Leonardo Palčić, Malvazija, 2019. i Malvazija, 2017.

Cijena: 45,00 kn u podrumu (65,00 kn za 2017.)

Postoje Malvazije koje zadrže miris bagremova cvijeta i tu opojnu nježnost potenciraju, rašire nepcem u sočnom gutljaju punom svježine, a bez izražene kiselosti.

Postoje Malvazije s nježnom slanosti nakon gutljaja.

Među njima, posebno mjesto ima Leonardova Malvazija.

Moćan ekstrakt materijala s Dajle mekan je kao mlijeko uz bijelu ribu sa žara ili iz pećnice s povrćem ili uz tjesteninu s masnijim umacima.

A kad vrijeme učini svoje, vino ne izgubi ništa od spontanosti i fermentativnih aroma, a dobije širinu, opuštenost i mekoću.

Kvaliteta ekstrakta za nevoćno, vinozno iskusto Malvazije. Autentična puna zrelost grožđa Dajle i bočato slankasta komponenta u afteru.

Svilenkasti uzmak, kako bi lavanda, bagremova pelud, vrijesak, eteričnost, postali cjelina.

Trapan, Rubi Rose, 2018.

Cijena: 80,00 kn

Velik iskorak i promjena stila. Nadam se i vjerujem, namjeran. Nije to više (samo) party rose. Grožđana sluzavost i tanični grip zatvaraju strujni krug na nepcu. Sušeno voće na nosu, crvena naranča i šipak/nar jesu uvjerljivi, ali ne slute na još uvjerljiviji najbolji Trapan Rose dosad.

Krcato energijom. Ne mora uopće biti rashlađeno da bi osvježilo. Usto, mesnati umami osvaja na prvu i traje ozbiljno dugo.

Da ima mjehuriće, bilo bi nešto savršeno 😀 Osobito uz pršut (pravi, a ne industrijski lažnjak) ili domaću salamu uz ukiseljeni motar 😉

Baziran na Teranu uz malo Syraha, Caberneta i Merlota, ali usuđujem se iznijeti asocijaciju na neke dobre nebbiole ružičastog izričaja…

Bedalov horizontala 2018.

„Kako je dobar, iskren i stvaran Bedalov, dođe mi da plačem. Suze radosnice :-P“.

Ovo sam doslovno napisao u privatnoj poruci nedavno, tijekom usporednog kušanja tri monosortna crna vina vinarije Bedalov.

„Dobar“ je uvijek subjektivni dojam, „iskrenost“ je također nešto što ne znači isto svakome, ali ajmo pojednostaviti i objasniti to kao nepatvorenost i izravnost te ako baš moramo i ručni rad, eko uzgoj i sl., a „stvaran“…možda sam mogao napisati „autentičan“ ili još bolje – „istinit“, jer to je moja stvarnost, a u kontekstu svega što sam doživio i ne samo usputno ispio, ima i neko pokriće.

Prije horizontale bi volio objasniti Bedalov Crljenak 2017.

Kod svih Bedalov vina svaka se senzacija može povezati s grožđem iz kojeg je nastala. Voćnost je uvijek zemljana, čak i kod rosea i Maraštine. Možda čak i najmanje kod Zinfandela/Crljenka, ali u ovom se Crljenku herbalni tanin u afteru doslovno rastapa u ljekovito bilje. Međutim, ima nešto toliko nježno, mekano i „slatko“ u njemu da to zrelost grožđa ne može do kraja objasniti.

Prezentan je snažan identitet koji uspostavlja asocijacije na Mediteran i Dalmaciju. Jasno je prisutan karakter sorte kroz voćnost Crljenka. Stilski utjecaj vinara nije vidljiv, vrlo namjerno, što je opet stilska odrednica i čini se opravdana kad imaš ovakav materijal.

Sad možemo probati 2018.

