Dnevnik vinopije

Cijena: 20 Eur

Ono što je očigledno jest herbarij. Pluća ispunjena mirisom ljekovitog bilja. Otočka makija u najvinoznijem izdanju istovremeno smiruje i stimulira. Ova senzacija vremenom će se produbiti. Smatram ju, ne samo iz tog razloga, esencijalnom komponentom aromatike sorte i time afirmacijom položaja kao zaista referentnog za Pošip.

Pod položaj mislim na “Pod korita” kao mikrolokalitet unutar smokvičkog vinogorja na Korčuli.

Jasno da nema ničeg bez čovjeka. Pecotić-Baran obitelj je smokvičkih vinogradara. Podrumarenje je ipak konzultiralo stručnost i senzibilitet Igora Radovanovića.

Međutim, bez prave supstance ne bi imao o ničemu značajnom pisati. A ovo vino jest značajno.

Fenomenalno artikulirano, premda vidno još iznimno mlado. Još uvijek aktualna 2023. tek sad ulazi u svoju optimalnu fazu konzumacije. Pod Korita ozbiljnije pratim od berbe 2022. i premda se potencijal još tada mogao prepoznati, nisam imao dovoljno koncentracije da sačuvam koju bocu kako bi potvrdio pozitivnu evoluciju.

Možda zato jer je Pod Korita zarazno pitak Pošip. Ali rijetko koji Pošip tolike pitkosti daje toliko supstance. Sigurno ne na 12,5-13 abv.

Zašto nisam ranije pisao o ovom vinu? Čekao sam 2024. berbu! Ono što daje 2024. je supstanca, uz besprijekornu izvedbu. Mogu osjetiti balans materijala koje je ušlo u preradu, a koje nije degradirano stilskom determinantom tzv. svježeg bijelog vina, već naprotiv, elevirano.

Čekao sam i da se potvrdi da jedno dobro vino nije slučajnost. Nove vinarije, čak osobito na Korčuli, pojavljuju se na domaćoj sceni iz godine u godinu. Nešto je vremena neophodno da se utvrdi radi li se o potemkinovu selu ili novom otkriću.

Pošip bi trebao imati jednu specifičnu težinu na nepcu i određenu opojnost, ali i puno toga u rezervi što samo vrijeme u boci može otkriti. Ne samo da očekujem da se ovdje produbi voćnost i herbalnost, već i mineralnost koja je trenutno u pozadini, gdje i treba biti. Ne samo da će vremenom biti slanije, već i slasnije.

Fenomenalnu tektoniku u ovom trenutku rijetki će iščitati, ali užitni moment Pod Korita dopadljiv je i nepcu potpuno neopterećenom bilo kakvom valorizacijom osim onom najvažnijom. Guštom.

Bellezza.

Nisam valjda u životu napisao za vino da je “samo” lijepo, ali evo, nova Gran Malvasia je istinski lijepo vino.

Da bi doživjeli novu Gran Malvasiju Morena Coronice moramo ipak krenuti od početka.

Coronica Malvazija 2024

Tip takozvane svježe istrijanske Malvazije, ali koja ima “srž”, “bit”, tijelo…dok svježina pršti iz čaše, u ustima je 2024 Malvazija zavodljivija nego ijedna dosad. Slast i slanost perzistiraju točno toliko koliko treba da poželiš ponoviti iskustvo. Još jednom osjetiti vibrantan intenzitet prvog gutljaja, iznova i iznova…

Ne želim odolijevati privlačnosti. Vino koje je stvoreno za izguštat se bez razbijanja glave. A koje je istovremeno definicija istrijanske Malvazije u ovoj stilistici. Zarazno.

Coronica Gran Malvazija 2023

“Ne treba biti drvo da bi bilo prvo” je statement nove stilistike.

