Vezak, Graševina kvalitetna, 2017. vs. Vezak, Graševina vrhunska, 2017.

Cijena „kvalitetne“ Graševine: 27,98 kn

Cijena „vrhunske“ Graševine: 57,98 kn

Nikako se ne mogu natjerati da po policama supermarketa tražim neke nove Preporuke, ali nakon billboard kampanje za Vezak nisam odolio iskušenju. Vezak nije niti prezime niti položaj niti išta osim fantazijskog imena osmišljenog za ovu liniju Vinarije Daruvar u Badelovom portfelju. Potrebna je valjda odlučnost male Sadako da sve te ždralove kojih je sigurno puno preko nekoliko tisuća polijepljeno na sve te boce s navojnim čepovima, pozicionira kao „Vezak“. Ako nekoga sami naziv automatski ne asocira na „povezivanje“ i „tradicionalni slavonski vez“ taj valjda nije popio dovoljno „Vezaka“.

Sama činjenica da ista vinarija iz istog godišta plasira „kvalitetno“ i „vrhunsko“ govori da još uvijek ima ovaca za šišanje u ovim krajevima, ali ajmo vidjeti. Uvijek postoje iznimke i možda je vino stvarno dobro…

„Kvalitetno“ odmah po otvaranju pokazuje oštrinu na nosu koja sigurno nije od 11,5% alkohola i neke naglašene tropske senzacije. U ustima je prazno, srećom barem suho, pa barem nakon gutljaja nemam osjećaj da pijem Traubi sodu.

Beskrvno. Beskarakterno. Bezlično. Hajduk.

Površna, lažna slankastost je primjer slanosti koja NIJE mineralnost.

Graševina? Uglavnom, ovo vino bi moglo biti iz bilo koje sorte. Ne nužno grožđa.

Otvaram dvostruko skuplju „vrhunsku“ graševinu Vezak…

Još gore !!!???!!! Ovdje je skrivena prezrelost dominantna nota. Toliko izobličeno i istehnicirano vino dugo nisam probao. Iz kvalitetne barem možeš napraviti kakav takav gemišt. Ovo nije za ništa.

Izbjegavam Beljsku graševinu jer mi kao nije uspjela baš, a koja je druga dimenzija u usporedbi s ovim, Agrolagunu da ne spominjem. Dakle ovo je nova razina. Ne znam što su u Badelu mislili, ali Vezak je totalni Bezvezak. Pas mi inače pije blatnjave lokve ako nema ništa bolje, ali ovo nije htio ni pomirisati (pogledati video).

Oglasi

Schioppettino di Cialla u kvartovskom dućanu?

Vitalnost koja fascinira? Možda nekoga tko ne zna što je ovo.

Začinjenost i acid grip na nepcu, u mirisu kožnato voće. Savršeno. Integracija potpuna. Povezuje se i homogenizira, duboko voće.

U kontekstu ostalih starih godišta u kojima sam imao prilike uživati, ovo godište i nije toliko asketsko. U kontekstu dobrog Schioppettina skoro je mesnato i nešto mekših kiselina, ali uvjerljivo paprenasto, slojevito i kompleksno. Magija Schioppettina, čisti začin bez balasta.

Napokon je i moje omiljeno vino dostupno u domaćoj distribuciji zahvaljujući Roto Dinamicu. Automatski, Roto je skočio na ljestvici najdražih uvoznika više nego repka na Fifinoj ljestvici.

Naravno, u ponudi nema 1994 Schioppettina 😀 Ali, za dvadesetak godina aktualna 2013 će pružiti sličnu senzaciju 😛 Zato je tu spremna inox varijanta, koju Rapuzzijevi prema sinonimu za Schioppetino nazivaju Ribolla Nera, samo zato jer je iz mlađih vinograda, premda i ona rađa na imanju „Cialla“.

Uvezena je i Ribolla Gialla, prekrasno skladno bijelo vino Friulija i Ciallabianco, ozbiljno bijelo vino iz sorti Ribolla Gialla, Verduzzo i Picolit, u najboljim godinama sposobno za podjednako dozrijevanje poput Schioppettina.

Najbolje od svega, premda su ova vina u Hrvatskoj „moguća“ isključivo u restoranskoj distribuciji, naći će se manje količine u maloprodajnim Roto dućanima.

Da ne ispadne da džabe promoviram Roto, želim podijeliti trenutnu top listu preferencija kod uvoznika 😀

Hidden Wines, zbog Nikolaihofa, Frozze, Brigattija, Rovellottija, Balgere, Nusserhofa, Gumphofa, Hartman Donna, Gordije i dr.

