Uvijek sam volio Darnekušu. Bila je to ljubav na prvi gutljaj koja je postajala sve jača sa svakim sljedećim. Uvijek tražeći onaj prvi život koji se osjetio, tu mediteransku svježinu koju je danas sve teže sačuvati… zamišljam vreli dan prepun sunca, ali zrak koji je čista svježina. Za bistru glavu i noge lake.
U želji da tu životnost dodatno naglasi, podrum Plančić odlučio je uzgojiti i vinificirati Darnekušu kako se to radilo od davnina, bez danas dostupnih sredstava enološke kontrole pa čak i bez dodavanja sumpora.
Ne znam radi li se o podilaženju rastućem naturalnom tržištu, ali ne bi se iznenadio obzirom na cijene koje se tu ostvaruju. Slutim da ovo vino ipak neće biti prihvaćeno od sektaške sljedbe jer prirodno je samo ono što oni kažu da je prirodno, a Plančić je pravio Darnekušu desetljećima prije nego li je naturalna dogma pustila korijenje u ovim krajevima.
Kada je i kako Darnekuša pustila korijenje nepoznato je bilo još Stjepanu Buliću, a ništa manje dandanas. Ova je sorta na popisu ugroženih sorata i postoji isključivo na otoku Hvaru i navodno na Visu. Znam i da se uzgajala na tada službeno najvišem vinogradu u Hrvatskoj, ali nikad nije prerasla lokalne okvire. Zapravo, ne mogu se sjetiti niti jedne monosortne Darnekuše osim Plančićeve i Dubokovićeve (Laganini). Pretpostavljam da je lakše kupiti Vrance za korekciju Plavaca nego uzgajati sortu osjetljivu na plamenjaču i pepelnicu.
Kako se uglavnom sadila uz Plavac, a ponekad zajedno i brala, Darnekušu upućeniji u slavnu povijest vinogradarstva smatraju odgovornom za balans hvarskih Plavaca, osobito s južnih ekspozicija opaljenih suncem.
U svakom slučaju, o vinima bez dodanog sumpora imam slično mišljenje kao o bezglutenskom kruhu. Nešto što osviješteni hipsteraj konzumira u preventivne svrhe pa sjedne na pizzu i pivo.
Međutim, ovo vino mi se jako sviđa. Toliko da me natjeralo da napišem nešto nakon dugo vremena. Na stranu osobna sklonost crnim vinima koja stavljaju intenzitet ispred tjelesnosti, jer ionako samo osobno iskustvo daje smisao vinu.
Svidjela mi se puna slatka zrelost koja podsjeća na prosušenost nalik tradicionalnom Amarone-u. S tim da taj aspekt ne djeluje kao stvar stilistike već kao determinanta identiteta. Skoro da odudara od karaktera jedne ipak svježije i prozirnije sorte, ali je u skladu s mikroklimatskim uvjetima i kamenom u kojem živi.
Darnekuši nikad nije bila potrebna ekstraktnost da se istakne. Samo malo koncentracije, ali kušača. U tom smislu, ne mogu ignorirati inicijalnu volatilnost. Ali, ona se smiruje vremenom, dok vino ne prodiše u čaši ili ranije otvorenoj boci i otvori mi omiljenu notu – balzamičnosti.
Upozorenje. Očekivano će, u skladu s ideološkim tendencijama, svaka boca biti drugačija. Upozoravam jer to je cijena koju plaćamo ako želimo iskustvo vina nastalog “postupkom kao u antičko doba”. Možda se netko sjeća kako se tada zvao lokalitet Starijon Dolac?
Prema Zelenoj knjigi vinove loze Darnekuša nema matični nasad. Prevedeno, ne postoji mogućnost kupnje sadnog materijala. Svaki vinar koji se bori sačuvati jedinstveno nasljeđe zaslužuje poštovanje.
Ili, kako bi rekao šjor Spajdermen stari:
Ab assuetis non fit passio.
Parum sulphuris non nocet.
Dnevnik vinopije 