Primus vertikala

 

Ovo nije izvještaj s radionice uoči Vinart Grand tastinga. Premda sve sluti da će ove godine Vinart Grand tasting podignuti ljestvicu koju je sam postavio, na još višu razinu. Organizacija i logistika je od prve „vinske veljače“ bila neusporediva s bilo kojim domaćim iskustvom… teme radionica su raznovrsne i zanimljive… ispunjenost do posljednjeg mjesta… ove je godine i oprema zablistala – Stölzle Lausitz, Quatrophil linija je nešto što i inače preferiram koristiti za ozbiljna crna vina…

Bio mi je užitak i privilegij voditi radionicu službeno nazvanu „Rizman Primus vertikalno kušanje i St.Michael premijera“. Ipak, ovo nije izvještaj s te radionice. Ovo je moj pokušaj da zabilježim zašto je uopće ta radionica bila vrlo potrebna i značajna.

U jednoj rečenici, zato što se potvrdio novi terroir za Plavac Mali…

Vjerujem u Komarnu otkako sam u lipnju 2012. probao prvi Sv.Roko (2010.). Vjerujem i nakon 26.02.2016. kad smo održali radionicu „Uspon na K7“ kad je upravo 2009 Primus prezentirao zavidnu kompleksnost i dubinu. Vjerujem i nakon Volarevićevih rosea i niza drugih prilika, ali najviše nakon večeri 15.02.2018.

Niti najbolja radionica ne dopušta ono što opušteno, ali angažirano, druženje uz vino ostvaruje. Te večeri je 2012 Primus blistao. Skoro točno dvije godine nakon ove bilješke:

“Plavac Mali treba vremena na zraku da se oslobodi drvenih senzacija i kako bi se čim više otvorio. Čim se otvori pojavljuje se voće, suhe višnje, ali još tvrdi tanini. Dugotrajan gutljaj pun tvrdog Plavca. Neobuzdanog, uzbudljivog i neumoljivo suhog. S 13% alkohola i sitnim čvrstim stiskom i sasvim dovoljno prostora da se produbi s vremenom u boci.

Više nego dovoljno karaktera za trajan gutljaj, ali da materijal stvarno omekša i opusti se u čaši potreban mu je i dan nakon otvaranja. Odličan, uvjerljiv Plavac!”

Sve ono što je u mladosti bilo tvrdo i nepristupačno, odigralo je svoju ulogu „formatiranja“, da bi postalo nevidljivi šav, kroj koji se ne percipira i u prvi plan pušta ono što je bitno…

sklad, kompleksnost i karakter.

Sklad se odnosi na balans vina, uravnoteženost gradivnih komponenti pri čemu je osobito značajna ona koja često nedostaje Plavcima – kiselina. Očuvana inherentna svježina posljedica je položaja Komarne i svih mikrolimatskih uvjeta koji omogućuju ravnomjerno dozrijevanje.

Kompleksnost u smislu transformacije i progresije u čaši. Svaki gutljaj potvrđuje prethodni i donosi novu senzaciju/asocijaciju. Primusi su se vremenom razvili, određena godišta možda su aromatski ekspresivnija od drugih, ali sva pokazuju kvalitetu koja je preduvjet da bi vino zvali „velikim“ – s vremenom u boci postaje bolje.

Karakter je prepoznatljiv za sortu, ali je i karakterističan za Komarnu. Drugačiji terroir za Plavac Mali ostvaruje se u strukturi i aromatskom sklopu…

Kod 2009. balzamičnost se osjeti već na nosu, integriranost je potpuna, ali treba vremena da se otvori, a onda postaje čudo… smilje, ružmarin, kadulja…kasnije i “tercijarne” senzacije (gljive), uglavnom aromatski vrlo bogato. Prašnjavi tanin, hladna kiselina, neprimjetan alkohol, fascinantan materijal „nulte berbe“ Komarne.

