Cijena: 37,98 kn (23.10.2009.)

OMG! Nakon Iločkih i Baranjskih Merlota ovo je najugodnije iznenađenje godine. Jest pomodarsko vino, dakle naglašenog barrique-a. Međutim, ovako dobro ukomponiran barrique s Plavcem nije za očekivati u ovom cjenovnom razredu. Na slijepo, da ne znam cijenu, rekao bi da je ovo Plavac odležao u velikim hrastovim bačvama ili kraće vrijeme u malim bačvicama i da je po svojoj prilici to precijenjeno, „bar-100kn-u-maloprodaji“ vino.

Dobro, sad kad pogledam što sam napisao, priznajem da malo jesam pretjerao jer nema tu punoću niti traje dovoljno dugo na nepcu, ali svejedno bi mu dao 70 kn što bi bilo precjenjeno. Ovako, konačno netko s poštenom cijenom za izvrstan Plavac što je samo po sebi dovoljno za oduševljenje.

Po svemu, ovo je tipičan Pelješki Plavac, boje plavca, zatomljene voćnosti i aromatičnosti, s taninima koji stežu i lijepe se za zube, vino koje poznajemo s relativno niskim alkoholom (12,5%) za svoju sortu.

Da je više tijela i čvršće strukture bilo bi kudikamo skuplje, pretpostavljam. Ovako, svejedno ostaje lijepo iznenađenje.

Cijena: 49,98 kn (23.10.2009.)

Ponukan preporukom probavam prisutni plavac podozrivo premda posvema prezajuć pred predrasudama.

Pedeseti post počinje posvemašnjom poplavom „P“ početkom pojedinih pojmova!

A sad dosta zajebancije!

Za 50. post nešto sam morao posebno pripremiti pogotovo za Plavac. Ne opet „P“, proganja me :o)

Dakle, spletom okolnosti upravo je Madirazzin Plavac na Vinopijinom testu broj 50.

Pa, počnimo polako 🙂

 

U čaši se vino pokazuje u karakterističnoj intenzivno tamno crvenoj s prozirnim obrubom, niti preprozirno niti neprozirno, boja plavca (zanimljivo, kao klinac uvijek sam razmišljao kako bi plavac trebao biti plav, logično jelda?)

Šnjof! Tamni tonovi, začini, prikriveni hrastom i alkoholom, ali zapravo vrlo obećavajuć nos za jedan Plavac.

Srk! Žvak! Srk! To je to. Tijelo bi moglo biti punije, struktura čvršća, ali to je to. Slatkoća prisutna u pravoj količini (a pro pos alkohol je 13,4%) i tanini koji, naravno, poprilično stežu. Nije za one koji ne vole plavce jer ovo je karakterističan predstavnik. Skoro da ostvaruje tzv. „warming“ kvalitetu što je ipak pojava koju nije za očekivati kod vina za 50 kuna.

Konačno, tipičan Plavac izvrsne kvalitete po idealnoj cijeni. Svojedobno sam za te novce davao nekom strancu Skaramučin, kao tipičan Plavac Mali, a sada se napokon pojavio Madirazza u dostojnom izdanju.

Navedena je maloprodajna cijena u Vrutku, dok je u InterSparu trenutno na akciji za neke 44 kune, ali obzirom da ga ja nisam pronašao u Sparu uopće, pretpostavljam da su predviđene količine planule ma kolike bile.

Cijena: 74,98 kn (21.10.2009.)

Pitam se ima li još pacijenata poput mene koji su oduševljeno prepoznali novi Krauthakerov crni pinot na polici?

O čemu se radi? Krauthaker crni pinot 2003. godine – bolji crni pinot napravljen u Hrvatskoj nisam probao (osim možda Korakov s Plešivice godinama kasnije). Sljedeća se pojavila berba 2006. godine koja nije baš opravdala očekivanja jer mi je vino imalo više dodirnih točaka s Merlotom i tako dalje… Možda sam imao previsoka očekivanja, ali prvi dojam je ipak prvi dojam.

I sada, napokon je tu i 2007. pinot noir. U čaši, duboka tamna ljubičasto-crvena boja.

