Cijena: nepoznata

Stvarno me zanima je li netko probao ili je upoznat s ovim meni opskurnim vinima. Dobio sam ih na poklon, bijelo i crno vino iz Buzeta, označena kao stolna.

Hrvatska klasifikacija na stolna, kvalitetna i vrhunska meni ne znači puno. Mislim da na vinima Ivice Matoševića još uvijek stoji „stolno“ vino kao i na Antinorijevoj Santa Cristini i slično, što je smiješno svakome tko se donekle razumije u problematiku. Kod Matoševića valjda zato jer ne želi platiti propisane takse, a kod uvoznih vina zbog „pogrešnog prijevoda“ koliko znam. Indicazione geografica tipica ili vin de pays itd. najčešće nisu stolna vina, ali niti brojna s oznakom vrhunska nemaju objektivno pravo koristiti taj već uvelike prostituiran epitet.

No, vraćam se bijeloj Baredini i crnoj Brajdi. Naziv Brajda podsjeća na mojeg favorita i jednog od meni najdražih vina, a to je Ščurekova Stara Brajda. Ali, također i na Zagorsku Izabelu 🙂

Baredina djeluje zanimljivo u čaši, čak sirupasto. Interesantna boja koja je zapravo narančasta, ali ne kao boja jantara već pomalo slamnata više zamućena narančasta, premda je vino potpuno bistro da ne bi bilo zabune.

Iznenađenje je i nos! Herbalan i voćni nos – mandarina.

Ipak, u ustima nestaje i gubi se… postaje prozirno i pomalo razočarava nakon jako lijepog šnjofa. Gorčina u finišu vrlo je izražena i meni ne baš ugodna, a traje dugo. Premda malo neusklađeno i neobično, upravo mi je zato pružilo zanimljivo iskustvo. Ne samo zato što se poklonu ne gleda u zube, već mi je često interesantnije probati ovakvo poludomaće vino usprkos neizbježnim manjkavostima, negoli masovno proizvedeno industrijsko vino.

Pretpostavljam mješavina malvazije i još nečeg poput netipičnog Chardonnaya ili pinota.

Što se tiče Brajde, situacija je još zanimljivija i volio bi da mi netko potvrdi da li sam pogodio sortu. Moja pretpostavka je Borgonja uz još malo nečeg kao što je recimo Refošk, možda čak i Merlot.

Ali definitivno Gamay iz Istre, „barnyard beaujolais“ koji me podsjetio na jedno opskurno vino koje bi volio ponovo probati, a to je Kozlovićev Mladuh 😉 Vidio sam da ga je ponovo napravio, ali ako netko zna gdje ga mogu nabaviti …bio bi zahvalan na informaciji. Ipak, ova Brajda nema veze s Mladuhom, ali me podsjetila između ostalog i zato što dugo nisam solo strusio butelju 🙂 što mi se znalo dešavati s Mladuhom svojedobno.

Tanina uopće nema, ali tipične Istarske kiseline su tu. Rashlađeno uz roštilj, nepretenciozno i veselo easy drinking vino mislim da je najbolji opis ovog vina. Brajda je definitivno i „gamey“ vino. Također, ako netko ima bolji prijevod za „gamey“, volio bi čuti.

Uglavnom, ode butelja 🙂

Cijena: 64,98 kn (30.12.2009.)

Šantek, najljepše zahvaljujem na preporuci jer ma koliko cijenim Benvenutijevu Malvaziju, terane sam sklon odabirati iz strogo Zapadne Istre. Ovaj Benvenutijev teran razuvjerio me i u tu predrasudu zahvaljujući upravo pravoj “dojavi“ u pravom trenutku.

Voćnost i kiseline od kojih cure sline 🙂 Ljubitelju vrhunskih istinskih terana poput mene jasno je da nakon ovakvog nosa može očekivati priželjkivano iskustvo.

Teran vrišti iz čaše! Urla!!!

Naravno da zahtijeva hranu, ali je i jako lijepe voćnosti te za nijansu čak slađi od onog što sam očekivao. Naravno, kiseline zaokružuju ovaj Teran, ali upravo ga voćnost prožima malo više nego kod drugig Terana te razine.

U svemu ostalome, izvorni istinski i osobito izvrstan Teran koji sada u mojem odabiru konkurira Coronici obzirom da nudi također izvrsno iskustvo za nešto manje novce.

