Kosovec, Chkrlet, 2016.

Cijena: 50kn + PDV u podrumu

Chkrlet nije nova hibridna sorta razvijena u Černobilu. Chkrlet je spoj Škrleta (75%) i Chardonnaya (25%) iz vinograda Ivana Kosovca u Moslavini.

Nije ovdje intencija otkrivati toplu vodu nečim novim i premijernim. Kosovec je već redefinirao što je Škrlet svojom Selekcijom i regularnom etiketom iz berbe 2011. te kasnije s dosta različitim, ali izvrsnim Škrletom iz 2012., koji je skoro u cijelosti završio u izvozu.

Slijedile su nesretne godine, kada je u nemogućoj 2014.-oj unatoč minimalnoj vinogradarskoj zaštiti imao zdravo grožđe sve do posljednjeg potopa godine u kojoj je i „Miljacka nosila mostove“ te stopostotne štete od tuče 2015.

Kao da uzgoj bez pesticida nije dovoljno riskantan, viša sila presudila je i u 2016.-oj godini kada je zbog proljetnog mraza i ponovo tuče, propalo 80% uroda.

Ono bijelog grožđa što je ostalo čini Chkrlet. Kao da je priroda sama odabrala ono najbolje od najboljeg, već prvim mirisom podsjetilo je na 2011 Selekciju u trenutku mladosti. U svojoj tipologiji, jedno od najznačajnijih bijelih vina koja su se pojavila na tržištu u posljednjih petnaestak godina. Jasno se sjećam večere na kojoj se otvorilo uz jedan tokajski suhi Furmint, zatim stopostotni Roussanne Clos Bellane iz 2008. i veliki Montenidoli 2001 Il Templare.

2016 Chkrlet skroz je suho, čisto, prozračno i pitko, a aromatično vino s dodirom poželjne rustikalnosti.

Kompot od jabuke na nosu, nježna začinjenost maceratom ili još više držanjem na finom talogu, ali bez drva. Uz finoću žutog tanina, reske i električne kiseline raspoređene su idealno. Evidentan kvalitet ekstrakta na poziciji 12,5% alc. omogućuje tu tenziju tijekom gutljaja i žeđ za novim…

Kaže wordpress da mi je ovo 1200. dojam. Drago mi je da ga obilježavam upravo s ovim vinom. Zato jer je napunjeno u manje boca nego sam objavio dojmova i zato jer je značajno. Značajno jer pokazuje da 2011. nije bila slučajnost.

A prema svemu sudeći, 2017. će to napokon i dokazati 🙂

Oglasi

Prović, MC, 2013.

Cijena: cca 75 kn

Slutio sam da će 2013. biti na tragu 2012., ali nisam se usudio nadati da bi mogla biti još bolja. Što uopće znači bolje. Pa, recimo da ne škodi kad Buonsangue prizna: „Kupujem, bez da trepnem!

Dok se vino još otvaralo u čaši nakon kraćeg boravka u dekanteru, krenule su prve opservacije… „prepoznatljiva bordoška matrica“. To da bi Tvrle na slijepo prepoznao Bordeaux ne iznenađuje. Notorna je činjenica da griješi samo za vrijeme ručka, ali zato za večerom pogađa baš sve 😛 Ono što iznenađuje je da to prepoznaje u hrvatskoj bordoškoj kupaži.

Mlado, ali s vrlo finom definicijom“ jest, u suštini, sve što se treba reći o životnoj fazi vina i o prepoznatljivosti spoja Cabernet Sauvignon-Merlot. Iz moje perspektive je ostvarenje da vino uopće ima životni ciklus za razliku od mnogih tekućina koje se također nazivaju vinom.

Tvrle međutim, dalje argumentira kako Provićev MC 13 ostvaruje koegzistenciju 3 komponente koje bi, u kontekstu samog Bordeaux-a, mogle rezultirati odličnim, potencijalno velikim Bordeaux-om:

sortna signatura, intenzitet, transparentnost i pitkost.

„Intenzitet se pokazuje kao određeni vibrirajući, “effortless” intenzitet na nepcu, jaka prezentnost koja, neovisna o bilo kakvim trikovima, svoju ‘mid-palate presence’ duguje upravo neforsiranosti i vitalnosti dobro odmjerenog ekstrakta. Zatim, transparentnost i elegantna zavodljivost u smislu pitkosti, uz jasne reference na sortnu vezanost.“