Label Grand, zbog Domaine de l’Ecu, Chateau le Puy, Burje i dr.

vino.hr, zbog Clemens Buscha, Hofstättera, Guado al Melo, Marsureta, Domaine Fouassier i dr.

Natura Vino, zbog Zidaricha, La Castellade, Čotara i dr.

Bornstein (Bin19), zbog Pieropana i Poderi Colla…

Enozoik, zbog Brkića, Charles Hiedsicka, Selvapiane…

Mivu, zbog Ruinarta, Donatelle Cinelli Colombini…

Vivat Fina vina, zbog Ducala, Loimera i Bouvet-Ladubaya…

Vrutak, zbog Schloss Gobelsburga…

Dropi, zbog Chateau Musara…

Pago, zbog Larmandier-Bernier…

Acrobat, zbog Billecart-Salmon, Adamija…

Vintesa, zbog Keltisa

Dobra vina (u AWT vlasništvu) imaju na zalihama neka stvarno ozbiljna vina s kojima mi se čini da ne znaju što bi pa ih se rješavaju na rasprodajama što objeručke pozdravljam 😀

Naravno, vrlo purgerski od mene da sam izostavio uvoznika iz Zadra kojeg nalazim značajnim barem zbog Drappiera i Nino Franco – Atrox!

Vinotrade nisam spominjao jer pojma nemam što danas rade, a ima tu i drugih igrača poput Punog Sepeta… kog sam zaboravio nek se (pri)javi.

Uglavnom, već s ovih dvadesetak uvoznika mogla bi se i složiti dobra vinska karta :-)))

Roki`s, Rose, 2017.

Cijena: cca 60-70 kn u podrumu

Ludo i neobuzdano!

Da je samo malo brže ocijeđeno, da je samo malo više grožđa bilo, da je samo malo sporije prošlo… ne bi to skroz bilo to što je.

Možda ne možemo biti prezahvalni kad urod na Visu nije bio obilan, ali ne možemo biti niti nezahvalni jer se možda baš zato posložilo čudesno vino. Ulovljena priroda i energija Plavca i to konkretno viškog Plavca u svom sjaju svoje opulencije koja lakoćom nosi 14% alkohola.

Kričave kiseline, zrnatost i kuštrava tekstura nisu prihvatljivi na prvi gutljaj, ali ovo nije vino kod kojeg ne možeš biti indiferentan. Mene je odmah razveselilo. Toliko da tugujem što nema više za kupiti. Ako netko zna gdje bi se moglo nabaviti, vrlo je dobrodošao podijeliti informaciju.

Sparivanje s hranom? Uzeo sam zrno stonske soli, koncentrat mora… i gutljaj ovoga…

After nije opor, nije tvrd, već autentično herbalan. Ljekovitost trava i sočno voće. Kakav fantastičan rose!!!

Dani vina otoka Krka 2018.

Vrbnik je povijesno mjesto očuvanog nasljeđa, kulturološki idealan ambijent za šarmantnu vinsku manifestaciju. Dani vina otoka Krka u Vrbniku imaju već lijepu tradiciju. Posljednji vikend kolovoza u pravilu je rezerviran za vinare i vinoljupce, a ove godine i za zajedničke radionice koje smo održali Martina i ja u hotelu Vinotel Gospoja.

Tema radionice „Povratak u budućnost“ je Sansigot. Vino od ove sorte više nitko ne uzgaja na otoku po kojem je dobilo naziv. Sansego je Susak, a Sušćan crni istoznačnica.

Međutim, premda je Sansigot nekad u prošlosti Vrbnika bila značajna sorta, današnji je Vrbnik sinonim za Žlahtinu. Samo su dva vinara koji buteljiraju monosortni Sansigot: Vinarija Šipun (Ivica Dobrinčić) i vinarija Ivan Katunar (važno je razlikovati od Antun Katunar, a pogotovo od Cattunara iz Istre 😀 )

Dobrinčić će baš sutra u sklopu Vinske srijede u Basementu predstaviti vina kuće Šipun, vjerujem i Sansigot i nadam se jedan trenutno još veći raritet, rose iz sorte Trojišćina.

