Barbera nasuprot Barbere

Podijeljena osobnost ili opravdana wine geek onanija, manje je bitno 😀

Bitno je da unutar poželjnog okvira identiteta regije i karaktera sorte, između dva vina iste sorte, iste berbe (2016) pa čak i termina branja, identične vinifikacije (temperaturno kontrolirana spontana fermentacija) i školovanja (12 mjeseci inox, 12 mjeseci drvo), postoji suštinska razlika u dovoljnoj mjeri da zahtijevaju drugačiji pairing na stolu.

Dakle, nema stilskih varijacija što se vinarenja tiče. Paralelnim kušanjem uspoređujemo dva terroirska vina vinarije Bruno Rocca. Jednog iz materijala 50-60godišnjih vinograda na dva grand cru položaja iz Asti, drugog s mlađih loza (cca 16 godina) iz Albe.

Asti odmah ostavlja suhlji dojam. Čini se da je ambicioznije školovano, ali primjereno očekivanom razvoju u boci i zato zahtijeva malo više vremena u čaši. Vino je čvrste strukture, fokusirano, determinirano, linearno, s progresijom koja produbljuje doživljaj svakim novim gutljajem.

Vertikalnost Asti Barbere ne temelji se samo na zagrizu kiseline. Tlo se osjeti sve intenzivnije, koncentrat esencije Barbere pulsira na putu koji nikad ne završava.

Alba je odmah pristupačnija. Voćnija i šira, doima se „debeljuškastom“ u usporedbi. Njena prednost je da je pristupačnija na prvu. Užitna, lakše se ispija, ima dobar têk i dosta dobru dinamiku na nepcu, zapravo ekspresivnu srčanost… pokazuje iskreno to što jest i još je malo „sirova“.

Starost vinograda i terroir čine toliku razliku da Asti paše bolje uz pršut recimo dok je Alba bolji spoj uz kobasice… Alba je i ljubičastija prema rubovima i za nijansu manje transparentna, ali Asti i bojom pokazuje intenzitet. Očekivao sam da će mi biti teže odlučiti, ali Asti je meni zagonetnije i zanimljivije vino. U ovom trenutku. Ali, usuđujem se prejudicirati – i u budućnosti, uvažavajući osobne afinitete i očekivani razvoj u istovjetnim uvjetima.

Puno hvala Vjeko na ovoj gesti i ugodnom druženju s lakim Piemonteškim naglaskom 😁

Munđarov breg

Vinsko Međimurje priča je za sebe. Puna predrasuda koje su dijelom srušene, puna osobitosti zbog kojih je zanimljiva. Općenito, vina koja su prepoznatljiva za određeni kraj, ali po nečemu specifična, važna su za afirmaciju cijele regije. To nikad neće biti vina „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ ili „dovoljno dobra za novce“ ili ona koja podilaze diktatu tržišta, kojeg u pravilu ne zanima kulturološka pozadina. Jer kratkoročni tržišni uspjeh i afirmacija na koju mislim često nisu u poželjnoj korelaciji. Vinarstvo je možda jedna od posljednjih ljudskih djelatnosti gdje vino nije svedeno na proizvod koji zadovoljava tržišnu kategoriju, odnosno bilo čije potrebe i želje osim onoga tko ih pravi – vinara.

Munđarov breg meni je još uvijek novo ime, ali koje mi je skrenulo pozornost svojim vinima jer su prepoznatljiva, ali svojeglavna 🙂 Potrebna je određena svojeglavost da se ne ide linijem manjeg otpora. Jednako važno je biti „glavni“ samome sebi kako bi u toj slobodi ostvario vino koje ne nalikuje ostalima. Te sam kvalitete, uz osjećaj za tradiciju i pripadnost nasljeđu, prepoznao u ovim vinima…

 Čak i Žuti Muškat (2019.) kojeg još uvijek preferiraju u Međimurju kao mirišljavo sladunjavo osvježenje, nema ostatak šećera. Bez ostatka, umjesto sladunjavosti, svježinu i tvrdu limunsko-vinsku kiselost uravnotežuju tropske senzacije. Uistinu osebujno i ugodno.

