Roxanich, Antica, 2010. vs. Roxanich, Milva, 2010.

Cijena: 159,98 kn

Amber wine my ass. This is orange!

Sexy macerat Malvazije i Chardonnaya definitivno nije „jantarno“ vino 🙂 Nemirna energija pršti iz čaše kao da vino nije shvatilo da je nakon tolikog školovanja u podrumu Rožanić ipak završilo u boci. Samo „školovanje“ kao riječ zvuči deplasirano. Premda, vrijeme u podrumu od presudnog je utjecaja kod ovako ekstremno maceriranih vina.

U svojoj trenutnoj fazi, nakon prvog dodira sa zrakom Antica (Malvazija) podsjeća na koricu mandarine dok je Milva (Chardonnay) puno više medasta, bademasta i „bermetasta“, ali osvježavajuća poput naranče u baklavi.

Acid kick Antice neodoljivo nalikuje Čotarevim vinima „brez dodanega žvepla“ 🙂 Još kad je vino tako prodorno i sirovo, pulsirajućih kiselina, naizgled tanje u tijelu u odnosu na Chardonnay, ali s energijom koja bridi nepcem i dulje nego što je to kod Milve…

Podjednako surovo suha, Milva se ipak prepoznaje po breskvastoj burgundskoj mekoći. Jasno pokazuje sposobnost sorte u apsorpciji drva koje se osjeti kao začin i za razliku od Malvazije, Milva nastupa kremoznije, ekstraktnije, ali i oporije, do ruba gorčine. Na prvu šarmira reskoćom, živahnosti i punoćom, bez imalo octenosti ovdje.

Ali niti Antica niti Milva nisu vina „na prvu“. Zamišljena i ostvarena kao meditativna vina, kao vina transformacije u čaši ona su emulzija koja povezuje i redefinira granice konvencija.

Oglasi

Gašpar, Plavka, 2016.

Cijena: hvala Klemo 😉

Sva je prilika da će većina Dalmatinaca ostati razuvjereni na vinskoj radionici naslova „drugačija crna Dalmacija“. Kad otkriju da osim Plavca Malog, Dalmacija baštini i neke druge sorte. Lasina, Darnekuša, Babica… zaslužne su za neka meni omiljena vina.

Pomalo je smiješno tu ubrajati Plavinu. Plavina ili Plavka je (nadam se) još uvijek druga najzastupljenija dalmatinska crna sorta. U javnosti je nepoznata (u usporedbi…) osim nekih Vinoplodovih pokušaja u pogrešnom smjeru.

Genetski brat (ili sestra, teško je reći kod dvospolnih vrsti 🙂 ) Plavcu i Vrancu, u ovom slučaju dolazi iz Vrgorca. Nije važno gdje je to, važno je gdje pripada po novom ZOI 😀

Po onome što sam dosad Plavine / Plavke mogao probati, načelno daje vino nježnijeg tijela i mekših tanina od Plavca, kakva je i Gašparova Plavka. Gašpar je ostvario i pucketavu svježinu na nepcu, sačuvao sočno voće idealne zrelosti, a da je ipak „vinsko“ vino, a ne površan parfem.

Vinoznost, kožnato grožđe, tek onda višnja, ali sušena i diskretan začin od drvene bačve, slutim. Slani after iznenađuje, kao naznaka nečeg terroirskog, ali nećemo pretjerivati 😉

Ne znam zašto me iznenađuje još jedno dobro vino iz Plavine kad bi takvih vina trebalo biti puno i kad bi trebala biti pristupačna, distribucijom i cijenom…

Gaia, Thalassitis, 2016. vs. Hatzidakis, Santorini, 2016.

Cijena: 17,50 Eur za Thalassitis, 15,20 Eur za Hatzidakisov Assyrtiko

 

Naravno da mi nije bila namjera uspoređivati ova dva Assyrtika već je to proljetno poslijepodne žudilo za nečim (ne)stvarnim 🙂

U jednoj čaši jod Thalassitisa, u drugoj sol nošena vjetrom Hatzidakisovog baznog Assyrtika (koji sadrži zanemarive udjele Aidani i Athiri sortimenta).

