Tomac, Zelenac, 2016.

Cijena: 80 kn u podrumu

Od etikete s potpisom obitelji Tomac visoka su očekivanja i razlozi za to nisu nimalo površni niti pomodarski. Ova etiketa dodatno ima i posvetu. Dok se Tomislav Tomac posvetio pjenušcima koji su sve impresivniji iz degoržmana u degoržman, Zvonko Tomac svoje znanje i iskustvo usmjerio je na mirna vina. U čast prijateljima s kojima je i od kojih je i sam učio, na etiketi stoji posveta profesorima Jambroviću i Nežiću.

Materijal za ovo vino zapravo i dolazi iz nekadašnjeg Nežićevog vinograda koji je posađen sortom – zelenac. U Hrvatskoj je daleko najpoznatiji Zelenac onaj vinarije Krauthaker, a u svijetu, realno u Austriji, sorta se izvorno naziva – Rotgipfler.

Taj naziv sorte također je naznačen na etiketi, ali čini se da sadržaj boce više nosi upečatljiv potpis vinara nego jasna obilježja sorte, barem ne onakva kakva ostvaruje na biranim položajima Thermenregiona.

Nakon zelene jabuke i livadnog cvijeća na nosu, prilično tvrdi grip na nepcu koji može značiti puno toga. Npr., boca je prerano otvorena ili je prerano zatvorena 🙂 Nečemu što su Tomci punili prije tri mjeseca vjerojatno treba malo više vremena, ali ne mogu se oteti dojmu da „pozicija“ vina na 12,5% alkohola i izrazitoj suhoći nije idealna za Rotgipfler.

Zelene kiseline stišću uzduž nepca, ali bez prodornosti. Vino ide u širinu, ali se rasplinjuje sve do relativno kratkog završetka, osobito u usporedbi s onim što Tomac ostvaruje (posebno u legendarnim berbama poput 2015.)

Doduše, Rotgipfler na Plešivici možda i nije toliko raskošna sorta. Aromatični sklop koji očekujem u osobnoj olfaktivnoj memoriji inficiran je nekim od najtradicionalnijih i najboljih položaja Thermenregiona.

U cjelini je ovo bio gušt. U kontekstu očekivanja od vinarije Tomac ovo je prosjek, ispodprosjek zapravo. Ostvaruje makar ideal svježine s tom ekstrasuhoćom i niskim alkoholom, ali u usporedbi s onih nekoliko Freigut Thallern etiketa koja pamtim, zrelost je zelena, terroir nevidljiv.

Vrijeme bi pokazalo, kad se tih tisuću butelja ne bi popilo tijekom operacija gašenja žeđi već ovog ljeta 😀

Oglasi

OPG Sladić Ante, Rose, Plavina + Lasina, 2016.

Cijena: 69,00 kn

Nigdje u Hrvatskoj rose vina ne ostvaruju takav sklad kakav ostvaruju u vinogorju Plastova. Tipsku različitost duguju podneblju i sortimentu. Specifično mikroklimatsko obilježje Plastova omogućuje uzgoj Lasine, još uvijek skoro endemske sorte tog područja. Plavina je, premda rasprostranjena, ovdje također specifična.

A rashlađeni sklad je ono što čini razliku između nepodnošljive ljepljive vrućine i ugodnog odmora u hladu. Kao i vino, tako i ljeto može biti i jedno i drugo, ali kad i more zagrije, bolje budi spreman 🙂

Iz godišta 2016. Plavina i Lasina sublimirane su na svoju osnovu, na bijelu esenciju. Jagoda i višnja, tik do zrelosti.

Iz takvog grožđa, posebno uzgojenog za rose vino, dolazi jarka boja crvena skoro poput soka od rajčice, ali uz potpunu prozirnost. Pitka aromatičnost na osvježavajućih 12% alkohola 😉 Sklad koji rashlađuje i stimulira.

Krauthaker, Chardonnay Rosenberg, 2015.

Cijena: 79,98 kn

Jesam li dužan ispriku Krauthakeru? Prije pet i pol godina objavljeni dojam za 2008 Rosenberg Chardonnay uz dosta pozitivnih atribucija definira ga ipak ziherašim i dosadnjikavim vinom, čak stilski obojanim u skladu s diktatom površnog tržišta.