Svježina da, ali puno dublja, u supstanci. Većina će zavoljeti baznu 2024 Malvaziju na prvi gutljaj, ali nakon nekog vremena…

Zaokruženost, tekstura Gran Malvazije… sve djeluje konkretnije, a istovremeno – bez težine.

Bukvalno djeluje čak i slađe, premda je tehnički izvjesno suho, ali je voćna zrelost razvijenija.

Nova Gran Malvazija je perfekcija u svojem registru i iskorak u smjeru afirmacije vina koja ne trebaju lupati šakom o stol da pokažu svoju snagu i finesu.

Coronica Ottaviano 2021

Kod Ottaviana svježina je sekundarna. Ovo je čisti aromat, delikatni herbarij uz diskretnu zadimljenost i orašasti karakter.

Izuzetno nježna fenolnost perzistira na nepcu kao fini stisak nakon gutljaja.

Sekundarna i fermentativna obilježja zahtijevaju mali fine tuning kušača da bi se poravnao s tom frekvencijom suhog ljekovitog bilja.

Još perzistentnije, bez da opterećuje, nedovoljno da bi ga mogao nazvati bestežinskim, ali dovoljno blizu. Nevjerojatno pitko, esencijalno vino, važno za razumijevanje Malvazije.

Zamišljam Ottaviano iz materijala 2024. godine. Tvar. Supstanca.

Ultimativno iskustvo je kad se izgubiš u sve tri, a na esencijalnoj razini osjetiš isto vino. U “srži” 100% Malvasia Istriana.

Bellezza.

Osim povremenih “bljeskova iz tmine” kako mi je to Tvrle duhovito dao do znanja, ovi moji osvrti značajno su se prorijedili. Ispada da što sam više okružen različitim vinima i to svakoga dana, to manje imam potrebu objaviti neku bilješku. Pa zašto onda baš Syrah?

Kulturološki determiniranom drugačijim vinima, ova sorta mi je bila prvi prozorčić za ulazak u svijet vina. Puni-usta-a-nije-trpko Shiraz činilo se kao baš ono što je nedostajalo mojem životu. Te voćne bombe tada su mi bile definicija hedonizma.

S vremenom sam počeo prepoznavati i neka druga obilježja poput tog spicy mirisa, ali ta zasićenost svakako je bio inicijalni okidač.

Danas tražim balans i finesu, ali rijetko unutar formata Syraha. Ipak, želim zabilježiti neke svijetle primjere.

Velebna Shiraz 2020

Kad već prvi miris naslućuje zemljanost, a ozbiljna mineralnost perzistira na nepcu, jasno je da je ovo ozbiljno vino, a ne banalni “crowd pleaser”.

Tanin neprimjetan premda stvara potreban stisak nakon gutljaja, ali možda najugodnije iznenađenje je svježina. Bez da se ikakva kiselina može uočiti, a kamoli da se ističe ili strši, stanovita hladna prezentnost nosi ovo vino.

Zapravo zaista i priliči vinogradu s pogledom na silni Velebit. Premda ozbiljno dobro, očekujem još veće stvari iz podruma ove zadarske vinarije.

Grabovac Syrah 2022

U usporedbi djeluje znatno ukuhanije i s puno izraženijim obilježjima školovanja u drvenim bačvama, ali ipak ostvaruje izvrstan balans. Gutljaj koji je istovremeno slastan i slan.

Jer ovdje se mineralnost manifestira kroz delikatn salinitet u afteru.

Kao cjelina funkcionira jako uvjerljivo u registru Syrah vina. Voće je duboko, začinski utjecaj drva ipak diskretan, kožnatost… divno zaokruženo.

Dubrovački podrumi Oriolus 2020

Bogato tamnim voćem, kožnatosti i začinom.

Malo rastopljenog papra i likoricija, uz jedan jasan komprimirani bombon moment, ali ipak bez “ukuhanosti”. S malo se vremena u čaši otvara bez banalnosti. Privid slatkoće jasno se oslikava kao stupanj zrelosti dok se Oriolus potpuno suh ostvaruje asketski čvrsto u svojoj kičmi, ali sočna elegancija razlijeva se nepcem.