Cijena: 99,98 kn (30.12.2009.)

Da ne ulazim u dubioze da li je Smokvica ili Čara bolja lokacija za Pošip, ponudit ću sljedeću smjelu konstataciju – Ovo je najbolji Pošip od svih. Da elaboriram…

Zlatnožute boje, djeluje viskozno i gusto u čaši…

Ima šnjof koji isprepliće limun, koricu naranče i grejp s medom i smokvama…

U ustima je vrlo živo što je jako dobro za Pošip. Slatkasto taman koliko treba s ne pretjerano energičnim kiselinama koje jako lijepo drže vino. Slasno i zavodljivo!

Dug finiš s jedva prisutnom ugodnom gorčinom.

Već sad izvrsno, ali nekako sam uvjeren da će mu dodatno goditi još nešto ležanja. Ipak, sretan sam što mogu zaključiti da je i ova berba definitivno na razini kvalitete prethodnih godina.

Nisam probao Korta Katarinu, niti Grgića, od kojih ionako očekujem stilske varijacije na temu tako da smatram upravo ovaj Pošip najboljim primjerom sortnog Pošipa u RH.

Ipak, cijena mu nije mala. Međutim je ista već godinama i to se također cijeni 🙂

Cijena: 109,98 kn (prosinac 2009.)

Kakva bi to bila Nova Godina bez rasnog crnjaka s Pelješca? Plavac Mali južne orijentacije s položaja Dingač jedva je dočekao da ga otvorim.

Prezrelo voće, jedinstven slatkasto-trpki vonj visokotaninskog Plavca Malog, to je terroir na nosu i u ustima. Kontinuirana izloženost grožđa izravno suncu te refleksijom od mora i kamena na nemogućim strminama osjeti se već na nosu.

Relativno visoki alkohol od 14,4% uopće se ne osjeti u snažnom Dingaču izuzev tzv. „warming“ senzacije, dakle vino koje „grije“. Ne prevruće, taman 😉

Kao egzemplar snažne goropadne strukture, tijela i sirove snage, uz finesu specifičnih obilježja lokaliteta, Dingač je s pravom prvo hrvatsko međunarodno zaštićeno vino.

Čudi pomalo koliko Dingača se pojavljuje na tržištu obzirom da donekle poznajem lokalitet i ograničenost uroda koji teško može popuniti sve te police. Ipak, ovaj Dingač morao bi biti provjereno autentičan i to pokazuje i s ovim godištem te u novoj, napokon svjetskoj ambalaži.

Cijena: 44,98 kn (30.12.2009.)

Eto što se pilo uoči Nove godine od bijelih vina. Napokon, Traminac! Đakovačko vinogorje. Za razliku od slatkih Traminaca, ovo vino je suho i s čak 14,4% alkohola.

Boje starog zlata, punija žuta zagasito zlatnog sjaja…

Mirišljav nos, karakterističan za Traminac sa svim slatkastim floralnim mirisima. Divan nos, aromatičan čak i za jedan Traminac od kojeg se to očekuje, rekao bih cvijeće i đumbir.

Ali, u ustima pokazuje manjkovosti za moj ukus. Gorčina je prejaka! To nisu arome đumbira ili orašastih plodova već dugotrajan okus koji ostaje u ustima. Gorčina je osobito naglašena jer kiselosti uopće nema.

Nije neobično za Traminac, Gewurztraminer još manje 😉 da nedostaje adstigencije, ali kiselost je potpuno neprisutna, a to nije dobro. Djeluje, neujednačeno i čudno.

Tekstura je glatka i čvrsta, a ovaj specifičan suhi Traminac odlično je sjeo u neočekivanom combu – francuski Munster sir 😉

Cijena: 49,98 kn (prosinac 2009.)

Concha&Toro najveća je Čileanska vinarija, kod nas najpoznatija po svojim Casillero del Diablo vinima. Već su i na domaćem tržištu Casillero del Diablo vina stekla kultni status. Casillero del Diablo kao svjetski best buy neprestano je potencirao Decanter i moje mišljenje je da je to stvarno nenadmašan best buy. Međutim, „nekad bilo sad se spominjalo“ jer Casillero više nije 45 kuna za butelju već iznad 10 EUR. Stoga, adio best buy Cabernet Sauvignonu, Merlotu i Carmenereu iz Čilea.