Slučaj je htio da sam sačuvao bilješke i pokoju sinapsu u olfaktivnoj memoriji temeljem uzoraka iz bačve istih ovih vina godinu prije punjenja.

Tada, kao i sada, poredak je bio uvjetovan taninskom strukturom, a ne deklariranim alkoholima.

2018 Bedalov Castel Zinfandel

Na prvu se i dalje osjeti utjecaj školovanja, ali odmah nastupa herbalnost, a dominira predivno plavo voće (borovnica, šljiva…). Intenzitet, punoća, moćno vino, ali koje je u ravnoteži. Sladak tanin otključava after u kojem svježina ostavlja točku na i. Voćna struktura bez težine, a punog tijela ostvaruje se u nevjerojatnoj pitkosti za 15,5%-tni zreli Crljenak.

2018 Bedalov Dobričić

Odmah krš i makija, ljekovito bilje, lavanda i smilje 🙂 Slatki plod koji je eto, postao vino, a ne neki eliksir alternativne medicine. Prkosan, svojeglav, ali jedinstven. Uz svo voće (crveni spektar, višnja) i kožnati tanin, vinoznost vozi cijelo vrijeme. Je ono što je, bez kerefeka. U tome, čini se dublje i s ozbiljnim potencijalom.

2018 Bedalov Plavac mali

Moj trenutni favorit. Nema zajebancije, nema voća ni bakrača 🙂 Jedino eventualno voće na nosu je rogač. I to suhi. Koji nema miris osim ako ga baš ne nasloniš na nosnice, a i onda nevoljko (zbog maske za lice naravno). Ali zato kadulja i menta, crnogorična smola… ostvaruju aromatski raritet koji može biti jedino i nepogrešivo – Plavac. Eteričan Plavac pune zrelosti. Uz stezajuće tanine i dovoljno prirodne svježine. Hladna prezentnost vrućeg Plavca. To je to.

 

Obzirom na cijene, ovome svemu bi ponosno naljepio Preporuku, ali obzirom da nije baš dostupno u svakom supermarketu… primoran sam čuvati ljepilo.

Solum, Chardonnay, 2017. i Solum, Cabernet Sauvignon, 2015.

Cijena: 100,00 kn

 

Glupo je napisati kako me ugodno iznenadio jer Solum je jedan od Chardonnaya koji pratim od početaka. Berbu 2017 imao sam priliku prvi put kušati u prosincu prošle godine i sada želim ustanoviti kako se vino jako lijepo formiralo. Vjerojatno ponajbolji Solum do sada.

Ekstraktnost, na poziciji 13% alkohola. Balans. Jabučna svježina, kontinentalno voće, dosta duboka slanost i dobar suhi grip. Chardonnay čvrste strukture koja će godinama „omekšavati“ i činiti lakoću ispijanja sve većom.

Predivan i precizan Chardonnay.

Za Cabernet Sauvignon ću priznati da jesam (ugodno) iznenađen jer premda je materijal uvijek bio izniman, nikad dosad nije bio toliko profinjen utjecaj školovanja. Cedrovina i duhan u mirisu delikatan su i nježan začin jasnom voćnom profilu na nepcu.

Bez prezrelosti ili još gore, nedozrelosti… vitalno, sočno vino uz herbalno-kožnati tanin. Usprkos brojnosti tanina, ipak nema trpkosti tako da svaki mekani gutljaj potvrđuje prethodni uz sasvim dovoljno tijela da se nosi s pečenjem i sasvim dovoljno versatilnosti da pokrije širok raspon lakših jela.

 

Vjerojatno ponajbolji mirni Solumi (jer sve više i sve bolje počinju raditi s pjenušcima) dosad su 2017 Chardonnay i 2015 Cabernet Sauvignon, a Solum je danas zasluženo punopravni i istaknuti član vinskih cesti Međimurja. Iz moje perspektive postao je i jedno od značajnih imena za afirmaciju Međimurskih vina. Ne količinom. Sadržajem.