Šnjof! Slatko voće, hrast, začini. Divan nos! I vrlo obećavajući. Hrast je upravo toliko prisutan da zamaskira alkohole koji su visoki (13,5%), ali nužni zbog potrebe za snažnijim ekstraktom, no sad sam već zabrijao predaleko 🙂

Konačno mogu odahnuti jer i u ustima ispunjava očekivanja. Dosta tijela za sortu crnog pinota, ali ono što se traži je voćni profil i bogata aromatičnost, profinjena tekstura i elegencija, a toga ima napretek.

Još je svježe i imam osjećaj kako će tek sljedećih godina biti u punoj snazi. A i tanini su još nedovoljno uglađeni, premda vrlo mekani što se za sortu i očekuje.

Pitam se kako bi ovo vino prošlo u konkurenciji precjenjenih, premda izvrsnih, Kalifornijskih pinot noira?

Mislim da ovo vino 2007. ipak nije dostiglo koncentraciju i snagu onog iz 2003., ali je dovoljno blizu i to samo pokazuje kako ne može svatko napraviti dobar crni pinot, dok je Krauthaker jedan od rijetkih koji, eto, može.

Također, ovo je vino izvrstan primjer koliko je cijena relativna kategorija. Ljubitelji pinot noira smatrat će ovu cijenu superpovoljnom, ali nekom ljubitelju Stagnuma recimo, ovaj iznos bio bi debelo pretjeran. Meni, kao oboje navedeno u jednom – vino je zakon 🙂

Cijena: 29,98 kn (23.10.2009.)

Portugizac od Krauthakera s rozim Stelvin lux čepom i to iz Vinogorja Kutjevo. To sam morao probati 🙂

Već su se i Jaskanski vinari tradicionalno prepoznatljivi po jeftinom portugiscu daleko odmaknuli od produkcije hrvatskog beaujolaisa ili nečeg na granici mošta i vina. Obzirom da se u isto vrijeme pojavio na polici i drugi Portugizac iz Kutjevačkog kraja, pomislio sam da je netko možda prepoznao potencijal sorte ili želi pokrenuti neki trend i stoga otvaram butelju bez predrasuda! Prethodno dobro rashlađenu, naravno 🙂

U čaši je vino ljubičasto i to ljubičasta cikla nijansa!

Na nosu, ili sam g apreviše ohladio za oslobađanje aroma ili sam prehlađen, ali opet registriram ciklu, ali kuhanu 🙂

Na nepcu je pravo veselje! 11,5% alc – tako mlado, a već vino. Jako slično moštu, ali baš u tome je fora.

Recimo da uz hranu uz koju bi radije popio pivo negoli vino, sada imam i vino koje ipak mogu konzumirati umjesto pive 🙂

Zaključak je jedan veliki osmijeh. Nepretenciozno lagano sokić-vino za uživanje u svježini. Hik!

Cijena: 19,99 kn (23.10.2009.)

Naletio sam na ovu butelju Daruvarske Graševine u sklopu InterSparove aktualne akcije i uočio da uopće nema broj odobrenja na etiketi i tako mi je baš bilo zanimljivo dopuniti s njom 6-pack za 5% popust 🙂

Što se tiče dojma, to je jedna bezlična Graševina, zapravo nije bezlična, ali je bez karaktera definitivno. Po prvi put ne znam što bi napisao o nekom vinu jer nemam što napisati, osim da nema osobnosti.

Sortno karakteristično. Razvodnjeno. I to bi otprilike zadovoljilo zahtjeve adekvatnog opisa. Ne mogu čak niti reći da je „vrijednost za novac“ jer i nije. Za taj novac očekujem upravo takvu vrijednost, čak možda i malo više.

Ali, recimo da se divno slaže sa svim jelima 🙂 Obzirom da nema snage parirati niti bistroj juhi, neće smetati niti težim jelima. Ali, na kraju ću biti diplomatičan i zapisati da je meni eto malo prelagano, ali nekome bi moglo baš odgovarati (premda Graševina nije Bijeli Pinot).

By the way, etiketa je stravična! Čak i Daruvar bi morao imati više smisla.

Cijena: 29,98 kn (21.10.2009.)