Ono što još nisam imao privilegij probati jesu Marquise de Casa Concha i Don Melchor, službeno najbolje rangirano Čileansko vino na Svijetu.

Frontera jasno nije taj potencijal, ali snaga Frontere je u tome da na globalnom tržištu ponudi karakteristični Čileanski Cab po prihvatljivim cijenama.

Uostalom, vino izgleda odlično u čaši, intenzivna tamnocrvena, a slatkasto voćni nos je dostojniji i istaknutijih imena.

Ovo je nježno vino koje osvaja voćnom osobnošću i svježinom. Vrlo dopadljivo na prvu loptu upravo zbog slatkasto voćnog stila i moderno uglađenih tanina. Preporučljivo za konzumaciju untar dvije godine od berbe, ovaj masovni Čileanski Cabernet ipak nudi dopadljiv „frutek feeling“ podržan ugodnim kiselinama duž srednje jakog tijela.

Za nekoga tko ne traži terroir expressed organic grown čudo od vina, Frontera neće razočarati.

1. Ivan Buhač Merlot 2008. (kolovoz: https://vinopija.wordpress.com/2009/08/25/ivan-buhac-merlot-2008/ )

Tko bi rekao da je Istočna Slavonija moja nova omiljena destinacija crnih vina. Ovaj Merlot fenomenalno je iskustvo i baš zbog par manjih nesavršenosti, specifičan i meni dodatno simpatičan. Meni najveće iznenađenje godine.

2. Goranko Poljanić Plavac barrique 2007. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/03/poljanic-g-plavac-barrique-2007/ )

Za one koji ne piju svaki dan Plenkovićev Grand Cru, za one koje ne smeta malo jači barrique, za one koje je ovaj Plavac Mali iznenadio pojavivši se neočekivano i istovremeno postao best buy i drugo najveće iznenađenje godine, ovo je dobra vijest. U zemlji znalaca Plavaca 😉 nadam se da će netko htjeti osporiti ovo nudeći protukandidate. Moj sud je jasan.

3. Le Capanne Chianti Classico 2005. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/05/castello-di-querceto-le-capanne-chianti-classico-2005/ )

Ne, nisam poludio. Premda manjkavih kvaliteta zaljubljenicima u Toskanskog pijetla, ovo je ipak pravi Chianti Classico i to se osjeti. Dakle, ipak ima dobrog, vrlo korektnog Chianti Classica ispod 100 kuna. Meni je to bilo ugodno iznenađenje.

4. Ezimit Vranec reserve 2004. (prosinac: https://vinopija.wordpress.com/2009/12/06/ezimit-vranec-reserve-2004/ )

Najveće iznenađenje je što sam ovo dobro Makedonsko vino probao još odavno i premda nisam požalio, nije me iznenadilo kao sad. Neočekivano impresivan nos najviše pamtim, a svima koji vole jak barrique vino će leći svjetski. Netko je spominjao još nižu nevjerojatnu cijenu u Metrou, ovaj u Dojmu nabavljen je u Sparu u studenom…

5. Iuris Merlot 2006. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/11/iuris-merlot-2006/ )

Više best buy negoli iznenađenje, ipak me ugodno iznenadio čak i Iurisov Cabernet Sauvignon, ali najviše sama vinarija i osobito regija iz koje dolaze. Buhač iz Iloka, Iuris iz Erduta, svaki sa svojim sitnim specifičnostima, ali oba sa slasnim vinom koje vrijedi zabilježiti.

CRNA

1. E.Guigal Crozes Hermitage 2004. (listopad: https://vinopija.wordpress.com/2009/10/13/guigal-crozes-hermitage-2004/ )

Kad pričamo o apelaciji i ekspresivnosti terroira i svemu što će oduševiti jednog vinopiju onda je to ovaj moćno-suptilni Syrah. Vanvremensko iskustvo 🙂

2. Quinta do Portal Douro reserva 2005 (prosinac: https://vinopija.wordpress.com/2009/12/11/quinta-do-portal-douro-reserva-2005/ )

Više hrana negoli piće, volio bi kad bi i meni ovaj kompleksan Douro bio dostupan po cijeni koja ga u nekim drugim državama čini best buy opcijom. Složio sam se s 94 boda W&S-a, a mislim da je sad ponovo na akcijskoj cijeni na vino.hr…

3. Livio Felluga Sosso 2001. (kolovoz: https://vinopija.wordpress.com/2009/08/17/livio-felluga-sosso-2001/ )

„I don`t think we are in Kanzas anymore“ bila je moja prva asocijacija vezana uz ovakvo vrhunsko vinarsko umijeće. Ovdje nema kompromisa i pitam se tko je osim stanovitog R.Š. 😉 imao priliku uživati u ovom vinu u RH. Jedno od vina za koje vrijedi pravilo, ako nemate vremena posvetiti mu se, nemojte ga niti otvarati.