Čak se usuđujem napisati da nastupa nekako gracilno. Elevirana aromatika bez pretjeranog intenziteta, ali postojana. Afirmirajuća svakim gutljajem s jasnom progresijom na nepcu.

Naizgled nekomplicirano, gdje je meni najfascinantnije kako lako nosi prilično jako tijelo, golema snaga u pristojnom okviru.

Nema presude, ali iz ovog iskustva izvlačim puno korisniji zaključak. Premda može ostvariti i eleganciju i finesu, jedva stvar mi nedostaje čak i kod najboljih od najboljih svjetskih Syraha. To je kompleksnost. Zaista, Syrah može ostvariti savršenstvo, ali sam davno shvatio da me savršenstvo ne zanima. Vino koje je dosadno savršeno nasuprot vina koje je beskompromisan komadić kulture i koje svojim transformacijama otvara nove spoznaje… vino je i sloboda izbora.

Možda ću se demantirati jednog dana. Neka to bude Moia 2019 😀

P.S. Ne znam koliko se prepoznaje AI generiran naslov ovog osvrta, meni urnebesno glup i baš zato beskrajno smiješan

Cijena: 23,16 Eur

Ne sjećam se da je ovo bilo ovako dobro.

Optimalna voćna zrelost u smjeru sočne jabuke ugodno zaokružuje gutljaj koji ne perzistira osobito dugo, ali sasvim dovoljno. I poželjno, za sljedeći gutljaj – pitak poput idealno balansiranog Prosecca, ali uz diskretan kvaščani moment. Draž klasične metode.

Znakovit napredak od posljednje prilike kad sam kušao Grabovčev Brut. Rezonantno. Artikulirano. Elegantno, a nimalo sterilno.

Iznimka u kontekstu Dalmacije ili ipak ne, ovo je primjer odlično ostvarenog pjenušca. Idealan dosage je umjetnost. Ovo je Mozart.

Cijena: 16 Eur

Herbalni tonus ostvaruje se u mirisu kroz intenzitet smilja, vrijeska i drugog eteričnog bilja.

Nepcem se razlijeva mekano i lakoćom.

Nešto zrnate fenolnosti u objektivno glatkoj teksturi kao da zove još zraka, premda je za potrebe ovog seciranja vino završilo u Definition Burgundy čaši.

Ne samo seciranja, već i uživanja… u cjelini, u vinu supstance koje je vrlo pitko.

U patinastom prizvuku skrivenom iza sunca Mediterana, uranjam u svjetlucavi horizont i ne zanima me što je gdje. Dok se zadnja slana kap drži da ostane u čaši, ja upijam tu ljekovitost.

Kao da ispijam dobrotu nečeg naizgled oštrog i bodljikavog, ali niti med niti sirup već samu životnu esenciju.

Umjetnost ostvarivanja kulturološki autentičnog doživljaja i nagovještaj dobre tradicije s jasnom supstancom nije nikakvo stilsko podilaženje. Oksidativan, čak fenolan, ali ne i narančast, unatoč jantarnom odsjaju. To je to.

Podsjećam kako je prije ekspanzije Pošipa, upravo Rukatac, odnosno Maraština, bila najrasprostranjenija bijela sorta Dalmacije, prema službenim podacima. To što je genetski identična nekoj drugoj sorti ne čini ju ništa manje autohtonom u kulturološkom smislu. No, umjesto soljenja pameti, draže mi je soliti nepce nečim ovakvim.

Uvijek sam volio Darnekušu. Bila je to ljubav na prvi gutljaj koja je postajala sve jača sa svakim sljedećim. Uvijek tražeći onaj prvi život koji se osjetio, tu mediteransku svježinu koju je danas sve teže sačuvati… zamišljam vreli dan prepun sunca, ali zrak koji je čista svježina. Za bistru glavu i noge lake.

