Ne znam zapravo je li Trnjak opstao zahvaljujući Blatini koja se morala saditi uz oprašivača, ali je sigurno da nije uzgajan samo u zapadnoj Hercegovini. U Hercegovini su najbrojniji nasadi, to je sigurno. Uvijek se rado sjetim, kad je prilika da zafrkavam imotske vinare pogotovo, kako je Ivan Jerković tvrdio da Rudežuša nije isto što i Trnjak. Bulić u legendarnoj ampelografiji uopće ne spominje Rudežušu, osobito ne u kontekstu sorte Trnjak, a koju i samu jedva da navodi. Ali već tada se znalo da je osim u Imotskom i Hercegovačkom vinogorju, Trnjak prisutan u Vrgorcu i Metkoviću.
U Zelenoj knjizi vinove loze označena je kao gotovo ugrožena sorta, premda danas doživljava svojevrsnu renesansu jer već blizu dvadesetak vinarija pravi monosortni Trnjak ili Trnak. Rudežušu više nećemo vidjeti kao naziv 🙂 jer Jerkovići su se logično priklonili većini.
Trnjak je, kako bi rekao čika Tvrle “maljava sorta” :-D. Nije u tom smislu nikakav raritet u kontekstu autohtonih crnih sorti Dalmacije i zaleđa. U sličan bi registar mogao svrstati čak i cijenjeni Tribidrag/Crljenak i nemalo drugih sorti, ali stoji i ono što bilježi struka: “Trnjak daje puna, ekstraktna vina, rubinski crvene boje, koja zbog bogatstva polifenolnih spojeva traže dozrijevanje u drvenim bačvicama.”
Ali, ako itko ima ljubavi prema takvim kuštravim sortama, s puno više nervoze nego dubinske ravnoteže, s puno tkiva, a manje formata, onda sam to ja. Zato sam s veseljem krajem lipnja otišao na Trnjak Fest u Ljubuški.
Jer Trnjak posjeduje nešto što često manjka Dalmatinskim crnjacima – tzv. “srednje nepce”. U nekim konkretnim primjerima to između ostalog znači da će imati “punoću” i bez pretjeranog ekstrakta. U tom kontekstu me čudi da Dario Gašpar forsira koncentrirani, čak prezreli Trnjak. (Da pojasnim, radi se o vinogradaru i vinaru čiji podrum u ovom trenutku smatram jednim od najzanimljivijih u Dalmaciji). Ali, njegov rad ionako je najznačajniji s Plavkom, Zlataricom, a ono što je napravio sa Žilavkom i Vrancem preispituje udžbenike.
Prije nego krenem s ovim mojim presjekom Trnjaka, volio bi spomenuti još dvije vinarije značajne za afirmaciju sorte. To su Grabovac i Đuzel. Đuzel, čiji Chardonnay s trenutno najvišeg vinograda u Hrvatskoj osobito cijenim, uzgaja i odgaja punokrvni Trnjak. Toliko punokrvan da koncentraciji tog materijala trebaju godine da se pokaže u najboljem svjetlu. Na veselje operativnog proračuna vinarije, te godine neće dočekati neprodan, a bojim se, ni nepopijen. Grabovci, od čijih crnih “riservi” osobito cijenim recentnije edicije Vranca, sigurno su zaslužni da sam se uopće susreo s nazivom Trnjak, puno prije “renesanse”.
Renesansa je, prema mojem mišljenju, započela pogrešno. Zaslužan je bio Trnjak vinarije Nuić. Ne mogu se sad sjetiti godine, ali se sjećam vina. To je bila gusta, neprozirna, masna, drvena voćna bomba. Ne mogu se sjetiti ni alkohola, ali neovisno o deklariranim veličinama, djelovalo je kao barem 16%. Međutim, ta je etiketa postala toliko tražena, da je popularizirala sortu.
Sortu koja može ostvariti vino punog tijela, bez nabijanja šakom o stol. Argumentaciju tome u prilog ponudila je odlična radionica Danijela Čečavca ove godine u Ljubuškom. Međutim, ja sam za potrebe ovog dojma odlučio usporedno otvoriti nekoliko mojih favorita. Više u nastavku… :-)))))))
Jerković, Trnjak, 2022. (12,5%)
Ljubičasta boja Trnjka nije jarko purpurna kao recimo kod Terana, već zagasito ljubičasta. Ali, u ovom primjeru, transparentna… kakvo je i samo vino, definitivno jedan od najelegantnijih Trnjaka.