Maraština je stara dalmatinska sorta i u ovom slučaju uzgojena na Konavlima. Osobno nemam prethodna iskustva s ovom sortom bijelih vina i Konavoskim vinogorjem uostalom, pa je bilo „ajmo uzeti jedno za probu“.

U čaši ništa osobito po pitanju boje, mislim ništa posebno karakteristično, čista i prozirna žuta. Značajniji je pomalo vodenasti dojam pri „swirlanju“, što i ne čudi obzirom na godište, cijenu i „gumeni čep“ predviđen da sačuva butelju.

Na nosu je simpatično, slatkasto slankasto voćno, skoro floralnih mirisa. Ali, stanoviti vonj koji sumnjam da je od grožđa. Ili je baš to karakteristika sorte (dakle, moram probati još neku sortnu Maraštinu 🙂

Na nepcu, s prvim gutljajem dojam je potpun. Stvarno, marelice i breskve su izražene u okusnom profilu. Ono što je posebno karakteristično je mekoća, izrazito fina tekstura, premda uz manjak tijela što je vjerujem i bio željeni stil.

Ta mekoća vrlo je ugodna i primjetna i da kušam vino na slijepo vjerojatno bi pretpostavio da pijem nešto iz Međimurja tipa Kojtera ili sl. Dakle, definitivno se slažem s konstatacijom na etiketi: Mekano i izuzetno zanimljivo vino.

U ovom aromatičnom vinu teško je odrediti jesu li izraženije kiseline ili slador ili nešto treće 🙂 Sve u svemu, drago mi je da sam probao.

Cijena: 114,50 kn (12.10.2009.)

Pronašao sam u Vivatu još butelji Benuare iz 2004. Doduše, prije dvije ili tri godine vino je koštalo cca 80 kuna, a sada je već koliko je, ali obzirom da Benuaru pamtim kao vino koje me tada osobito oduševilo i pre-ugodno iznenadilo, kad sam ugledao tu „staru etiketu“ to je bilo to.

Da se prisjetim, regija Sicilija, 70% Nero d`Avola i 30% Syrah. Nije me zavarala niti oznaka – stolno vino. Vino je doduše IGT, ali daleko je to od vino da tavola što bi odgovaralo domaćoj klasifikaciji.

Nero d`Avola se sve više i kod nas pojavljuje kao samostalna u vinima, inače sorta karakteristična za Siciliju. Koristim priliku istaknuti Duccaru kao 100% Nero d`Avola vino, fenomenalno.

Uglavnom, vino je odstajalo i sad je prilično drugačije od suzdržanog aromatičnog napitka kakvog pamtim da me impresionirao. Ovdje valja zabilježiti kako kasnije berbe, premda izvrsne, ne držim jednako kvalitetnim kao onu 2004. Vjerojatno zbog prvog dojma, ali možda i ne.

U čaši je vino tamno, neprozirno gusto crveno. Neočekivan nos me zbunio – džem ili kolači od smokava, prženi bademi. Vino je svakako dobilo na težini i nevjerojatno se promijenilo. Poboljšalo? Vjerojatno, ajmo probati.

Tanini potpuno dozreli, voćnost i aromatičnost na vrhuncu, toliko da mi čak nedostaje kiselina koje su bile izraženije prije par godina.

Superfine teksture i snažna tijela, vino je hedonistička perverzija za pacijente poput mene, u protivnom radije potrošiti tih 100tinjak kuna na ćevap s kajmakom 😉

Cijena: 149,50 kn (12.10.2009.)

Crozes-Hermitage – 1280ha ravni koje okružuju legendarno brdo Hermitage s desne strane rijeke Rhone predstavljaju value for money apelaciju sjevernog dijela doline Rhone (u južnom dijelu je još čuveniji Chateauneuf-du-Pape).

Kakvo će ovo vino biti kad ga otvorim? Hoće li me srušiti parfemski jakim mirisom i zapljusnuti likersko svilenkastom teksturom? Ili će biti suptilnije, više rezervirano i upravo zato neodoljivo?

Poput većine vina regije, ovdje je također naznačena na deklaraciji i preporuka za odležavanje 10, 20, 30 godina. Nemam baš uvjete čuvati ovo vino daljnjih 20ak godina i premda je skoro grijeh otvoriti ga već sada, idem se igrati sommeliera.

