Cijena: 24,00 kn (29.09.2009.)

Još jedan Cab iz Čile-a, Central Valley. Akcijska cijena i znatiželja napravili su svoje i eto novog dojma.

Razumljivo, „gumeni“ čep koji je predviđen čuvati vino tek kojih dvije, maksimalno tri godine.

Boja me uplašila! Vino ima bakreni odsjaj što bi bila odlika kvalitetnih vina uobičajeno odležalih godinama, svakako ne uz pomoć gumenog čepa.

Na nosu je koncentrirano i naslućuju se naglašene kiseline, odnosno hlapljiva kiselost koja pobuđuje asocijacije na vinski gulaš :o) Ali, i stanoviti skriveni vonj po konjaku ili sličnom jakom alkoholu kao ne nužno loša opservacija.

Međutim, u ustima se pokazalo baš vrlo korektno. Tanini su se totalno opustili i vino djeluje baršunasto mekano. Dug aftertaste, baš neočekivano dug zapravo.

Ovo uopće nije loše… voćnost se zatomila s vremenom i vino već neko vrijeme nije u svojem vrhuncu, ali lijepo je ponekad otvoriti ovakvog „starog umirovljenika“. Kao da gledam film u boji na crno-bijelom televizoru. Ima neki čudan šarm.

Gušt je naletjeti na jeftinu butelju i doživjeti ipak neočekivano iskustvo. Vino stvarno zahtijeva hranu, kiseline jesu visoke i vino će dobro pratiti i najteža mesna jela. Nakon nekog vremena na zraku oslobodit će i zatomljene voćne arome i pružiti stvarno zanimljiv vinski doživljaj.

Cijena: 29,98 kn (20.09.2009.)

Nakon dugo vremena zaželio sam se ponovo otvoriti butelju Gato Negra. Gato Negro Merlot otvorio sam prvi put prije nekih 7, 8 godina na putovanju u Nizozemskoj.

Puno prije nego je Vrutak počeo masovno uvoziti Gato Negro vina i raditi „hit“ artikal u svojoj kategoriji, moglo ga se nabaviti na tek nekoliko opskurnijih lokacija, u mom slučaju u jednom Tobacco shopu na Jarunu.

A danas je Gato Negro sveprisutno vino i ponekad stvarno „best buy“ kao u primjeru Cabernet Sauvignona prije koju godinu.

Zaželio sam tako iz čisto nostalgičnih pobuda uzeti jedan „sokić“ iz Gato Negro linije. Odluka je pala na sortu Malbec, ne znam objasniti zašto.

I sad mi je žao zbog toga 🙂 Kao da je netko htio nešto ambiciozno postići iz ničega. Mislim na to da je vino sortno prepoznatljivo u dovoljnoj mjeri, ali umjesto da naglašava sve benefite sorte, radi upravo obrnuto.

Mislim da mi dugo nijedno vino nije toliko stajalo otvoreno 🙂 Nekako mi je baš artificijelno, napadno izvještačeno kao da je napravljeno iz koncentrata ubrzanim postupkom u bačvama nauljenim s WD40 da ne škripe. Zato mi vino škripi. Ozbiljno razmišljam prosuti ostatak (preko pola butelje) u sudoper što smatram grijehom i skoro nikad ne činim.

Mislim da je ovo najgora kritika koju sam dosad zabilježio. Najgora od cca 48 dosadašnjih objavljanih dojmova.

Cijena: 49,98 kn (20.09.2009.)

Šampion Festivala graševine Slavonije, ali i Baranje i to u Kutjevu i to 2009. godine. Da vidimo drži li to vodu. Ili vino?

Lijepe zlatne boje u čaši, obećavajuće „uljnosti“.

Na nosu i kasnije još više u okusu, voćni profil sugerira breskvu, možda dunju, najviše sočnu slatku jabuku. Ali ta voćnost nije uopće toliko značajna…

Stvarno, ovo je nešto drugačije od berbe koje pamtim i odmak od tog konfekcijskog vina tada je vrlo primjetan. Ovo je neko drugo vino. Aromatičan spoj kiselina i sladora uz neprimjetnu gorčinu u finišu koja samo daje ton ozbiljnosti ovoj graševini.