2010. se u usporedbi doima kao asketski Plavac Mali, kao ogoljena esencija lišena težine i šminke, premda se osjeti “ogrtač” školovanja, tanina… ipak laganije u tijelu, i uz tu vinoznu suštinu, materijal djeluje kao apsorpcija kišne berbe na predivan način jer tijelo je tanje, ali neopterećeno, sad potpuno integrirano, a predivno hladno. Nježan zagrljaj koji se potvrdio da traje dulje od onog što „obećava“. Jako dobro.

2011. odmah osjetno zrelije i spremnije, suhe smokve, ali i mineralna signatura. Blista, upravo je u punoj kondiciji, ima sve, i koncentracija i homogenost pravo vino cjeline. Pokazuje i uvjerljiv napredak u čaši u smislu progresije.

Voće 2012. je magično, izuzetno zavodljivo, “mesnatost” ili percepcija punoće uzduž nepca, začini i koža uz prizvuk šarmantnog “vonja”, a svježina na nepcu skoro je jabučna ili citrusna… egzuberantno i zagonetno 🙂

Aktualno godište 2015. još je mlado, ali slana, kamena, tonična mineralnost, možda mi je ekspresivnija od svih berbi dosad. Premda “sirovo” u odnosu na ostale, pokazuje zavidan sklad u smislu suodnosa komponenti zbog čega sam se bio spreman kladiti da će tek za 5-6 godina početi blistati i da će sjajiti uvjerljivije od svih dosad.

Kad slani vjetar unosi miris makije u nosnice. Kad se zreli, promišljeno školovani tanin rastapa na nepcu noseći herbalni potpis podneblja u kojem je nastao i rastao.“

Tada želim samo ponosno svjedočiti još mnogim uspjelim Plavcima (i ne samo Plavcima) Komarne…

Živjeli!

Crobernet Franc

Pretpostavljam da nije lako plasirati Cabernet Franc na hrvatskom tržištu. Uvijek je to sličan začarani krug u kojem je malotko spreman „riskirati“ s nečim „nepoznatim“…

Na tržištu je u ovom trenutku dostupno svega 8 monosortnih hrvatskih vina ove prevažne sorte. 5. veljače u Vinskoj čitaonici isprobali smo svih osam, na slijepo, da bi naknadno ustanovili osobne favorite. A tko je bio Crobernet Franc te večeri?

Ne bi nikoga iznenadilo da je to bio Franc Arman. Cabernet Franc 2015 mirisao je na način na koji mirišu listovi rajčice, stvarao je paprikaste i terrarosa zemljane asocijacije, na nepcu suho bez grama masnoće, uz razvijenu živahnu, divlju prirodu…

Još manje bi iznenađenje bio Legovina. 2011 Cabernet Franc još je mlad !?! Vrlo „francuski“ šarm i neusporediv „têk“ na nepcu uz nijansu volatilnosti, notu pozitivne oksidativnosti koja otkriva zrelost materijala nesalomljive kičme, slojevitost i kompleksnost, neovisno o školovanju…

a imali smo i mojeg pritajenog favorita, Degrassi. Cabernet Franc 2011. bio je vrlo zatvoren, reduktivan, dok nakon dosta vremena nije zablistao, čist, definiran; elegantna kamena senzacija, hladna zrelost, sočne kiseline i zrnati tanin, ali i malo više topline.

Cabernet Franc Trs 2015. iako iz Podunavlja, nije donio težinu na nepcu koliko zrelost i srčanost. Tip crnog vina kakvo može pratiti i kulen 🙂 „Mekoća“ teksture, očekivano na „zrelijoj“ strani…

predivan zeleni papar, uz slakoću vanilina hrastovih bačvi donio je Giulio Ferenac. Njegov Cabernet Franc iz 2015. donosi rustikalnost na stol, moćan materijal, kojem također treba vremena u boci i na zraku, da ostvari u cijelosti svoj uvjerljiv potencijal.

Još jedan Istrijan, Capo, barem što se Cabernet Franca 2011 tiče, ne traži finesu. Izražene novosvjetske stilistike, tu više nema elegancije. Koncentrirana snaga i opojna floralnost bez onog fokusa kakav može osvariti Cabernet Franc djeluje pomalo ušminkano u kontekstu.

