Cijena:39,98 kn (ožujak 2010.)
Kraj tolike brojne ponude vina i na našem tržištu, ovo je moj prvi susret s Kujundžušom. Nemam nikakvih očekivanja od bijele sorte Dalmatinske zagore, a također niti predrasuda tako da se unaprijed veselim istinski novom dojmu.
Kujundžuša od Grabovca pokazuje se zlatnožutom u čaši, znatno intenzivnije žute od na etiketi navedene slamnatožute, a od zelenih nijansi također ništa. Možda da promijenim čašu? Ove nove Villeroy i Boch koje sam dobio na poklon moguće su prešminkerske za Kujundžušu 🙂
Uf, baš osjetna gorčina tih „gorkih badema“ već na nosu, dodao bi i plijesan…
Srk i žvak, nevolja. Za razliku od uobičajene rutine, ovo je vino isprva odbojno, a tek kasnije pokazuje kvalitete. Odlika ili mana? Znači li to kompleksnost? Svakako je suprotno očekivanoj praksi… nakon privikavanja na početni vonj, postaje zanimljivo.
Nakon prvog gutljaja nekako oporo i neujednačeno, zatim postaje više mineralno, ali i „teško“ s još uvijek izraženom gorčinom. Zanimljivo, niti osobito ekstraktno, niti zamjetnih kiselina, niti sladora ili alkohola, ali ipak uspijeva biti „teško“. Da li zbog aromatskog profila koji je postojan i u kojem prevladava gorčina i koji mnoge vinopije neće privući iz prve?
Sve u svemu je ovo vrlo dobro napravljeno vino od lokalnog sortimenta koji se ne mora svakom svidjeti. Svakako, vino kojem treba dati priliku i pronaći pravu hranu.
Na kraju ipak moram ustanoviti kako meni osobno Kujundžuša neće postati omiljena sorta te moram ocijeniti vino s 2/3 na skali od 0-5.
Ipak, hvalevrijedan trud vinara, a meni je itekako drago da sam probao i ovo vino. Drugačije. Specifično.
Dnevnik vinopije 
Moram dodati napomenu za one koji možda neće prepoznati ironiju između “nemam nikvavih predrasuda” i “prešminkerske za Kujundžušu” 🙂
za kujundžušu se slažem, ako porade na njoj, za koju bi godinu mogli napraviti sasvim korektno vino. a što se tiče ovoga iznad mene – ni slučajno komentirati vlastitu ironiju… tko zna (čitati), zna, tko ne zna (čitati), dva…
Ma da, zabavnije je ovako. Moj point je kako Kujunžuša trenutno nije osobito cijenjena sorta, ali radi se radi koliko mogu zaključiti po sve većoj ponudi… Možda ima netko kakav insiderski kometar na tu temu…
Možda sam ja nešto najbliže insajderu jer sam porijeklom “odozdal” i svako ljeto ubodem štogod kujunđuše (istu sam i brao,gazio bosim nogama grožđe i tako sudjelovao u proizvodnji prave domaće oksidirane narančasto-hrđave kuje…)
A Grabovčeva koju sam ziher probo barem 5 berbi uvijek je bila bezveze. Njegov sivi pinot isto. Jedino sam prije par godina na Vinoviti ispod tezge probo chardonnay iz mladog nasada koji mi je bio odličan, onak nabrzaka. U Vrutku nedavno probo Matkovićevu…neloša. Najbolja koju sam probo dosad bila je od Jerkovića iz mjesta Runović, i to prije par godina. Inače, svaka čast patriotizmu, al o k. kao sorti ne mislim ništa dobro. Prirodno daje visoke prinose i u tome ju je teže obuzdat, a i tad joj je kiselina preniska pa je kombiniraju sa sortom okatica. Može bit dobro vino, vrhunsko NE. Inače, Imotska krajina je idealna za proizvodnju crnih vina, a uglavnom je sve pod kujunđušom. Pa i Grabovčeva crna vina su daleko ispred bijelih. Cab,merlot,syrah, vranac, trnjak(odlična autohtona sorta)…mislim da bi se od njih dolje čuda mogla radit. Al situacija je da ljudi nemaju para, krajina se lagano prazni, mentalitet je težak i nesklon promjenama i ako će jednom vrhunski crnjaci dolazit iz Im.krajine, mislim da to neće biti tako skoro. Mogo bi još svašta o tom, al….bah
slažem se s komentarom. zato sam i rekao korektno, do vrhunskog treba puno pure i mlika… crnjaci iz imockog su sasvim okej, pogotovo ako ih se ponudi po razumnoj cijeni (npr. ohrastovljeno modro jezero kad prolufta je sasvim dobro, a moglo bi biti i zericu jeftinije). ista bi se priča – viša kvaliteta po istoj cijeni – mogla izreći za bjelanjke. pražnjenje krajine i mentalitet (koji osobno poznajem) uvijek jest problem, ali vrijeme i predan rad liječe sve, samo treba entuzijazma.
