Griffin Rose Brut

Cijena: 164,92 kn

Novi degoržman ružičastog Griffin pjenušca doista je dobio krila. Ne ulazeći u vizualno-oblikovne i grafičko-produkcijske razlike, aktualno punjenje sadržajno se čini značajno uspješnije od ionako popularne inicijacije.

Snažan mousse ostavlja sitno bobičasto voće u mirisu. Još uvijek je to vrlo pedantno i čisto vino, ali ono što je oduševljava je struktura…

odnosno taj „lingering“ finiš, ustrajnost uz idealnih 11,5% alkohola. Fascinira podatak da je baza iz čistog Portugisca!!!

Pitka i sočna, ali „mesnatost“ koja povremeno stvarno i podsjeća na sirovo meso, zapravo potvrđuje svježinu koja je među ovim mjehurićima trajno zarobljena.

OPG Sladić Marko, Plavina, 2015.

Cijena: 75 kn

Uoči konferencije o Tribidragu (Crljenku Kaštelanskom, Pribidragu, Kratošiji, Primitivu, Zinfandelu) 27. i 28. travnja, imam idealno vino za skretanje pozornosti na okolnost koja se ne ističe često.

Naime, Tribidrag je (između ostaloga) značajan kao sorta iz koje je nastao Plavac Mali, prema mnogima sorta s najvećim potencijalom za odgoj vina koje s vremenom dobiva na vrijednosti. Međutim, „potomci“ Tribidraga su i Vranac i Plavina (Plavka)…

Plavina je još uvijek druga najrasprostranjenija crna sorta Dalmacije. Međutim, malotko je buteljira kao monosortno vino. A sreo sam puno ljudi koji imaju problem s Plavcem. Ne sa sortom kao takvom, već s vinima koja mogu biti osebujna i karakterna, ali su načalno trpka i teška za progutati, a takva često nose naziv Plavac na etiketi.

Zamislimo Plavac bez grubih tanina, ali još uvijek robustan, idealno rustikalan s naglašeno mediteranskim začinskim kickom. Takvo vino je Sladićeva Plavina.

Jako lijepo uravnoteženo vino, koje je vinozno, vinsko, koje ne opterećuje, već je užitno. Koje je na stolu iznimno zahvalno. Malo koje hrvatsko crno vino uopće je toliko versatilno. Možda je to zbog skladno raspoređenih kiselina Sladićeve Plavine, ali ako može Sladić, što ostali čekaju? Ovo bi trebalo biti svakodnevno vino Juga koje se ispija po prihvatljivim cijenama kako u restoranima tako i u domovima.

Okej, nemaju svi poput Sladića položaje kod Plastova. Mikroklimatski utjecaji ovdje su specifični. Ali ne bi se Plavina toliko rasprostranila da joj ne odgovaraju i drugi uvjeti.

Dok se vinari besmisleno svađaju treba li se „novotkrivenu“ sortu nazivati Tribidrag ili Crljenak, nadam se da tu pohlepu neće platiti konzumenti.

U svjetlu činjenice da su svi ti novorodni Crljenci i Tribidrazi ionako sadnice Primitiva, isprobat će se u Splitu na konferenciji više ili manje uspješna vina i na tome im treba čestitati. Nadam se da će netko postaviti pitanje da li je sva ta koncentracija voća uz mekanije tanine razlog da Tribidrazi koštaju cca dvostruko više od ove Plavine recimo.

Obzirom da u Apuliji postoji vina, konkretno Primitiva po cijeni ove Plavine, koja su neusporedivo dugovječnija, autentičnija, tradicionalnija, uravnoteženija, upečatljivija i karakternija, nadam se da će netko ponuditi i odgovor.

Dubrovnik FestiWine – najava

Vina s najstarijih vinograda Pelješca i najmlađih vinograda Komarne, od Neretvanskog do Konavoskog vinogorja, vinska blaga Korčule i Lastova, na jednom mjestu – u Dubrovniku.

