Odmah ću reći kako ambicija ovog osvrta nije još jedan afirmacijski članak o hrvatskom pravu na korištenje naziva prošek. Ne zato jer ne smatram da je to važna tema već zato jer prije svega ovdje želim istaknuti izvrsnost slatkog vina autohtone sorte.
Na moju žalost, izvrsnost i razlog postojanja nisu u korelaciji. Autohtonost, međutim jest u izravnoj pozitivnoj korelaciji s razlogom za postojanje bilo kojeg vina.
Kao niti brojni drugi, Deorum Marka Sladića ne nosi ime prošek. Radi se o slatkom vinu s 150 g sladora, pravljenom iz prosušenog grožđa Maraštine (tradicionalno najznačajnije bijele sorte Dalmacije), fermentacijom na prirodnim kvascima uz 5-6 dana maceracije u otvorenim spremnicima.
Ovaj bijeli prošek sposoban je razoružati sve one koji, poput mene uostalom, ne piju slatko vino.
E pa baš je ovo vino bilo jedno od najugodnijih iznenađenja Vinart Grand Tasting radionice koju sam održao s ambicijom da ukažem na bioraznolikost i izvrsnost hrvatskih vina.
U line-upu koji je ravnopravno obuhvatio 4 hrvatske regije, s naglaskom na autohtonost i autentičnost, počeo sam s pjenušcem, a završio s bijelim prošekom.
Mogao sam karte posložiti i drugačije, ali je ispalo kako sam i priželjkivao. Ugodnim iznenađenjem sudionika.
Normalno da ljudi ne očekuju da ih baklava osvježi nakon jela. Ali oni koji znaju bolje, svjesni su da je to itekako moguće.
Upravo taj svježi moment čini razliku između ljepljivosti ili melasastosti i uravnoteženog gutljaja koji donosi gorčinu bademasto-orašastih kvaliteta Maraštine, ali uz jasnu notu narančine kore.
Ali, nije dovoljno samo imati 6-7 g kiselina da se ostvari ovakva cjelina. Ovo nije sirup, bez obzira što je tekstura itekako zasićena.
Više nego koncentracijom, Deorum osvaja intenzitetom. Intenzitetom, uz neočekivanu pitkost. I, kao da ovo već nije dovoljno ostvarenje, specifična mineralnost nakon gutljaja ukazuje na slojevitost i kompleksnost.
Nije Deorum jedini bijeli prošek Dalmacije koji zaslužuje veću slavu nego ju ostvaruje.
A zapravo, nije ni dalmatinski jedini prošek 🙂
Otok Krk također baštini tradiciju pravljenja prošeka. Jest da je možda zadnji prošek iz Žlahtine pio još Fran Krsto Frankopan, ali tim je značajnije ovo ostvarenje kuće Katunar iz Vrbnika.
Redovito jedna od najužitnijih Žlahtina, idealno ostvarena također i u frizzante varijanti pod Biser etiketom, u rukama Ivana i Egle Katunar Žlahtina očarava i kao slatko vino.
Sv.Ivan vizualno je tamniji i nešto alkoholniji od Deoruma, ali vjerojatno i nešto slađi. Bogatstvo aroma oduševljava: kandirano voće, grožđice, agrumi, arancin, marcipan…
Prosušena voćna zrelost prati harmoniju i na nepcu te otvara nove senzacije (datulje).
Također, ostvaruje intenzitet bez težine, bez imalo bljutavosti, ali zato s nevidljivom svježinom koja nosi gutljaj u dugotrajan završetak.
Ovo su korisna vina. Na način da ću uz Issu Tonija Bunčića morati u svojem frižideru držati i po jedan Deorum i Sv.Ivan. (A jakih kandidata ima još) Pa makar ih samo ja zvao prošek.
Dnevnik vinopije 
Navratite probati izvrsne proseke iz 1985
, 1988., 1990 kada budete na Peljescu, u Potomju ili Orebicu. Mario Mestrovic je ostao bez daha….
Šta su bili reduktivni? :-))))) Šalu na stranu, jako rado ću navratiti prvom prilikom 😉