Tim tragom, ovog petka i subote vinari Urbanovog pripremili su program GO! V Gorice, svojevrsne dane otvorenih podruma s dodatnim sadržajima pa ako nakon vođene degustacije netko želi oduševljeno skakati u bazen, Solum ima rješenje 😀

Ritoša, Malvazija, 2019.

Cijena: 49,98 kn

Ima dana kad baš tražim tu hladnu prezentnost, sitnu slankastost koja osvježava, a ne ometa zadovoljstvo ljetnog zalogaja. Kozice u salati, kap ulja, sprej octa, žmul dobrog vina… i nesvjesno postaješ kao mačka dok liže konzervu ribe, dok ljubi i posljednju kap koja je mogla ostati.

Od prve do posljednje kapi, 2019 Ritoša Malvazija, pokazuje sklad. Sočno i užitno vino puno prekrasne pitkosti i slankaste tenzije, a niti u jednom trenutku zelenkaste.

Možda će ova 2020. godina biti i početak nekih poželjnih promjena – na primjer, prakse forsiranja svježih malvazija. Za razliku od nespremnih uzoraka iz bačve koja su se isprobavala na EnPrimeurima po Zagrebu, svaka napunjena Malvazija berbe 2019 koju sam dosad probao činila se bolja od očekivanja. Punije, užitnije, kompletnije vino. Jer je imalo vremena dozrijeti. Jer ovog ožujka restorateri nisu forsirali prošlogodišnju berbu kao što forsiraju svake godine.

Dobra Malvazija će i dalje biti svježa i dvije ili više godina nakon berbe, ali čini mi se da uopće nije stvar u tome. Publika ionako traži nešto drugo. Kad zapeče sunce, ljudi zapravo hoće nedovršena vina, muzirajuće teksture, moštolika i pristupačna na prvu.

Tada bi radije ponudio alternativu u obliku pjenušave Malvazije, osobito uspješne ukoliko je rađena kod majstora Prosecca u Italiji. U tom smislu, Legovina Perlata briljira iz godine u godinu.

Ili nešto novo i divlje 😛 Novi Ritoša Rose više ne sadrži teran, već isključivo Muškat ružu. Boja bljedunjave breskve možda ne obećava voćnu petardu u ustima, ali osvježavajući moment ne izostaje, a ne fali niti tijela. Netko će reći da mu tijelo nije niti važno kod rosea, ali naučit će bolje 😀 Tolika svježina, da se stvarni ostatak sladora ne percipira, nije samo ljetni hit, a ruže i arancini u aromatskom profilu nisu samo površan parfem već zdravo tkivo jednog drugačijeg rose vina.

Baraka party

Baraka, Debit, 2018.

Počinje s Debitom.

Ako je meni Bibichev bijeli Bas de Bas – baš savršen Debit 🙂 , ovo je sušta suprotnost. Što ne znači da nije savršen u onome što moderan Debit ostvaruje. Možda nije glupo ponoviti, specifičnu strukturu koja neobjašnjivo paše uz bijelu ribu, ali u Barakinom Debitu kao da je ostvaren dodatni pomak prema predjelu, uz aperitivni potencijal još pitkijeg, ali zelenijeg i kiselijeg laganog bijelog vina.

Nije to samo zbog 11,5% alkohola i limunskog aftera već specifičnih kiselina koje uz marinadu u limunovom soku ili drugačije marininirane školjke i inćune postaju užitna cjelina mekana kao mlijeko.

Baraka, Roža dišpetoža, 2016.

Egzotičan med. Naglašen oksidativni moment dobro pristaje ovim zrelim klementinama i suhim smokvama. Međutim od cijele dišpetacije ostaje dišperacija u vidu tanično-acidičnog stiska u afteru. Svjedočanstvo zanimljivog materijala, spoja Plavine i Babića, a koji još uvijek odjekuje…

Preneobično za komercijalnu kategoriju, superzanimljivo kao kuriozitet. Skoro više kao neostvareno crno vino nego rose.