Uopće je bilo nevažno uspoređivati u terminima vinificiranja po mnogočemu dva oprečna Assyrtika dok se Hatzidakis nesputano taloži na nepcu. Pretpostavljam da bi ovako izgledala suza kad bi vulkanski kamen Santorinija zaplakao 😀 Ni prvi proljetni znoj oči ne peče koliko ova kapljica i nakon gutljaja teče 🙂

Thalassitis ostvaruje strahovitu tenziju na nepcu. Kad sam prvi put probao ovu bocu (berba 2007. otvorena u 2012. godini) pomislio sam kako to uopće nije ono što bi očekivao od Assyrtika. Danas mislim obrnuto. Baš to jest Assyrtiko, sluzavo, morsko… my kind of minerality.

Najvažniji zaključak: I kad ih sunce ugrije na stolu, ova vina ne popuštaju ni milimetra. Sva svježina je tu, prezentna, duboka, neovisna o temperaturi…

Brkić, Plava Greda, 2015.

Cijena: zanemariva u usporedbi s vrijednosti 🙂

U startu potpuni izostanak uobičajenih voćnih senzacija. Voćna mladost je paprena, skoro pucketava nalik “barutu” Schioppettina… i potpuno zemljana.

Prava zemljana Blatina s dubokim balansom koji se ostvaruje u čaši. Ipak, ne želim dekantirati već uživati u mirisu, vratiti se svako malo, promatrati što se odvija…

u životu, sačuvanom bocom koja je prerano otvorena.

Izrazito čisto. Skoro da ovom godištu nedostaje dobrodošle „prljavosti“ artizanalnog pristupa.

Ali zato tako jasno. Vino tla. Osjeti se to u robusnosti svake bobice. Svaki sitan kožnati tanin koji se zadržava na nepcu u potvrđujućem gutljaju, oboji ga u arome maraske.

Potpuno suha i sočna na poziciji 12,10% alc, izražajnija i trajnija od ijedne druge. Blatina. Ne želim više spominjati kvalitetu nasuprot količine… želim govoriti o ljepoti ekstrakta.

Beskompromisnoj kao i riječi na etiketi: I will make wines like this or I will not make them at all.

Montenidoli, Carato, 2012.

Cijena: cca 25 Eur

Svako malo se susrećem s tim. „Trying to nail the sucker“ pristup. Nije bitno vino, bitno je da ga „Ja“ organoleptički analiziram. Posljedica je da se toliko veličanstvenih vina otpisuje. Kako na službenim ocjenjivanjima vina tako i na privatnim druženjima.

Većina istinski vrijednih boca vina otvaraju se prerano i potrebno je iskustvo da bi razvio osjećaj uz pomoću kojeg razlikuješ vino koje je u nekom stvarnom problemu i vino kojem samo treba manje ili više zraka. Odnosno vremena.

Jer nikad nema dovoljno vremena. Treba probati sve. Što više to bolje. A ja kažem, više će koristi imati onaj tko provede dan i dan nakon otvaranja boce Montenidoli, nego onaj tko je za redom kušao stotine najskupljih vina.

Nešto egzotično, orijentalno… mošusno… dodaje Martina. Iskreno ne znam koja senzacija dolazi od školovanja u drvu, koja od Vernaccie di San Gimignano niti je to ovdje bitno. Prodoran, moćan ekstrakt nudi kadulju, ali ništa se ne ističe osim drva. Samo nisam skroz siguran što je ovdje “drvo”.

Na površnoj degustaciji nema greške, ali ovako osjeti se nešto. Nešto zbog čega si postavljam pitanje bi li kopiranje iste vinarske prakse čak i u slučaju ostvarivanja identičnih analitičkih parametara dalo isti rezultat u čaši. Znamo da ne bi. Nema duše u egzaktnoj jednadžbi.