17-23.04.2017. održat će se 4. po redu vinski festival Dubrovačko netervanske županije koji je i puno više od regionalnog festivala jer su među izlagačima i vodeće vinarije iz drugih krajeva.

Veselim se dolasku i sudjelovanju na Dubrovnik FestiWine, osobito radionici koju ću održati na temu Frankovke!

Veselim se jednako izložbi vina u novoobnovljenom povijesnom kompleksu Lazareti.

Veselim se svim sadržajima koji promoviraju vinsku i kulturu stola.

Veseli me ako se vidimo u Dubrovniku…

Živjeli i sretan Uskrs!

5. Pink Day izvještaj

Odrasli muškarci u ružičastim detaljima, košuljama ili kravatama i sve u muzejskom ambijentu? Prizor kao da pripada najbizarnijem transvestitskom fetiš partyu.

Ali ne, nit je snijeg nit su labudovi, već je Pink Day u Mimari. Organizatorice iz Women on Wine, brojne vinarke i posjetiteljice, potrudile su se obojiti sebe i sve oko sebe u ružičasto.

Vinari u rozom podržavali su euforiju, a za razliku od muzejskih eksponata, izložbene primjerke moglo se doživjeti i organoleptički.

Nakon briljantnog rosea berbe 2015. iz Babića, mladi šibenski vinar Rak razveselio nas je svojim novim roseom punjenim za Pink Day. Plavac je podjednako zahtjevan za napraviti dobar rose, ali Spoža obiteljske vinarije Senjković sa otoka Brača u tome uspijeva već godinama, kao i obitelj Volarević iz Komarne nasuprot poluotoka Pelješca. Njihova rose vina berbe 2016. tražit će se ovog proljeća i ljeta. You`ll love it 😀

Uvijek su velika očekivanja od Istrijana i Terana čije prirodno povišene kiseline osiguravaju svježinu rose vinima. Iz tako obojane sorte samo ponajbolji vinari uspijevaju ostvariti potrebnu eleganciju. Jedan od takvih je Luciano Visintin čija Veralda Rose je pristupačna i prekrasna. Kako je moguće ostvariti boju lososa i predivnu aromatiku iz istarskog terana ili refoška treba pitati njega.

Posebno interesantnim eksponatom iz Istre pokazuje se i jedna druga sorta – Muškat Ruža. Kao muškat je prikladna za odlično balansirana slatka vina kakva je ponudio podrum Ritoša. Na Pink Day-u osobito je zanimljiv i ugodan rose iz muškata ruže napravio Cattunar. Njegov Senator dozirano je pjenušav, upravo koliko treba da potencira svježinu u ovom bombončiću.

Još jedno ime Istre predstavilo je svoj ružičasti dragulj. Poznati po, diskutabilno, najboljem Cabernet Francu Hrvatske, obitelj Legović ponudili su svoj Legovina Rose iz iste sorte, jednako osebujne aromatike.

A Slavonija i Podunavlje? Uvijek pedantni Krauthaker složio je iz bordoških sortimenata mekan i sočan, suhi rose. Rosalia podruma Iuris sa svojim gurmanskim kiselinama i svježinom stvara žeđ za novim gutljajem, slično kao i Rose vinarije Pinkert iz susjedne Baranje. Iuris Rosalia 2015 bolje je vino sad nego prošle godine!

Jedna je sorta ipak osobito zahvalna za ružičasti doživljaj – Crni pinot. Nekoliko pjenušavih vina iz ove sorte je zablistalo, sve iz sjeverozapadne Hrvatske. „Barun“ Brut Rose vinarije Barundić, „Plemenita“ Brut vinarije Dvanajščak-Kozol i „Rosula“ Brut vinarije Kos.

Neizostavno je spomenuti kao „šećer za kraj“, zapravo jedan od najsuših pjenušaca na festivalu, pravi čistač nepca s vrha Plešivice – Griffin Rose Brut. Novi degoržman s novom etiketom podjednako je fokusiran i lepršav kao prethodni, ali s još boljom strukturom i perzistencijom na nepcu. Možda najfascinantniji je odabir sorte za bazu – purtugizer. Jer ništa nije više plešivičko od portugisca.