U želji da tu životnost dodatno naglasi, podrum Plančić odlučio je uzgojiti i vinificirati Darnekušu kako se to radilo od davnina, bez danas dostupnih sredstava enološke kontrole pa čak i bez dodavanja sumpora.

Ne znam radi li se o podilaženju rastućem naturalnom tržištu, ali ne bi se iznenadio obzirom na cijene koje se tu ostvaruju. Slutim da ovo vino ipak neće biti prihvaćeno od sektaške sljedbe jer prirodno je samo ono što oni kažu da je prirodno, a Plančić je pravio Darnekušu desetljećima prije nego li je naturalna dogma pustila korijenje u ovim krajevima.

Kada je i kako Darnekuša pustila korijenje nepoznato je bilo još Stjepanu Buliću, a ništa manje dandanas. Ova je sorta na popisu ugroženih sorata i postoji isključivo na otoku Hvaru i navodno na Visu. Znam i da se uzgajala na tada službeno najvišem vinogradu u Hrvatskoj, ali nikad nije prerasla lokalne okvire. Zapravo, ne mogu se sjetiti niti jedne monosortne Darnekuše osim Plančićeve i Dubokovićeve (Laganini). Pretpostavljam da je lakše kupiti Vrance za korekciju Plavaca nego uzgajati sortu osjetljivu na plamenjaču i pepelnicu.

Kako se uglavnom sadila uz Plavac, a ponekad zajedno i brala, Darnekušu upućeniji u slavnu povijest vinogradarstva smatraju odgovornom za balans hvarskih Plavaca, osobito s južnih ekspozicija opaljenih suncem.

U svakom slučaju, o vinima bez dodanog sumpora imam slično mišljenje kao o bezglutenskom kruhu. Nešto što osviješteni hipsteraj konzumira u preventivne svrhe pa sjedne na pizzu i pivo.

Međutim, ovo vino mi se jako sviđa. Toliko da me natjeralo da napišem nešto nakon dugo vremena. Na stranu osobna sklonost crnim vinima koja stavljaju intenzitet ispred tjelesnosti, jer ionako samo osobno iskustvo daje smisao vinu.

Svidjela mi se puna slatka zrelost koja podsjeća na prosušenost nalik tradicionalnom Amarone-u. S tim da taj aspekt ne djeluje kao stvar stilistike već kao determinanta identiteta. Skoro da odudara od karaktera jedne ipak svježije i prozirnije sorte, ali je u skladu s mikroklimatskim uvjetima i kamenom u kojem živi.

Darnekuši nikad nije bila potrebna ekstraktnost da se istakne. Samo malo koncentracije, ali kušača. U tom smislu, ne mogu ignorirati inicijalnu volatilnost. Ali, ona se smiruje vremenom, dok vino ne prodiše u čaši ili ranije otvorenoj boci i otvori mi omiljenu notu – balzamičnosti.

Upozorenje. Očekivano će, u skladu s ideološkim tendencijama, svaka boca biti drugačija. Upozoravam jer to je cijena koju plaćamo ako želimo iskustvo vina nastalog “postupkom kao u antičko doba”. Možda se netko sjeća kako se tada zvao lokalitet Starijon Dolac?

Prema Zelenoj knjigi vinove loze Darnekuša nema matični nasad. Prevedeno, ne postoji mogućnost kupnje sadnog materijala. Svaki vinar koji se bori sačuvati jedinstveno nasljeđe zaslužuje poštovanje.

Ili, kako bi rekao šjor Spajdermen stari:

Ab assuetis non fit passio.

Parum sulphuris non nocet.

Cijena: 30 Eur

Rekli bi kako svako vino ima svoj razlog postojanja. Da ga se popije.

Ali, neka vina imaju svrhu kojom ostvaruju i neke dodatne kulturološke potrebe.