Čini se da nakon 45 minuta voće Vernaccie preuzima, a drveni se utjecaj u potpunosti integrira. Međutim, tek dan nakon, esencija se razotkriva i mineral jedini ostaje čvrsto u čaši, unikatan, čist i neuništiv. Prkosi vremenu po prirodi. Daje nam vrijeme. Koje prečesto ne znamo cijeniti.

Strpljenje i poniznost nisu isto što i neznanje i slabost.

Kroz Hrvatsku on a budget@Vinska čitaonica osvrt

15.03. održana je tematska radionica Vinske čitaonice u Vinodolu na kojoj su predstavljena domaća vina koja kvalitetom onoga što ostvaruju mogu biti konkurentna bilo gdje u svijetu.

To nisu samo „Best Buy“ vina najbolje kupnje i slične tržišne kategorije. To su vina koja u većoj ili manjoj mjeri utjelovljuju i predstavljaju Hrvatsku ponudu u globalnom kontekstu.

Danas mogu naručiti vina od bilo kuda u svijetu, ali ovo su vina koja sam naručivao najviše. Ima ih još, ali morali smo se odlučiti za 8 zbog formata i smisla radionice.

Započeli smo mjehurićima. Kriterij po kojem je Millenium u ovoj selekciji nije samo cijena koja je dakle jedna od najnižih u maloprodaji za pjenušac klasične metode. Kriterij je kontinuitet jer obitelj Tomac sad već desetljećima brusi vještinu pravljenja pjenušaca, a još važniji kriterij je podizanje razine kvalitete. Novi degoržmani Milleniuma su poput nekadašnjeg Classica, taman toliko robusniji i neuglađeniji da se razlikuju od Diplomata, ali pristupačna istinska vrijednost.

 

Piquentum Blanc vjerojatno je prva istrijanska Malvazija koja ne pripada nijednoj dominantnoj stilistici. Jedina „stilistika“ ovdje uvjetovana je obilježjima berbe i premda sam doživio čudnovatih čepova i raznih oscilacija, Brečevićeva je Malvazija jedna od još uvijek malobrojnih istinskih Malvazija. Nakon izvrsne 2015. Dimitri je s 2016. ponovo dokazao da Malvazija takva kakva je može biti karakterno vino.

Blistalo je te večeri ovo vino i osobno mi je baš jako drago zbog toga. Upravo je ovaj „prirodnjak“, koji i zajedno s Dimitrijem nastupa na sajmovima prirodnih vina, ostvario jedno od najznačajnijih kontinentalnih bijelih vina Hrvatske. Unatoč fascinantnim amplitudama ili baš zato, Kosovčeva vina su značajna, a osobito ovo – Škrlet Selekcija 2011. Dugo smo razbijali glavu bi li radije otvorili zavodljivi Chkrlet iz 2016., ali sad mi je drago da smo se odlučili za Selekciju iz 2011. Premda koncepcijski vina brzog gutljaja, fantastično doziran začin energizirao je nepce na način neusporediv s bilo kojim drugim hrvatskim bijelim vinom. Ne Škrletom, već bilo kojim vinom i kad bi morao uspostavljati analogije, bojim se da je čika Tvrle 😉 bio u pravu sa suhim Furmintima vulkanskih terroira Hungarije 😀

Ako su već ova vina iz „Svetsko, a naše“ kategorije, sljedeće je definitivno „naše“. Potpuno u skladu s prepoznatljivim stanjem uma, iz više pomodarskih nego suštinskih razloga malotko ga cijeni kao nekad kad se i prodavalo po dvostruko višoj cijeni. Bijelo Venje Ive Enjingija veliko je hrvatsko bijelo vino, a usporedba godišta jedno od najzanimljivijih radionica i druženja u kojima sam imao privilegij sudjelovati. Vino koje miriši na Božić, odnosno obilje božićnog stola punog svega najboljega, kao što je to Venje u svojoj raskoši Traminca, Sauvignona, Graševine, Rizlinga i Pinota.