Ma pokrenulo se i dolje nešto, nije da je skroz mrtvo. Imaju feštu svake g. u srpnju “Cvit razgovora” di svi vinari dođu u Imotski i mogu se probat vina na trgu nekom. Simpatično, pomalo sirovo, sva vina probaš za 20 min, ako si brz. Ali koliko god mi je drago da se išta pokrenulo, smiješno mi je koliko je to daleko od onog što bi moglo bit. Ali……nek prvi baci kamen…..tj. evo obećajem sam sebi da ću ovog ljeta malo bolje pronjuškat po krajini. Uljenio sam se, a nikad ne znaš di se skriva kakav biser…
Nisam siguran koliko je pravedno procjenjivati potencijal sorte jer slično je bilo i s istarskom malvazijom, slavonskom graševinom… danas cijenjenim sortama. Pitanje je doduše koliko vino može “ostati vjerno sebi i podneblju” u tom procesu, za koji treba volje, znanja i osobito upornosti čini mi se.
A što se tiče Grabovca dobit će još jednu priliku s recentnim godištem Modrog Jezera barrique, ako treba proluftat ću ga dva sata jer prethodno iskustvo stvarno je bilo “ohrastovljeno” 🙂
Nadam se kako će se ifke također javiti s kakvim biserom ukoliko ga pronađe 😉
Nadam se da nisam dosadan, ali mislim da je kujunđuša ipak favorit Imoćana zbog svoje plodnosti i otpornosti na sušu. A daje maaaaximalno 17-18 gradi sladora u takvom vrućem podneblju, uz niske kiseline. Dobro tretirane graševine i malvazija su FANTASTIČNA vina, a kuja je nešto ko žuti plavec na Plešivici, nešto ko slankamenka, štajerska belina itd. Pitanje je samo zrelosti vinara im. krajine kad će je otkantat i preć na druge sorte. A na kraju, uostalom, zašto ju forsat? ZAŠTO? I ona je došla odnekud. Šta znači autohtonost? Zašto forsirat nešto loše samo zato jer je ko fol tvoje? Loza se širila stoljećima vamo-tamo, kujunđuša je zastala u im. krajini i nigdje drugdje. Ak je tak dobra zašto je nigdje drugdje nema? Razlog je -SIROMAŠTVO. K.daje obilan urod(zagorski sindrom) i omogućavala im je cuganje do slijedeće berbe. A pošto nikad ne skupi dovoljno ni sladora ni kiselina držali su je na tropu do besvijesti da bi dobili ikakav karakter, pa makar narančasto-oksidativni….samo neka žeže, krvi ti irudove. Onog trenutka kad ju moderno vinificiraš, sve ti je jasno. Krijepila je naše babe i didove u polju i fala joj na tome. Za naša moderna nepca, na žalost kuje, potrebne su neke druge stvari….
ifke nisi bas u pravu sto se tice autohtonosti.. kazes da je i ta sorta (kujundzusa) dosla odnekud. e pa nije i upravo to i je autohtonost! to znaci da je sorta samonikla, tj. da je ovdje nastala i razvila se i kasnije se eventualno mogla siriti samo od ovdje jer je nigdje drugdje u svijetu nema jer su joj kamenjari dalmacije domovina. isto to vrijedi i za sve ostale autohtone sorte kao sto su posip, plavac, skrlet (ili nitko ne zna za njega ili ga ne spominje).. ima ih dosta ali uglavnom su nepoznate.
druga je sad stvar koliko je ona genetski kao sorta i vrsta kvalitetna i koji su joj limiti i eventualni potencijali? sa svakom sortom se da moze i mora eksperimentirati i pokusavati od nje dobiti sto bolje vino, pogotovo ako je sorta autohtona. jer danas se upravo o tome radi, cijeli svijet forsira svoje domace sorte i proizvode iz jednostavnog razloga jer nigdje drugdje ne postoje i zato su potencijalno trzisno zanimljivi i privlaci i ja sam apsolutno za to da se svaka sorta (ne samo loze) forsira do maksimuma ali na pravi nacin.
kao sto i 3F kaze, sta mu znaci jos jedan (relativno) dobar chardonnay iz imotskog, ili iz istre, ili iz bugarske, indije, japana ili etiopije..!? gotovo nista a vjerojatno je isto toliko i trzisno zanimljiv.. on kaze da bi radije pio dobru kujundzusu nego npr. chardonnay sa mjeseca. isto tako razmisljaju i svi ostali pravi vinski znalci i ljubitelji vina koji zele probati autohtone sorte kojih nigdje drugdje na kugli zemaljskoj nema i na tome treba ustrajati!
ps. grasevina nije nasa autohtona sorta vec francuska ali je tamo skoro pa napustena..