Stvari se mijenjaju. Neke na bolje. Neke na gore. Godinu nakon tog dojma zabilježene impresije za Bakovićev Plavac Murvica  svrstavaju to vino u sami vrh najvažnijih hrvatskih crnih vina uopće. Danas ne znam što bi mislio o 2009 Murvica. Osim da je nešto pošlo krivo.

Ne tvrdim da je Krauthakerov Rosenberg Chardonnay iz 2015. odjednom postalo terroirska mineralna senzacija, ali ima ono „nešto“ što ga izdvaja od „dosadnjikavosti“. Gracioznost? Ljepota? Jednostavno, feels right. Bilo je uvijek fino skrojeno jer Krauthaker zna raditi vino, ali nije to bilo to. Zašto sad jest to? 😛

Vrlo je chardonnay na nosu 🙂 Ali bez maslaca, bez drva, bez alkoholnosti i osobito važno – bez fejk tropskih senzacija. S tim da je voćni aspekt itekako prisutan. Dunja, viljamovka, vinogradarska breskva.

U ustima ljepota. Skladno, nježno, a trajno i bez „rupa“ na nepcu. Punoća tijela ustrajno klizi i ono što ostane nakon gutljaja svjedoči o voću idealne zrelosti. Ekstrakt ne toliko ekstreman, ali koji omogućuje uravnoteženu pitku suhoću kujevačkog chardonnaya s 13% alc.

Ljupko, prekrasno vino.

Rak, Opolo, 2016.

Cijena: cca 50 kn u podrumu

Nije to priča o kiselinama i suhoći, odnosno ostatku sladora… ravnoteža je dublja, prirodnija, svježina je sveprisutna, ne samo u kiselinama…

Pojavi se osmijeh na licu kad ti ovakvo vino ukaže naklonost. „Opolo“ kuće Rak doduše ne pripada plastovskom vinogorju iz kojeg izlaze najupečatljiviji i najbalansiraniji rosei Hrvatske. Primjereno šibenskom vinogorju, Rak svoj rose pravi iz sorte Babić, ne Plavine ili Lasine.

Možda je to do prvog punjenja, rađenog još za potrebe Pink daya u ožujku, ali 2016 Opolo djeluje svježije. Samim time manje je “opol“ od 2015 i 2013, ali svejednako izvrstan.

Balans čini razliku.

Također i aromatski profil. 2015. Opol danas pokazuje više-manje što i prošle godine. Arancine, bitter lemon i nar. Nasuprot toj mesnatoj voćnosti, u 2016. je taj nar više usmjeren prema zelenoj jagodi…

Balans koji djeluje prirodan. Ostvaren u vinogradu. Čini se kao prava stvar na pravom mjestu na pravi način.

 

Carevi podrumi, Vranac, 2013.

Cijena: cca 10 Eur

Odmah ću reći, Marko Car je kralj 😀

Smisao vinskih festivala poput Dubrovnik FestiWine je naći „skrivene dragulje“, vinare koji inače ne izlažu i zbog čega se smatraju „ispod radara“. Neočekivano otkriće koje nosim iz Dubrovnika je baš Vranac Carevih podruma.

Vranac se uzgaja dugo i tradicijska je sorta u Konavlima, a ovaj dolazi iz vinograda starog 60 godina. Čini se da te stare loze daju drugačiji Vranac i od onih koji danas uspijevaju u Crnoj Gori i Makedoniji, ali i od onih u Imotskom i Hercegovini.

Vino iz 2013. djeluje još mlado (pod uvjetom da doista i jest ispravno etiketirana butelja 🙂 ), ali i profinjeno istovremeno. Kao da je uravnoteženo već u vinogradu i da je ostvarilo cjelovitost prirodnim balansom onoga što stari vinograd daje.

Višnje koje se razviju u čaši mineralne su, pune željeza. Vinom struji energija, nutritivna vrijednost koja istinski hrani kušača. Ali bez ikakve prezrelosti ili težine. Naprotiv, gurmanske kiseline divno su uklopljene i drže skladnu svježinu u gutljaju.