Intenzitet onoga što se osjeti i onoga kako se osjeti, uz istovremenu pristupačnost, te lakoća kojom nastupa, naizgled izgledaju jednostavno, a zapravo se radi o rijetko ostvarivom skladu. Ne znam kako to objasniti, ali obično se volim služiti terminima o „kvaliteti ekstrakta“ nasuprot puke „količine ili težine ekstrakta“. Tu već ulazimo u „dubinu“ 😉 svakako u tlo kao jedan od bitnih preduvjeta da se takvo vino ostvari…

jer kao da sve već navedeno ne bi bio gigantski kompliment, u nekom trenutku oduševljenja pojavila se kompulzivna analogija 😀 između nekih položaja bordoških apelacija i Neretve. Drugi put moramo pozvati Clemensa. Tema aluvijalnih terroira je nešto u čemu bi on znao uživati 😉

Monika, rezerviraj mi još dva kartona najljepše molim 🙂

Prvi salon žilavke

Pisati o salonu žilavke velik je zalogaj. Zalogaj sira, na primjer 🙂 Večer uoči prvog vinskog događaja posvećenog isključivo ovoj hercegovačkoj sorti, žilavku je mogao zasjeniti jedino – sir.

Najbolji livanjski sir koji sam ikad probao podsjeća na zaboravljene okuse u kojima je sačuvana energija namirnice. Rustikalno mastan i zdrav. A to autohtono čudo iz mljekare Baković još mi je bilo najmanje zanimljivo. Onda je jasno kakvi su ostali sirevi.

Oduševio je „rolovani gatački sir“. Kolokvijalno nazvana gatačkom mozzarelom, ova delicija mota se ručno na poljoprivrednom gazdinstvu Govedarica u Gackom. Punomasni sklad žvaljkive mekoće krcate karakterom koja ispire sjećanje i na najbolje mozzarele koje sam probao.

Jasno, bez sira iz mješine doživljaj Hercegovine ne bi bio potpun. Miroslav Glogovac iz Nevesinja zrije punomasni kravlji sir u ovčjem mijehu prema postupku starom stotinama godina. Kozji sir „Barilo“ pravi Milićević iz Trebinja. Raritetan ručni rad, u tri varijante. Mladi, iz ulja i prosušeni su mi spasili život taj dan. Zatim lepeza mekih sireva mljekare Pađeni iz Bileće čiji svježi sir stvarno podsjeća na škripavac… pikantni koncentrat koji s razlogom nosi naziv „Zlatni sir“ mljekare Zlatni bor iz Foče ili „Prozorski sir“ mljekare Pro milk iz Prozora, svi svjedoče što je pravi nutrijent.

Cijene po kojima se ovi sirevi prodaju nije pristojno komentirati. Recimo samo da za iznos koliko košta neka industrijski procesuirana gauda trgovačke marke u obližnjem supermarketu mogu dobiti rolovani gatački sir. Hrvatskom supermarketu. Ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Preciznije Republika Srpska jer se Prvi salon žilavke organizirao u Trebinju. Vinska galerija podruma Vukoje ugostila je sedamnaestak vinarija iz Čitluka, Ljubuškog, Mostara i Trebinja.

Napokon sam nakon dugo vremena bio u prilici probati žilavku podruma Rozić. „Misno vino“ moćnog ekstrakta i tradicijskog pristupa. Drago mi je bilo čuti kako je dosta publike bilo oduševljeno Orange Žilavkom etikete Krš o kojoj sam već pisao, a o aktualnoj Brkićevoj žilavki, Gredi i Mjesečaru jedva čekam objaviti dostojan dojam. Nuić, Vilinka, Andrija, svi su već afirmirani proizvođači, a od meni novih imena istaknuo mi se Marijanović iz Čitluka svojom Selekcijom 2015.

Trebinjski favoriti su poznati. Manastir Tvrdoš i Podrumi Vukoje. Posebno se to odnosi na „Carsko vino“ koje Radovan Vukoje pravi iz materijala uzgojenog u tzv. carskim vinogradima.

Isušeno korito rijeke Trebišnjice specifičan je terroir. Sedra koja se nalazi u dubini korijena loze osigurava žilavci poseban nutrijent i za najžešćih suša, a temperaturna razlika između dana i noći, ravnomjerno dozrijevanje.

Otvorena boca iz 2009 najviše je oduševila. Miris kiše, duboka slanost, širina i dubinska uravnoteženost, paradoksalna kamena mekoća, a jedino tvrdoća kiselina svjedoči o južnom podneblju i sorti. Fantastičan ambasador žilavke. Ova vertikala je najbolji argument da (dobra) žilavka zaslužuje biti na svakoj ambicioznijoj vinskoj karti.

Visoka razina žilavki uspješno se potvrdila na najvišim katovima predivne Vinske galerije Vukoje. Danas, okružen zagrebačkom hladnoćom, gutljaj žilavke jedini me vraća u taj vrući dan 16. kolovoza 2017. Jer noći se ionako ne sjećam 😛

Quinta do Ameal, Solo, 2014.

