Cijena: 74,98 kn (21.05. 2010.)
I do mene su doprle glasine o znakovitom priznanju Decantera upravo ovom vinu. Regional Trophy Winner ni manje ni više. Razumljivo, na Vinopijinom stolu to može značiti sve i ništa 🙂
Na nosu toplo, pravi voćni slatkiš dominira. Da ne znam da je iz Baranje, mislio bi da je iz Californije. Ali, sekundarno se pojavljuje i koža, šipak i začini, dosta raskošan nos…
U ustima je baš vrlo suho i čak jako tanično za jedan Merlot. Skoro me neugodno iznenađuje na prvu, posebno nakon opisanog šnjofa.
S drugim i trećim gutljajem, pokazuje strukturu, ali i eleganciju. Premda pomalo robusno za svoju sortu, sa svojih dobro uklopljenih 14,6% alkohola stilski podsjeća na Buhačev Merlot.
Zatim je i aromatski zanimljivo jer nije tu samo višnja i slično crveno voće, već i neke tamne note koje traju i u aftertaste.
Ima slasnosti, ali ima bogme i tanina! Adstringencija je značajna i pomalo mi strše te kiseline, ali ne toliko svojom razinom već kao da su više „jabučne“ negoli „mliječne“. Hm!?! Zbog tih osjetnih tanina malo mi također nedostaje mekoće Merlota, ali ipak…
Na kraju sve fino sjeda na svoje mjesto i dođe mi da sačuvam koju butelju za naredne godine jer imam dojam da će dobro stariti i biti bolje nego danas.
Meni 3/4 na skali 0-5.
Dnevnik vinopije 
I ja se slažem s ocjenom, mene ovo vino isto nije baš oduševilo. Nekako se teško pilo, dosta tanina, ali osjeti se da ima potencijala, vjerojatno za koju godinu.
Teško je danas oduševiti! Ali sad mogu naljepiti naljepnicu na butelju da ne bi bilo zabune “regional trophy winner” 🙂
Ako dignu cijenu, šaljem dopis Stevenu Spurrieru LOL
I’m not drinking any fuckin merlot!
se sjeća tko ove legendarne scene?
hehehe, sjecam se te scene iz filma! i mogu reci da se slazem sa covjekom.. 🙂
Meni je ovaj Merlot od Belja jedno potpuno anonimno vince, da budem iskren.
Ivane ja se baš i ne slažem s čovjekom ali mi je odlična fora, volim dobra vina merolte sam dosta pio, crne pinote tek otkrivam.
btw dali netko zna di još ima za kupiti Buhačev Merlot iz 2008, znam da ga u Vrutku nema već skoro 1/2 godine?
dinko, ma ne kazem ja da su merloti losi, svaku sortu volim ali taj merlot mi uvijek nekako premekan ko vince, svaki mi je ko neki sok od ribizla ili borovnice.. meni osobno bezvezno..
Ja sam probo i hrpu caberneta koji su bili ko sokić, pinota crnih cijelu hrpetinu koji su bili tanki sokići. Film mi je ok ko film, al da mi je donio neš novo u spoznaji o vinima – nije. A to što su neke scene postale legendarne i što su one ovce od Amera počele kupovati pinot noir a batalile merlot je presmiješno. Meni je od crnih vina pinot noir na dnu liste sorti koje volim, ako već moram birati. Više volim robusnije sorte. A merlot….rokni ga u mineralno tlo, daj mu sunca,po noći svježine, smanji prinose i neće bit samo sokić. Pa valjda su Bordoi dokaz….
Tako je većina bordoa imaju dobar dio merlota u kupaži, a ovi iz Pomerola i st. Emiliona i više od 80%, chateau petrus je napravljen od 95% merlota i 5% cabernt franca.
Ivane možda samo nismo pili dobre merlote!
