Bunčić, Rose, 2018.

Cijena: 65 kn u podrumu

Prvi Bunčić rose koliko pratim. Ovaj viški garažist ima istaknuto mjesto „u mojoj knjizi“. Zadovoljstvo mi je unijeti i ovu bilješku.

Koje boje je ovo ružičasto vino? Pitanje koje nema smisla nikome osim vinskim entuzijastima 🙂 Nijanse su brojne i uostalom, nisu nepromjenjive. U ovom slučaju, boja soka od nara (šipka) moj je odgovor.

Taj ton čak djeluje „apšisano“, pardon oksidirano u pseudostručnom žargoniranju :-), ali to je samo privid, jer pokazuje živost, iskričavu voćnu živost već u mirisu. Ali ne neku zelenu živost neravnomjerno dozrelog voća „dobrog samo za rose“. Naprotiv, punu voćnu zrelost, samo što je u rose interpretaciji. Crvena naranča, čaj od hibiskusa, sušena višnja…

Na nepcu, za ovako pitak rose neočekivani stisak tanina uspostavlja asocijacije na tradicionalni opolo. Međutim, ovo vino je puno življe i sočnije.

Voće je ipak samo prva impresija. Vino postaje crveni grejp, pulpa s granično gorkastim afterom. Postaje drugačije i drugačije svakim novim gutljajem. Transformacije se ostvaruju, ali ne gubi se fokus. Ne gubi se kičma.

U cjelini, bez „rustikalnosti“ da se razumijemo… vrlo je pedantno, a bukvalno hranjivo vino. Suho do kosti i uvjerljivo autentično. Kakav bi uostalom i trebao biti samotok Plavca s Voščica. Bravo, Toni!

 

Buntić, Žilavka, 2018.

Cijena: cca 60 kn

Novi kontakt sa starim znancem. Blaž je idealan festival za otkrivanje novih i ponovno upoznavanje starih favorita.

Odličan primjer je ova Žilavka. Puna fenolna zrelost, osjeti se kao slast u gutljaju. Opojan miris, ali na nepcu osvježenje. Strukturirano bijelo vino (13%), a tako pitko. Glatka tekstura puna soka. Specifična nota slanog kamena nastupa iz dubine i podsjeća na „Kameno vino“ kako je nekad bilo.

Saznao sam da je isti enolog i postavio čuvene Kamene vinograde. Zahvaljujući dobrom vinarenju, Buntićeva Žilavka nije izgubila ništa značajno od svojeg karaktera u odnosu na neke starije berbe, a dobila je potrebnu ozbiljnost.

Ipak, koliko god je čovjek možda i presudan, bez pravog materijala nema rezultata. Grožđe Žilavke je uzgojeno na položajima Vionica, Blatnica i Miletina. Uz Žilavku, obitelj Buntić uzgaja i Blatinu, ali ta tema zaslužuje poseban dojam.

Arhaična etiketa pripada nekom drugom vremenu, ali djeluje kao i ova Žilavka – autentično i uvjerljivo. Meni jedna od najboljih i prošle i ove godine na Blažu.

Marijanović, Syrah, 2015.

Cijena: cca 70 kn

Može biti da je festival Blaž dobio naziv spajanjem riječi Blatina i Žilavka, ali te se večeri, 05. rujna u Međugorju moglo isprobati još puno toga.

Za početak, ovaj Syrah. U interpretaciji mlade, ali ambiciozne vinarije Marijanović kod Čitluka isprva se otvara očekivanim tamnim bobičastim voćem na nosu i začinskim mirisom. Prepoznatljivi spicy karakter Syraha oplemenjen je, a ne opterećen drvom.

Stukturom, koncentracijom i općim pedantnim dojmom ostavlja dojam tehnike. Moderno vinarenje ipak ne može stvoriti ono čega nema, a za razliku od Benkovca npr., ovdje se jasno provlači zemljana nota…

Mineralnost je obično dobra naznaka da ono što slijedi je sve manje „novosvjetski Shiraz“, a sve više čisti „Ronac“, ugrubo. Za detaljnije upoznavanje, lijepo se otvara i uravnotežuje u čaši. Postaje sve svježije i sve opuštenije. Ne mijenja se u smislu aromatske kompleksnosti, ali se produbljuje.