Donekle se slažem s ovim što si rekao… Pošto sam porijeklom iz tog kraja (insider) i poznajem tamošnje vinare moram malo braniti kujundžušu… Prema potencijalu, ampelografija smješta u jednak rang graševinu, malvazija i kuju, a druga je stvar kakva se vina dobivaju od tih sorti(što je rezultat tehnologije). Dok su graševina i malvazija, generalno gledano zadnjih nekoliko godina dotjerane gotovo do savršenstva što se tiče tehnologije ali i vinograda, dotle je kujundžuša sustavno zanemarivana, te se tek prije par godina javilo par privatnih vinara koji su zadnjih nekoliko godina od kujundžuše počeli raditi korektna vina. Svaka sorta je onoliko rodna koliko joj se to dopusti, pa tako i kujundžuša. Imotski vinogradari su forsirali veliku rodnost iz razloga što je Imota plaćala grožđe po kilogramu a ne po jedinici sladora, ali kako čujem u zadnje vrijeme se i to mjenja te ljudi shvaćaju ako žele dobiti dobro vino da moraju ograničiti rodnost i rezidbom i “zelenom berbom”…
Slažem se s vama kad kažete da na kujundžuši treba raditi i da bi za koju godinu mogli piti i više nego korektna vina od kujundžuše…
Što se tiče malvazije vinopija je potpuno u pravu kad kaže da je malokoja vrhunska prema svjetskim kriterijima, ali i prema kriterijima zavoda za vinarstvo, jer se vrhunske zaštićene malvazije mogu nabrojiti na prste jedne ruke…
Ha ha 🙂 Sjajan komentar i sve to stoji. Jasno je da je vinogradarstvo definitivno veći problem od vinificiranja u podrumu… Jasno da je autohtonost glupost samo po sebi. I višnja maraske došla je odnekud i hrpa toga što smatramo autohtonim ipak iz nekih razloga. Svejedno, dobra priča o vinu je priča o terroiru i u toj kuji ga je više negoli u brojnim cijenjenijim vinima. Meni kao konzumentu potpuno je svejedno jer dobrih vina ima u izobilju i što mi znači još jedan dobar Chardonnay iz Imotskog? Da i u Imotskom znaju napraviti vino? Radije bi probao dobru kujundžušu koja će imati svoje mjesto pa makar nikad ne bila vrhunsko vino. Malokoja malvazija je i dandanas vrhunsko vino prema kriterijima svjetskog tržišta…
Meni su prekrasne sve te pričice o autohtonosti, tradiciji, al na kraju dana NEPCE je gazda….Pošip je autohtona vrhunska sorta, a kuj. je autohtona osrednja sorta. Ako me im. vinari jednom demantiraju, niko sretniji od mene. Ima neka sila, nešt blesavo u nama koja nam priječi da se mijenjamo i odbacujemo loše navike, loše sorte vinove loze, loše “prijatelje”. Isto ko i ovaj portugizac s Plešivice i kraljevina iz Zeline, ni za jedan od spomenutih koji sam ikad probao ne bi dao više od 25 kn. Ma kom to strancu možeš prodat priču o autohtonoj kraljevini (umjesto chard iz Japana, Mjeseca, Saturna), kad su sve kraljevine u najboljem slučaju ok sokići koji imaju okus ko već napravljeni gemišt. Ja sam svakako ZA da se stane iza autohtonosti, ali kvalitetne. A dotle bih radije uživao u chardonnayu iz Zmijavaca….
Uostalom, otkud ti da je kujunđuša samonikla? Jel to dokazano?
Ne bih rekao da je samonikla. Čuo sam priču da ju je moj pradjed koji je iz Donjeg Prološca bio poslan u Trst na školovanje (negdje prije cca. 100 godina) u svezi vina i loze donio u IM krajinu neku sortu malvaziju ili sl. te ju cijepio s drugin lozan i posadio na više mista,a primila se u Ivanbegovini u zaseoku Kujundžići (otuda i naziv). Eto, tako sam ja čuo, a sad je li istina… Vjerojatno je… Prije nego li priča da su je ptice prenesele koja je objavljena u nekim novinama….
