Bilo je to neko događanje u Zagrebu na kojem su me najavili kao “poznavatelja hrvatskih vina” ili tako nešto. Mislio sam si, čekaj malo, pa ne poznajem ja samo Hrvatska vina 😀 To što ne pišem o njima, samo je posljedica osobne odluke da ne pišem o vinima koja nisu nabavljiva ili barem nisu tada bila lako nabavljiva u Hrvatskoj. To ne znači da ne smatram iskustvo sa svjetskim vinima dragocjenim pa čak i neophodnim za uspostavljanje referentne točke i kada je valorizacija hrvatskih vina u pitanju.

Međutim, ne može bilo koje vino biti reper. Dobar primjer je regija Soave. Hrpa tih vina su tek solidno napravljena, ali beznačajna vina. Međutim, ako piješ Prà ili Pieropan, šansa da upoznaš platonsku ideju Soave-a, kritično se povećava.

Ne znači niti da je potrebno potrošiti bogatstvo da bi uživao u pravoj stvari. Autentično vinsko iskustvo neke vinske zemlje, s kulturom stola u kojoj i domaće stanovništvo konzumira vino, uglavnom neće biti nepristupačno skupo. (Uz iznimke regija koja su već desetljećima pod povećalom zaljubljenika i posljedično marketinški nabildane premda niti tad nije nemoguće pronaći iznimku).

Prošli četvrtak bio sam na tzv Sommelier’s Table u zagrebačkom Kiyomiju. Radi se o konceptu kojeg maksimalno podržavam – ne više od 12 ljudi za stolom, 5 slijedova sa 5 biranih vina!

Da bi bilo dodatno zahtjevno, pairing je tematski uvjetovan. Tako je prva tema uključila vina Italije sjeverno od Rima, sljedeća će biti Italija južno od Rima, zatim Burgundija pa Alsace itd. i tako svaki četvrtak do kraja godine.

Nije to ništa osobito inovativno, ali ono što čini razliku je odabir vina. Ali i pairing.

Nakon aperitivnog Prosecca uz sushi, rastočen je zaista referentan Verdicchio – 2016 Riserva Ville Bucci

Ne-voćna aromatika Verdicchia definira što je mineralnost u vinu. Toliko više mineralnih senzacija (i kamen i bočatost i specifičan salinitet…) od voćnih (dunja) uz dodir gorčine koja osvježava, osobito uz utjecaj shimeji gljiva u scallop carpacciu. Strah da će struktura Buccijeve Riserve iz 2016 biti overpowering pokazala se neutemeljenom. Sluzasta tekstura carpaccia neočekivano komplementira teksturi zrelog Verdicchija.

Next, Miani! Vinarija kultnog statusa zahvaljujući beskompromisnomautoru Enzu Pontoniju i mistici koja se oko njega kreirala. Percepciju u dobroj mjeri može zahvaliti (ne)raspoloživosti vina, premda danas i neki web shopovi dilaju Mianija. Također, uvjeren sam da statusu doprinose i oduvijek egzuberantne cijene. Međutim, ne mogu reći da je riječ samo o pumpanju doživljene vrijednosti, jer je i ona realna vrijednost u boci, fascinantna.

To potvrđuje i pairing. Pretpostavka je uravnotežena začinjenost jela. Kod azijske kuhinje (pre)bogate začinima, mjera je sve. Kiyomi to radi odmjereno, sa smislom. Svega ima i sve se osjeti istovremeno, ali nema stršanja. Ostvaruje se smisao kroz intenziviranje namirnice, dakle čiketine u ovom primjeru.

Svejedno, teriyaki (!) zaista zahtijeva egzotičan vinski pairing, a Miani opravdava reputaciju, čak i s ovim još supermladim Chardonnayem iz 2023.

Slijedi Gattinara! U sjevernom Piemontu Nebbiolo je drugačiji, a jedna od najistaknutijih apelacija je Gattinara. Premda bi za puno manje novaca mogao i u vlastitom podrumu naći podjednako autentičnu Gattinaru ili koju Bocu, a volio bi i Ghemme i Lessonu i Bramaterru, da ne širim dalje; oduševila me prilika da kušam Nervi Vigna Molsino iz 2014.

Oduševilo je i vino.  Stops you dead in your tracks! To je vino. Preciznije – ovo je “moje” vino.

Pa kako je to Nebbiolo drugačiji? Naizgled jednostavno. Prije svega, elegancija i svježina nasuprot tjelesnosti bez pokrića. Finoća i konkretnost, uz masivnost bez težine.

Čak i najveći vinski zaljubljenici i profesionalci u Hrvatskoj nemaju iskustvo s Nebbiolom koji ne samo da nije tjelesan nego mu je taninska struktura “nevidljiva”, koji djeluje skrojen bešavno, a pulsira aromatikom nenaglašenog intenziteta, ali neusporedive kompleksnosti.

