao tiha, suzdržana, ali jasna rezonantnost 🙏 Meni dovoljno stvarna da srca zatitra.

Peludno i vegetalno, kameno tonično istovremeno, osobito ukoliko se formira u primjerenoj čaši ne suviše pothlađeno. Stvarno, nešto je doista zeleno u toj zlatnoj zrelosti i premda zavidne kompleksnosti, Zelen me osvaja soficticiranom ekspresijom i balansom vina koje ne treba puno ekstrakta da ostavi dojam.

Sretnu i zelenu dvijeidvadesetdrugu 🥂

Križ, Plavac mali, 2019.

Cijena: 21.99 Eur na wineandmore.com

Prošlo je mjesec dana. Moje su objave sve rjeđe. Ne zato jer nemam što za reći.

Možda zato jer me ovaj format ograničava za sve što želim podijeliti.

S vremena na vrijeme ipak želim zabilježiti neko vino koje držim značajnim. Kraj toliko sličnih vina, beznačajnih, beskrvnih, nezanimljivih, dizajniranih da se svide ciljnoj publici, postoje vina koja nisu samo proizvod. Koja pripadaju drugačijoj kulturi. Zato je važno da postoji ovakvo vino.

Križ je već prepoznat kao autentičan doživljaj Plavca u jedinstvenoj interpretaciji.

Kao i svi do sada, Križ Plavac iz 2019. treba koju godinu da se posloži u boci. Ima jednu blago sirupastu notu koja uz oštrinu 16% ruši balans na prvu. Ali, itekako ima smisla kad ubrzo u čaši sve sjeda na svoje mjesto.

Taninska struktura osobito je sugestivna. Taloži se suhi, ali baš kožnati tanin. Kao kad bi se prejeo grožđa Plavca u dovoljnoj količini da te opije i stisne usnu šupljinu.

Ali, postoji i jedna finesa i mekoća, koja je na nevjerojatan način u suglasju s rustikalnim karakterom, odnosno jednom rudimentarnom crtom Plavca kojom samo potvrđuje svoju autentičnost.

Ne bi se usudio iznositi usporedbe s konkretnim vinima koja su se slično ponašala. Dovoljna je ova bilješka o istinski značajnom Plavcu.