Hvala na doprinosu N. Volim kad me ovako neki komentar vrati 6 godina unazad 🙂 Obzirom na očitu povezanost s ovom zanimljivom sortom, slobodan sam sugerirati korištenje pretraživača pojmova na blogu, jer pod pojmom “kujundžuša” postoji još nekolicina dojmova ispod kojih je sačuvana mjestimice dragocjena vinska diskusija, svakako više negoli kod ovog konkretnog posta.
U međuvremenu sam postao skloniji teoriji koju navodiš negoli teorijama o samoniklosti i pticama, odnosno divljoj lozi i sl, ali najviše sam nekako spreman zaključiti kako (premda otvara neka zanimljiva pitanja) to uopće nije toliko bitno za ono što nas kao konzumente ovdje zanima. U današnjem svijetu u kojem je Kujundžuša pandan Žlahtini te skoro više nitko i ne pravi “žutine” i slična vina prošlosti, autohtonost je zapravo isprazna fraza. Mjesta i potrebe ima i za Kujundžušu i za Chardonnay. Osobito za dobru Kujundžušu i dobar Chardonnay. Moja naklonost po tom pitanju leži u činjenici da dobar Chardonnay postoji i na drugim mjestima ovog svijeta, a dobra Kujundžuša kako stvari stoje, može nastati samo tu.
ifke, ja sam samo rekao i pojasnio pojam autohtonosti u ovom slucaju za sortu kujundzusa. to sta nje ima par stotina trsova i sta vinari od nje radi lose vino, u to nisam ulazio jer to uglavnom stoji.
da, kujundzusa je domaca autohtona sorta.
ps. a sta mislis da se sorta zvala nekak drugacije pa smo je mi “prekrstili” u vrlo spretno (izgovorljivo) ime – kujundzusa.. 🙂
malo tko na ovom forumu zna, ali kuja je osma sorta po zastupljenosti u hrvatskim vinogradima (HZVV)… jedan od sinonima za kuju je tvrdac..
većina od vas kaže da vino treba odražavati posebnosti vinogorja (vinograda) iz kojeg dolazi i tu se apsolutno slažem i mislim da se ta “posebnost” ne mora ograničavati samo na autohtone sorte..
svi smo mi svjesni da ista sorta u različitim vinogorjima, pa čak i vinogradima (unutar istog vinogorja) daje različita vina i zato mislim da je nepotrebno uopće postavljati dileme autohtona vs. introducirana sorta
dakle i autentičan chard i autohtona kuja (works for me)
btw, chardonnay je nastao križanjem (gore kritizirane) hrvatske autohtone sorte štajerske beline i pinota crnog
Autohtonost sorte manje mi je bitna od “autohtonosti vina”. Cabernet Sauvignon iz Istre, Nape i Bodreauxa nisu za usporediti, a svaki je autentičan – ukoliko je vino dobro napravljeno. Upravo zato cijenim teran koji je autentičan. Jedan Englez koji je naučio na NoviSvijet i tu i tamo nekog Španjolca, oduševio se najviše Teranom kojeg smo otvorili. Shvatio je da je Plenković Plavac Grand Cru vrijednost bez premca, ali iskreno se oduševio nepretencioznim teranom više se ne sjećam kojeg vinara i taj tip će prije kupiti karton terana negoli bocu Plenkovića za 35Eura ili već koliko.
1. Kladim se u svoje desno j..e da ne buš nikad našo Engleza koji će htjet kupit karton kujunđuše
2. Englez je probo DOBRO NAPRAVLJEN teran
3. Teran je puno veći potencijal od kujunđuše
4. Autohtonost vina, to je to. Oću vidjet šta je taj XY vinar napravio od caberneta u Istri ili od pinota crnog u Baranji
5. Mrzim što sam poredo misli po brojevima ko neki drski štreber…..
Pih! Već zamrla diskusija? 🙂 U tom slučaju, zaključujem kako i ifke i Ivan mogu biti istovremeno u pravu. Autentičan Chard ili autohtona Kuja ? Hm, što bi išlo bolje uz šparoge :-)))
hehe, vidim da bi ti isao u rasprave.. 🙂 ja sam za to da se uvijek forsira autohtona sorta ali na tome kao i na svemu drugome treba raditi, i to kvalitetno! naravno da cu i ja radije popiti neki dobar chardonnay nego lose vino od domace sorte..