Sesame rice ball za pairing? Vrlo neortodoksno i hrabro 🙂 Rekao bi “love or hate”, jer harmonija nije očekivana, ali meni je na neobjašnjiv način funkcioniralo jako dobro. Možda najuzbudljivije od svega. Punjenje od govedine i gljiva je prirodan kombo, ali rižino tijesto? Valjda je vibrantni kick yuzu koshoa dovoljno delikatno “podigao” zalogaj s teksturom chilli mayoneze i sjemenki sezama.

Šećer na kraju zapravo je jedan od mojih suhih favorita. Ali, suhih Amarone-a. Le Ragose i dalje ustraju u svojoj stilistici ultratradicionalista. Drago mi je da sve više vinarija bježi od pretjeranih Amaronea potpuno van gurmanskog balansa, ali prije desetak Godina Le Ragose su bili raritetna ekstenzija kulturološki značajne tradicije. Jasno, za idealan balans uvijek bi prije potražio Le Sassine, kao idealnu prožetost Amarone prosušenosti u transparentnom, ali žilavom tkivu. Međutim, uz Korean beef, Le Ragose Amarone je totalni no-brainer. Ipak, nema ničeg ziheraškom u ovom spoju. Ali način na koji Le Ragose lebdi iznad zalogaja u perzistentnom gutljaju, uf.

Obzirom na opisano iskustvo i obzirom da vidim što će se sve rastakati idućih četvrtaka, želim reći kako su ovo izuzetno korisne večeri za otvaranje nekih novih vinskih svjetova i stvaranje korisnih repera.

Prilično svjetski, ne samo za jedan Zagreb 😀

Ne znam zapravo je li Trnjak opstao zahvaljujući Blatini koja se morala saditi uz oprašivača, ali je sigurno da nije uzgajan samo u zapadnoj Hercegovini. U Hercegovini su najbrojniji nasadi, to je sigurno. Uvijek se rado sjetim, kad je prilika da zafrkavam imotske vinare pogotovo, kako je Ivan Jerković tvrdio da Rudežuša nije isto što i Trnjak. Bulić u legendarnoj ampelografiji uopće ne spominje Rudežušu, osobito ne u kontekstu sorte Trnjak, a koju i samu jedva da navodi. Ali već tada se znalo da je osim u Imotskom i Hercegovačkom vinogorju, Trnjak prisutan u Vrgorcu i Metkoviću.

U Zelenoj knjizi vinove loze označena je kao gotovo ugrožena sorta, premda danas doživljava svojevrsnu renesansu jer već blizu dvadesetak vinarija pravi monosortni Trnjak ili Trnak. Rudežušu više nećemo vidjeti kao naziv 🙂 jer Jerkovići su se logično priklonili većini.

Trnjak je, kako bi rekao čika Tvrle “maljava sorta” :-D. Nije u tom smislu nikakav raritet u kontekstu autohtonih crnih sorti Dalmacije i zaleđa. U sličan bi registar mogao svrstati čak i cijenjeni Tribidrag/Crljenak i nemalo drugih sorti, ali stoji i ono što bilježi struka: “Trnjak daje puna, ekstraktna vina, rubinski crvene boje, koja zbog bogatstva polifenolnih spojeva traže dozrijevanje u drvenim bačvicama.”

Ali, ako itko ima ljubavi prema takvim kuštravim sortama, s puno više nervoze nego dubinske ravnoteže, s puno tkiva, a manje formata, onda sam to ja. Zato sam s veseljem krajem lipnja otišao na Trnjak Fest u Ljubuški.

Jer Trnjak posjeduje nešto što često manjka Dalmatinskim crnjacima – tzv. “srednje nepce”. U nekim konkretnim primjerima to između ostalog znači da će imati “punoću” i bez pretjeranog ekstrakta. U tom kontekstu me čudi da Dario Gašpar forsira koncentrirani, čak prezreli Trnjak. (Da pojasnim, radi se o vinogradaru i vinaru čiji podrum u ovom trenutku smatram jednim od najzanimljivijih u Dalmaciji). Ali, njegov rad ionako je najznačajniji s Plavkom, Zlataricom, a ono što je napravio sa Žilavkom i Vrancem preispituje udžbenike.

Prije nego krenem s ovim mojim presjekom Trnjaka, volio bi spomenuti još dvije vinarije značajne za afirmaciju sorte. To su Grabovac i Đuzel. Đuzel, čiji Chardonnay s trenutno najvišeg vinograda u Hrvatskoj osobito cijenim, uzgaja i odgaja punokrvni Trnjak. Toliko punokrvan da koncentraciji tog materijala trebaju godine da se pokaže u najboljem svjetlu. Na veselje operativnog proračuna vinarije, te godine neće dočekati neprodan, a bojim se, ni nepopijen. Grabovci, od čijih crnih “riservi” osobito cijenim recentnije edicije Vranca, sigurno su zaslužni da sam se uopće susreo s nazivom Trnjak, puno prije “renesanse”.

