Roki`s, Bugava, 2018.

Cijena: 58,50 kn

Metamorfoze.

Ali ne mijenja se samo oblik.

Istinski živo vino ima svoju volju.

Odlučilo je otkriti mi dio svoje čarolije.

Iz čahure je izašlo oprezno. Da bi poletjelo. Zatim promijenilo boju. Sada je raširenih krila povezano sa svom energijom svijeta.

 

Moćno, ali karakterom i specifičnim identitetom.

Pristupačno, ne samo pitkošću i cijenom već užitnošću.

Nekomplicirano, jer najteže je stvoriti nešto jednostavno, a dobro.

Sveobuhvatno. I slano i zrelo i aromatično u svim spektrima. Cvijeće, voće svih boja i oblika, gljive i med, slani mineral, herbalnost…

Vis je stvarno svijet za sebe.

Milas, Žilavka, 2016.

Cijena: 100 kn

U načelu se smatra, ukoliko grožđe određene sorte ostvaruje visoke mjerljive parametre, tada je to sorta „velikog potencijala“, u smislu da može ostvariti strukturirana, dugovječna vina. Često se u smislu potencijala govori i o sposobnosti sorte da ostvari različite tipove vina, od pjenušavih do desertnih. U tom smislu, Žilavka je sigurno sorta velikog potencijala.

Uostalom, Žilavka se odavno proširila i izvan svojeg izvornog hercegovačkog podneblja te je jednako dugo cijenjena među poznavateljima i ljubiteljima.

Uglavnom, najuvjerljivije Žilavke su (kao što to vrijedi za sva vina) one s jasnim identitetom podneblja koje potencira njen karakter uz veći ili manji stilski otklon, svojevrstan „potpis“ vinara koji ju je uobličio.

A to se ne vidi u kemijskim parametrima. Ponekad se osjeti unatoč mjerljivim parametrima.

Međutim, u ovom slučaju, vjerujem da impresionira na svim razinama 🙂 Premda nije niti prva niti jedina, po nečemu je posebna. Za Milas Žilavku nisam dobio ni jednu negativnu povratnu informaciju od svih koji su probali.

Sama tjelesna prisutnost, masivna poput boce koja ju čuva, svjedoči o moćnom ekstraktu. Samo po sebi, to bi teško bilo dovoljno da impresionira. Međutim, osim količinom, osvaja kvalitetom autentičnog materijala koncentriranog u vinu.

Zelenkasto-žuti intenzitet ustraje od prvog mirisa do dugo nakon konkretnog gutljaja punog prodorne svježine. Skoro crispy pucketave kiseline usklađuju intenzitet u novu cjelinu u kojoj voćna opojnost breskve i marelice ne može sakriti tu korjenasto-vegetalnu prirodu Žilavke.

Volio bi uz Milas Žilavku, jednog dana usporedo probati zadnju Marijanovićevu Selekciju, Brkićevu novu Gredu, Rozićevu Misnu Žilavku iz dobre godine, Carsko vino Vukoje, Buntićevu Žilavku, Vasiljevu Limited Selekciju iz 2015. i Nuićevu Selekciju kad ju je Josipa radila…

Nego, da se vratimo na Milas vina jer uz Žilavku prave i Merlot i Blatinu.

Merlot Reserve 2011 jedno je od rijetkih vina koje ne grije unatoč 14,5% alc. Poljubac pun spicy karaktera, prave „usne vrele višnje“ 🙂 ali bez alkoholnosti. Jasno, dijelom je sklad ostvaren vremenom, ali da bi se ostvarila takva razina integriranosti moraju postojati preduvjeti. U tom kontekstu ima još dovoljno vremena pred sobom, ali ne preda mnom 😀 Ova boca je otišla uz komentar „Nakon što ga probaš, ne tražiš dalje“. Izvanredan materijal, pažljivo skrojen.