 

Baraka, Malena, 2019.

Aktualan rose isključivo je iz Plavine i umjesto 10,7% deklariran sa 11,5% alkohola.

Rose od Plavine je nešto najljepše na svijetu 😀 Umjesto dišpeta, podatnost. Ugodna i skladna nježna voćna zaokruženost. Kugla, s osvježenjem u sredini.

Par bilješki o sreći, sudbini i slobodi #rožanić :)

2009 Roxanich Teran

Adstringencija je nezgrapna riječ, ali „stezanje“ tek zvuči čudno u ovom konktekstu. „Stisak“ kao da ne obuhvaća u potpunosti značenje i kao da se odnosi samo na taninsku komponentu. Međutim, kod nekih su vina kiseline toliko povezane s taninom da je potrebna nova riječ za to. Možda „nebbiolovske“ kiseline 🙂

Ovaj Teran punjen je u srpnju 2019. godine nakon što je vino provelo u drvenim bačvama 9 godina. Bilo bi čudno da kiseline ne djeluju probavljeno, ali su zato tako dobro raspoređene.

Tanin već odavno ne grebe, ali vibrira i poput baritona bridi duboko ispod teksture, u tkivu, izmiješan sa svježinom zabranjenog voća oplemenjenog cedrovinom, podignutog balzamičnošću… Neprimjetno, nenametljivo i sudbonosno.

2017 Roxanich Rožica

Ako itko zna da rose ne mora biti isključivo površno ljetno osvježenje, to je Roxanich, koji se prvi (i zadnji 😛 ) put pojavio na inauguracijskom Pink Dayu s vertikalom Rosea ! Bilo je to prije Vintage linije.

Međutim je ovo Rožica, koncepcijski ipak zamišljena bliže lepršavom i pitkom voćnom poljupcu. Čak i u toj koncepciji, Rose u Roxanich interpretaciji nije pikavo bljedunjavo piće za jednu sezonu. Vinoznost!

Još jedan hint – čep. Kvalitetom ispred većine čepova kojima druge vinarije zatvaraju ozbiljne crnjake za višegodišnje odležavanje.

Razmišljam nabaviti selfie stick. I rozi flamingo kolut na napuhavanje. Ali ne ide mi to uz dekadentno voće, čaj od šipka, kumkvat (OK, možda ide uz kumkvat) i balzamične note ove ružičaste Borgonje.

Široko i opušteno. Glatkoća i svježina. Tek sitan taninski stisak (molim!) koji nakon gutljaja dodatno iskušuje nepce. Do sljedećeg gutljaja. Srećom, sa samo 12% alkohola.

 

2017 Roxanich Malvazijica

Nije Antika, nije ekstremno maceriranje, ali nije ni „regularna“ Malvazija. Ima fermentativnih aroma, ali meni je više Malvazija od danas dominantne percepcije. Možda zato jer osjetim grožđe. Kao i opuštenost u vinifikaciji. Notorni bagremov cvijet po kojem je Malvazija (bila?) prepoznata.

Reska i sočna punoća na poziciji 12,5% nosi nenametljivu prezentnost koštuničavog voća. Takvog koje neće nestati iz čaše 20 minuta nakon točenja, a još manje dvije, tri ili više godina nakon berbe.

Roki`s, Bugava, 2018.

Cijena: 58,50 kn

Metamorfoze.

Ali ne mijenja se samo oblik.

Istinski živo vino ima svoju volju.

Odlučilo je otkriti mi dio svoje čarolije.

Iz čahure je izašlo oprezno. Da bi poletjelo. Zatim promijenilo boju. Sada je raširenih krila povezano sa svom energijom svijeta.

 

Moćno, ali karakterom i specifičnim identitetom.

Pristupačno, ne samo pitkošću i cijenom već užitnošću.

Nekomplicirano, jer najteže je stvoriti nešto jednostavno, a dobro.