Nešto najluđe i nešto najbolje, nešto što definitivno nisam očekivao se dogodilo… da ću Liatiko Rose vinarije Oikonomoy (Kreta) probati na zagrebačkom Pink Day-u !? Thank You Laure Patry, Social Wine & Tapas Executive head sommelier. Drugi put ću bolje paziti što se toči na popratnim radionicama.

Umjesto zaključka, sretan sam da ove godine nije bilo previše incidentnih posjetiteljica natopljenih parfemima. Kad iza sebe ostavljaš miomirisni vonj koji se zadržava minutama ili ti je osjet mirisa doista defektan ili nastojiš temeljito sakriti okolnost u kojoj se nisi okupao deset dana. U oba slučaja, propuštanje Pink Daya ne izgleda kao zlonamjerna sugestija.

Pink Day je postao prava svečanost ružičastih vina i zahvaljujući sve većoj i sve boljoj ponudi domaćih i stranih vinara, razbijač predrasuda prema vinima koja „nisu ni crna ni bijela“, ali su itekako – karakterna.

Vinart Grand Tasting 2017 – Lauba

Ugođajem, samim prostorom, logistikom, pratećim (zapravo najavnim) radionicama… Lauba je zapravo najbolji vinski festival u Zagrebu.

Čak i publikom :), ali što je s ponudom?

Blista 😉

Od velikih i dobrih domaćih vinarija do opskurnih gruzijskih amfora.

Od dalmatinskih tradicionalista i garažista do slovenskih terroirista 😀

Festival nije ničim toliko definiran u žanrovskom ili bilo kojem smislu, koliko je naprosto velik da sve može predstaviti, a nije toliko velik, koliko je raznovrstan 🙂

Chinuri recimo, vinarije Iago`s wine, nježno jantarne boje i delikatnih aroma borovice, smole i začinskog bilja. Sorta iz manje eksponirane gruzijske regije Kartli. Vinska ljepota.

Ili recimo Cabernet Franc, drevna sorta u Villany izvedbi… osobito uspješnoj ukoliko je pravi vinarija Gere Tamas & Zsolt.

 

Ono što osobno prepoznajem kao iznimno, u smislu vina koja preferiram konzumirati, ne mora biti basnoslovno skupo. Inspirativan line up posložio je Hidden Wines. Nisu to „festivalska vina“, ali jasno se moglo prepoznati koliko je tu karaktera i jasnog identiteta. Brigatti… definitivno na mojoj valnoj duljini. Kao i Polz. Naravno i Balgera. 😛 Sasvim drugi svijet.

Oduševio je Nino Franco. Prosecco zaista ne mora biti zaslađeni led s mjehurićima. Rustico pripada „tradicionalnom“ Valdobbiadene-u, svakako tradicionalnijem od još uvijek aktualne ekspanzije svega i svačega što se legitimno prodaje kao Prosecco. Opet ne toliko tradicionalnom da bi pravili „col fondo“ jer kuća Franco vjeruje da može ostvariti svoju autentičnost kroz eleganciju. Slažem se skroz.

Također i istrijanske malvazije mogu biti drugačije. Oduševljava Palčić novom berbom, zatim i Dobravac svojom Sonatom, a kao još jedan primjer besmislene podjele Malvazija na „mlade“ i „odležane“, i Ritoša svježinom i čvrstinom svoje Dorate. Da je položaj puno više presudan nego godište, iz godine u godinu potvrđuje Degrassi svojom Bomarchese Malvazijom.

Iz Istre kao da se više ne očekuju iznenađenja, kao da je sve poznato, ali… Prelac pjenušavi, Blanc&Noir Brut. Što je to bilo?