Ali, prvi dojam može prevariti. Baš kao Sontacchi Cabernet Franc 2016. Tvrdo, robusno, granično prezrelo i toplo, postaje skladno vino zavidne definicije i potencijala odležavanja.

Iskreno, nisam očekivao da baš Iskrena vina Matković daju Cabernet Franc večeri, ali mi je drago 😀 Kičma i fenolna zrelost, balans i perzistencija, vinozna voćnost, kožnatost i mineralnost, iznenađenje večeri i potvrda „iskrenosti“ ove presimpatične vinarije iz Orahovice.

Nadam se da će za dobrobit vinopija i valorizaciju vinskih vrijednosti kulture stola, sve više vinara ostvariti monosortne Cabernet Francove. Znam da mnogi uzgajaju Cabernet Franc i da ih većina završi u kupaži, deklarirano ili ne. Sudbina je i mnogih Cabernet Francova u svijetu da popravljaju vina, ali šteta je ne izraziti ono što Cabernet Franc ostvaruje, puno prije nego što je Cabernet Sauvignon postao kralj crnih sorti.

Hrvatski primjeri također pokazuju koliko je unatoč razlikama u pristupu vinara, željenoj stilistici ili karakteru podneblja, Cabernet Franc prepoznatljiva plemenita sorta, neovisno o trendovima i pomodarstvu tržišta.

Dubina i sklad uvijek se cijene.

Babići :)

„Pa dobro Martina, ovi babići tu leže od ljeta, nema više mjesta u vinskom frižideru, jel ih mogu otvoriti?“

„Već jesam“, kaže… „glupane“ 😉

Stvarno, na stolu dvije masivne boce s jasnom tenzijom da ispune čašu. Suočavanje počinje naglo, dva po mnogočemu oprečna vina iste sorte. Previše samouvjerenosti nasuprot premalo samopouzdanja – zaključak tog dvoboja iznenadio je sve prisutne 😀 😀 😀 ,a onda su vina učinila ovo. 😀 😀 😀

Baraka, Timbar, 2016.

Toliko koncentrirano voće dugo nisam osjetio. Višnja maraska s nijansom vanilije. Na prvu djeluje jednodimenzionalno, premda se vremenom razvije i postane ekspresivnije, pojavljuje se paprenost, diskretnije senzacije, ali premda stvarno postaje profinjenije, ne postaje pitkije.

Usprkos „sirovoj“ mladosti, jasna je tendencija. Ukoliko je ambicija pokazati moćan crnjak kakav može ostvariti grožđe s Jadrtovca, onda je to 150% to. Primarna voćnost ne posustaje ni milimetra ni nakon tri dana.

Gracin, Babić, 2015.

A što kaže materijal s legendarnog Bucavca? Na tržištu (pre)poznat Gracinov Babić, međutim uz iznimku predivne Tirade 2009., najviše po drvu. Bez dekantiranja, ni 2015. ne propušta ništa osim nagorjelog drva.

Možda se zato isprva čini na nepcu prazno, kao da je samo omotač bez supstance. Čini se da ima smisla, odgojiti taničnost u drvu kad već sorta nije tanična, unatoč javnoj percepciji.

Čini se i da je sve osim drva jako ugodno. Kad vino ne bi težilo biti nešto što nije, bilo bi divno vino. Ali ga onda ne bi mogao naplatiti „Zagrepčancima“ 200+ kn za bocu 😛

Čini se to prava šteta, jer ima naznake terroirskog vina, pokazuje odlike zemljanosti, ali zbog težnje da bude monstrum, taj, najvažniji aspekt, ne dolazi do izražaja… osim možda za 10 godina?! Možda Gracin toliko vjeruje u taj materijal i školuje ga agresivno poput nekih Rioja koje su potpuno nepitke prvih deset godina, ali koje se prodaju i za više od 200 kn, kolekcionarima koji će ih čuvati i preko 30 godina?!?