Rizlingovsko (Rajnski rizling 2019) bijelo cvijeće u mirisu kao da najavljuje intenzitet i prodornost koja se zarezuje u nepce. Umjesto uvijek očekivane tenzije u odnosu kiselina i ostatka sladora, ravnoteža kao da je uspostavljena drugačije, opuštenije, ležernije, mekanije, čak „široko“, a potpuno – suho.

Chardonnay 2018. nije uzorak iz bačve (Cijena u podrumu:45 kn !) Uzbudljiv Chardonnay pun isprva neprimjetne reskoće jer na prvu se otvara u žutom spektru, ali i cvijetnom (maslačak)… kao i vrlo mekanim gutljajem s uljanom teksturom, dok bitter finish i kvaščanost razotkrivaju utjecaj ležanja na finom talogu.

Medea, Punta Greca, 2016.

Cijena: 230,50 kn

Tko prati ove stranice vjerojatno je primjetio kako najviše volim tradicijska, rustikalna, ponekad paradoksalna vina koja ruše stereotipe, ali koja često jedino rođena majka razumije.

Tko zna o čemu pričam, jasno mu je da se istarski Merlot s 15% alkohola tu teško uklapa…

Obzirom da Punta Greca 2016. nije ništa od gore navedenog, mora biti vanserijski uspješna u onome što je.

Istinski profinjeno vino. Mislim da vrlo namjerno dosad nisam koristio riječ „profinjenost“ u opisu vina. Došao je i taj dan.

Vino je podatno i meko, ali s vrlo konkretnim nastupom i notom terroirea, zapravo istarske crljenice vinograda koji i izgleda pedantno i posloženo poput apoteke. Tako se i utjecaj školovanja u drvu osjeti, ali filigranski, kao dobro pogođen začin teško odvojiv od cjeline.

Po boji je mlado, s ljubičastim obrubom i dok se kick svježine zarezuje, aroma se razlijeva nepcem. Prekrasan ples crvenog voća i fini granulirani tanin koji ne ometa nježnu teksturu.

Tijelo golemo, ali nimalo nezgrapno. Gipki gorostas. Dinamičan, živ. Klizi neprimjetno, a utisak besprijekorne uravnoteženosti traje. Moram priznati da me s ovim godištem Punta Greca osvojila. Respekt.

Nego, pustimo priče i pogledajmo što kaže statistika. Ovo je boca 003780 od 7980. Znači li to da je 7980 napunjenih ili je moguće da su neke bile napunjene, ali ih nismo pobrojali? Koliko je potrošeno od ovih 003780? Koji je onda omjer ukupnog broja napunjenih i nenanapunjenih u odnosu na popijene? Je li to prvi val ili drugi ili je već bio i treći?

Brkić, Greda, 2015.

Cijena: 140 kn

Zašto mi je Greda trenutno najdraže vino vinarije Brkić (a to znači i jedno od najdražih uopće)…

Dok je nekoć ovaj naziv vinograda mogao stvarati donekle primjerene asocijacije na letvice bačve u dosta grubom građevinskom kontekstu 😜 s ovim je godištem integracija drva toliko uspješna da uspostavljena cjelina djeluje „bešavno“.

Premda se ova Žilavka može čuvati, ne treba još više dubine. Dovoljno je da zadrži ovu širinu i superdelikatnu aromatičnost, u rasponu od cvijetnih (pelud), vegetalnih (korjenasto), voćnih (žižule 😀) začinskih i mineralnih senzacija, a najviše… vinoznost. Kao da mogu osjetiti grožđe iz kojeg je nastalo.

Mineralnost je specifična i konzistentna ranijim doživljajima u Brkićevom Mjesečaru. To je ta „bočatost“, delikatna slanost okupana u kišnici. Hrana za dušu koja uživa se polako.

Trapan, Istraditional, 2016. vs Trapan, Uroboros, 2016.