E.Guigal, Chateau d`Ampuis, 100% syrah, 18 mjeseci u hrastovim bačvama, 12,5 alc.

Odmah nakon otvaranja jasno je da je ovo jedan ozbiljan šnjof 🙂 Jedno od onih vina koje ispune prostoriju mirisom. Tek nakon prvih opojnih dojmova moguće je baviti se detektiranjem profila – višnje i jagode i suptilan hrast.

Jednom kad ispuni usta i klizne niz grlo stvar postaje još ozbiljnija 🙂 Ovo je visokotaninsko vino vrhunske strukture (donekle očekivano obzirom na preporučenu dob konzumacije). Aromatično, crni ribizl i vanilija… Svilenkaste teksture, pokazuje i nijanse malina, ali uz voćnost koja nije napadna međutim koja prožima vino, osjeti se i terroir, osjeti se ta mesnatost i „earthyness“, ali na suptilan način!

To je toliko profinjena senzacija da poželim otići i popeti se na Hermitage s čašom u ruci.

Kakvo vino. Mljac!

Da, ovo je vino za znalce i da imam uvjete za višegodišnje čuvanje, kupio bi ovo vino danas i ne bi ga prodao već radije popio kojih 20 godina kasnije 😉

Cijena: 54,99 kn (10.10.2009.)

„Kameni vinogradi“ – Blizanci, specifičan su položaj „gdje sunce nemilosrdno prži i žeže“ 🙂

Kameno je vino napravljeno iz autohtonih sorti; Žilavka i 10% Bena.

U čaši pokazuje se prozirna, čista zlatnožuta nijansa. Već na nosu jasno je da je riječ o vinu izražene aromatičnosti. Tu su i trave i začini, čak i cvjetne arome.

U ustima je mineralno i aromatično. Konzistencija na nepcu i u aftertaste-u je besprijekorna. Svaki gutljaj potvrđuje prethodni i zaokružuje doživljaj. Nepotrebno je i naglašavati uravnoteženost komponenti, balans koji plijeni na prvu, drugu i treću loptu 🙂

Aroma ostaje u ustima i pamćenju trajno! Pritom me podsjeća da je ovo vino svojedobno bilo možda najzaslužnije za moj osobni interes za bijela vina, kao što je to bio tadašnji Rosemountov Jigsaw za crna, odnosno vina općenito.

Drago mi je ustanoviti da je i s berbom 2006. godine, Kameno i dalje odlično vino! Osobno ga volim konzumirati nešto iznad preporučenih 10-12 stupnjeva Celzija, ali ga treba držati kontinuirano hladnijim.

Cijena: 47,30 kn (07.10.2009.)

Još jedan argentinski malbec, sorta koju preferiram. Začudo 🙂 ovaj Malbec još nisam imao priliku probati. Argentina, dolina Uco (1050m nadmorske visine).

U čaši vino pokazuje duboku tamno crvenu boju. Šnjof, šnjof, mirisni profil sugerira šljive, ali ne kao voće već kuhane šljive recimo. No, mirisni profil nije toliko koncentiran. Nazalno prisutan vonj koji ne mogu detektirati (any help?)

U ustima pokazuje pravo lice. Tijelo je snažno i prisutno od početka do kraja. Dakle, vino koje ima kičmu. Čak je i premesnato u teksturi, recimo da je to obilježje sorte i to obilježje koje odskače od ostalih komponenti u ovom vinu. Osobito obzirom da su tanini vrlo uglađeni, kiseline definitivno nisu izražene, ali niti alkohol. Premda, 13,5% alc je karakteristično visok postotak za Malbec sortu.

Ozbiljno vino, dobro je i što se francuski hrast skoro i ne osjeća. Ne znam zašto ranije nisam probao La Consulta liniju pitam se nakon ovog iskustva. Išao sam po logici „kad je bal nek je maskenbal“ odmah na skuplju (cca 70kn) La Celia, reserva liniju od koje pamtim i Cabernet Franc i Malbec i Syrah.

Ovo je zapravo odlično sortno vino. Tko nije probao Malbec, eto reprezentativnog izdanja po cijeni ispod koje je kod nas teško dobiti kvalitetan Malbec.