Materijal u Gracinovom Babiću je dublji od puke koncentracije voća. Posjeduje prirodan balans, ostvaruje balzamičnost, potencijalno i zavidnu dubinu… koja se trenutno ne osjeća od „fasade“ osim uz ekstremnije dekantiranje ili uz dovoljno vremena u čaši.

Ipak, uz dovoljno vremena, strpljenja i koncentracije se pokaže da ono što nazivamo „primarnim voćem“, kod ovakvog vina… dolazi naknadno.

Recimo, uvjeren sam (nakon kušanja na En Primeuru u Westinu) da će 2016. prezentirati balans kakav nikad dosad nisam osjetio kod Gracina, a zadržati svu prirodnu kvalitetu materijala.

 

Livaić, Babić Templar, 2016.

And now for something completely different…

Da, još je „sirovo“, ali začinjenost na nosu sluti da će uz malo zraka prodisati drugačije. Nije prezrelo, nije prekoncentirano, ne udara na drvo, osim na staru bačvu, dobrodošao dašak volatilnosti koji vinu daruje rustikalnost, da ne kažem „domaću radinost“ 🙂

Nebrušeno, neotesano, ali bogomdan materijal! Ova začinjenost je inherentna, iz materijala, nije „dodana“, kladim se da dolazi iz starijeg vinograda i podruma bez suvremene tehnologije.

Isprva sam zabilježio „Odlična sirovina.“.. „I to je sve.“ Međutim, to i jest sve! Poštena vinčina. Od ljubičice na nosu do uvjerljivog voćnog fokusa na zrelu višnju i kožnati tanin kojeg je lako zavoljeti. Jer je to što je.

Ronchi di Cialla, Ribolla Nera, 2016.

Cijena: 139,99 kn

Neke aromatske deskriptore rijetko koristim. Npr. „papreno“ kao opis mirisa. Nakon pravog Schioppettina, više nijedno vine ne ostvaruje tu senzaciju dovoljno uvjerljivo da bi bilo „papreno“. Jer, „papreno“ nije samo vino. Papreno je grožđe iz kojeg je nastalo.

To zapravo znam jer sam ga probao. Tijekom berbe i to baš tijekom berbe 2016. godine, grožđe je bilo savršeno. Kvalitetom i kvantitetom, Cialla je imala blagoslovljen urod.

Svaki gutljaj vina potvrđuje to grožđe koje puca od barnyardaste zrelosti i paprene prirode inherentne Schioppettinu, kao što etimologija imena sugerira. Ako je paprenost barut, Schioppettino je prasak. Energični prasak koji se potvrđuje na nepcu.

Još je ljubičasto, zatvoreno i treba ga malo prozračiti. Vjerojatno je zbog te reduktivnosti bilo nepristupačno pred koji mjesec, ali sada…

kad kiselina rajčice u umaku dočeka hladnu prezentnost Schioppettina, barut eksplodira!

WineOS 2019

 

Kao netko tko je bio blagoslovljen čarolijom vina možda i više puta nego je zaslužio, uvjeren sam da se takvi trenutci ne mogu niti planirati, još manje kupiti ili posjedovati na bilo koji način. Pravom vinu pripisujem magiju takvog trenutka koji uključuje um, srce i dušu. Opijenost potpunim smislom.

Skraćeno, Ops!

😀 😀 😀

Doživio sam Ops! trenutak s Brkićevim vinima. Ne na ovoj radionici u Osijeku, već puno ranije. Osječka je radionica samo potvrdila ono što sam očekivao. Ono što je taj Ops! trenutak davno rasvijetlio. Da je Žilavka sorta neusporediva potencijala i da je Brkićeva Hercegovina opravdala i nadmašila očekivanja. Vertikala Mjesečara ne demonstrira ništa što nismo trebali odavno osjetiti. Osim da je danas teško ostvariti jednostavnost. Jer čini se tako prirodnim da osjetim grožđe iz berbe otprije deset godina, tako normalnim sve ta hladna eteričnost, glatka fenolnost i kameni tonus prožet voćem, zrelijim ili zelenijim, ovisno o godištu… zato ne bi po tko zna koji put govorio o Mjesečaru kao biodinamičkom vinu niti kao o autorskom djelu, premda je i jedno i drugo.