Šipunov Sansigot iz 2013. na radionici je bio u punoj formi i možda najbolje demonstrirao koliko je to posebna sorta. Profinjen u svojoj zrelosti, besprijekorno vitalan i strukturom vrlo – svoj. Sansigot, pokazuje potencijal koji sam naslutio još s prvom isprobanom bocom, onom Ivana Katunara iz 2008. To „srce koje hladi“ još uvijek je tu, a da postoji još koja boca 2008-e… bilo bi jednako nekomercijalno i tome proporcionalno – značajno 😉

Radionica „Žlahtina za dobar tlak. U boci.“ kasnila je jer je domaćin, Vinotel Gospoja demonstrirao čaroliju molekularne kuhinje. Odmah naglašavam kako ne cijenim tehniku koja je sama sebi svrha i cijeli taj show mi ne vrijedi koliko i kvalitetna namirnica, ali u ovom slučaju bilo je opravdano steak zamrznuti tekućim dušikom na kriogene temperature da bi se odmah prebacio na indukcijski štednjak. Ekstremno visoka temperatura nakon ovakvog smrzavanja ostvarila je posebnu teksturu i okus mesa. Ne isprobavajte kod kuće 😀

Dok je Martina tjerala sudionike da otvaraju boce, ja sam im dizao tlak 🙂 Pjenušave žlahtine bile su posložene u sljedećem logičnom poretku: Ivan Katunar Biserno vino, PZ Vrbnik Valomet Extra Brut, Konoba Nada Soubze Brut, Gospoja Brut i Gospoja šampanjsko pivo za resetiranje na kraju.

Ne znam što se dogodilo s onim bisernim vinom koje je Antun Katunar svojedobno prodavao u Vrutku, ali nadam se da to nikom neće nedostajati. Takva se bljutava sladunjavost mogla konzumirati valjda isključivo na onim kriogenim temperaturama.

Potpuno drugačije od Bisera Žlahtine kuće Ivan Katunar. Za početak, ovo je pjenušava baš Žlahtina. Iz Vrbničkog polja. Odluka da se ne pravi klasičan pjenušac već ovaj frizzante (tzv. „biserno vino“) čini se potpuno logična dok ispijaš čašu za čašom ovog besprijekorno balansiranog suhog osvježenja. Nije to vino za kontemplaciju i puno priče, već za opuštanje. Možda jest malo na zeleniju stranu, ali materijal nije posebno bran već možda djelomično selektiran za ovu svrhu. A svaka svrha u kojoj su karakteristike grožđa očuvane i kvalitete naglašene… je opravdana.

 

Đuzel vinarija

Prvo malo konteksta… položaj Podi iznad Imotskog i svestrani Stipe 🙂

Kako to da je baš u Imotskom kraju, čuvenom po Kujundžuši koja se većinom uzgajala u polju, najviši (kultivirani) vinograd u Hrvatskoj?

Odgovor je Stipe Đuzel i njegov pozitivni fanatizam koji je stvorio vinograd na 700 metara nadmorske visine. Rezultat su zasad tri vina, Kujundžuša, Chardonnay i Trnjak, od kojih želim osobito izdvojiti Chardonnay i Trnjak, jer držim da su značajna vina.

Đuzel, Chardonnay, 2017.

Cijena: 60 kn u podrumu

Treba pustiti vino u čaši da ispare ove infantilne fermentativne arome. Preporuča se vrijeme kratiti pričom o rivalitetu Imotske i Cetinske krajine, da li je jači mitski „vukojarac“ ili ipak „karakondžula“ s Peruće…

Čini se da tome nema kraja, kao niti bitter taničnosti koja pravilno ustraje na nepcu. A da nije nikakvo napucano, prekoncentrirano, teško vino. Naprotiv je sočno i pitko za svojih 13,5% alc., ali toliko čvrsto da je nadjačalo i prilično jak sataraš koji sam pripremio da namamim vukojarca.

Ovo nije Chard koji ima ikakve veze s maslačnošću ili drvenim aromama. Idealan primjer vina kod kojeg nema smisla „legitimirati se“ uobičajenim potpitanjima je li odležao u drvu i kakvom i koliko dugo i kenj, srać, truć rekao bi moj direktor 🙂 Ovaj Chardonnay nije oštar zbog alkohola, već zbog materijala, kvalitete ekstrakta, zbog onog herbalnoga u njemu, zbog kopriva i peršina i zelene paprike, umjesto breskve i maslaca, tropikanu da ne spominjem…

Đuzel, Trnjak, 2015.

Cijena: 100 kn u podrumu

Što se crni u čaši staklenoj?

Otvorio butelju, istočio u dekanter na terasi i ose popizdile!?! Još jedna magija sa Zavelim planine ili je ovo vino stvarno od grožđa 😀 No, dok naglas izgovoriš „cum sensu creatum est, per sensus creare“ 😛 ose nestanu i jedina magija koja ostane je ona u čaši.

Koncentracija voća i još nečega… nečeg hladnog – svježina, manifestira se kao voćne kiseline, nečeg zemljanog (!) – mineralna tenzija na nepcu koja traje dugo nakon što se otope tanini.