Slazem se. Pa Merlot je po meni definitivno robusnije vino od crnog pinota, generalno gledajuci.
pravi crni pinot niti ne smije biti robustan niti je takva sorta koja daje robusno vino, nije to cabernet ili plavac! ali je svakako najposebnije vino od svih crnjaka i zato ga i je dosta tesko proizvesti da bude dobar..
najbolji crni pinot koji sam ikada pio je vec ovdje spomenuti Meo de Camuzet, Vosne-Romanee, naravno iz Burgundije.. e to je crni pinot, nesto tako dobro nisam nikada prije niti poslije okusio..
koliko taj košta kod mendeka oko 600 kn?
Već sam pisao u prethodnim dojmovima o smiješnom utjecaju upravo te scene iz filma na percepciju sorti – to je svojevrstan fenomen obzirom na specifično područje, odnosno uživanje u vinu.
Glupo je uspoređivati sorte same po sebi koje daju toliko različite rezultate ovisno o nizu faktora… Vosne-Romanee još nisam probao…
Ukusi su različiti, ali ovaj Merlot (Beljski) nikako se ne može opisati kao vince, lagan, kao sokić i sl. Vrlo je robustan, čak masivan.
Da budem iskren, ni meni baš nije “legao”, iako sam osjeto da ima veliki potencijal, te sam ga stoga i preporučio još davno prije nego je osvojio trofej, no meni osobno njihov Cabernet Sauvignon daleko bolje “leži”.
Ako se ovo referiralo na moj komentar, želim naglasiti kako nisam želio stvoriti dojam da mi vino “nije leglo” jer 3/4 znači “Sviđa mi se i ne da mi se tek sviđa, već bi svakako jako volio probati još koji put”.
Definitivno će biti još bolje za 6, 12 mjeseci, ali ne nudi puno više za novce od Buhačevog Merlota, pa niti Iurisovog obzirom da je duplo niže cijene!?! Iznenadilo me tako visoko priznanje Decantera i to je sve. Vino je stvarno jako dobro.
Ma, sve pet. Odnosilo se na el tvrletov i Ivanov komentar (vince, sokić i sl.). Htio sam naglasiti da se, koliko god se to vino nekom sviđalo ili ne, ne može opisati baš tim pridjevima.
Kao što rekoh, meni nije do kraja leglo, možda sam ga baš taj dan upario s lošim obrokom (ne sjećam se više), a možda mi zaista nešto smeta kod njega, no svakako ću barem još jednom probati.
E, vidis, ja bas mislim da se moze opisati upravo tako kako sam ga opisao (usput, “vince” i “sokic” nisu pridjevi, al nema veze). “Vince” ovdje uopce ne znaci da nije robusno, masivno ili stogod vec, vec da se – doslovce: stoga deminutiv! – radi o “malom vinu” u smislu beznacajnog, neautenticnog, “tehnickog” vina kakvih na ovoj planeti na svakom cosku ima na tisuce, te s moje tocke gledista nema bas neki jaki raison d’être. Nadam se da je sad jasnije.
OK, ja sam naziv (dobro, ne pridjev) “vince” shvatio kao sokić, lagano…. Ugl, sto ljudi sto čudi. No, ako ćemo tražiti neku univerzalnu vrijednost, trebalo bi prihvatiti ocjenu stručnih ljudi koji su ovo vino ipak nagradili.
IMHO, ovo definitivno nije vino kakvo se “susreće na svakom čošku” (a probao sam preko nekoliko merlot-a), ali opet…. sto ljudi sto čudi…
Ma sve pet, jasno je meni to sve. Samo, vidish, problem je u tome sto npr. meni osobno “univerzalne vrijednosti” u svijetu vina bas i ne koincidiraju nuzno s Decanter-ovim nagradama, Parkerovim bodovima i sl., pa se, obzirom na to koliko mi malo znaci, i ne osjecam nesto posebno ponukanim prihvatiti ocjenu tih konkretnih “strucnih ljudi”. Raspolazem sa sasvim dovoljno repera da mogu sam uspostavljati vlastite hijerarhije, ako za time osjetim potrebu, bez da konzultiram listu osvajaca Decanter-ovih nagrada.