Carevi podrumi prave i Plavac Mali, Pošip i Malvasiju dubrovačku koji također pokazuju poželjnu tradicijsku artizanalnost, ali baš Vranac je poseban.

Baš baš 😛

Krš, Orange, 2015.

Cijena: 109,90 kn

Wild ferment Žilavka. Kakav je to čaj od šipka na nepcu? Kompot od breskve? A mirisalo je tako zaigrano na marelice i nar…

A gdje je hlapivost? 🙂 Već na nosu se osjeti energičnost i aromatičnost, ali bez intenzivne i uopće osjetne volatilnosti, no i bez taničnosti ?!

Taninski se sapun doslovno, pojavljuje s vremenom. Dok na malo višoj temperaturi ne proradi taj zatomljeni divlji prizvuk. Zdravica s djedovima.

Uz ipak osjetnu stabilnost zdravog grožđa super godišta. U čaši se ne transformira poput divljih tradicijskih bijelih sorti produljene maceracije, ali vjerujem da bi i djedovi bili ponosni.

12,5% čiste okrjepe 😉

Prelac, Malvazija Šinjora, 2015.

Cijena: 80,00 kn

Sve više proizvođača Malvazije Istarske dodaje vrijednost svojem vinu uz pomoć mjehurića i uspješno konkurira rastućem prosecco trendu, ali posebno raduje kad se vinari posvete i manje popularnoj kategoriji „zrele Malvazije“, kategorizirane u smislu da je sve što nije prošlogodišnje – „zrelo“ i odležano 🙂

Pristup koji traži istinsku aromatiku Malvazije Istarske često se naziva i „tradicionalnim“ premda je znanje i tehnologija itekako prisutna, ali je prisutna i spoznaja da Malvazija ima potencijala biti više od površnog osvježenja. U tu svrhu će ionako mjehurići bolje poslužiti.

Nakon meni omiljenih malvazija Brečevića (Piquentum), Roxanicha (Malvazijica), Palčića (Malvazija), Dobravca (Sonata), Legovine (Matura), Ritoše (Dorata) i još nekoliko koje kanim „otkriti“, ovom društvu se pridružuje Šinjora kuće Prelac.

Kod ovih vina nije riječ o pukom odležavanju u hrastovom ili bagremovom drvu. Ovakva vina često su iz starijih nasada koji daju drugačiji materijal i drugačije su vinificirana.

Maceracija i spontana fermentacija kao termini još i danas plaše neupućenije vinske entuzijaste, ali kad probaju vino, nešto iskonsko proradi… možda ne nakon prvog gutljaja, ali nakon drugog ili trećeg. Nezahvalno je nekog „natjerati“ da ponovo proba nešto što mu na prvu nije u skladu s predočekivanjima rashlađene mirišljave tekućine bez kičme, ali koja „tako divno paše uz salatu s morskim plodovima“. Možemo li to usporediti s glazbenim afinitetom? Ono kad si nekim albumom oduševljen/a na prvu pa ga više nikad ne poslušaš do kraja nasuprot nečeg što si se natjerao preslušati drugi put pa vremenom otkrivao i glazbu i sebe preslušavajući ga iznova i iznova.

Ono što je navedenim vinima zajedničko je potraga za istinskom aromatikom Malvazije Istarske. Ona po ničemu nisu ekstremna, mi smo ti koji smo isključivi. Maceracije su ili kraće u usporedbi s crnim vinima ili pod kontroliranom temperaturom ili oboje 🙂

Šinjora je provela 8 dana u kontaktu sa kožicom. Očito točno koliko je te godine trebalo da zadrži cvijet bagrema u mirisu, a omekša. Kao da je nježna aromatika Malvazije produbljena i osvježena postupkom. Djeluje vjerodostojno, bez izražene kiselosti. Bez napadne svježine, a zapravo svježije, ugrijano u čaši na nekoj ljetnoj terasi, od konvencionalnog clean&green ideala.

Trajnije. Kako u čaši, tako i u boci. To je balans. To je Šinjora.