Blatina reserva 2012

Također na poziciji 14,5% se isprva činilo kao prekoncentrirano, ali onda sam shvatio da je hendlanje materijala i školovanje, premda „nevidljivo“ nakon toliko vremena, bilo vrlo ambiciozno. Ipak, Blatina nije Merlot, niti treba biti i pitanje nije može li to, već treba li uopće. Je li ovo tamno voće i koža od sorte ili od čovjeka ili terroirea ili nije važno… u svako slučaju, unatoč začinjenosti koja nalikuje Trnjaku, jako uvjerljiva Blatina, odlično balansirana, uz punoću tijela i vinoznost, bez očekivane zemljanosti.

Roki`s, Plavac, 2017.

Cijena: 81 kn

Mirisi paljenog koji ne nastaju od odležavanja u drvenim bačvama već iz kožice grožđa, stisnute od vrelog ljeta na Visu.

Taj sitni taninski stisak jasno se osjeti na nepcu. Dosta koncentriranog, prosušenog voća Plavca, u skladu je s manjim urodom uslijed problematičnog proljeća 2017. u južnoj Dalmaciji.

Ali kad se jednom nađemo na istoj frekvenciji, viški Plavac pjeva slatko i mekano i sočno i zavodljivo i iskreno…

Istinski vinski gušt. Uzbudljivo i smirujuće istovremeno.

Povratak, Cabernet Franc, 2018.

Cijena: 40 kn

Ni u vinorodnoj Hrvatskoj s tisućama vinarija, nema više od 8 do 9 monosortnih Cabernet Francova. Možda zbog osobne selektivne sklonosti, ali uz Palavu (i jako zanimljiv Merlot) ovo vino zaslužuje dodatnu pozornost i svakako veseli odluka da se uzgaja ova sorta u vinogradima vinarije Povratak u Žepču (BiH).

Uz drevni Cabernet Franc zastupljena je sorta Ancellotta, pretpostavljam kao kolorant i vjerujem, u zanemarivom udjelu, jer specifičan začinski sklop u mirisu asocira na Cabernet Franc.

Vino djeluje „stisnuto“, ali na dobar način. Nije odležavano u drvu već isključivo u inox tankovima.

Sviđa mi se intenzitet, uz istovremenu lakoću. Svega 11,5% alkohola. Bojom daje tamnije tonove, ali ipak s umjerenom transparencijom. Kad uhvati malo zraka u čaši, opojno cvijeće i tamno voće sve su aromatičniji, uz još uvijek mineralnu kičmu…

tu čvrstu, ustrajnu komponentu u okusu, koju mogu opisati kao metalan okus krvi. Stvaran, poput zemlje.

(Svakako vino kojem bi naljepio “Preporuku” da je dostupnije)

Barbera nasuprot Barbere

Podijeljena osobnost ili opravdana wine geek onanija, manje je bitno 😀

Bitno je da unutar poželjnog okvira identiteta regije i karaktera sorte, između dva vina iste sorte, iste berbe (2016) pa čak i termina branja, identične vinifikacije (temperaturno kontrolirana spontana fermentacija) i školovanja (12 mjeseci inox, 12 mjeseci drvo), postoji suštinska razlika u dovoljnoj mjeri da zahtijevaju drugačiji pairing na stolu.

Dakle, nema stilskih varijacija što se vinarenja tiče. Paralelnim kušanjem uspoređujemo dva terroirska vina vinarije Bruno Rocca. Jednog iz materijala 50-60godišnjih vinograda na dva grand cru položaja iz Asti, drugog s mlađih loza (cca 16 godina) iz Albe.

Asti odmah ostavlja suhlji dojam. Čini se da je ambicioznije školovano, ali primjereno očekivanom razvoju u boci i zato zahtijeva malo više vremena u čaši. Vino je čvrste strukture, fokusirano, determinirano, linearno, s progresijom koja produbljuje doživljaj svakim novim gutljajem.

Vertikalnost Asti Barbere ne temelji se samo na zagrizu kiseline. Tlo se osjeti sve intenzivnije, koncentrat esencije Barbere pulsira na putu koji nikad ne završava.