 

 

Još dva neočekivana iznenađenja – Ritoša i Veralda. Ritoša Rose iz 2014. danas bolji nego 2015. Izgubio je infantilne senzacije i prpošnu voćost, smirio se i uravnotežio puno dublje nego što je to bilo za očekivati i danas se samouvjereno otvara u sasvim novim senzacijama.

Premda potpuno drugačije vino, ali iz istog „problematičnog“ godišta, za Veraldinu Ambru jednako nisam bio siguran hoće li se raspasti za mjesec dana ili briljirati u nekom neobjašnjivom fenomenu. Dogodilo se ovo drugo. Svaka čast. Rijetko viđen balans za takvo „narančasto vino“.

Šipun Sansigot, napokon pravi balans koji naglašava posebnost i opravdava trud oko ove sorte.

Iz Horgoške peščare došla je Kadarka, još jedna zaboravljena, a specifična sorta kojoj se vinarija Tonković posvetila u potpunosti.

Mogao se isprobati i Mataljev Kremen Kamen, impresivna bordoška kupaža iz Negotinske krajine u Srbiji. Odličan i Chardonnay.

 

Marof uzgaja i pravi fantastičnu Graševinu (Laški rizling), bitno drugačiju od očekivanja domaće publike, kao i Chardonnay, podjednako obilježen terroireom, osobnošću sorte i rukom vinara.

 

Novi Milošev Plavac čini mi se puno spremniji od 2012. u ovoj fazi i jedva čekam objaviti novi dojam, zalihe su spremne 🙂

 

Kopjar: Sauvignon, Rizling, Crni Pinot… već spomenuto, najnovije otkriće, uskoro u dojmovima 😛

 

Nadam se kao i još puno toga vrijednog pažnje, zabilježeno na fotografijama…

Vinart Grand Tasting 2017

 

Dosad najbolje festivalske vinske radionice zapravo uopće nisu „festivalske“. U danima, čak i desetak dana uoči Laube, održane su u Antunoviću brojne vinske radionice na razini na kojoj vina to zaslužuju. Čestitke Vinart Grand tasting organizaciji!

Da li i mi zaslužujemo tako dobra vina? Recimo, u Antunoviću se predstavila kuća Nikolaihof, najstariji nositelj demeter certifikata u Austriji. Tim povodom je uvoznik, Hidden Wines, organizirao dolazak Nikolausa Saahsa. Molim lijepo…

A vina? Hrane te energijom, a ne da te umaraju. Sva su između 11 i 12,5 % alkohola, „bestežinska“ kako je to davno buonsangue na ovim stranicama prenio, a toliko puna arome da se imprintaju u nepce s dugotrajnim, perzistetnim i čak odgođenim učinkom koji te naknadno progoni.

Pitanje energije i kvalitete ekstrakta potežu već uvodni Gruner Veltlineri Zwickl i Hefeabzug. A onda se publika mogla uživjeti u Rizlinge Vom Stein, Steinriesler, Steiner Hund i Vinothek.

Samo uz Vinothek iz 2000. godine tih sat i pol prošlo bi u trenu. Benzinska nota i svirepa mineralnost prezentiraju esenciju kamenog vina. Energetski tonik izuzetne kompleksnosti.

„Kameni pas“ Steiner Hund iz 2013 još je jako daleko od optimalne dobi za konzumaciju. Riesling neopisive perzistencije i kompleksnosti koja počinje s limunskom travom i poljskim cvijećem, a završava jako duboko.

Izuzetan je bio i Vom Stein Riesling Federspiel 2008 punjen prije godinu i pol, nakon što je proveo 7 godina u 7 tisuća litarskom spremniku. Pun suhe peludi i matične mliječi na nosu, iskričav, moćan bez alkohola, s istinskom mineralnosti koja se kod Nikolaihofa podrazumijeva. Dok je 2004 Steinriesler Riesling pokazao drugačiju zrelost, neobičnu strukturu, permanentnu, ali tvrđu aromatičnost, podignutu…

poput čaša u zdravlje jednoj od najposebnijih vinarija Wachau-a i svijeta.