A to dal se takvo vino susrece na svakom cosku ili ne, slozit ces se da fakat ovisi o tome kuda se kreces, jer mozda coskovi u tvom kvartu nisu isti ko u mom, he he. Istina: sto ljudi sto cudi. Ali isto tako: ne samo da svaki od tih sto ljudi ima svoju cud, vec se – od covjeka do covjeka – radi o veoma razlicitim razinama iskustva s veoma specificnim temama.
Otvorili ste zanimljivu diskusiju… možda je ovo stvarno neautentičan vinski uradak perfektno dotjeran, ali nezanimljiv sa stajališta znalca koji traži jedinstvenost, terroir i sl. ALI, trenutno zahvaljujući priznanju je to “najbolji hrvatski Merlot” ili “najbolji Merlot regije”…
Ukoliko vinarija iz Baranje može napraviti odličan Merlot po nižoj cijeni od drugog makar identičnog Merlota Californije meni je kao konzumentu to odlična vijest.
Međutim, što kad se za koju godinu na tržištu pojave Kineski Merloti jednako tehnički besprijekorni i stilski slični ovome u pola cijene?
Vinopijo, odlicno si sazheo problem, i zapravo nemam po tom pitanju sto dodati. Ima, medjutim, jos jedna stvar na koju bih se ovim konkretnim povodom zelio kratko osvrnuti. Neko vino dobije neku nagradu (Merlot Belje – Decanter), neko drugo deklarativno ambiciozno izadje na trziste uz puno hype-a i totalno sumanutu izlaznu cijenu (npr pred koju godinu Dubokovicev Medvid), neko drugo ima kao zaledje financijsku injekciju nekog imucnog investitora koji onda mozda angazhira manje ili vishe glasovitog enologa (npr Meneghetti), itd. Postoji trend da se takva vina, iz meni sasvim nerazumljivih razloga, kod nas odmah proglase “najboljim ovim ili najboljim onim”, a pritom se potpuno zaboravlja jedna od rijetkih stvari koja doista za crna vina tog tipa vazhi UNIVERZALNO. Vina s takvim ambicijama nikako ne mogu biti vina za kratkorocnu uporabu, vec vina s bar srednjim potencijalom razvoja (namjerno ne kazem starenja). Vecina vina na koja mislim, a neka sam i spomenuo, dijeli u tom smislu jednu karakteristiku: “little or no track record”. Nitko naprosto ne zna je li njihov potencijal, u smislu razvoja i dobivanja na (sekundarnoj) kompleksnosti onkraj relativne primarne mladjahne zavodljivosti koja je cesto kratkorocni rezultat odredjenog tipa odgoja i tehnologije, zadovoljava pa makar i donju granicu onoga sto zasluzuje naziv ambicioznog crnog vina. Obzirom na to da to, dakle, nitko bas i ne zna, moramo se osloniti na analogna – ili bar priblizno slicna – degustatorska iskustva. Meni na primjer moje (ne bas tako neznatno) iskustvo nazalost sugerira da je razvojni potencijal nekih od navedenih “zvjezdanih projekata” relativno slab ili bar veoma neizvjestan. Za neka vec znam da se u boci pocinju “raspadati” nakon jedva 3-4 godine, a za neka druga se jos uvijek nadam da sam u krivu. But I’m not holding my breath…
Niti ja 😉 Medvid je odlično istaknut BTW. To je globalni problem i zbog takvih navika konzumacije i vinari proizvode vina za “kratkoročnu” upotrebu. Dakle, poznato. Razlog je u tome što ja nemam gdje čuvati neki Hermitage sljedećih 20 godina, a nepravedno je da ljudi bez podruma ostanu bez dobrog vina. (Tu imam čak jednu ideju, ali nisam siguran da je “tržište” spremno 🙂 Zato, pravi kolekcionari i poznavatelji uvijek će znati razlikovati vino s potencijalom od brzog jednodimenzionalnog užitka. Mislim da je potrebno jedno i drugo i jedino bi volio da vinari ne izlaze na tržište s nespremnim vinima barem ne masovnijoj publici. Inače, Meneghetti crno mi se svidjelo poprilično, premda za te novce nije previše konkurentno, niti uskom krugu ljubitelja.