4. Protos Ribera del Duero reserva 2003. (kolovoz: https://vinopija.wordpress.com/2009/08/06/protos-reserva-2003-ribera-del-duero/ )

Vrhunski Tempranillo regije Ribera del Duero Španjolcima je standard, a nama još uvijek nedostižna kvaliteta. Matarromera je druga vinarija Ribere del Duero koju bi volio vidjeti dostupnu kod nas, a sve su to vina koja se prodaju u El Corte Ingles, ekvivalent „našem“ Konzumu (koji je BTW zakurac po pitanju ponude vina i osobito cijena).

5. Kabola Teran 2007. (lipanj: https://vinopija.wordpress.com/2009/06/17/kabola-%E2%80%93-teran-2007/ )

Meni najbolji od najboljih Terana ovaj je Marina Markežića Kabole i premda ima brojnu i dostojnu konkurenciju koja ima čak cjenovno nešto nižu ponudu, Kabolin teran meni je teran nad teranima, istinski vrhunski gušt jednom ljubitelju ove specifične sorte.

BIJELA

1. Benvenuti Malvazija 2008. (lipanj: https://vinopija.wordpress.com/2009/06/23/dvoboj-mladih-malvazija-2/ )

I ovim godištem Benvenuti uspijeva biti pola koplja ispred ostalih i gotovo. Ovo je najbolja istarska malvazija i ove godine, stilski neznatno odudara od standarda a znatno od bilo kakvih mediokritetskih malvazija kojih je napretek.

2. Jakobović Rajnski rizling izborna berba 2006. (prosinac: https://vinopija.wordpress.com/2009/12/21/jakobovic-rajnski-rizling-izborna-berba-2006/ )

Dobro upoznat s Jakobovićevim vrhunjskim Graševinama, nisam se mogao načuditi zašto ranije nisam probao ovaj Rizling. I možda je bolje da nisam jer sad je upravo savršen. Čista suza 😉

3. Castillo de Molina Sauvignon Blanc 2008. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/03/castillo-de-molina-sauvignon-blanc-2008/ )

Zanimljivo, nikad ne bi uzeo bijelo vino Castillo de Molina premda se čini kako se baš tu krije nešto. Proglašen Extreme Value-om ovaj Sauvignon Blanc toliko pršti energijom da je to nevjerojatno i prava sretna okolnost da je uopće dostupan kod nas.

4. Kameno vino 2006. (listopad: https://vinopija.wordpress.com/2009/10/11/vinarija-citluk-kameno-vino-2006/ )

Moram odati priznanje ovom vinu koje svojom aromatičnom mineralnošću i konzistencijom na nepcu pruža puno, a uspijeva biti istovremeno autohtono specifično i stilski prihvatljivo moderno vino.

5. Domaene Gobelsburg Riesling 2007. (rujan: https://vinopija.wordpress.com/2009/09/01/domaene-gobelsburg-riesling-2007/ )

Stilski potpuno drugačije od Jakobovićevog, ipak je ovo rizling koji mi se iznimno sviđa i premda je možda cjenovno previsoko postavljeno za jedno „osvježenje“, ipak je od svega ostalog odskočilo i upalo na peto mjesto jer nije bilo boljeg protukandidata po mojem mišljenju, osim možda poneka vrhunska Graševina koja onda više sliči Jakoboviću koji je već tu.

1. Kaiken Malbec 2007. (srpanj: https://vinopija.wordpress.com/2009/07/10/kaiken-malbec-2007/ )

Razlog se može sažeti u jednoj kratkoj rečenici: Najbolji Malbec do 100 kn! 60 kuna karta za izlet u svijet iznimnih vina, 65 kn mislim redovna cijena ukoliko još imaju u Billi.