Cijena Istraditional: 185 kn

Cijena Uroboros: 130 kn

Uroboros Brune Trapana volim koristiti kao jedan od primjera odležane Malvazije, osobito kontekst školovanja u akaciji vs. hrastu i bla bla… Fora je u tome da iz berbe u berbu pokazuje konzistenciju, odnosno da je uvjetovano radom vinara, koji je (da ponovim još jednom) nevjerojatno talentiran podrumar.

Istraditional doživaljavam kao Brunin odgovor na temu orange/jantarne Malvazije, odnosno njegovu reinterpretaciju tradicije.

Ova dva vina i nema nikakvog smisla uspoređivati izuzev u line upu koji svjedoči o Trapanovoj svestranosti, ali zato što radim ove pizdarije mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno tako da, što se mene tiče, ostanite svi doma i nakon obustave #lockdowna

Istraditional nije narančasto vino, nije macerirano šest puta lockdown na n-tu dana samo da bi bilo ekstremnije od sljedeće najskuplje boce narančastog vina. Okej, vizualno predstavlja otklon od moderne svježe Malvazije, ovako zamagljeno u svijetlom jantarnom tonu…

Istraditional je istinski kompleksna emulzija Malvasie Istriane koja ostvaruje ravnotežu puno dublje i zahtijeva malo vremena u kojem se zatomljena energija postupno oslobađa, kako se vino otvara i mijenja… isprva agrumi, klementina i limunska trava, zatim začini pa zrele dunje

Zato je Istraditional vino za meditaciju. Idealno za izolaciju 😀 U širokoj burgunskoj čaši neće se raspasti već se postupno otvarati i poigravati stimulirajući #happythoughts dok držiš palac na okidaču pucaljke naslonjenoj na vlastiti frontalni režanj.

Uroboros je također Malvazija, isto godište, također 14% alkohola, ali nije – nefiltrirano sur lie acacia/oak wild fermented & aged – vino 😀

Mogli bi ga zvati i Duroboros jer mu godine gode, ali nije zato značajno vino. Značajno je zbog „kombinacije ekstrakta/koncentracije i balansa“ koja se ne susreće svaki dan na ovim prostorima.

Predivan bagrem na nosu, eteričan, lak, nježan, a upečatljiv. Ima tu i kandiranog voća, korice agruma, herbalnosti (imela). A onda doživiš punu snagu ekstrakta koji „grize“ baš tamo gdje i koliko treba. Intenzitet i prodornost koja paše, kao čaj s đumbirom recimo 🙂

Zauljena tekstura ništa ne skriva. Funky salinitet, nemiran, rastrzan, poput modernog grafita na staroj zgradi

After Modri Les Noir

Odgađam pustiti ovaj dojam jer uvodno želim dati neki kontekst, ali onda se toliko udaljim od fokusa da više nije bitno što sam htio postići usporedbom ova dva vina već počnem pisati knjigu. Tako da, nek si misli tko što hoće, a ja sam zabilježio dojmove uspoređujući dva Crna Pinota iz Vipavske doline 😉

Burja Pinot Noir 2017

Teško ga možemo nazvati elegantnim, teško da je delikatan, ali stanovita suptilnost Vipave prepoznaje se u paprenosti i „začinu“. Tu je i vegetabilnost, stanovite korjenaste arome, ali i forrest floor senzacija… međutim, ovaj PN je baš egzuberantan, ekstrakcija iz macerata još je živa. Vino je kuštravo, ćoškasto i neobuzdano 🙂

Zrelost se raskošno razlijeva po nepcu dok kožnati tanin traje, ali se i mijenja. Ništa neobično da je Burja PN vino transformacije. Samo je promjena sigurna.

Nije to vino za ocjenjivanje, nije ni vino za festivale. Previše je živo. Papar, pa fruit&dirt, ali ipak nekako odmjereno i sa smislom.

 

Tilia Estate Pinot Noir 2016

Tilia Estate linija Matjaža Lemuta je sve što nije Burja 🙂 Linearan. Pedantan. Suzdržan. Nepogrešivo PN.

Nema zafrkancije, ekstremna suhoća i mesnatost na srednjem nepcu. Ipak, ne toliko tehnički determiniran kao u ranijim godištima. Dobija širinu, a još važnije – dubinu.