Zbog jednog je drugog razloga Mjesečar presudno važno vino. Mjesečar nije napravljen da se svidi! U smislu da Mjesečar nije proizvod koji po definiciji mora zadovoljavati zahtjeve tržišta. (Pri tom, svejedno nije mutan, čak niti volatilan.) Mjesečar je ideal vina koje je to što je zato što takvo treba biti, a ne tržišna kategorija. Hoće li se nekome svidjeti ili ne, pitanje je osobnih afiniteta, ali nitko ne može osporiti Mjesečara.

Brkićeva interpretacija Žilavke ne staje na Mjesečaru. Njegova Greda, Limousine i meni draga bazna Žilavka možda su i važnija referenca za identitet Žilavke…

kao što je Plava Greda (ili na radionici otvoren Crveni Mjesečar) prevažna referenca za Blatinu.

Prije Brkića, na WineOS nastupili su „prirodni vinari“. Na radionici pod naslovom „Čista priroda, vina bez kompromisa“ predstavili su se Denis Bogoević Marušić (Križ), Ivan Kosovec, Aleksandar Todorović i Bojan Baša te Daniel Bastijančić iz Lunike u Istri. Nakon uvodnog Blasiusa 2016., predivne Malvasije Dubrovačke iz eksperimentalne produkcije mladog Petra Crvika, krenula su više ili manje uspješna, ali definitivno karakterna vina s Fruške gore, Pelješca, Moslavine i Istre.

Zajednički im je pristup prema vinarenju kakvo je bilo, prije nego što smo kao društvo usvojili tehnologiju i kemiju koja je donijela više štete nego koristi. Povratak prirodi nije im „noviji trend“ već put na kojem je oduvijek trebalo inzistirati.

Sviđa mi se to. Ima smisla. Premda isto ne vrijedi za baš svako vino koje smo mogli probati, ali za razliku od bezličnih izmanipuliranih konvencionalnih vina – baš svako bi rado probao ponovo, u novoj berbi ili istoj, u nekoj novoj životnoj fazi vina.

Škrlet Selekcija Ivana Kosovca blistao je u verziji 2017., koja još nije punjena, premda je zbog više sile preskočeno nekoliko godišta. To mi je bilo osobno važno jer se potvrđuje, na radionici također rastočena, Selekcija 2011. (Pojavu Škrlet Selekcije 2011 vina prije pet, šest godina smatram bitnim trenutkom hrvatske vinske povijesti.)

Premda smo završili s ekstremnim Lunikinim Teranom Carbun 2015., da moram odabrati jedno vino koje me najviše obuzelo na toj radionici (pa i cijelom festivalu) to bi bio Plavac Mali. Križ Plavac Mali 2016. pripitomljenih tanina i zatomljene energije djeluje kao sirovi, mladi Plavac iz Miloševe bačve, ali toliko dobro uravnotežen da se bojim slutiti kakav će tek biti s vremenom u boci. Vidim Ops! trenutak 😀

Što se festivalskog dijela tiče, u idealnom ugođaju Muzeja okusa okupilo se čak 60-ak izlagača. Neke vinarije nisu nastupale u Zagrebu pa sam tako napokon probao Mačkov podrum s Fruške gore ili Brzanova iz Makedonije, međutim Ops! trenutak tu neću pronaći :-/

Pronašao sam zato nešto donedavno nezamislivo. Vinarija Povratak iz Žepča u Bosni (!?!) radi s nekim zanimljivim sortama. Svaka čast za Palavu i Cabernet Franc.

Rose 2017 zanimljive vinarije Vinum iz Sremskih Karlovaca je još jedan neočekivani „standout“.