2. Iuris Merlot 2006. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/11/iuris-merlot-2006/ )

Ne znam traje li još uvijek „akcija“ u Vrutku jer 40 kuna za ovo vino je izvrstan omjer uloženog i dobivenog. Ova vinarija ima svijetlu budućnost, barem iz mog skromnog kuta gledanja 🙂 Zasluženo visoko drugo mjesto.

3. Goranko Poljanić Plavac barrique 2007. (studeni: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/03/poljanic-g-plavac-barrique-2007/ )

Već sam digao ruke od nade da ću pronaći stvarno dostojan Plavac za pristojne novce kad me iznenadio ovaj primjerak oplemenjena Plavca Malog za 38 kuna ?!? Ničeg sličnog nema u tom cjenovnom rangu. Za one koje će sad poželjeti istaknuti Madirazzu (koji je i skuplji usput budi rečeno) napominjem neka onda obavezno traže Madirazzin Plavac Mali 2007. kao alternativu, ali s etiketom kao na slici Dojma iz listopada… jer postoji još jedna varijanta koja nije na istoj razini navodno 😉

4. Tabali Syrah reserva 2007. (Prosinac: https://vinopija.wordpress.com/2009/12/29/tabali-syrah-reserva-2007/ )

Kako predvidljivo. Nisam jedini koji smatra Tabali best of vinarijom, a osobito Shiraz best buy opcijom svih „best buy-eva“ 😉 Ovaj čileanac je u jakoj konkurenciji vina Južne Amerike za 70 kuna i moj odabir najboljeg Shiraza do barem 100 kuna MPC. Sjajno vino! Svjetski odabir!

5. Krauthaker Pinot Crni 2007. (listopad: https://vinopija.wordpress.com/2009/10/25/krauthaker-pinot-crni-2007/ )

Slažem se da je 75 kuna visoko postavljena cijena većini konzumenata. Ali je ovo moja lista i smatram da je ovo best buy u svjetskim okvirima, a ne našem tržištu. Kraj toliko precjenjenih Kalifornijskih Pinot Noira, Krauthaker za 10 EUR nudi jako jako puno.

6. Matić Malvazija 2008. (srpanj: https://vinopija.wordpress.com/2009/07/02/dvoboj-mladih-malvazija-3/ )

Možda Matićeva Malvazija i nije tipična i možda zlato na Vinistri ne znači puno, ali upravo je Matić uspio napraviti sjajnu, premda specifičnu, mladu malvaziju za 45 kuna i to ga čini mojom best buy preporukom. Barem do proljeća 2010. 🙂

7. Kalazić Graševina 2007. (kolovoz: https://vinopija.wordpress.com/2009/08/13/kalazic-grasevina-2007/ )

Ako je ikome ovu butelju gadno držati na stolu, onda sam to ja. Međutim, moram priznati da je ovo izvrsna Graševina za 40 kuna što je više nego pošten omjer uloženog i dobivenog tako da mi se činilo nepravednim ne prisjetiti se jednog dobrog iskustva s Kalazićem.

Cijena: 69,90 kn (27.11. 2009.)

Tabali je već prilično vremena moj odabir kvalitetnog Čileanca. Dolina Limari jedna je od najsjevernijih u Čileu, a Shiraz vinarije Tabali izvrstan je godinu za godinom tako da su neki Svjetski izvori prepoznali njogovu value for money kvalitetu na globalnoj razini.

I ovaj Shiraz posjeduje duboku tamno ljubičastu boju skoro neprozirnu u čaši.

Na nosu je koncentriran i impresivan. Vrlo ozbiljan nos. Crveno voće izbija, višnje, maline uz dodir hrastovine u obliku vanilije i nešto začina. Alkohol i kiseline ističu se već na nosu.

Srk! Snažno vino. Tamno! Traje dugo u finišu, ali istovremeno je i vrlo pitko zbog dobrog balansa kiselina. Sviđa mi se i tekstura. Tipičan voćno aromatični predstavnik Novog Svijeta u odličnom izdanju. Vrhunsko vino koje uspijeva pružati više od svoje cijene.

Usto, vino nije filtrirano tako da se pojavljuje talog koji je vrlo „in“ 😉

I ovaj Tabali Syrah potvrđuje ono što smatram već neko vrijeme – do 70 kuna nema boljeg Shiraza u Hrvatskoj.