Sveobuhvatno. I slano i zrelo i aromatično u svim spektrima. Cvijeće, voće svih boja i oblika, gljive i med, slani mineral, herbalnost…

Vis je stvarno svijet za sebe.

Milas, Žilavka, 2016.

Cijena: 100 kn

U načelu se smatra, ukoliko grožđe određene sorte ostvaruje visoke mjerljive parametre, tada je to sorta „velikog potencijala“, u smislu da može ostvariti strukturirana, dugovječna vina. Često se u smislu potencijala govori i o sposobnosti sorte da ostvari različite tipove vina, od pjenušavih do desertnih. U tom smislu, Žilavka je sigurno sorta velikog potencijala.

Uostalom, Žilavka se odavno proširila i izvan svojeg izvornog hercegovačkog podneblja te je jednako dugo cijenjena među poznavateljima i ljubiteljima.

Uglavnom, najuvjerljivije Žilavke su (kao što to vrijedi za sva vina) one s jasnim identitetom podneblja koje potencira njen karakter uz veći ili manji stilski otklon, svojevrstan „potpis“ vinara koji ju je uobličio.

A to se ne vidi u kemijskim parametrima. Ponekad se osjeti unatoč mjerljivim parametrima.

Međutim, u ovom slučaju, vjerujem da impresionira na svim razinama 🙂 Premda nije niti prva niti jedina, po nečemu je posebna. Za Milas Žilavku nisam dobio ni jednu negativnu povratnu informaciju od svih koji su probali.

Sama tjelesna prisutnost, masivna poput boce koja ju čuva, svjedoči o moćnom ekstraktu. Samo po sebi, to bi teško bilo dovoljno da impresionira. Međutim, osim količinom, osvaja kvalitetom autentičnog materijala koncentriranog u vinu.

Zelenkasto-žuti intenzitet ustraje od prvog mirisa do dugo nakon konkretnog gutljaja punog prodorne svježine. Skoro crispy pucketave kiseline usklađuju intenzitet u novu cjelinu u kojoj voćna opojnost breskve i marelice ne može sakriti tu korjenasto-vegetalnu prirodu Žilavke.

Volio bi uz Milas Žilavku, jednog dana usporedo probati zadnju Marijanovićevu Selekciju, Brkićevu novu Gredu, Rozićevu Misnu Žilavku iz dobre godine, Carsko vino Vukoje, Buntićevu Žilavku, Vasiljevu Limited Selekciju iz 2015. i Nuićevu Selekciju kad ju je Josipa radila…

Nego, da se vratimo na Milas vina jer uz Žilavku prave i Merlot i Blatinu.

Merlot Reserve 2011 jedno je od rijetkih vina koje ne grije unatoč 14,5% alc. Poljubac pun spicy karaktera, prave „usne vrele višnje“ 🙂 ali bez alkoholnosti. Jasno, dijelom je sklad ostvaren vremenom, ali da bi se ostvarila takva razina integriranosti moraju postojati preduvjeti. U tom kontekstu ima još dovoljno vremena pred sobom, ali ne preda mnom 😀 Ova boca je otišla uz komentar „Nakon što ga probaš, ne tražiš dalje“. Izvanredan materijal, pažljivo skrojen.

Blatina reserva 2012

Također na poziciji 14,5% se isprva činilo kao prekoncentrirano, ali onda sam shvatio da je hendlanje materijala i školovanje, premda „nevidljivo“ nakon toliko vremena, bilo vrlo ambiciozno. Ipak, Blatina nije Merlot, niti treba biti i pitanje nije može li to, već treba li uopće. Je li ovo tamno voće i koža od sorte ili od čovjeka ili terroirea ili nije važno… u svako slučaju, unatoč začinjenosti koja nalikuje Trnjaku, jako uvjerljiva Blatina, odlično balansirana, uz punoću tijela i vinoznost, bez očekivane zemljanosti.