Alba je odmah pristupačnija. Voćnija i šira, doima se „debeljuškastom“ u usporedbi. Njena prednost je da je pristupačnija na prvu. Užitna, lakše se ispija, ima dobar têk i dosta dobru dinamiku na nepcu, zapravo ekspresivnu srčanost… pokazuje iskreno to što jest i još je malo „sirova“.

Starost vinograda i terroir čine toliku razliku da Asti paše bolje uz pršut recimo dok je Alba bolji spoj uz kobasice… Alba je i ljubičastija prema rubovima i za nijansu manje transparentna, ali Asti i bojom pokazuje intenzitet. Očekivao sam da će mi biti teže odlučiti, ali Asti je meni zagonetnije i zanimljivije vino. U ovom trenutku. Ali, usuđujem se prejudicirati – i u budućnosti, uvažavajući osobne afinitete i očekivani razvoj u istovjetnim uvjetima.

Puno hvala Vjeko na ovoj gesti i ugodnom druženju s lakim Piemonteškim naglaskom 😁

Munđarov breg

Vinsko Međimurje priča je za sebe. Puna predrasuda koje su dijelom srušene, puna osobitosti zbog kojih je zanimljiva. Općenito, vina koja su prepoznatljiva za određeni kraj, ali po nečemu specifična, važna su za afirmaciju cijele regije. To nikad neće biti vina „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ ili „dovoljno dobra za novce“ ili ona koja podilaze diktatu tržišta, kojeg u pravilu ne zanima kulturološka pozadina. Jer kratkoročni tržišni uspjeh i afirmacija na koju mislim često nisu u poželjnoj korelaciji. Vinarstvo je možda jedna od posljednjih ljudskih djelatnosti gdje vino nije svedeno na proizvod koji zadovoljava tržišnu kategoriju, odnosno bilo čije potrebe i želje osim onoga tko ih pravi – vinara.

Munđarov breg meni je još uvijek novo ime, ali koje mi je skrenulo pozornost svojim vinima jer su prepoznatljiva, ali svojeglavna 🙂 Potrebna je određena svojeglavost da se ne ide linijem manjeg otpora. Jednako važno je biti „glavni“ samome sebi kako bi u toj slobodi ostvario vino koje ne nalikuje ostalima. Te sam kvalitete, uz osjećaj za tradiciju i pripadnost nasljeđu, prepoznao u ovim vinima…

 Čak i Žuti Muškat (2019.) kojeg još uvijek preferiraju u Međimurju kao mirišljavo sladunjavo osvježenje, nema ostatak šećera. Bez ostatka, umjesto sladunjavosti, svježinu i tvrdu limunsko-vinsku kiselost uravnotežuju tropske senzacije. Uistinu osebujno i ugodno.

Rizlingovsko (Rajnski rizling 2019) bijelo cvijeće u mirisu kao da najavljuje intenzitet i prodornost koja se zarezuje u nepce. Umjesto uvijek očekivane tenzije u odnosu kiselina i ostatka sladora, ravnoteža kao da je uspostavljena drugačije, opuštenije, ležernije, mekanije, čak „široko“, a potpuno – suho.

Chardonnay 2018. nije uzorak iz bačve (Cijena u podrumu:45 kn !) Uzbudljiv Chardonnay pun isprva neprimjetne reskoće jer na prvu se otvara u žutom spektru, ali i cvijetnom (maslačak)… kao i vrlo mekanim gutljajem s uljanom teksturom, dok bitter finish i kvaščanost razotkrivaju utjecaj ležanja na finom talogu.

Medea, Punta Greca, 2016.

Cijena: 230,50 kn

Tko prati ove stranice vjerojatno je primjetio kako najviše volim tradicijska, rustikalna, ponekad paradoksalna vina koja ruše stereotipe, ali koja često jedino rođena majka razumije.