Ali, pravi standout su ova dvojica „divljaka“. Stipe Đuzel i Mate Jerković pojavili su se kao izlagači !?! „Izlagači“ zvuči malo nategnuto jer uglavnom nisu bili na svojem štandu, ali vina su bila lijepo izložena 😀 Međutim, Jerkoviću, nema te nigdje, godinama, da bi potegnuo iz Runovića do Osijeka 🙂 Legendo 😀 Mračaj je ponovo dostojan reputacije, a i Kujundžuša je uvjerljiva, tonična i energizirana.

Matković je pokazao Graševinu malo drugačiju i puno toga od čega se posebno istaknuo Crni Pinot 2013. Kad smo već kod Pinota, već godinu za godinom, ozbiljan Crni Pinot nastaje u kući Sontacchi, zbog čega je bilo zanimljivo probati „bebu“ iz podruma, PN 2017.

 

Već je to bilo dovoljno razloga da posjetimo Osijek, ali i još nešto. Osijek, kao i mnogi drugi gradovi su tu, svi smo bili u njima naravno, više puta na kratko ili u prolazu, da ih zapravo nikad nisam doživio. Ne kažem da sam ekspert za neki grad ako sam prenoćio u njemu, ali ipak je dojam drugačiji. Lijep je Osijek. Odnosno ima duše. Doduše 🙂 , restoranska scena čini se uvjetovana ziheraškim ili „političkim“ pristupom, ali teško je tvrditi temeljem dva, tri lokala pa bolje da šutim 😀

Osijek ima i Željka Garmaza, čovjeka koji može organizirati ovakve radionice i okupiti raznolike izlagače. Zbog kojih sam uzeo godišnji i otišao do Osijeka usred siječnja.

Dobra odluka.

Gdje si bio, što si radio? (Off the record 2018.)

Početak godine uvijek je dobar poticaj za rezimiranje prethodne. Umjesto toga :-D, prisjetit ću se svih onih vina i događaja koja nisam spomenuo u 72 prošlogodišnja dojma. Možda ne baš svih, zapravo tek mali dio od svega probanog, ali onih najznačajnijih iz perspektive moje kamere.

Prvo događaji. Prošao je još jedan VinoCom. Bila je to još jedna smotra svega vinskoga u Hrvatskoj 🙂 OK, skoro svega 😛 Nova vina su se predstavila, stari favoriti su se potvrdili. Na primjer, Bedalov osvaruje opravo ono čemu se veselim u vinu. Njegov Dobričić je nešto novo, a čemu se vrlo veselim 🙂 Susjedni štand bio je Plančić. S Darnekušom 2015. Predivno. Ta najmanja i najizoliranija dvorana u pravilu je i najzanimljivija.

Morao sam navratiti do Ritošinog štanda da provjerim jel još ima neprodanih Caberneta i Terana 2015 😀 Bazna 2017. Malvazija sad je ljepša nego ikad, ali ono što mene oduševljava je Dorata. 2015. će biti još bolja od 2013. u smislu integriranosti i sklada.

Drago mi je da sam nadoknadio propušteno na Blažu u Međugorju jer Rubis stvarno ima vina vrijedna spomena. Ali, i veća se čuda događaju. Recimo, Ronchi di Cialla se mogao probati na VinoComu :-P. Roto dinamik je odlučio predstaviti svoju top HoReCa ponudu i uz aktualne berbe bazne Ribolle Gialle i Schioppettina te bijele kupaže Ciallabianco, točili su se i osvježavajući Gruneri i Rizlinzi simpatične vinarije Weszeli iz Kamptala.

Ono što je prije predstavljalo frustraciju, sad je postala ljepota VinoComa. To da svatko ima svoju perspektivu, svoju verziju festivala. Nemoguće je studiozno obići sve izlagače u dva dana. Dodatno nemoguće sa starim pristupom, „danas ću bijela, sutra ću crna“… A kad ću onda sva ružičasta, narančasta, pjenušava i slatka?!? 😀

Slatko je bilo i na Vinart godišnjim postignućima. Barem onima koji se nisu usudili nadati da će upravo vinarija Miloš biti vinarija godine 😉 Čestitke i ostalim dobitnicima nečega što ima ambiciju postati Hrvatski vinski Oskar, a osobito „zaslužnicima“. Franjo Lebar, Ivan Enjingi, Zlatan Plenković, Vlado Borišić, Nikola Mirošević… ljudi koji su, svatko u svom području, ostvarili nezamjenjiv utjecaj na hrvatsku vinsku scenu.