Već dugo ne konzumiram Syrah, još manje Shiraz, iz niza razloga. Zato je posebno lijepo kad neko vino iznenadi svojom naizgled jednostavnom ljepotom.

Bit će još dobrih dojmova s ovogodišnjeg Blaža. Stay tuned 😀

Bedalov, Tribus, 2016.

Cijena: 50,00 kn u podrumu

Tri sorte, nekoliko naziva, jedno vino 🙂 Zinfandel, odnosno Tribidrag, odnosno Crljenak kaštelanski, odnosno Primitivo. Zatim Dobričić. Zatim Plavac.

Ugodna volatilnost koja nagovještava život u čaši… vitalnost, dinamiku i aromatsko bogatstvo. Ne samo voće, već i eteričnost. Uz „uzemljenje“ taninima Plavca i mediteranskom aromatikom Dobričića, voćna raskoš Crljenka se nadograđuje.

Isprva čvrsto i kompaktno u čaši, ali ne i zatvoreno. 13,8% alc. Crveni voćni spektar dominira…

Slatki tanin i kožnatost, bez stiska trpkosti. Premda hladne svježine, grije temperamentom juga, fenolnošću ako inzistiramo. Ali, tek vremenom u čaši ostvaruje zrelost. Kad sve površne senzacije odbaci kao privid, otkrivajući suštinu. Možemo ga zvati rustikalnim ili ustanoviti da je u jednom trenu naglašen jedan ton, u drugom drugi. Međutim, kao skladba funkcionira savršeno. Odnosno, točno toliko nesavršeno, da je idealno!

Jedna od najboljih vrijednosti za novac na tržištu trenutno. Još kad bi bilo malo dostupnije…

Ronchi di Cialla, Rosato, 2018.

Cijena: cca 12 Eur

Osim uobičajenih voćnih deskriptora poput šumskih jagoda i malina, sirova mesnatost već na nosu… ekstraktnost i fenoličnost na nepcu. Taninski grip koji ustraje.

U svemu ostalom, bijelo vino 🙂

Vino koje će se još razviti, a zadržati tenziju. Premda živo na nepcu, kako Refoscu i priliči, nije dinamično već smireno vino, polagane transformacije.

Jasno, uživanje u njemu rashlađenom je imperativ. Ali, ne gubi svježinu niti kada se ugrije u čaši.

Salute!

Tomac, Crni Pinot, 2017.

Cijena: 144,98 kn

Na Modri – Les Noirs festivalu prošle godine još nije bio punjen, a do sad je već prodan.

Čini mi se da je u tihoj fazi… smirivanje. Akumulirana energija se pohranjuje, vino traži unutrašnju ravnotežu.

Tomčev Crni Pinot nije tržišno značajan u smislu količina. Presudan je u smislu shvaćanja Crnog Pinota na domaćem tržištu. Potpuno u skladu s tim, ovom vinu treba vremena. Volio bih da sam bio pametniji ili da sam imao uvjete da pohranim koju bocu, berbe 2010 recimo (link na dojam).

Crni pinot za crveno vino. Delikatna paprenost na nosu nije alkoholnost (13%), a nije niti hlapivost. Bez dekantiranja, treba vremena da se formira u čaši. Vinoznost i crvena jabuka. Sočan zagriz u svježinu tek s odmakom poprima patinu. Primarno crveno voće integrira se u jesenske boje.

Konkretna prezentnost na nepcu, bez vidljive težine tijela… senzacije mineralnosti. Ali ne sol. Kreda.

Premda mislim da kuća Tomac neće izlagati ove godine, veselim se druženju na Modri – Les Noirs festivalu u Idriji, u Hotelu Kendov dvorec 19. i 20.10.2019.

Debit, Maraština i Plavina, s posebnim osvrtom na vina Ante Sladića, Plastova, Šibenskog kraja i šire :-)

Kroz godine se ova vinarija profilira kao jedan od ključnih protagonista vina ovog kraja. U kraju u kojem se danas redefinira najpoznatija sorta – Babić, Ante Sladić uzgaja ono što se u Plastovu zahvaljujući specifičnim obilježjima, godinama uzgajalo. Debit i Maraština, Lasina i Plavina, a u zadnje vrijeme eksperimentira s Tribidragom (Crljenkom).