Cijena: 17,95 Eur

Premda i ovo potpisuje Anselmo Mendes, okidač za kupnju bio je uvjerljiv tekst na stražnjoj etiketi… authentic „self made“ wine, made as wines were made centuries ago.

Kakobilo, ovo se teško pilo 🙂 Surovi ekstrakt suhog Loureiro grožđa. Bolno acidično na niti 11% alc. Kiselina koja čupa zube. Plus stanovita tvrdoća. Svaka čast Loureiru, ali nije to Riesling.

Nije to toliko plemenito vino, aromatski se ipak čini uskraćeno, premda jebeno uvjerljivo. Ne čudi da Sarah Ahmed (The Wine Detective) uspostavlja komparaciju s Pouilly Fume i Sancerre. Nepopustljive i nakon nekoliko dana u frižideru, aromatske asocijacije na silex nisu neprimjerene.

Međutim mi je smislenija usporedba po strukturi, po nastupu, po surovosti, po tenziji, ne i po mineralnosti. Čak više doživljavam fermentativne arome i zapravo se čini kao da je privid tla (mineralnost) ovdje potenciran tom surovom ekstrakcijom izrazito zelenog materijala.

Nađite kamenice, srkat ćemo uz ovo. Ali da je ovakav Vinho Verde pio Luís de Camões teško mogu progutati. Kao i Solo ako ga pijem solo 😛

Anselmo Mendes, Muros de Melgaco, Alvarinho (Vinho Verde), 2016.

Cijena: 18,35 Eur

Anselmo Mendes već je godinama priznati interpretator ove sjeverne portugalske regije.

Pitam se koliko je vinopija uopće čulo za Vinho Verde. Od njih, koliko je probalo Vinho Verde? A koliko ih je probalo Vinho Verde koji dokazano može i treba odležavati kao što je ovaj Alvarinho?

Muros de Melgaco je pražnjenje električnog naboja. Još sirovo voćno, primjereno limetasto za Vinho Verde i primjereno breskvasto za Alvarinho. U perspektivi, surovo mineralno.

Bespogovorna pitkost, pražnjenje munje na etiketi korespondira s pražnjenjem boce.

Suhoća koja taman idealno isušuje jezik i steže nepce da potakne salitivni učinak, poput kiše na žedno tlo. 12,5% alkohola ne postoji realno u doživljaju, ali je zato perzistencija na nepcu neočekivano dugotrajna i upečatljiva. Ipak, cijelo vrijeme bez nametljivosti, bez intenzivnog prisustva koje bi zahtijevalo neku ribu ili salatu da bi se uopće moglo piti.

Milina. Više žuta nego zelena. Koja ima potencijal da se razvije i produbi, ali je već toliko dobra da bi teško izdržao čekati.

Cijena Muros de Melgaco Alvarinha bitno odudara od masovnog prosjeka jer se Vinho Verde može naći po 20-ak kn. Većinom su to jednodimenzionalna, ali svejedno vrlo korisna vina unatoč često površnom doživljaju praćenom muzirajućom teksturom. Otvoriti Muros de Melgaco godišta 2016. u 2017.-oj jednako je površno, ali je moguće iščitati očekivanu kompleksnost.

Svejedno bi malotko (iz domaće perspektive gledano) bio spreman izdvojiti tih 135 kn za „neku nepoznatu bocu“ i još ovakvog oblika 🙂 Alvarinho je ipak posebna sorta. A uz rijeku Minho uzgaja se Alvarinho 😀 te su osobito cijenjeni upravo iz podregija Monção i Melgaço, odakle dolazi i Anselmo Mendes.

Saúde!

Prović, CH, 2016. vs. Prović, Naron, 2015.

Cijena: cca 65 kn za CH, nešto više kn pretpostavljam za Naron

2015 Prović CH potvrdio je ono što sam zahvaljujući Clemensovom poklonu ustanovio još s berbom 2013.-e. Ako ne najbolji, jedan od najboljih i karakternih Chardonnaya Hrvatske.

Having said that, žao mi je što su Provići upropastili, srećom manju količinu, u izvedbi „Naron“ nazvanoj prema starogrčkom-rimskom naselju u dolini Neretve. Sori Monika, ali ovo nije uspjelo 😛 Karamelizirano drvom. Školski primjer što znači „overdone“. Preopterećeno školovanjem. Delikatan materijal berbe 2015., koji je dao jedan od najljepših hrvatskih chardonnaya i uopće bijelih vina, spržen do temelja. Volio bi da se varam, ali ne bi se kladio u to. Nema veze, treba „eksperimentirati“ 🙂

Na svu sreću, 2016 Prović CH šuta dupe 😀 To je ta dunja i to su te školjke, to je taj potentan materijal, ta kvaliteta ekstrakta odgovorna za doživljaj punoće koju plemeniti chardonnay ostvaruje. A uz punoću i energičnost i gracioznost ! Tri kvalitete rijetko ostvarene u jednoj cjelini.