Vina koja postoje s razlogom da nam kažu nešto što još nismo čuli, imaju visoku vrijednost u mojem svijetu.

Ta je kvaliteta bliska uvažavanju bioraznolikosti, ali prije velikih zaključaka i učenih riječi, ipak je neophodno popiti čašu.

Medicinalnost prožima ovo vino. Prosušenost i ljekovite trave otvaraju mi sinuse, a dodatnu znatiželju pobuđuje način na koji vino nastupa.

Ništa napadno, vrlo suzdržano u voćnom momentu, izražajnije u herbalnom.

Unatoč zreloj zlatnoj boji, klizne nepcem. Beskrajna pitkost osvaja.

Međutim, koliko djeluje lagano, toliko je i trajno. Što to perzistira?

Slanost i tenzija.

Slanost, u ovom trenutku neodvojiva od opće “izotoničnosti”. Jedno od onih vina koje ne treba biti rashlađeno da te osvježi.

Tenzija, da li zbog delikatnog taninskog stiska ili zbog ekstremne suhoće, ali intrigira.

I sad, koja je to dodatna kulturološka razina koju prepoznajem?

Radi se o tome da je ovakvo vino danas teško naći. Ne radi se o reinterpretaciji tradicije, već – tradiciji. Dobroj tradiciji.

Naizgled nekomplicirano zbog kompaktnosti i pristupačne pitkosti, naizgled nalik mnogima, razliku čini materijal starog vinograda i Maro Bartulović.

Stari vinograd u kojem su sorte Rukatac, Grk i Kuč, osigurao je najvažniji preduvjet za vino supstance.

Vinar je formom prenio tu informaciju bez nepotrebne pretencioznosti. Mjesto Prizdrina proslavio je Marov susjed Denis. Osim kroz vina, vinarija Križ u Dulumu zemlje prenijela je dio filozofije koju njeguje i Maro. Skrenuti s utabanih puteva Pelješca pokazalo se punim pogotkom. Svega stotinjak metara od glavne prometnice pravo je selo štrumpfova, mjesto fenomenalne energije, autentično i toliko daleko od komercijalnog.

Odmah ću reći kako ambicija ovog osvrta nije još jedan afirmacijski članak o hrvatskom pravu na korištenje naziva prošek. Ne zato jer ne smatram da je to važna tema već zato jer prije svega ovdje želim istaknuti izvrsnost slatkog vina autohtone sorte.

Na moju žalost, izvrsnost i razlog postojanja nisu u korelaciji. Autohtonost, međutim jest u izravnoj pozitivnoj korelaciji s razlogom za postojanje bilo kojeg vina.

Kao niti brojni drugi, Deorum Marka Sladića ne nosi ime prošek. Radi se o slatkom vinu s 150 g sladora, pravljenom iz prosušenog grožđa Maraštine (tradicionalno najznačajnije bijele sorte Dalmacije), fermentacijom na prirodnim kvascima uz 5-6 dana maceracije u otvorenim spremnicima.

Ovaj bijeli prošek sposoban je razoružati sve one koji, poput mene uostalom, ne piju slatko vino.

E pa baš je ovo vino bilo jedno od najugodnijih iznenađenja Vinart Grand Tasting radionice koju sam održao s ambicijom da ukažem na bioraznolikost i izvrsnost hrvatskih vina.

U line-upu koji je ravnopravno obuhvatio 4 hrvatske regije, s naglaskom na autohtonost i autentičnost, počeo sam s pjenušcem, a završio s bijelim prošekom.

Mogao sam karte posložiti i drugačije, ali je ispalo kako sam i priželjkivao. Ugodnim iznenađenjem sudionika.

Normalno da ljudi ne očekuju da ih baklava osvježi nakon jela. Ali oni koji znaju bolje, svjesni su da je to itekako moguće.