Program je jasan i to se osjeti u vinima danas. Alen Bibich, kao jedan od najzaslužnijih za reafirmaciju Debita rekao bi da je Debit – izotonični napitak 😀 Stimulans koji osvježava i okrepljuje kad znojem kupaš kamenje. Čini se da je to najuspješnije lice Debita u modernom dobu, jer postoji stvarno taj osvježavajući moment, elektrolitna obnova 🙂 U formatu laganijeg tijela i nižih alkohola, unatoč prirodno ne nužno nižim, ali „debitovskim“ kiselinama, Debit funkcionira i uz bijelu ribu ostvaruje bogomdan sklad i puni smisao.

Neovisno o uspjelim modernim interpretacijama „žutine“ pri čemu je neprikosnoven Bibichev bijeli Bas de Bas i ovisno o godini upravo Oya Noya Ante Sladića, Debit se najbolje snalazi u ulozi u kojoj konkurira mladim Malvazijama, Žlahtinama, Bogdanušama, Kujundžušama i sl. Jer nastupa uglavnom puno konkretnije, a i dalje lagano, užitno, čak aperitivno u pjenušavoj verziji. Dvadesetak godina odležan Debit iz podruma susjedne vinske kuće, danas Marka Sladića, premda je još uvijek neuništivo živ, u strukturi ukazuje i potvrđuje potencijal Debita u smjeru čvrstog, ali pitkog vina.

Ako je Debit osvježavajući format, što je onda Maraština? Maraština ostvaruje svoju prirodnu ulogu strukturiranog bijelog vina. Tko je bio na Grand Tasting radionici uoči Laube ove godine mogao je to doživjeti na nizu različitih primjera. Blistala je tada baš i Maraština Ante Sladića. Aromatična se Maraština ostvaruje kad je odležana. Ponekad će to donijeti „glicerolnost“, ali nikad alkoholnost u dobrim primjerima. 13,5%  čini se idealna pozicija (nasuprot 12% Debita npr.). Kao tostirani kruh s još dosta žutog voća, još grožđana i „kvaščana“, svaka je ambiciozna Maraština uglavnom premlada u godini nakon berbe. Premda može biti vrlo pristupačna, ostvaruje se vremenom, u vinogradu, u podrumu i u boci.

Pretpostavke takvog programa ostvaruju se jasno u vinima Ante Sladića. Na sličan način i kod crnih vina. Lasina (o kojoj sam zadnje pisao) i Plavina. Upravo je Plavina (2016) meni trenutno najdraže vino podruma Ante Sladića. Vino kod kojeg nije važno „čega ima“, već čega nema. A nema ničeg previše 🙂

Lijepo, ugodno, mirišljavo… izmijenilo se više puta otkako pratim ovu berbu. Jer je živo, pravo vino od kojeg ne očekujem da impresionira potencijalom odležavanja, ali koje ostvaruje vinoznu cjelinu, tu skladnu ljepotu u koju se neprimjetno zaljubiš.

Srednjeg tijela, neprimjetnih alkohola, uklopljenih kiselina, umjerenih tanina… radno vino koje je superkorisno na stolu u skoro svim situacijama. Raspon jela uz koje se može kombinirati je ogroman, ali ne tako da „ne smeta“ već da svojim karakterom oplemeni jelo.

Afirmacija Plavine je sljedeća na redu nadam se. Za razliku od Lasine, Plavina nije „opskurni endem“ već povijesno značajna dalmatinska crna sorta. Postoje uvjerljivi primjeri danas i ne samo u Plastovu. Gašpar pada na pamet. Postoje uspjeli primjeri novih primjena koje savršeno funkcioniraju, poput Bibichevog ružičastog pjenušca. Ali, kao pitko aromatično crno vino s karakterom vrlo je potrebno.

U tom smislu, pod afirmacijom ovdje ne mislim na tržišni projekt već na afirmaciju u kontekstu kulture stola:

„Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, sa geranijumom na prozorima i golubovima na krovu…, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!