Sasvim je moguće da stari Rimljani nisu dodavali meda ni začina u Falernum. Zato što takve intervencije nisu bile potrebne prvom “Grand Cru” vinu poznate povijesti.
Legendarni Falernum već je opjevan u djelima Horacija, Vergilija, Katula, Plinija, Ateneja i drugih… pa ću biti kratak 🙂
Michele Moio smatra se zaslužnim za modernu reinkarnaciju drevnog Falernuma. Modernu u povijesnom kontekstu jer je još 50-ih godina prošlog stoljeća krenuo s reinterpretacijom antičkog mita u svojem Mondragoneu, srcu apelacije Falerno del Massico. Dok današnje berbe ipak više ne utjelovljuju taj identitet, ako rastočim aktualni Moio uz kakav dobar ragu, ostvarit će se spoj iz snova, za nevelike novce k tome.
Dakle, 2005. je vino koje više ne postoji. Ne samo zbog toga što je sad već davna berba.
Moio je ujedno i jedan od najzaslužnijih za to da se u ovoj apelaciji Campanije uzgaja ozbiljan Primitivo.
Premda je Primitivo u Falerno došao nekih dvije tisuće godina nakon prvobitne slave, Michele Moio je smatrao da je baš Primitivo idealan kao interpretator Falernuma. U svakom smislu.
Uz sveprisutni Aglianico pa i Piedirosso, Primitivo je svojevrsni došljak u ionako sumanutu bioraznolikost Campanie, ali koji je pustio jako dubok korijen, najviše upravo u Falerno del Massico.
Dok nas u Hrvatskoj puca ničim zasluženi ponos na spomen Primitiva (da nije otkrivena genetska podudarnost sa Zinfandelom, Crljenak Kaštelanski, odnosno Tribidrag bi do danas izumro), Moio je tvrdoglavo (ali utemeljeno), uporno (ali argumentirano) i tada kontra struje, ustrajao u svojoj istini.
Moram priznati da je predivno doživjeti Primitivo kao istinski veliko vino.
U svojoj optimalnoj zrelosti, 20 godina nakon berbe, nastupila je potpuna integracija koja definira velika vina. Duboki sklad, konkretno težište i puno tkiva na nepcu. Svedeno na suštinu, zaista ukazuje karakter Primitiva, srčana voćnost i dovoljno svježine, uz punu zrelost, a neopterećenu tjelesnim.
Da moram opisati ovo vino u jednoj riječi ta riječ bila bi – plazma. Kad bi uz plazmatičnost imao još jednu riječ, bila bi – eteričnost.
Tamna prezentnost voća iz dubine, kupina tako neodoljiva u ovom vinskom aspektu, nikad tako idealna u stvarnosti.
Balzamičnost, koja intenzivira doživljaj umjesto koncentracije.
Kožnatost, kao da je tanin postao pasta od papra.
Bogatstvo ekstraktnosti i voćne zrelosti podržane unikatno krvavom mineralnosti – nijedno vino ne može biti bolje, može jedino biti drugačije.
Dnevnik vinopije 