Srećom, ova edicija je opuštenije vino, unatoč ekstrakciji i koncentraciji.

Pažljivo školovani tanin fascinira. Nije drven. Tek diskretna nota vanilije koja će integrirati vremenom.

Nevezano, želim spomenuti i još jedan važan Crni Pinot. PN kuće Sontacchi, osobito u kontekstu Kutjeva, asketsko je vino za koje vrijedi – Manje je više.

Manje opulencije, više vinoznosti.

Manje voća, više tihe slanosti.

Koja ustraje nakon gutljaja. Vrijedi za berbu 2017 i još više za 2018. koja je u podrumu i kojoj se želim radovati.

Za tri hrvatska podruma trenutno ne znam reći u kojoj bačvi je bolje vino, a cijene nisu divljale. Bedalov, Kosovec, Sontacchi. Osim gore navedenog, pitam se ima li još koja poveznica? Možda pristup vinogradarenju i podrumarenju 😉

Roxanich, Ines u crvenom, 2008.

Cijena: 185 kn

Duboko voće i mekane dekadentno zavodljive balzamične note poigravaju se s šumskim gljivama na podlozi od zelene jabuke.

Ova poetska konstrukcija možda zvuči kao plaćeni hvalospjev nekoj kulinarskoj kreaciji, a ne kao opis vina. Izazov je pokušati opisati „Ines u crvenom“. Taninska struktura fascinira kao kod najsuptilnijih Pinota. Jedna nota rustikalne rudimentarnosti koju obožavam, mnoge će smetati. Kao i životni stadij vina i fascinantna evolucija posljednjih 5 godina.

Jer ova boca punjena je u listopadu 2014. kao „stolno“ 🙂 vino i meni se čini da je tek ušlo u onu pravu zrelost namjerno nefiltriranog grožđanog lijeka, u onu vinoznu ljepotu u kojoj svi mirisi i okusi postaju vinski i kad samo najšira čaša za odležani burgundac može pravilno usmjeriti tu vinsku magiju.

Istinska kompleksnost i pravi nutrijent. Bez sumnje i zahvaljujući uzbudljivom miksu sortnog sastava Ines u crvenom: Malvasia Nera, Barbera, Cabernet Franc, Lambrusco, Syrah, Gamay.

Upozorenje za sve koji traže koncentrirane i mlade voćne bombe u ovom cjenovnom razredu. Ovo nije takvo vino. Ovo je tekuća ovisnost.

Plančić, Darnekuša, 2015.

Cijena: 84,89 kn

Što je to što miriši kao mekani i voćni mladi Plavac s taman toliko ljekovitog bilja da ga nepogrešivo identificira, a potpuno je drugačije strukture?

Neusporedivo „hladnije“, sa svježinom koja se proteže uzduž nepca. Sa sitnim taninom iz tanke kožice. Obojanog mesa i soka, pravog vinoznog soka. Zrele zrnate teksture i pune zrelosti tamnog voća, a bez opterećujućeg alkohola…

U ovom slučaju odgovor je – Darnekuša.

Premda je Darnekuša zastupljena zajedno s Plavcem na čuvenim hvarskim položajima Ivana Dolca, Medvid bod i Jagodna te na lokaciji Dubje gdje Plančić uzgaja materijal za Pharos Grand Cru, poznajem samo tri monosortne Darnekuše. Jedna je Rosina, rose u izvedbi Jo Ahearne, druga je Dubokovićev Laganini, a treća je zapravo prva jer Plančić je buteljirao Darnekušu odavno i berbe 2004. i 2005. ostale su mi snažna referenca. Te su Darnekuše dolazile s posebnog položaja Poljica-Vorh, svojedobno najvišeg komercijalnog vinograda u Hrvatskoj.