A gdje smo mi?

Bilo je interesantno probati vertikalu godišta Mitrovac Graševine naše vinarije Krauthaker. Od mlade 2015. do 2005. s izuzetkom inferiornih 2014. i 2010. 2013 Mitrovac Graševina se istaknula po dobrom. Herbalne nijanse na nosu, stisnuto, suho, dobar ekstrakt, živo… Bitno drugačija i premda polusuha, meni se jako svidjela 2011 Mitrovac Graševina s odličnim botritičnim notama, baš lijepo vino iz očito nešto kasnije branog materijala.

Najugodnije iznenađenje bila je još jedna deklarirano polusuha, ali Mitrovac Graševina iz legendarnog godišta 2007. Ideal. Sklad kakav samo vinograd može osigurati. Berba je bila rana i urod malen, ali vino ima sve i toliko koliko je potrebno. Čak i botritis koji je perfektno uklopljen, sve u svojem balansu.

A gdje su Mađari? 😀

Došao pun predrasuda, otišao razuvjeren. Villany Franc stvarno se distancirao od novovjeke tradicije pravljenja disbalansiranih alkoholnih monstruma.

Već prvo vino, jednog od najpoznatijih podruma Villany-a – Gere Attila, unatoč nemalim ukupnim alkoholima začinsko je čudo s jasnom mineralnom osnovom.

Drugo vino se u ovom poretku vjerojatno našlo reda radi, jer Teleki je mislim najveća vinarija tamo. Problematično na nosu, tvrdo na nepcu. Flop.

Cabernet Franc Rupperta Borhaza je zato bio divan. Visoka zrelost na rubu prezrelog, pomalo farmyard i definitivno alkoholno, premda nevjerojatno balansirano. Ipak, zbog abruptnog nastupa, svojevrsno je „lupanje šakom po stolu“ .

Mandolas 2012 vinarije Vylyan imao je istaknut nastup. Dobar nos, zrelo voće, višnja, rustikalnost, ali i elegancija, fini kroj. Djeluje kao jako dobra manipulacija moćnim materijalom.

Moj favorit nije svakome završio u čaši iz jednako zdrave boce zbog čega pola dvorane nije moglo doživjeti ovo vino, ali… alarm se upalio! Ova zemljanost, koncentracija, ali i balans podsjećaju na ozbiljan CF. Single vineyard vinarije Gere Tamas es Zsolt.

Na kraju, Villany bez Bock-a ne bi bio potpun. Divalj, intrigantan već na prvom nosu. Vinogradarski balans iz današnje perspektive tradicionalnog stila, s dosta ekstrakta i alkohola, ali jako dobro, odlična energija.

 

Vrijedilo je sudjelovati i na Boškinčevoj radionici na temu Gegića. Zanimljivo je bilo doživjeti kako se ponašaju stara godišta nikad predviđena za ovakvo odležavanje. Okej, 2002 je stvarno već bilo podosta „ugašeno“ i medasto, ali… na lijep način, s naznakama transformacija u čaši, dok je 2006 pokazala otmjenost dostojanstveno ostarjelog vina, stabilnog, fantastične mekoće i širine, uz uvijek niske gegićeve kiseline, ali očito dobro raspoređene.

Pravi spektakluk ipak je ostvario Ocu. 2015 Ocu kad bude spreman, jedva čekam probati. Miriši na origano. Bit će to kontemplativno vino samo takvo. E da, lijepo je ustanoviti da je 2007 Boškinac crno, ušlo u idealnu fazu konzumacije 😉 Definitivno vino koje vrijedi više danas nego u trenutku puštanja na tržište.