Balans ostvaren u čini se prirodnoj poziciji na 13%. Balans koji će se tek vremenom produbiti, dok već sad uživamo u slasti skladnog, pedantno skrojenog chardonnaya kojeg mogu s ponosom natočiti bilo kome bilo gdje na Svijetu. Touch of Beauty.

Vinarija Fazan, Riesling, 2015.

Cijena: 15 Eur u podrumu

 

Ne meću se dukati na cveće,

već na cure koje nitko neće.

😀 Priča o vinariji Fazan ne počinje u Prnjavoru. Prnjavor je inače najpoznatiji kao mjesto blizu Banja Luke 🙂 🙂 🙂

Banjalučki ćevap? Može. Banjalučko vino?!?

Sad će se javiti Alejandro i reći – Jungić, ali inat nije dovoljan da se napravi nešto dovoljno značajno. Tehnologija omogućuje da uzgojimo grožđe i napravimo „vino“ i na Marsu, ali činjenica je da banjalučki kraj kao niti većina Bosne ne poznaje tradiciju pravljenja vina.

Uostalom, zime su uglavnom surove na ovim obroncima. Do te mjere da se plemenita loza tijekom najhladnijeg perioda doslovno zatrpava zemljom. Da se spasi od smrzavanja. Što je bilo Christianu Zwickertu da na ovim hektarima posadi Chardonnay i Riesling ili Syrah i Pinot Noir, Cabernet Franc i Merlot?

Priča ipak počinje u njegovom rodnom Alsace-u ili možda u Chateauneuf du Pape-u za čije vinarije Christian radi i danas, a možda i tijekom desetljeća prijateljevanja kod Tomaca na Plešivici. Priča se nastavlja životnim partnerstvom s Oksanom Sadžik čija mama uistinu gospodari sad već respektabilnim imanjem.

Na imanju je još jedno važno ime koje potpisuje ove boce. Boris Lepir jedini je „formalni zaposlenik“, do grla u vinogradu i podrumu. I sadržaju.

A sadržaj priče je razlog zašto sam uopće išao posjetiti „Fazane“. Ozbiljan nos nagovještava ozbiljan štof. Zelena vinogradarska breskva…

Potentan sok nastupa dosta intenzivno. Ostavlja zeleni sklad u isušujućem gutljaju koji traje jako dugo.

Nije ovo tek svježe, skladno i pitko vino brza gutljaja. Ovo je Statement. Vina vrijedna spomena su ona koja traju i razvijaju se. Odgojena da se ova ekstraktna suhoća na poziciji 13% neprimjetnih alkohola, u boci dodatno produbi u novi balans koji ne mora ostvariti kompleksnost, ali će ostvariti jasnoću. Ljepotu naizgled jednostavnog.

Tek u usporedbi sa starijim godištima koja su tek danas u naponu, postaje jasnije u kojem smjeru će se razvijati.

Nije uspjeh eto napraviti nešto što zadovoljava najmanji zajednički nazivnik, konvencionalnu definiciju „vina“. Uspjeh je napraviti vno koje s vremenom dobiva na vrijednosti.

Osobito u Prnjavoru.

Porque Pas? Zašto ne? To je naziv kupaže Syraha i Pinot Noira koju smo uz izvrstan Chardonnay otvorili na tematskoj radionici Francuski začin na vinski način. Zašto ne bi pomiješali sorte koje se skoro nikad ne miješaju i zašto ne bi pravili uistinu značajna vina u Prnjavoru.

Bila je to prva vinska radionica na kojoj su se pojavili „Fazani“, a ovaj nedavni posjet je bio prvi tasting u još nedovršenom podrumu vinarije Fazan.

Fanatizam „Fazana“ ne prati marketing. Zato uvodni duhoviti stih narodne pjesme… to uvjerenje da se pravi ono u što se vjeruje da je najbolje, neovisno o diktatu tržišta, valjda je još jedino moguće u vinarenju. Vina Fazan jedan su od najekstremnijih primjera u kojem se estetika unutar boce i estetika pakiranja, bitno razilaze. Neovisno o konzistenciji i nepostojećem identitetu, svaka pojedina boca od samog oblika do etikete stvarno izgleda kao undergorund eksperiment nekog garažiste. Komunikacija je nepostojeća. Da nije Suhi u čaši spominjao ova vina u par navrata, ne bi „postojala“ na internetu.

Ali na svakom ozbiljnom kušanju s uzorcima na slijepo, ono što ostvaruju u čaši… otvara oči.