Čak i iskusni vinopije često imaju predrasude prema ružičastim vinima.
Pouzdano znam da postoje dvije skupine konzumenata rose vina.
Populacija koja želi slatki rose, uglavnom niti ne konzumira ništa drugo jer ih vino niti ne zanima. Prihvatljiv je isključivo voćni sokić koji k tome lijepo izgleda u čaši, a sve drugo su “kiseliši”. Primjer je Josić Rose, vino koje niti njegov autor ne konzumira, ali koje je tako dobro skrojeno da ga godinama nitko ne uspijeva ugroziti u kategoriji rose vina s ostatkom sladora. A mnogi su pokušali.
Zatim su tu štovatelji Whispering Angela. To je vino postalo globalni brend i mnogima predstavlja valjda platonsku ideju tzv. provansalskog rose vina. Pitam se koliko bi tih “kužera” na slijepo razabralo Whispering Angela od rosea vinarije Katich iz Imotskog. Ovo nisam random izabrao, jer je Viktor Zdilar u berbi 2024 uspio iskopirati Whispering Angela uvjeren sam dovoljno dobro da bi ga mogao smatrati krivotvoriteljem 😀
Međutim, ono što ja valoriziram poželjnim u vinu je upravo odlika da ga se ne može kopirati. Neka od meni najdražih vina, slučajno su, eto, rose vina. Neka od njih ne samo da se ne mogu kopirati uz svu state-of-art enologiju svijeta, nego ih i njihov autor ne može ponoviti. Zato se recimo osjećam blagoslovljenim što sam u mitskom Liatiku vinarije Oikonomoy s Krete, uživao u tri različita navrata.
Neki će reći da nitko ni ne želi kopirati takva vina i bit će u pravu s komercijalnog stajališta. Whispering Angel je, zahvaljujući pedantnom radu te kvalitetnom marketingu nakon dovoljno vremena, ostavio trag i bit će zabilježen kao hit vino. Dok ga ne zamijeni neko drugo vino, usrdno se nadam baš Katich Rose 🙂
Ali, trag koji je ostavio Liatiko je kulturološki fenomen. Nitko nikad ranije niti kasnije nije napravio takvo vino, koje je tehnički ružičasto suho vino. Nitko niti neće moći jer se ovdje ne radi o balansiranju analitičkih parametara već stilskoj ekspresiji karaktera sorte i identiteta podneblja. Istovremeno izrazito terroirsko i izrazito autorsko vino. Jedno od onih koje preispituje sve što mislimo da znamo.
Takvom vinu se mogu oprostiti i sitna tehnička zastranjenja. Tko me poznaje zna da ću nanjušiti hlapivost u vinu na kilometar, ali isto tako zna da neću eliminirati vino zbog baš svake banalne volatilnosti koju registriram. Ali to je druga tema. Recimo samo da se sjećam prvog Pink Daya na kojem je izlagao Roxanich. Iza leđa je jedan tada stijemeći mladi, a danas već afirmirani vinar komentirao, “tri vina četiri mane”.
Ta tri vina su bili vintage rosei vinarije Roxanich, meni daleko najuzbudljivija i u osobnim preferencijama najbolja vina sajma. Puna energije, životno dinamična, nova cjelina koju lako možeš propustiti ukoliko se koncentriraš na drveće pa ne vidiš šumu.
Kad već nabrajam favorite i formativna vina iz osobnog iskustva moram navesti i Canauiolo vinarije Montenidoli i jedan domaći, a zapravo svjetski rose – Stagnum Rose.
Taj roze je također započeo s kontroverzom jer inicijalna berba 2010 čini mi se, tada nije dobila dozvolu za puštanje u prodaju. Koliko god volim dobar rose iz baze Babića, Lasine ili Plavine, a ti rosei itekako imaju smisla; da se moram odlučiti za samo jedan hrvatski rose koji bi predstavljao Hrvatsku na nekoj zamišljenoj Rose Olimpijadi… Stagnum Rose jedini može konkurirati najboljim uopće.
Najbolji uopće su među ovih pet koje sam odlučio otvoriti istovremeno. Bio sam svjestan da svako od ovih vina ima toliko snažan identitet da te uvuče i zadrži u svojoj frekvenciji inzistirajući da ostaneš u njoj.
Odlučio sam biti glup i sam sebi još jednom potvrditi koliko je svijet čudesan i koliko je raznolikosti u bezbrojim nijansama “ružičaste”.
2024 Poggio delle Grazie Chiaretto di Bardolino
Ono što tražim u svakom vinu je njegova differentia specifica, razlog postojanja.
Za ovaj Chiaretto to je u dvije riječi – delikatna čvrstoća. Malo koje vino ovako nježne stilistike, ima takvu progresiju i perzistenciju.
K tome kompleksnost, već u mirisu se mijenja, a u startu seriozno, samo na ljepuškast način. Šipak i šumske bobice, trave, drenjin, sve jako decentno, ali ništa površno. Ozbiljno, a lepršavo. Pijana breskva 🙂
Ne samo da je u balansu, već je bešavno. Gradivne komponente strukture stopljene u novu cjelinu koja ostvaruje i slanost i slasnost.
Na nepcu i glatko i dinamično. Ipak, nakon ostalih vina u usporedbi, percepcija se korigira. Energična svježina postaje podatna mekoća, a sve arome su kao baby puder.
2021 Cantalupo Il Mimo (Limited Edition)
Jedno od najboljih i najposebnih uopće ikad 😀 Nije razočaralo niti ovaj put.