Mladalački vibrantno, ali krajnje seriozno i ozbiljno vino. Moram priznati da je ovo izvrsno vino, savršeno za podmazivanje dobrog kulena i tvrdih sireva uz domaći kruh, uh 🙂

I namjerno na kraju, još jedna informacija koja nešto nekome može sugerirati, 14,7% alkohola.

Jedino što me muči je stražnja etiketa s navodima na deklaraciji, a odnose se na sadržaj: „Sadrži sulfite (to mi je jasno), konzervans E202, regulator kiselosti E353“ WTF?

Eto, čovjek svakog dana nešto nauči. Iskreno molim komentare, odnosno objašnjenje ako ga netko ima…

Dozrijevalo 9 mjeseci u dvije loptaste izbočine na ženskim prsima i prvi odabir svih vinopija :-)))))))))))

Od 23.09.2009. omiljeni napitak i Vinopijine prinove također.

Hvala svim prijateljima na čestitkama i lijepim željama.

Cijena: 39,90 kn (03.09.2009.)

Ovo vino čuvao sam za temu Crna vina do 40 kuna – nastavak. 35 South je brand jedne od najvećih vinarija Čilea – San Pedro i upravu tu njihovu liniju (35 South) najslabije poznajem za razliku od Castillo de Molina i 1865.

No, o tom potom. Preda mnom je mješavina sorti Cabernet Sauvignon i Merlot (regija Central Valley, Čile) iz ekološkog uzgoja, odnosno grožđe je uzgojeno organski u skladu sa valjda svim zahtjevima i procedurama koje to podrazumijeva da bi se moglo tako klasificirati.

U čaši pokazuje se intenzivno crvenim, ali ne sugerira baš full-bodied vino kao što je naznačeno na etiketi.

Šnjof! Na nosu je zanimljivo – zadimljeni voćni tonovi, koža!?! A zapravo ekstrajaki začini tipa najcrnji papar. Začinjenost je toliko prisutna na nosu da voćni profil ostaje neodređen. Recimo da je poput karameliziranog voća koje je toliko prepečeno u toj karameli da više nije bitno koja vrst voća je ispod tog sloja.

Isti dojam potvrđuje se i u ustima. Čak je i herbalno u retrookusu, ali malo smetaju zeleni, nezreli tanini koji ostaju poprilično dugo u aftertaste-u.

Općenito, prvi dojam nije oduševio. Ono što nedostaje je upravo taj full-body karakter koji baš i nije toliko full. Nije to uopće loše i moguće da bi bio pobjednik nekog testiranja u rangu do 40 kuna, ali što to uopće znači. Malo me ubila ta začinjenost i sva ta „ugodna vanjština“, a fali supstance, fali „mesa“ rekao bi netko 🙂

Cijena: 47,30 kn (03.09.2009.)

Torrontes, autohtona sorta Urugvaja? Baš i nije unatoč natpisu na deklaraciji, ali ovaj Pisanov Torrontes valjda je jedino sortno vino upravo od Torrontes grožđa lako dostupno u Hrvatskoj.

Torrontes je grožđe porijeklom iz Galicije, sjeveroistok Španjolske. Pitam se koji je starogalješki naziv za sortu 😉 Uglavnom, aromatična sorta sklona davanju vina visokog sadržaja alkohola. Takvo je i ovo vino s područja Rio de la Plata, Urugvaj – 13,5% alkohola.

U čaši je blijedožute boje sa zelenkastim odsjajem. Svježina i voćnost osjete se intenzivno kod ovog vrlo mirisnog vina. Možda mi je upravo zbog mladosti ovog vina teško detektirati specifičan mirisni profil.

Osobito se voćnost i aromatičnost osjete i prilikom kušanja. Vino ima tijelo i strukturu i da su malo niže kiseline u finišu, bilo bi ovo fenomenalno vino. I ovako nije daleko od toga!

Općenito, Pisano vina daju puno za traženi novac i bilo bi zanimljivo vidjeti još nekog ponuđača Urugvajskih vina na tržištu. Urugvajski vinogradi na istoj su zemljopisnoj širini s Čileanskim i Argentinskim i s iznimkom nekih opskurnih eksperimanata koja mi nisu dobro sjela (crni pjenušac npr.) Pisano je odličan odabir osobito obzirom na cijenu.