 

Vjerojatno je ovo bilo zadnji put da sam dobrodošao na Benvenuti radionicu. 🙂

„Manje je više“ sigurno nije jedna od fraza koju koristi Danijela u spektru repertoara svojeg kušačkog imaginarija, ali ne smeta me toliko hiperprodukcija pseudosommelierskog opsjenarstva već to što žena lupa i lupa „da ne zna gdje udara“. Sori, ali imam problem kad se drobi i valja baš sve što ti padne na pamet. A Riječ nije štiklec za razbijanje atmosfere. Osim ako nisi Danijela K. Valjda je plaćena po kartici izgovorenog teksta.

Enivej, 2009 Teran – zakon! Forca, sklad. Mineralnost, taničnost. Kožnatost, duhan. A prvo točenje je bilo po čepu. Također, 2007 Teran je u idealnoj kondiciji. Mineralan, čvrst, metalno „krvav“, začinjen i mesnat. 2013 je bio zabrinjavajuće čudan. U redu da je još vrlo mlad, pa i još neuravnotežen, premda previše sirov. Ali, muči me stanovita „balzamičnost“ koja djeluje prilično „kinky“ za vino u takvoj fazi.

 

Volio bi da mogu završiti sa „šećer na kraju“, ali Vranci crnogorskih Plantaža suhi su ko barut. Kako i ne bi, obzirom da nastaju iz kamena Ćemovskog polja. Inače, meni je baš fascinantno da se najveći jedinstveni vinograd u Europi nalazi u jednoj od najmanjih država Europe.

„Miris i okus jedne zemlje u boci“… iz ustiju Đurđe Katić, podpredsjednice udruženja sommeliera Srbije, zvučalo je uvjerljivo i utemeljeno.

Jedan Pro Corde Vranac čak i u tako toploj godini kao što je 2012. ostvaruje odličan sklad.

„Nerekonstruisan“ Vranac Reserve iz izvrsne berbe 2011 pokazuje pažljivo školovanje, integrirano drvo, tanin, uz odličan raspon, trajnost i progresiju.

Barrique je ipak preopterećen drvom, dok je Stari Podrum zapravo najnovija etiketa Plantaža o kojoj još nisam siguran što bi mislio.

 

 

Drappier vs Drappier

Cijena: 361,75 kn (za „sans soufre“ verziju pojma nemam… ionako nije dostupan za kune)

Nije da je „standardni“ BdN pun žvepla pa je trebalo praviti verziju za hipersenzibilne vinopije, ali razlika između ova dva, oba Zero Dosage Pinot Noir šampanjca iste kuće, veća je nego bi očekivao.

Slobodan sam pretpostaviti kako je različit datum degoržiranja više zaslužan za tu razliku.

Nevolja je u tome što je baš ovaj bez sumpora onaj Drappier Pinot Noir kakvog se sjećam i obožavam!? Okej, isprva taj praškasti miris koji podjeća na čokoladni puding… hvala Martina za ovaj deskriptor 😀 Zapravo je već prvi miris naznaka nečeg dubokog i mračnog, ispunjujućeg, a pjenušavog.

Te očekivane i dobrodošle kvaščane senzacije tamne su i patinaste. Ovako zamišljam raskošni stol od noćašnje svadbene gozbe u dvorcu… teško posuđe i sedefasti zastori 😀 Dekadentna barokna ornamentika.

Sve to ne izgleda kao nešto što bi na prvu povezao s mjehurićastim vinom. Ni mjehurići nisu neki šamponasti mousse. Mikroskopske su veličine i neumorni. Potpuno stopljeni s vinom jer i jesu neodvojiv dio vina. Jer ovo jest šampanjac i to klasik svojeg žanra. Vino finese. Disciplinirano. Ima jednu specifičnu finoću, ali i kick u ustima, ne toliko prodoran koliko odmjeren. Suzdržano, a moćno.

Zašto bi verzija bez sumpora bila vizualno svjetlija od „standardne“? Bez sumpora je odmah življi, ali s vremenom u čaši… jedino možemo reći da su oboje vrlo kompleksni. Šampanjci obimne transformacije. Nešto što bi svaki ljubitelj vina morao, ne probati, već pokušati doživjeti.