Dum! Ovo je odmah rudnik na nosu! Kamena sol i začinsko bilje.
Slanost na nepcu nedvosmislena, duboka i fundamentalna. Prvo mineralost, zatim ružine latice, korica crvene naranče, maline i nar…
Sve se vrti oko te supstance u srcu. Zrači omniprezentno i uvlači sve dublje, sloj po sloj.
Prethodni predivni Chiaretto se u usporedbi sad čini kao mirišljavi sokić ili ledeni čaj.
Ali, unatoč tome što je ovo izrazito intelektualno vino, nema smetnji neobuzdanom guštanju. Jer ekvilibrij je takav da sol djeluje “slatko”.
Sve su to asocijacije koje egzistiraju u prostoru koje naizgled nema uporište u konkretnoj težini vina u čaši. Sve djeluje “u zraku”, ali je stvarnije od stvarnosti. Drugačiji tip intenziteta.
Najvažnije, točno mogu zamisliti bobicu grožđa iz koje je ovo nastalo. U ovom Limited Edition punjenju je Nebbiolo nešto dulje odležao na kvascima, a vino i bojom više djeluje kao “bijela” ekspresija Nebbiola, dakle više “orange” nego rose.
2024 Bonavita Terre Siciliane Rosato
Dakle, jest Sicilia, nije Etna. Sorte jesu Nerello Mascalese i nešto Capuccia, ali sigurno važna komponenta ovdje je Nocera. (Hint za ljubitelje Etne, Faro nudi usporediv thrill za još uvijek dosta nižu cijenu)
Boja soka od lubenice, a miris kao kad zapečem kapešante na jakom žaru uz dosta distinktivnu nijansu mirisa mošta od izabele 😀
Također, miris je znatno prodorniji. U ustima je sočno i prožeto zrelim crvenim asocijacijama, a istovremeno stvara stisak na nepcu.
Svaka bobica se osjeti, a kao i kod prethodnih vina, sve su komponente (kiseline, tanini, alkoholi) neprimjetno uklopljene u novu cjelinu.
Fenolnije, kožnatije, mračnije, uzbudljivije, nešto sumanuto surovo, čak truležasto.
2022 I Custodi Alnus Etna Rosato
Eto i Etne i čuvene ostavštine Salva Fotija. 80% Nerello Mascalese 20% Nerello Capuccio.
Miriši već kao crno vino svjetlijeg profila.
OK, dosta svjetlijeg 🙂 Tu su začini i nešto umamijevski mesnato, ali i list rajčice, odnosno eteričnost.
Sušene brusnice na nepcu, biljni i voćni čajevi, klementina… aromatska prosušenost, ali bez trunke prezrelosti.
Strukturna sočnost i metalna mineralnost u afteru. Precizno, vertikalno, a široko u isto vrijeme.
U ovom suludom društvu do kosti suhih rose-a djeluje zrelije i “slađe”, ali ako je ikad fraza “vina s karakterom” imalo smisla, to je sada…
2012 Tondonia Rosado Gran Reserva
Ovo je meditacija. Uron u trenutak. U kojem odzvanjaju zvona dok gledam grm ružmarina u haciendi. Trenutak koji nikad nije bio moja osobna realnost, ali koji sam proživio zahvaljujući ovakvim vinima i njihovoj sposobnosti da te transportiraju u drugu realnost.
Sve senzacije su se istopile u novi oblik. U nešto drevno.
U naravi oksidativno, međutim prepuno života i supstance. Električno! Oksidativna patina djeluje kao plijesan na plemenitom siru i potencira upravo ono zbog čega je posebno.
Ovo je jedini Rosado koji je Gran Reserva, proveo je 4 godine u barrique bačvama, punjen u 2018. Sorte su Garnacha 60%, Tempranillo 30% i tradicionalno malo bijele Viure 10%
Hibiskus, nar, sušena višnja, crvena naranča samo su voćne asocijacije. Ono najvažnije je ono što se ne vidi. Tondonia Gran Reserva je definicija paradoksalnog vina.
Informacija koju sadrži je primjer identiteta. Stil, karakter, sve je neodovjivo od terroirskog potpisa kojeg svaka Tondonia sadrži. To je ovdje više i od razloga postojanja.
To je valorizacija postojanja svih ostalih vina. Kad nešto uopće ne pripada realnosti prostorvremena u kojem se nalazi.
Pokušavam se sabrati i racionalizirati. Jasno je da su Tondonia Gran Reserva i Il Mimo razina izbezuma. To su vina koja mijenjaju kušača i potpuno su u kategoriji za sebe.
Na svoj način, nisu puno manje osebujna ni ostala vina i tu moram izdvojiti Bonavitu! Moj tip vina. Plemenito u svojoj surovosti.
Chiaretto i Alnus su najbolji rosei koje sam pio, ali u kontekstu “normalnih vina” 😀
Još jedna nota za kraj. Il Mimo sam platio 14,50 Eur. Bonavitu 21 Eur, a Alnus 22,50 Eur. U Poggio delle Grazie su za Chiaretto tražili 8 ili 9 Eur ne sjećam se, ali svakako ispod 10, a niti Tondonia nije nepristupačno skupa ni približno koliko je teško nabavljiva.
Uvodno spomenuti Whispering Angel (preko 25 Eur), premda lijepo napravljeno vino, ne stane u istu rečenicu…
Dnevnik vinopije 