Nigdje ne pise da vina za kratkorocnu ili srednjerocnu konzumaciju, dakle vina koja nije potrebno odlezavati 157 godina u mracnom podrumu grofa Drakule, moraju bit nezahtjevni bezvezni dzemovi i sokici bez autenticnosti i identiteta, radjeni “po receptu”. Dapace: osobno za ta vina postavljam, mutatis mutandis, jednako visoke kriterije kao i za ona kojima je sudbina da stare i dozrijevaju. Isao bih cak toliko daleko da kazem da je u tom vinskom sektoru diverzitet nevjerojatno velik i dogadjaju se toliko uzbudljive stvari, ima toliko fantasticno uzbudljivih i nevjerojatnih vina, da covjek moze citav zivot ne kupiti ni jednu bocu “Hermitage”, a da nije bogznasto na gubitku. Sve to odnosi se, doduse, na neka sretnija trzista. U Hrvatskoj inozemna vina tog tipa (vrhunska autenticnost i kvaliteta + pristupacna cijena) zapravo i nisu dostupna: to sto jest dostupno je, s veoma rijetkim izuzecima, cetvrta liga. A domacih vina tog tipa, koja bi se intriznicnom vrijednoscu i kvalitetom dozivljaja mogla mjeriti s time sto se moze dobiti drugdje, ima veoma malo: dijelom zbog toga sto su neka vina koja bi mogla uci u tu kategoriju monstruozno precjenjena, a dijelom zbog ne bas pretjerano impresivne kvalitete i slabo izrazene osobnosti i identiteta vecine CRO ponude koja upada u taj “price bracket”. No, sto se tice ove zadnje kategorije, postoji ohrabrujuce naznake da se i u CRO u zadnje vrijeme povecava broj dobrih “value for money” vina: jedan od takvih primjera bio bi i ovaj Galicev Sauvignon o kojem si pisao, a ja ga, zahvaljujuci tvojoj preporuci, probao. Stvari stoje ovako: fenomenalna je cinjenica da to vino kosta cca 10 EUR. Medjutim, jos je bolja cinjenica da ono kvalitetom zapravo transcendira ne samo svoju kategoriju, vec i samo pitanje cjenovnog razreda – zato jer je naprosto izvrsno vino. Cijena mu daje dodatnu atrakciju, jasno, ali to je ipak – sekundarno. Osobno trazim i ocekujem izvrsnost na svim razinama – jer znam da je moguca. Sve drugo su izgovori, neznanje, nerazumijevanje, “vinski marketing” i trcanje za brzom zaradom: ukratko, ne vino kao identitet i kultura, vec vino kao jos jedan “proizvod” u svijetu preplavljenom “proizvodima”…
Kume, čitajući ovo razvija mi se jedna poslovna ideja. Nešto kao depozitno vinska agencija ili “banka”. Dakle, recimo ti ili ja, ili 90% ljudi koji nemaju neki Chateu i podrum u njemu, s najgorom paučinom ili plijesnima; da tako opisanoj ciljnoj skupini, pretežno urbanoj, koja nema podrum a kapacitet Hyundai-a je 4,5 litre (a nikad ne znaš kad će zakuhat kao moj) da im se ponudi mogućnost ćuvanja vina pod brojem i s odgovarjućim uvjetima ugovora o čuvanju i dozrijevanju mjestu ili polica. Dakle ti iznajmiš svoj vinski pretinac, ili šupu staviš unutra recimo Beljski Merlot i čekaš bolje dane.