Matković potpisuje vina u koja sam se zaljubio ne zbog hipsterskih etiketa i još manje zbog proklamiranog manifesta iskrenih vina. Iskrena vina svatko normalan će podržati 🙂 osobito konzumacijom 😉 ,a osobito Frankovku. Prezrena sorta u ovim podnebljima vrlo je cijenjena u nekim drugim. Kad je netko ostvari na način koji je rustikalan, kuštrav, energičan i adekvatno zemljan, onda je iskrenost uvjerljiva.

 

 

Jasno se sjećam Vinsitre kad sam prvi put probao Noir Nobile 2005 i Cabernet Franc 2007. „Tko to kuži?“ pitao me nekidan Vjeko. Umjesto rezignacije dominantnim preferencijama domaćeg tržišta, odgovaram kako sam sretan jer ovo vino smatram osobnim „otkrićem“. Ukratko, ovaj istrijanski Chinon jedno je od najboljih Hrvatskih crnih vina. Točka. Po cijeni takvoj da sam naručivao kartone. „Više za mene :)“ odgovaram. Aktualno godište je 2011., međutim tko još ima 2009. i 2007. neka uživa jer je još šteta otvarati premladu 2011. kojoj treba dva sata u dekanteru i pola sata u čaši. A tko ima 2006. nek se javi. Postat ćemo najbolji prijatelji 🙂 🙂 🙂

Ritoša. Majstor sklada. Iz godine u godinu jedan od najboljih hrvatskih Cabernet Sauvignona, a 2015. je najbolja dosad. Opet isti kriteriji, rastući kvalitet, kontinuitet i cijena. Uostalom, vina Ritoša kao da su pretplaćena na Preporuku Vinopije. Pristupačnost Ritoše u maloprodaji postala je referentna točka pametne kupnje, ali ovaj Cabernet je dodatno nadahnut.

Intenzitet na nepcu, prepoznatljiva bordoška matrica… birane i utemeljene riječi za paradoks ovih krajeva. Neretva i kuća Prović. 2010 MC bilo je jedino „kvalitetno“ vino kraj svih „vrhunskih“ (i Bibichevog „stolnog“ Alepha ha ha ha) koje je pred dvije godine skupili najviše bodova na sijepom kušanju hrvatskih bordoških kupaža. 2012 MC još bolji, a 2013 MC ništa slabije 😉

foto courtesy of Pret-a-wine :-*

Dvorac Belaj, Ksenija, 2015.

Cijena: 110,00 kn

Malvazija koja zaslužuje biti istaknuta iz više razloga.

Belaj pripada istočnoj Istri i to je zanimljivo zbog koncentracije renomiranih vinarija zapadne i centralne Istre.

Malvazija 2012 pokazala je uvjerljiv karakter. Konkretno, kvalitetu na nepcu uz nisku razinu alkohola… nešto što pokazuje još uvijek mlada Ksenija, Malvazija iz 2015.

Ksenija je jedna od malobrojnih Malvazija koja nije „zelena“ i nije ostvarena kao stilski sljedbenik ideala mlade Malvazije. Naprotiv je zagasite zlatnožute nijanse poput jesenske, sušene smeđe biske nasuprot zelene.

Ksenija miriši profinjeno, nenapadno i bez infantilnih senzacija. Delikatan bagrem i sušeno voće.

Nježno je u ustima, mekoća oblaže nepce bez uljaste teksture tako da vibrantna život još bridi nakon gutljaja. Slanoća ekstrakta. Supstanca. Još se može osjetiti zrelo grožđe iz kojeg je nastalo vino. Žuto. Suho, 12.8%.

Zaokruženo, skladno i pitko, a nimalo plitko 😉