Upravo taj svježi moment čini razliku između ljepljivosti ili melasastosti i uravnoteženog gutljaja koji donosi gorčinu bademasto-orašastih kvaliteta Maraštine, ali uz jasnu notu narančine kore.

Ali, nije dovoljno samo imati 6-7 g kiselina da se ostvari ovakva cjelina. Ovo nije sirup, bez obzira što je tekstura itekako zasićena.

Više nego koncentracijom, Deorum osvaja intenzitetom. Intenzitetom, uz neočekivanu pitkost. I, kao da ovo već nije dovoljno ostvarenje, specifična mineralnost nakon gutljaja ukazuje na slojevitost i kompleksnost.

Nije Deorum jedini bijeli prošek Dalmacije koji zaslužuje veću slavu nego ju ostvaruje.

A zapravo, nije ni dalmatinski jedini prošek 🙂

Otok Krk također baštini tradiciju pravljenja prošeka. Jest da je možda zadnji prošek iz Žlahtine pio još Fran Krsto Frankopan, ali tim je značajnije ovo ostvarenje kuće Katunar iz Vrbnika.

Redovito jedna od najužitnijih Žlahtina, idealno ostvarena također i u frizzante varijanti pod Biser etiketom, u rukama Ivana i Egle Katunar Žlahtina očarava i kao slatko vino.

Sv.Ivan vizualno je tamniji i nešto alkoholniji od Deoruma, ali vjerojatno i nešto slađi. Bogatstvo aroma oduševljava: kandirano voće, grožđice, agrumi, arancin, marcipan…

Prosušena voćna zrelost prati harmoniju i na nepcu te otvara nove senzacije (datulje).

Također, ostvaruje intenzitet bez težine, bez imalo bljutavosti, ali zato s nevidljivom svježinom koja nosi gutljaj u dugotrajan završetak.

Ovo su korisna vina. Na način da ću uz Issu Tonija Bunčića morati u svojem frižideru držati i po jedan Deorum i Sv.Ivan. (A jakih kandidata ima još) Pa makar ih samo ja zvao prošek.

Egzotično voće i začini, diskretan herbalni akcent.
Koji se projasni u gutljaju.
Jer ustraje u informaciji koju mogu usporediti jedino s gorčinom neke ljekovite trave.
Dok je struktura melodična. Raspjevana cjelina koja više od ičega ukazuje na materičnost i medicinalnost. Općenito, ono što tražim u svakom vinu je tu – supstanca. Razlog postojanja svakog vina koji čini preduvjet za istinsku razlikovnost.
A uvjet je očito – Monika.
U stilistici koja vjerodostojno stvara viški kontekst i odgovara na pitanje koje nitko ne postavlja – što je Vugava?
Ovaj sočan zagriz u fino tkivo plemenite loze čini se kao važan dio slagalice.
Nema tenzije, ni koncentriranosti, samo kvalitetan ekstrakt koji 14% alc čini pitkim kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, dok se stisak istinskog materijala nakuplja kao nepostojeći tanin, ali svakim gutljajem.

Međutim, ako je ljekoviti herbarij obilježio Vugavu sa Zoborja, onda je Dračevo polje uz vinoznost i još intenzivniju herbalnost, naglasilo i mineralnost!
Salinitet. Sol aromatizirana začinskim biljem.
Brz i pitak gutljaj razlijeva se široko po nepcu. Naglo se fokusira, komprimira i steže, urezujući se u nepce i ostavljajući brazdu u olfaktivnoj memoriji.
Na mjesto koje pripada isključivo najboljem interpretatoru Vugave kojeg poznajem, Radanu.
Ovo vino je sve. Bol i ljepota života.

Jedno od većih vinskih iznenađenja prošle godine dogodilo mi se 30.11. na VinoComu.

Tada sam održao radionicu pod nazivom “Kušanje Dingača na slijepo”.