Utjecaj, pozitivan, imali su i još uvijek imaju i vinari Slovenije. Sredinom studenog, vinarija Vipava 1894 je predstavila svoju novu liniju Lantheri. 2017. je prvo godište nakon preuzimanja ove kooperative od strane Sabathija (iz austrijske Štajerske). Uzorak Barbere iz podruma je blistao te večeri u Dvorcu Zemono.

Skoro kao što je blistao Krešo Ivančić kad je svoje pjenušce izvadio iz mora i predstavio ih krajem godine u zagrebačkom Noelu 😀 Coral Wines više nije samo entuzijazam Marka Duševića već ozbiljan poduhvat. Nakon xzy dana u moru, Griffin pjenušci nisu samo još bolji nego što su bili, već su bolji i od istog degoržmana odležanog u podrumu. Kako to? Nikome nije jasno 😀

Zero je razvijen, uglađen, skoro kremozne teksture pune sitnih mjehurića, čak kvaščan, kao da more dodaje i slasti i masti. Moj favorit.

Rose djeluje slično u pogledu ostvarene zrelosti s tim da perlanje nije izraženo osim kao pikavost na nepcu, ali je svježina potpuno sačuvana.

Dark Side pokazuje pročišćenu voćnost, višnju uz aroniju, nijansu floralnog, ali bez naglašene Lambruscu nalik zemljanosti, zato vrlo „svijetlo“.

Na kraju ovog osvrta koji to nije, vraćam se na početak 🙂 …na pedesetak vina koja želim izdvojiti i između kojih sam posebno zahvalan za sljedećih osam čuda zbog kojih još uvijek nastavljam ovu potragu za idealno nesavršenim.

Borgo del Tiglio, Friulano, 2015.

Casale, Chianti Colli Senesi, Riserva, 2011.

Oikonomoy, Liatiko, 2006.

Jolie-Laide, Rose „Intimate Collisions“ 2015.

Kir-Yianni, Ramnista, 2006.

Corte Madonnina, Fortana, 2015.

Aurelio Settimo, Barolo, Rocche dell’Annunziata, 2010.

Vicchiomaggio, Ripa delle More, 2014.

 

Svima želim sretnu 2019. godinu!

Markovitis, Xinomavro, 2015.

Cijena: cca 11 Eur

 

„Na slijepo“ bi mnogi prepoznali ovo vino kao neki nebbiolo sjevernog Piemonta… hladna zrelost koju posjeduje, sitan i još zeleno naglašen tanin, suzdržana balzamičnost. Sve ima smisla. Poput nekih tradicionalnih sjevernih nebbiola i ovo je terroirsko vino. Međutim, ovaj Xinomavro dolazi iz Grčke regije Naoussa, sa obronaka Vermio planinskog masiva.

Vinarija Markovitis je sljednik Chateau Pegasus, jedne od prvih vinarija Naousse i još uvijek je fokusirana isključivo na Xinomavro. Premda se ne smatram zaljubljenikom u Xinomavro, ovo mi je jedno od najdražih vina uopće, još otkako je buonsangue održao jednu „vinsku čitaonicu“.

Godište 2015. je još premlado, ali već daje naznake zavodljive slojevitosti. Na površini ljubičice pa crveno-crni voćni spektar, a u dubini slani kamen i željezo. Surovu mineralnost zasad podržava oporost isušujućih tanina, ali s vinoznom kiselinom na svim pravim mjestima sve sluti na balans koji će se razviti vremenom u boci. Kao vino cjeline, „obećava“ više od homogenosti i čvrstine… eterična herbalnost ne nastupa kao začin već kao esencija materijala uravoteženog već u vinogradu.

Cjenovni kontekst valjda ne treba komentirati.