Zašto bi napisao da je Darnekuša odgovor u ovom slučaju? Zato jer postoje i druga vina manje eksponiranih sorti kojima volim razbijati predrasude o crnoj Dalmaciji. Zato je ovo jedno od važnih vina koja sam predstavio na Vinart Grand Tasting radionici „Velika mala vina“. Osim ampelografske autentičnosti, važno je jer je posebno! Danas kad je lakše pronaći veliko vino od „velikog malog vina“, vina koje ima tȇk i istinski vinozan, vinski gušt, vina koje se formira vremenom u čaši i na zraku razvija u nešto magično… Darnekuša pjeva onima koji mogu i žele čuti.

Povratak, Palava, 2018.

Cijena: 70 kn

Svijet se smanjio.

Dobro je u takvim okolnostima biti svjestan različitosti zbog kojih smo posebni.

Bez straha i predrasuda po mogućnosti…

Za vina iz BiH obično se pomisli – Hercegovina. Ali, mogli bi se prevariti. Vinarija Povratak uzgaja lozu na 60 hektara (!) kod Žepča u Bosni. Ovo vino otkrio sam zahvaljujući Željku Garmazu i prvi put probao prošle godine na WineOS da bi ove potvrdio doživljaj i posvetio dužnu pažnju 😉

Palava se smatra češkom (!) autohtonom sortom. U izvedbi vinarije Povratak, aromatičnost u mirisu podsjeća na skoro muškatne arome, a način na koji miriši na grožđe još i više.

A nakon gutljaja specifičan stisak suhoće podsjeća na Crveni Traminac i srodnike (tko je probao Savagnin zna na što mislim), kakav sam nedavno probao kod Jagunića između ostalih.

U sredini, odrađuje čvrsto i ravno, nalik Rizvancu, bez vrludanja. Fokus i disciplina.

Podsjetilo me na valcer, prividno raskošan aranžman i melodičnost, ali zapravo vozi i vozi po svojem dosta determiniranom ritmu 🙂 Palava i jest križanac Muller-Thurgau (Rizvanac) i Roter Traminera. „Less aromatic than Traminer, more interesting than Muller-Thurgau“ nije moja izjava, ali potpisujem.

Jako zahvalno vino, versatilno na stolu. Sasvim dovoljno tijela i svježine da se nosi s većinom jela (uz paštetu od divljači recimo 😛 ), a svega 12% alc., da ne opterećuje. Specifična začinska kvaliteta nenametljiva je, kao idealno dozirani muškatni oraščić. Nije isto bez njega, ali se ne smije jasno osjetiti.

Ako mogu praviti snjegovića nakon jakog potresa u pandemijskim uvjetima karantene, valjda mogu i uživati u češkoj sorti uzgojenoj u Bosni. 🥂

G&J, Tvoja krv i moja, 2015.

Cijena: 184,50 kn

Ponekad je ljubav dovoljna. Ljubav Gina i Jadranke prema vinu pokazuje kako ne trebaš imati ni podrum ni vinograde da bi ostvario nešto značajno.

Ljubav i strast, potrebna spoznaja i neophodna oprema očito jesu dovoljni da nastane „Tvoja krv i moja“, kupaža Merlota i Cabernet Sauvignona uzgojenih u specifičnim uvjetima Nadinskih vinograda.

Međutim, prošlo je dovoljno vremena od početnog entuzijazma i dogodilo se nešto više od blenda bordoških sorti. Koncentracija bobičastog voća u mirisu i okusu nije toliko napadna kao u prvim godištima. Utjecaj školovanja u drvu primjeren je očekivanom potencijalu i već sad djeluje doista otmjeno. Nema prezrelosti, uspostavljen balans na nepcu ostavlja živost i dinamiku.

Razina integracije drva, uklopljenost kiselina u skladu s taninom koji je sve usklađeniji svakim gutljajem, intenzitet i prisutnost koja ne opterećuje (13,7%), perzistencija i progresija na nepcu, svakim gutljajem sve dublje… poput zaljubljenosti 🙂

U 2015. „Tvoja krv i moja“ je plod sretnih oklonosti odlične berbe, stečene zrelosti i iskustva, čega ničeg ne bi moglo biti da su razum i opravdani strah prevladali slijepu zaljubljenost. Ljubav je ponekad dovoljna, ali je uvijek neophodna.

G & J, ne poznajemo se, ali hvala vam na ovom vinu.