Renesansa je, prema mojem mišljenju, započela pogrešno. Zaslužan je bio Trnjak vinarije Nuić. Ne mogu se sad sjetiti godine, ali se sjećam vina. To je bila gusta, neprozirna, masna, drvena voćna bomba. Ne mogu se sjetiti ni alkohola, ali neovisno o deklariranim veličinama, djelovalo je kao barem 16%. Međutim, ta je etiketa postala toliko tražena, da je popularizirala sortu.

Sortu koja može ostvariti vino punog tijela, bez nabijanja šakom o stol. Argumentaciju tome u prilog ponudila je odlična radionica Danijela Čečavca ove godine u Ljubuškom. Međutim, ja sam za potrebe ovog dojma odlučio usporedno otvoriti nekoliko mojih favorita. Više u nastavku… :-)))))))

Jerković, Trnjak, 2022. (12,5%)

Ljubičasta boja Trnjka nije jarko purpurna kao recimo kod Terana, već zagasito ljubičasta. Ali, u ovom primjeru, transparentna… kakvo je i samo vino, definitivno jedan od najelegantnijih Trnjaka.

Nije naglašeno tjelesno vino, premda ima tijela više nego dovoljno. Zrela voćna aromatičnost ustraje u nešto zemljano mineralno. Slanost i sitni tanin isprepleteni, još traže svoje težište.

Zasigurno najsofisticiraniji Trnjak demonstrira upravo moju pretpostavku, ovakva struktura ima smisla. Kad već imaš punoću i famozno srednje nepce, ne treba ti previše, već tražiš sklad.

Slad je ostvarena uz jednu predivnu, diskretnu prosušenost. Ružine latice, kožnatog dodira.

Također, bilježim i fenomenalan razvoj u otvorenoj boci praćenoj tijekom nekoliko dana.

Bošnjak, Trnjak, 2022. (13%)

Materijal iz stogodišnjeg vinograda iznad Gruda (Lištičko vinogorje) i meni najveće otkriće Trnjak Festa 2025. Pravo vino supstance! Kuštrava materičnost nije još ni blizu poslagivanju u nešto profinjeno, ali ta supstanca… (mislim da je do 15% Plavca u vinu)

Uz nešto mračniju voćnu aromatičnost, krcato ne-voćnim asocijacijama. Kamen i kamena prašina umjesto tanina, uz salinitet; ne kao točku na “i”, nego kao uskličnik!

Britko, srčano i dinamično, ali nekako smirujuće, s uzemljenjem. Dubokim.

Govorko, Trnak, 2021. (13%) i 2022. (13,5%)

Na prvu, “slana srdela” na nosu. I nešto bočato. U ustima makija i kamena mineralnost, još svirepija od Bošnjaka. Vegetalnije.

Primjer balansa, dok se kod drugih može govoriti o mladosti, potencijalu i potrebnom vremenu u boci da se vino posloži, ovaj sklad razoružava.

Put kojim ide Govorko nije nimalo banalan. Voće ovdje procvjeta iz dubine, s vremenom, odmjereno i neodvojivo od taninske strukture koja je konkretna, ali nimalo ne strši.

U 2022. Voćnost je puno mirišljavija, isprva poput pudera. Miris koji naslućuje grožđanu slast na nepcu. Premda, znatno zadimljenije od 2021. I taj utjecaj školovanja u drvu ne djeluje kao da će se ikad poptuno integrirati jer su i tanini ovdje drvenasti. Ali, sami materijal na nepcu podjednako je impresivan… kamen, krš i aronija.

Prović, Agron, Trnjak, 2021. (13,5%)

Određena inicijalna “prljavost” koja djeluje tako prirodno za ovu sortu, međutim u režiji Provića nastupa disciplinirano, ali ne anestezirano; čisto, a ne sterilno; zrelo, ali nimalo prezrelo.

Moćno bez težine! Mekano, uz mineralnost koja je više “okusa krvi”, metalna… osjećam da traži još više vremena u boci i siguran sam da se isplati pričekati.

Također fenomenalan razvoj u otvorenoj boci…

Carsus, Trnjak, 2022. (14,5%)

Većina Trnjaka su koncentrirane voćne bombe. Takav je i Carsus. Uz ipak par razlika.

Voće je izrazito svijetlo, u crvenom spektru i nije prezrelo. To me asocira na genijalno pitak Krš Trnjak (mislim iz 2020) ostvaren u inoxu, to je bila čista infuzija.

Ovo vino ima sigurno visoke sve mjerljive parametre, ali nekako je ipak u balansu. Da li će današnja voćna bomba sutra postati herbalna emulzija. Ne znam.

Ali očekujem da će ovaj ambiciozan elevage unatoč trenutačno još napadnom cimetu i klinčićima, ostvariti integraciju školovanja u drvu i karaktera sorte.

Strpljen, spašen.

Ili, stršljen, sprtljan… ili,

sprešan, srljav…

svršen, švrljav?