Čini mi se da ima smisla, a tako bi se i vinska kultura podigla. Naravno, na vrhu je dućan, bedževi, majce, drop stop i sl. accesories, za luzere i majce “My brother went to Tuscany and all I got was this lausy T-shirt”.
Kume , razmisli ti to, ja sredim kapital, ti imaš ime, a tvog “dobrokrvnog” kolegu uzmemo za savjetnika i konzultanta, vi pričajte o kulturi vina, a Župa će da mlati pare….
🙂
He he, odlican plan! Mogla bi ga eventualno pomrsiti samo cinjenica da je tarifa cijena za usluge “dobrokrvnog kolege” prilagodjena “zapadnim standardima”, hi hi 🙂
Kako su nama i Grčka i Rumunjska i Bugarska na zapadu, bit će to prava prilika onda… jedino sam skeptičan oko poslovne ideje. Kume, sjeti se da još nismo realizirali posljednji projekt, studio “Gribojedov” 🙂
Sviđa mi se takav doživljaj vina. Sam sam svjestan koliko je to romantično jer vino je na žalost ili na sreću upravo proizvod. Nešto što zadovoljava nečiji potrebu ili želju. Razlika je u tome što su tvoje potrebe bitno drugačije od masovne publike i vinogradari i vinari podilaze tim potrebama iz vrlo pragmatičnih razloga. Tada to sve postaje razmjena dobara ili usluga neću reći trgovina.
Ne mislim da je to isključivo loše jer s jedne strane omogućuje meni da uzmem vino s police. S druge strane ubija svijet o kojem govoriš, ali ga ne može ubiti dok god ima ljudi koji će otići u Provansu npr. i tražiti lokalno iskustvo, autentičan doživljaj. Za sve ostale trenutke, tu je … 🙂
Prvo pricica pa pitanje.
Jedan nas poznati vinar posalje par tisuca boca inozemnom partneru kao krasan pocetak plodonosne i unosne suradnje.Kako su boce otisle, tako su se i vratile.Uz malu popratnu notu: Postovani,nismo u mogucnosti koristiti vasu posiljku jer vino u nekoliko boca koje smo testirali nije isto.
Pijemo li mi isti merlot koji je pio i visoko ocijenio Decanter ?!
Ne možemo znati. Ali ako ćemo ići u krajnost, da sam otvorio tu istu bocu danas ili dva mjeseca ranije, ne bi imao 100% identičan doživljaj zar ne 🙂 Možda 99,99% ali to ne bi zadovoljilo el tvrle-a recimo, LOL!
Zanimljivo kako uz naše vinare uvijek očekujemo neku namjernu prevaru, a kod stranih očekujemo da sve mora besprijekorno funkcionirati uz strogu kontrolu i nadzor svakog detalja u skladu s visokim moralno etičkim normama usađenim u svjetonazor pojedinca 🙂
He he, totalno si me skuzio, care, zajebita sam ti ja musterija, he he. A apropos ovog drugog sto kazes, nema tu filozofije. Stono kazu anglosaksonci: “The proof of the pudding is in the eating”. Jedina je istina u boci, he he.
Nisam ciljao na to da nasi vinari namjerno idu na prevaru nego da, mozda, ne mogu odrzati kvalitetu u vecim kolicinama.
A sto se tice strogih nadzora i visokih etickih normi skloniji sam vjerovati da je to razvijenije vani nego kod nas.Na tom polju se tek ucimo. I ne samo u vinarstvu.