Tko zna o čemu pričam, jasno mu je da se istarski Merlot s 15% alkohola tu teško uklapa…

Obzirom da Punta Greca 2016. nije ništa od gore navedenog, mora biti vanserijski uspješna u onome što je.

Istinski profinjeno vino. Mislim da vrlo namjerno dosad nisam koristio riječ „profinjenost“ u opisu vina. Došao je i taj dan.

Vino je podatno i meko, ali s vrlo konkretnim nastupom i notom terroirea, zapravo istarske crljenice vinograda koji i izgleda pedantno i posloženo poput apoteke. Tako se i utjecaj školovanja u drvu osjeti, ali filigranski, kao dobro pogođen začin teško odvojiv od cjeline.

Po boji je mlado, s ljubičastim obrubom i dok se kick svježine zarezuje, aroma se razlijeva nepcem. Prekrasan ples crvenog voća i fini granulirani tanin koji ne ometa nježnu teksturu.

Tijelo golemo, ali nimalo nezgrapno. Gipki gorostas. Dinamičan, živ. Klizi neprimjetno, a utisak besprijekorne uravnoteženosti traje. Moram priznati da me s ovim godištem Punta Greca osvojila. Respekt.

Nego, pustimo priče i pogledajmo što kaže statistika. Ovo je boca 003780 od 7980. Znači li to da je 7980 napunjenih ili je moguće da su neke bile napunjene, ali ih nismo pobrojali? Koliko je potrošeno od ovih 003780? Koji je onda omjer ukupnog broja napunjenih i nenanapunjenih u odnosu na popijene? Je li to prvi val ili drugi ili je već bio i treći?

Brkić, Greda, 2015.

Cijena: 140 kn

Zašto mi je Greda trenutno najdraže vino vinarije Brkić (a to znači i jedno od najdražih uopće)…

Dok je nekoć ovaj naziv vinograda mogao stvarati donekle primjerene asocijacije na letvice bačve u dosta grubom građevinskom kontekstu 😜 s ovim je godištem integracija drva toliko uspješna da uspostavljena cjelina djeluje „bešavno“.

Premda se ova Žilavka može čuvati, ne treba još više dubine. Dovoljno je da zadrži ovu širinu i superdelikatnu aromatičnost, u rasponu od cvijetnih (pelud), vegetalnih (korjenasto), voćnih (žižule 😀) začinskih i mineralnih senzacija, a najviše… vinoznost. Kao da mogu osjetiti grožđe iz kojeg je nastalo.

Mineralnost je specifična i konzistentna ranijim doživljajima u Brkićevom Mjesečaru. To je ta „bočatost“, delikatna slanost okupana u kišnici. Hrana za dušu koja uživa se polako.

Trapan, Istraditional, 2016. vs Trapan, Uroboros, 2016.

Cijena Istraditional: 185 kn

Cijena Uroboros: 130 kn

Uroboros Brune Trapana volim koristiti kao jedan od primjera odležane Malvazije, osobito kontekst školovanja u akaciji vs. hrastu i bla bla… Fora je u tome da iz berbe u berbu pokazuje konzistenciju, odnosno da je uvjetovano radom vinara, koji je (da ponovim još jednom) nevjerojatno talentiran podrumar.

Istraditional doživaljavam kao Brunin odgovor na temu orange/jantarne Malvazije, odnosno njegovu reinterpretaciju tradicije.

Ova dva vina i nema nikakvog smisla uspoređivati izuzev u line upu koji svjedoči o Trapanovoj svestranosti, ali zato što radim ove pizdarije mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno tako da, što se mene tiče, ostanite svi doma i nakon obustave #lockdowna

Istraditional nije narančasto vino, nije macerirano šest puta lockdown na n-tu dana samo da bi bilo ekstremnije od sljedeće najskuplje boce narančastog vina. Okej, vizualno predstavlja otklon od moderne svježe Malvazije, ovako zamagljeno u svijetlom jantarnom tonu…

Istraditional je istinski kompleksna emulzija Malvasie Istriane koja ostvaruje ravnotežu puno dublje i zahtijeva malo vremena u kojem se zatomljena energija postupno oslobađa, kako se vino otvara i mijenja… isprva agrumi, klementina i limunska trava, zatim začini pa zrele dunje

Zato je Istraditional vino za meditaciju. Idealno za izolaciju 😀 U širokoj burgunskoj čaši neće se raspasti već se postupno otvarati i poigravati stimulirajući #happythoughts dok držiš palac na okidaču pucaljke naslonjenoj na vlastiti frontalni režanj.