Cijena: 77,98 kn (25.08.2009.)

Najpoznatija španjolska regija, Rioja i vinarija čije vino još nisam imao priliku probati. Obzirom na zemlju porijekla i regiju, Vibrant Rioju, imam stanovita očekivanja. Obzirom na cijenu, također.

Vina Alarde reserva 2004. je kupaža sorti u omjeru 80% Tempranillo, 20% Garnacha (francuski Grenache)

Prvi dojam je vrlo ugodan. Dugačak pluteni čep stimulira ritualni doživljaj otvaranja butelje.

U čaši, vino je živahne crvene boje bez imalo sugestija na već petogodišnju starost.

Šnjof! Fina voćnost na nosu, diskretna u odnosu na vina Novog Svijeta, ali ipak prisutno zrelo voće, možda borovnice, kupine. Osjeti se pomalo i hrastova bačva što je i logično obzirom da je vino odležalo 24 mjeseca u američkom barriqueu.

Lijepa tekstura, uglađena možda i previše. Tanini su čak i previše neprimjetni, a kiseline preuzimaju dominaciju. To sve nekako odaje dojam da je namjerno rađeno u modernom stilu apelirajući na masovniju konzumaciju i postizanje više cijene.

Međutim, prepoznao bi vjerojatno i na slijepo da je ovo ipak španjolsko vino, a to je već jako puno. Kao kompliment, naravno. Da je malo više tijela, kupio bi ga ponovo. Ovako, razmišljao bi da li dodati koju kunu za stvarno fenomenalan doživljaj ili potražiti neko manje ambiciozno i jeftinije vino iste ili druge vinarije Rioje ili možda Ribere del Duero.

Cijena: 29,98 kn (25.08.2009.)

Bijelo vino Periquita noviji je pokušaj ekstenzije „branda“ vinske kuće JM Fonseca. Iako zamišljeno da se konzumira mlado, do ovih krajeva došlo je godište 2006., ali barem je cijena akcijska pa ovo može biti potencijalno zanimljivo iskustvo.

Iznenadila me intenzivna zlatno žuta boja u čaši i obećavajuća viskoznost koju pokazuje.

Periquita white mješavina je sorti Moscatel de Setubal i Arinto o kojima malo znam tako da nisam imao predočekivanja.

Mirisno okusni profil je zanimljiv. Nazvao bi to kombinacijom limuna i meda u ananas kompotu 🙂 Definitivno interesantan.

Osrednje dug finiš, dobar balans, nemam nekih ozbiljnih zamjerki ovom vinu. Ipak, više je tome zato što nisam imao velikih očekivanja pa sam zadovoljan pruženim.

Ako baš moram uprijeti prstom, meni je nekako preteško, ali mogu shvatiti da će se svidjeti ljubiteljima Chardonnaya npr., obzirom da vino ima punoću koja na kraju ipak dominira nad svježinom.

Da skratim, vino je vrijedno tih novaca, ali nije stil koji osobno preferiram kod bijelih vina. Ne mogu mu ništa prigovoriti, ali nije pružilo niti neki osobit gušt. Možda je ovo odličan primjer koliko je zapravo individualno poimanje kvalitete u industriji vina.

Cijena: 52,98 kn (25.08.2009.)

Da li je moguće pronaći stvarno dobar Plavac po pristupačnoj cijeni?

Radi se o tome da postoje „bazični“ plavci tipa Plavac Hvar ili Plavac Blato koji su stvarno sasvim korektni. Onda opet postoje vrhunski Plavci tipa Plenković Gran Cru, Badelov Ivan Dolac i drugi koji su itekako svjesni svoje vrijednosti te se sve češće viđa pojam „Superhvarani“ aludirajući pritom na poznatu kovanicu „Supertuscans“ za najskuplja i najizvrsnija talijanska vina upravo iz regije Toskana.