Kad počne teći kao mlijeko, žestina i prodornost postaju mekoća, tanini sve sitniji, a jednako ustrajni. Martina me izvrijeđala zbog pairinga s kobasicom, ali kobaja je čista juneća i čim proba, promijenit će odgovor. Poput slavenske antiteze 😉

A „antitezu“ o tome zašto Stipu nazivaju „vukojarcem“ ni Garmaz nije ispričao 😉 Pa neću niti ja 😀

Babić

Babić je zajeban. Kad namjerno neispravno pišem Babić velikim slovom, izgleda kao prezime. 😛 😛 😛

O potencijalu ove sorte dugo se priča. U zadnje vrijeme kao da se ponovo nešto događa. Sve je više Babića. Nekih novih ili neotkrivenih imena.

Žao mi je što nisam za ovu usporedbu nabavio Bibichev… nadam se da će ga nazvati Bibich Babić 🙂 koji možda još nije ni punjen !? Ali tu su neki novi „stari“ Babići. Ne ulazeći u dileme dubokog tla nasuprot isključivo primoštenskog kamena, sva ova tri „kamena Babića” izrazito su različita.

Prgin, Babić, 2016.

Kadulja i sušena višnja na nosu. Sok od višnje na nepcu, samo bez šećera 🙂 Suho, do kosti. A u kostima svježina kiselina za gutljaj koji traži još. Pitko i pomalo „zeleno“, supersitan tanin i koncentracija voća, ali i trag Bucavca. Legendaran položaj impresionira s razlogom, više turiste nego vinogradare 😀

Ali se otvara i postaje vinozno. Ne-voćna aromatika dolazi u prvi plan. Neopterećeno školovanjem, samo suruvost Bucavca u čaši… makija, kamen i sol. Slanost koja je još na površini, ali svejedno fenomenalan materijal. Koji bi u novim berbama morao dati više šarma.

Testament, Babić, 2016.

Što kaže Jadrtovac? Novi vinogradi na kamenu nad morem, malo sjevernije uz obalu. Lijepo tijelo, dobar balans, ali isprva previše „stisnuto“. Međutim, odmah s jasnim zemljanim afterom.

Testament poput crnog čaja se otvara i ta težina nestaje. Ostaje samo sok. Raskošan, od zrelog materijala sa sunca Jadrtovca. Asociralo me na sušeno meso 😀 Stvarno je nevjerojatno koliko vremena mu je trebalo da se napokon formira. Neuništivo. Ekstremno dekantiranje obavezno.

Matošin, Babić, 2015.

Matošin, očekivano, funky magija malog vinara. Srčanost vina koje diše drugačije, izvan konvencionalnih pravila, all`antica u najboljoj maniri, divno sočno voće, kožnatost i balzamičnost. Struktura tanina potpuno drugačija. Dok prethodnici koliko god bili različiti nemaju tu taninsku zrelost, a očuvanu svježinu. Zapravo me ta taninska komponenta najviše izenadila kod Babića…

Znajući moje afinitete nije teško pogoditi za kojom čašom je krenula ruka. Ali sve mi se nekako čini da su najbolji Babići oni koji nisu buteljirani i označeni etiketom, već pravljeni za osobne potrebe. Kao pravi pršut koji možeš samo dobiti. Ako si rod ili doktor. Ili ifke 😀 Ne možeš ga kupiti. Jer ne postoji u tržišnoj kategoriji. Previše je „divlji“ i ne može se uklopiti u tržišne konvencije. Bez da izgubi ono zbog čega je poseban. Makar to značilo da je svaka boca drugačija. 🙂

 

Grabovac, Draga, 2016.

Cijena:110 kn u podrumu

Puno je dragih vina, neka se čak tako i nazivaju, ali jedna je Vučja Draga 😀 Vučja je draga položaj na brdu iznad Prološca u kojem se nalazi vinarija Grabovac.

Na tom su položaju posađene autohtone Kujundžuša, Pošip i Žilavka te internacionalne Chardonnay, Sauvignon Blanc.

Upravo je to sortni sastav ovog vina. Draga se otvara na nosu začinima drva, jer je provela 8 mjeseci u barriqueu. „Vosak“ na nepcu… viskozitet i prodornost bijelog vina dobrog balansa (13,5% alc), jake strukture i punog tijela. Nimalo zeleno, već više zlatno i slamnatožuto.

Raspon i fokus. Odlično raspoređene kiseline. Ne toliko srčano vino, više polagano, ali dovoljno dinamično na nepcu.

Još uvijek nisam siguran da sam uspješno zabilježio kakvo je vino… nek bude poput pite od jabuka na jesenski dan. Premda nije nimalo slatko, niti jabučno, ali „sjeda“ kako treba 😉 I Moki se svidjelo, čep osobito 😀

Veselim se novim godištima jer ovo je rasprodano koliko čujem.