Uroboros je također Malvazija, isto godište, također 14% alkohola, ali nije – nefiltrirano sur lie acacia/oak wild fermented & aged – vino 😀

Mogli bi ga zvati i Duroboros jer mu godine gode, ali nije zato značajno vino. Značajno je zbog „kombinacije ekstrakta/koncentracije i balansa“ koja se ne susreće svaki dan na ovim prostorima.

Predivan bagrem na nosu, eteričan, lak, nježan, a upečatljiv. Ima tu i kandiranog voća, korice agruma, herbalnosti (imela). A onda doživiš punu snagu ekstrakta koji „grize“ baš tamo gdje i koliko treba. Intenzitet i prodornost koja paše, kao čaj s đumbirom recimo 🙂

Zauljena tekstura ništa ne skriva. Funky salinitet, nemiran, rastrzan, poput modernog grafita na staroj zgradi

After Modri Les Noir

Odgađam pustiti ovaj dojam jer uvodno želim dati neki kontekst, ali onda se toliko udaljim od fokusa da više nije bitno što sam htio postići usporedbom ova dva vina već počnem pisati knjigu. Tako da, nek si misli tko što hoće, a ja sam zabilježio dojmove uspoređujući dva Crna Pinota iz Vipavske doline 😉

Burja Pinot Noir 2017

Teško ga možemo nazvati elegantnim, teško da je delikatan, ali stanovita suptilnost Vipave prepoznaje se u paprenosti i „začinu“. Tu je i vegetabilnost, stanovite korjenaste arome, ali i forrest floor senzacija… međutim, ovaj PN je baš egzuberantan, ekstrakcija iz macerata još je živa. Vino je kuštravo, ćoškasto i neobuzdano 🙂

Zrelost se raskošno razlijeva po nepcu dok kožnati tanin traje, ali se i mijenja. Ništa neobično da je Burja PN vino transformacije. Samo je promjena sigurna.

Nije to vino za ocjenjivanje, nije ni vino za festivale. Previše je živo. Papar, pa fruit&dirt, ali ipak nekako odmjereno i sa smislom.

 

Tilia Estate Pinot Noir 2016

Tilia Estate linija Matjaža Lemuta je sve što nije Burja 🙂 Linearan. Pedantan. Suzdržan. Nepogrešivo PN.

Nema zafrkancije, ekstremna suhoća i mesnatost na srednjem nepcu. Ipak, ne toliko tehnički determiniran kao u ranijim godištima. Dobija širinu, a još važnije – dubinu.

Srećom, ova edicija je opuštenije vino, unatoč ekstrakciji i koncentraciji.

Pažljivo školovani tanin fascinira. Nije drven. Tek diskretna nota vanilije koja će integrirati vremenom.

Nevezano, želim spomenuti i još jedan važan Crni Pinot. PN kuće Sontacchi, osobito u kontekstu Kutjeva, asketsko je vino za koje vrijedi – Manje je više.

Manje opulencije, više vinoznosti.

Manje voća, više tihe slanosti.

Koja ustraje nakon gutljaja. Vrijedi za berbu 2017 i još više za 2018. koja je u podrumu i kojoj se želim radovati.

Za tri hrvatska podruma trenutno ne znam reći u kojoj bačvi je bolje vino, a cijene nisu divljale. Bedalov, Kosovec, Sontacchi. Osim gore navedenog, pitam se ima li još koja poveznica? Možda pristup vinogradarenju i podrumarenju 😉