Bas sam probao ovaj “famozni” merlot neki dan u satoru na trgu(vjerojatno nije najbolja lokacija za degustaciju) al moram rec da sam se dosta razocarao,vino mi je nekako bilo pretesko,stvarno prepuno tanina i vjerojatno bi odlicno pasalo uz neko mesno jelo,al eto pit ga samog nije mi za preporuciti,ali zaista ima potencijala za cuvati da odlezi
evo baš cugam ovaj merlot i svašta-nešta mi se mota po glavi..vani je +30 ,živim u potkrovlju ,vino ima skoro 15 % alc..znači ne konzumiram ga baš na sobnoj temperaturi XD ..uglavnom pitkije puno nego prije pol god..toliko “drukčije” da mi se teza o različitim bocama čini jako prihvatljiva:P .tanini se gotovo ne osjete..ipak i dalje dosta teško..pikantnost sad još više dolazi do izražaja..u svakom slučaju jako zanimljivo za pratiti kako se razvija ,inače prvotna intencija mi je bila uzeti ovo na sestrino vjenčanje(alternativa mi je bio rinfuzni jakobovićev crni pino koji ima više kiseline od vinskog octa:P) za odojka i janjca(sva sreća našla se tamo jakobovićeva graševina 2009.) i mislim da je oovo vino puno zahvalnije u taskvoj kobinaciji ,nego uz neka jela koja ga jednostavno ne mogu “pratiti”..
btw presmiješna situacija dns u vrutku..traži jedna gđica cesaricu od carića..ja u vrutku ko doma ,bolje znam dijekaj neg zaposlenici..bacim pogled na njena kolica a ono nutra vuina plavac ,rebula g. brda..now where have i seen this before’?!..onda kalazić sauvignon (to me malo scima ,da nije neka frendica od ifketa?!:P)..onda se sjetim da traži carića i sve mi je jasno:D..vidim da si zarazio i ekipu s posla;)
hehe, mislim da si upoznao Željku 🙂 Ali, ovaj Sauvignon još nisam probao, a prema onome što tvrdi ifke jedini istinski razlog bila bi nevjerojatna cijena i potpuno ne-sauvignonski sauvignon…
uglavnom, čekam Željkin feedback da vidimo kako je ekipa reagirala na “preporuke” u kategoriji QPR 😛
Što se sestrinog vjenčanja tiče, bojim se da si zabrijao jer osim ukoliko su 50% uzvanika enolozi ili radi večeru za desetak ljudi, taj odabir ti je prilično ambiciozan…
nisam bio dovoljno precizan ,to sam si ja zel za “ispod pulta”:P ..pinot je bio ofišl vino koje sam probao par dana prie i nisam to ponovo želio priuštiti svojoj tibici;)
probao ovo vino ljetos na moru.isprva sam bio neugodno iznenađen.tupo,teško,predrveno vino.međutim kak se bližilo kraju ipak je pokazalo svoje kvalitete.treba ga bar sat..ako ne više dekantirati.onda je ok.ali opet za moj pojam malo prenaporno.uglavnom i ne pokušavajte ga konzumirati odma jer ne bu dobro:))uglavnom ok je.vjerojatmo uz teža jela.ali nisam oduševljen nimalo decanterom.čak nisam pročitao ni recenziju gore.oprosti vinopija …budem svakako al ne danas…..
Beljski Merlot je zahvaljujući laskavom priznanju, postao naj bolji Hrvatski Merlot. A ako bi smo gledali i malo šire mogli bismo reći i najbolji ex-Yu.Koliko to ima veze sa realnošću i nije toliko bitno, jer svideti se i dobiti priznanje od strane Decantera, nije mala stvar. Kolege iz okruženja mogu samo ljubomorno gledati na vinariju Belje i njen uspeh. Samo vino je više nego pristojno, sve je lepo uklopljeno i izbalansirano. Treba mu malo vremena, ali vrlo brzo se počne uočavati njegov kvalitet. Meni lično smeta to što mi nekako previše liči na prosečne panonske crnjake. Prisutna je ta neka nota koja se celo vreme, kod ovog vina provlači. Doduše ovde je reč o istom podneblju, tako da je to razlog ove sličnosti. Zbog velikog sadržaja alkohola, očekivao sam moćnije vino, ali sa druge strane degustirao sam jedno zaista pitko i ugladjeno vino. U svakom slučaju ovo je vino koje se treba probati!