Nije naglašeno tjelesno vino, premda ima tijela više nego dovoljno. Zrela voćna aromatičnost ustraje u nešto zemljano mineralno. Slanost i sitni tanin isprepleteni, još traže svoje težište.
Zasigurno najsofisticiraniji Trnjak demonstrira upravo moju pretpostavku, ovakva struktura ima smisla. Kad već imaš punoću i famozno srednje nepce, ne treba ti previše, već tražiš sklad.
Slad je ostvarena uz jednu predivnu, diskretnu prosušenost. Ružine latice, kožnatog dodira.
Također, bilježim i fenomenalan razvoj u otvorenoj boci praćenoj tijekom nekoliko dana.
Bošnjak, Trnjak, 2022. (13%)
Materijal iz stogodišnjeg vinograda iznad Gruda (Lištičko vinogorje) i meni najveće otkriće Trnjak Festa 2025. Pravo vino supstance! Kuštrava materičnost nije još ni blizu poslagivanju u nešto profinjeno, ali ta supstanca… (mislim da je do 15% Plavca u vinu)
Uz nešto mračniju voćnu aromatičnost, krcato ne-voćnim asocijacijama. Kamen i kamena prašina umjesto tanina, uz salinitet; ne kao točku na “i”, nego kao uskličnik!
Britko, srčano i dinamično, ali nekako smirujuće, s uzemljenjem. Dubokim.
Govorko, Trnak, 2021. (13%) i 2022. (13,5%)
Na prvu, “slana srdela” na nosu. I nešto bočato. U ustima makija i kamena mineralnost, još svirepija od Bošnjaka. Vegetalnije.
Primjer balansa, dok se kod drugih može govoriti o mladosti, potencijalu i potrebnom vremenu u boci da se vino posloži, ovaj sklad razoružava.
Put kojim ide Govorko nije nimalo banalan. Voće ovdje procvjeta iz dubine, s vremenom, odmjereno i neodvojivo od taninske strukture koja je konkretna, ali nimalo ne strši.
U 2022. Voćnost je puno mirišljavija, isprva poput pudera. Miris koji naslućuje grožđanu slast na nepcu. Premda, znatno zadimljenije od 2021. I taj utjecaj školovanja u drvu ne djeluje kao da će se ikad poptuno integrirati jer su i tanini ovdje drvenasti. Ali, sami materijal na nepcu podjednako je impresivan… kamen, krš i aronija.
Prović, Agron, Trnjak, 2021. (13,5%)
Određena inicijalna “prljavost” koja djeluje tako prirodno za ovu sortu, međutim u režiji Provića nastupa disciplinirano, ali ne anestezirano; čisto, a ne sterilno; zrelo, ali nimalo prezrelo.
Moćno bez težine! Mekano, uz mineralnost koja je više “okusa krvi”, metalna… osjećam da traži još više vremena u boci i siguran sam da se isplati pričekati.
Također fenomenalan razvoj u otvorenoj boci…
Carsus, Trnjak, 2022. (14,5%)
Većina Trnjaka su koncentrirane voćne bombe. Takav je i Carsus. Uz ipak par razlika.
Voće je izrazito svijetlo, u crvenom spektru i nije prezrelo. To me asocira na genijalno pitak Krš Trnjak (mislim iz 2020) ostvaren u inoxu, to je bila čista infuzija.
Ovo vino ima sigurno visoke sve mjerljive parametre, ali nekako je ipak u balansu. Da li će današnja voćna bomba sutra postati herbalna emulzija. Ne znam.
Ali očekujem da će ovaj ambiciozan elevage unatoč trenutačno još napadnom cimetu i klinčićima, ostvariti integraciju školovanja u drvu i karaktera sorte.
Strpljen, spašen.
Ili, stršljen, sprtljan… ili,
sprešan, srljav…
svršen, švrljav?
Dnevnik vinopije 