ali chardonnay je stvaran stotinama (da ne kazem tisucama) godina i na pravi i vrlo kvalitetan nacin u svojoj domovini (francuskoj) i kroz sve te godine i generacije se isprofilirao do vrhunske sorte koja daje vrhunska vina po cijelom svijetu a da ne spominjem najbolje chablise, itd.
na tome netko treba raditi ali tesko je raditi (pogotovo danas) kada se podrzava ogroman uvoz (losih i sumnjivih vina), kada drzava koja prva treba forsirati domace i autohtone proizvode i zastiti ih to ne radi (sjetimo se da su plavac mali zastitili mislim makedonci kao svoju autohtonu sortu!?) i kada je vinogradarima bolje i komotnije posaditi i forsirati chardonnay ili cabernet sauvingon nego npr. posip, vugavu, grk, kujundzusu ili plavac mali.. od toga nema napretka.
Potpisujem sve što si reko. I sjetio sam se još jednog problema Im. vinogorja, a taj je silazak loze iz brda u polje, gdje je sve lakše, al nauštrb kvalitete. još nešto…ako već neš autohtono, zašto ne žilavka. Više sladora, više kiseline…sorta koja može bit vrhunska.
Uz šparoge? Misliš uz divlje? Razmislim pa se javim 😉
Nisam gotov još, vinopijo (sori…..haha!). Mislim da je puno, ali PUUUUUNO korisnije za vinare svuda, a pogotovo oko IM, da vide koje od poznatih sorti iz sličnih krajeva voli njihova zemlja i klima. Puuuno korisnije. Naravno, za vinare modernog tipa koji žele proizvoditi vino koje će voljeti i kupovati današnji vinopilci. Autohtonost nek im je u 16-om planu. To bi mi bilo ko da mama forsira dijete da svira klavir iako vidi da nema talenta. Ili ko da moj stari i danas ide pješice iz sela X do Imotskog(12 km) jer tada nije bilo busa, pa je to bila tradicija. Kujunđuša je priča iz tog vremena kad su seljaci radili vino za sebe, pa im je trebala rodna sorta. Zašto ju forsat i dalje i držat na respiratoru, a u isto vrijeme propustit priliku za nešto drugo. Ne vidim da neko silom u Zagorju oće od plemenke ili štajerske beline dobit dobro vino. I u Kutjevu je vjerojatno bilo šućmuć autohtonih sorti, pa se “udomaćila” neautohtona graševina jer se pokazalo da ju onaj kraj voli. Mislim da je taj proces tek pred Imoćanima i da tamo treba još puno eksperimentirati. Zašto ne probati viognier, malvaziju, chardonnay. I svakako Cabernet, merlot, syrah, grenache, vranac, trnjak, crljenak(zinfandel). Predviđam da će za 100 godina cijela Evropa brujati o imotskom trnjku i viognieru…..haha….živi bili pa vidjeli! (Uf, nikad nisam mislio da ću ovoliko o kujunđuši.,…)
Živi bili pa vidjeli, to je to! Meni je jučer ipak Modro jezero barrique 2007. popravilo dojam i premda imam bilješke na papiru, još ne stignem objaviti. Gužva. Neka, moralo je i do toga doći 😉
Zašto ne probati viognier, malvaziju, chardonnay. I svakako Cabernet, merlot, syrah, grenache, vranac, trnjak, crljenak(zinfandel). Predviđam da će za 100 godina cijela Evropa brujati o imotskom trnjku i viognieru…..haha….živi bili pa vidjeli! (Uf, nikad nisam mislio da ću ovoliko o kujunđuši.,…)
čitam ifketa i sve više uvidjam kako je ovaj drag ,simpatičan ,i nadasve istinit mladić uvijek korak ispred vremena i vjesnik budučnosti…pogotovo kaj se tiće grenache-a……
nije zezancija…ozbiljan sam :
Čitam komentare od prije 5-6 godina i ne mogu a da ne prenesem dojmove. Kujunđuša je od prvog komentara do danas postala prepoznatljiva prvo tamo gdje zaista mora biti, a to je Split. Danas skoro nema restorana (kvalitetnijeg) u Splitu koji nema Kujunđušu na karti. Oni bolji i svjesniji imaju je na čaše, i ne samo jednu. U međuvremenu je otišla po cijeloj Dalmaciji. Iskreno vjerujem da je to najbolje vino Dalmacije u omjeru cjene i kvalitete. Izašle su i sofisticirane Kujunđuše. Sur lie i Tradicija od Grabovca koje spadaju u najbolja dalmatinska bijela vina. Preporučam Tradiciju koja je malo duže macerirana i potom na kvascima odležala u bačvama. TOP!