Odabrao sam poslužiti 8 vina, sljedećim redoslijedom:

Cibilić Ponos Dingač, Bura Dingač, Skaramuča Dingač Elegance, Vicelić Dingač u prvoj rundi te Sagul Dingač, Benmosche Dingač, Matuško Royal Dingač, Saints Hills Dingač u drugoj rundi.

Vina su sva bila iste temperature, aktualnih godišta i otvorena sat vremena prije posluživanja, ali bez dekantiranja jer nije bilo uvjeta za to. Moguće im je trebalo više zraka, ali sva su vina rastočena u čaše na samom početku i imala su barem minimum vremena da se formiraju.

Tijekom radionice spomenuo sam značaj i problematiku Dingača u kontekstu tradicije, kao i moderne prakse. Pritom se tema prezrelosti Plavaca sa Dingača i balansa vina aktualizirala kao ključna.

Radionicu smo završili sa uvijek zabavnim “ocjenjivanjem”. Bez potrebe za numeričkim skalama do 100, 50, 20 bodova ili sl., zamolio sam sudionike njihov poredak prema osobnoj preferenciji, od prvog favorita večeri do najmanje poželjnog vina.

Tu dolazimo do iznenađenja. Poznato mi je kako brojna publika preferira prezrelo voće i rastopljene tanine jer isto ih nepogrešivo asocira na zaista prepoznatljivu, specifičnu aromatiku Dingača.

Međutim, te večeri, nas 13 poredalo je ovih 8 Dingača prema osobnim preferencijama i pobjednik večeri bio je – Ponos 2020 Ive Cibilića.

Plavac sa svom aromatskom ekspresijom Dingača, ali u pitkom tijelu, bez očekivane težine, vidno transparentnije u čaši, premda zagasite boje, mekano je i užitno vino. Jedino po čemu je prepoznatljiv kao Dingač je aromatski profil. Možda je to jedino po čemu i treba biti prepoznatljiv. Ne mislim na konkretne aromatske asocijacije u smislu tko osjeti više šljivu, a tko višnju, već na način na koji miriši. Intenzitetom i percepcijom zrelosti bez džemastosti ili ukuhanosti.

Drugo vino večeri bio je Sagul Dingač 2019 Darka Violića. Mislim da je kompaktnost presudila kao kvaliteta ovog vina. Jer Sagul je izrazito moćan Dingač punog tijela. Ali, uz svu koncentraciju i aromatsku prosušenost, integracija visokih alkohola je nevjerojatno uspješna. Vino supstance i neočekivanog balansa.

Kako su mnogi očekivali Kiridžiju u mojoj selekciji, bilo je zabavnih promašaja kad smo se igrali igre detekcije 😀 Pogađanje vina nakon slijepog kušanja je uvijek zabavna društvena igra koja u slučaju uspjeha više govori o vinu nego o pogađaču. Ipak, čak su tri vina koliko se sjećam, ako ne i četiri bila prepoznata nakon završetka formalnog kušanja i “ocjenjivanja”.

Tijekom prepreme vina uoči radionice uklonio sam sve vidljive tragove poput folije ili čepova. Zaboravio sam i sam koji je redoslijed. Kako je isključivo olfaktivna memorija koncentriranih sudionika mogla presuditi, svaka je ispravna detekcija bila u potpunosti legitimna.

U večeri iznenađenja u kojoj daleko cijenjeniji favoriti nisu pobijedili, Cibilićev je Dingač osvojio publiku. Čak 4 prva mjesta i 4 druga mjesta. Niti jedan ocjenjivački listić ispod četvrtog mjesta.

U usporedbi, Matuškov Royal, slično kao i Benmosche podijelili su publiku. Oscilacije su velike, dva prva mjesta i dva posljednja 😀

Kontroverzno ili ne, tako je odlučio “žiri” kojim ovim putem još jednom zahvaljujem na sudjelovanju, kao i svim vinarima.