Nekako mi se čini da se unazad neke dvije godine na policama pojavilo poprilično „novih“ imena i ponude u rangu između 30,00 i 100,00 kuna što nije bio slučaj s Plavcem. Po mojem mišljenju nije bilo dovoljno dobrog vina sorte Plavac u tom cjenovnom rangu u kojem se obično nalaze prave vrijednosti za novac.

Stoga pitanje da li je moguće kupiti stvarno dobar Plavac po pristupačnoj cijeni meni ima itekakvog smisla u navedenom kontekstu. S tom pretpostavkom odlučio sam odabrati jedno zanimljivo ime više zbog položaja negoli zbog imena.

Vinarija Roso, Kuna Pelješka. Dakle, pelješki plavac i to upravo iz vinogorja koje smatram idealnim za davanje dobre vrijednosti za novac. Spletom okolnosti dobro poznajem upravo takav Plavac, premda ne od navedenog proizvođača, ali pamtim da sam probao Dingač iste vinarije koja očito ima vinograde i na tom položaju ili možda dobra poznanstva za otkup grožđa.

Otvaram vino, boja u čaši je pomalo prozirna plavac crvena. Očekivao sam ovu prozirnost kod ovog plavca i to mi ništa ne sugerira.

Hrast, ali i voćnost izbija. Ima dima na nosu, ali možda i vatre u okusu. Po mirisu je to također Plavac kakav dobro poznajem i koji mi odgovara. Robusno, ali pripitomljeno.

Tanini stežu, a što se tiče tog hrasta rekao bi da nije toliko školovano u barrique-u koliko je podivljačeno u barrique-u 🙂 Ipak, ovo vino mi odgovara, ali pitanje je bi li prošlo kod bilo kojeg drugačijeg vina.

Prognoziram da će Roso Plavac biti osjetno različite kakvoće ovisno o godištu, ali s malo više mekoće i ekstrakta na nepcu ušlo bi u društvo imena kao što su Plenković, Tomić, Miloš, Skaramuča, a da ne bi trebalo znatno korigirati cijenu.

S druge strane, ovako se na Pelješcu radi vino i ovo je izvrstan primjer autentičnosti ponude i dosljednosti u izradi.

Pohvalio bi trud i preporučio vino svakome tko želi iskušati „istinski pelješki plavac“.

Cijena: 89,90kn (23.08.2009.)

Modro jezero zanimljivo je ime. Premda imam još jedno prikladno – Hrast ubojica!

Modro jezero barrique definitivno treba dekantiranje i višu temperaturu konzumacije od uobičajene za većinu crnih vina. U tom pogledu podsjeća na vrhunske plavce.

Nešto više od godinu dana u Slavonskom hrastu nesumnjivo je zaokružilo ovo vino, odnosno zakucalo ga je u debeli neprobojni i nepropusni lijes. Stoga, pričekao sam s nastavkom konzumacije dok vino ne „uhvati zraka“.

Modro jezero je dobro ime za vino iz Imotskog između ostalog i zbog jedne od najpoznatijih prirodnih ljepota kraja – modrog jezera 🙂 Perjanica ponude vinarije Grabovac-Provin iz Prološca, Imotsko vinogorje, kupaža je autohtone sorte Trnjak i dijelom sorti Merlot i Vranac.

Nekako se pogodilo da sam bio u prilici isprobati ovo vino upravo uz preporučeni combo: Modro jezero + janjetina. Pazeći da hladna jagnjetinja ne upropasti degustaciju vina kojeg kušam prvi put, vraćam se vinu koje je uhvatilo nešto zraka nakon oslobađanja iz hrastovog sarkofaga 😉

Moram priznati da „combo“ s janjetinom i nije idealan. Da razjasnim, vino je koncentirano, registriraju se trešnje u okusnom profilu, ali nije toliko dug aftertaste koliko su tanini prisutni i ljepljivi. Jednostavno se zalijepe za nepce i jezik i stežu usta.

Zapravo je malo previše pitko za toliku koncentraciju i tanine. Tijelo mu je kržljavo.

Doslovce, impresionira izvana, a iznutra fali supstance! Praznjikavo.

Očekivao sam ipak više nakon recenzije u Vodiču Saše Špiranca i cijene same butelje. Dobro je to vino, svaka mu čast, ali za 90ak kuna?!?