Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.
(Tin Ujević, Panorame gradova)
Pojma nemam je li Pjesnik mislio na Makarsku u ovim riječima, ali sam siguran da svaki izvještaj o Dalmacija Wine Expu mora naglasiti važnost „dvanaestog igrača“, pozadine i podloge, a ujedno i infrastrukture bez koje Dalmacija Wine Expo ne bi bio najšarmantniji vinski događaj u Hrvatskoj.
Stigavši u subotu prijepodne i vraćajući se u nedjelju poslijepodne imao sam upravo toliko vremena da obiđem ono najvažnije – izlagače. Ali, naknadno listajući katalog uvidio sam da ipak nisam sve uspio obići. (Između ostalog i jedan od ponajboljih rosea prošle godine, a nadam se i ove, Senjković Spoža.) Još veći šator, ove godine uz glavnu gradsku plažu i još veći broj izlagača. Na svu sreću, još uvijek u humanim okvirima, bez gužve unatoč velikom interesu posjetitelja.
Ugodno su me iznenadila neka vina, potpuno neočekivano Kozlovićev Othello za kojeg sam smatrao da sam ga davno „prerastao“. Izrazito neobično, ali fantastično iskustvo Roxanichevog rosea. Iznenadio me Korak s nekim potpuno drugačijim favoritima iz svojeg podruma, među kojima osobito Crni Pinot!?!
S druge strane, tu je bio i očekivani osobni favorit, Tomac Crni Pinot 2010 i Amfora Riesling, niti jedno vino nemam namjeru otvarati prije jeseni. Zatim još jedan potpuno očekivani favorit, Galić Sauvignon 2011, briljantno vino. Imoćani izvrsni, a pojavilo se i novo ime, Sušić s linijom Jokan 🙂 Grabovčeva kupaža Pošipa i Žilavke je osobito oduševila! Čudesno dobro vino!
Bilo je jako puno iznimnih vina i zato moram još izdvojiti i neuobičajen, ali izvrstan Dingač nepoznate i mlade vinarije Ponos s nekim vrlo starim položajima 😉 Također, nikako da nabavim Pribidrag Kuće veselog čovjeka, meni uvjerljivo najdraži Hrvatski Crljenak koji sam probao.
Nešto je ipak nedostajalo. Do sad nisam niti jednom spominjao jednu od ključnih osoba festivala u Makarskoj jer sam smatrao da je puno drugih koji su ga puno bolje poznavali… Milan Ožić, spiritus movens i spiritus muvens 😉 Čovjek s duhom i čovjek s dušom, kohezija koja je okupila individualce oko zajedničke ideje.
Eto, otkrio sam da smo ipak dijelili ljubav prema nekim istim vinima zbog čega zahvaljujem Josipi Andrijanić. Nikad se nisam toliko dobro i toliko dobrodošao osjećao niti na jednoj radionici, vinskoj ili ne. „Milanova vina“ bila je prepuna, radionica na kojoj se zapjevalo, ne zbog pijanstva, već zbog emotivne potrebe, iz ljubavi.
Ljubav prema vinu, kulturi stola i druženju i dalje stanuje u Makarskoj.
Dnevnik vinopije 
Ej Vinopijo! I mene je oborila kupaža pošipa i žilavke od Grabovca. Sjajno vino. Općenito su kao vinarija strahovito napredovali. Hvala na postu!
Hvala tebi Saša na još jednom divnom festivalu, a potpuno se slažemo što se Grabovca tiče jer i Kujundžuša 2011 je još bolja od prethodne koja je već bila respektabilno vino, a novi nasadi će biti čudo 😀
Roxanichev Rose’ je mrak dobar 🙂 (kao, u potpuno drukchijem kljuchu, i proshlosezonska Spozha – nadam se da je i ove godine jednako dobra).
…da, tekući rahat lokum najbliže je opisu tog rosea u mojoj olfaktivnoj memoriji 😉 A Spoža je navodno još bolja, a ja bi bio prezadovoljan i da je jednakodobra…
Od svega sto si spomenuo, odlucio sam se komentirati bas rozee, jer mi se po glavi mota cinjenica da bi ova proljetno-ljetna sezona mogla biti prva uopce u kojoj ce hrvatska rose’ vina imati veliku reprezentaciju za mojim stolom: Roxanich s ovim odlichnim, gastonomski nevjerojatno versatilnim vinom u tradiciji oksidativnog rose’-a (kojoj je jedan od “suvremenih rodochelnika” i tvoj ljubimac Serge Hochar 🙂 ), Spozha (ukoliko bude jednako dobra kao proshlogodishnja) s besprijekronom svjezhinom, vibrantnom dinamikom i crvstocom nekog dobrog Bandol-a, Tomac (ciji je Rose’ i prije bio dobar, a ova nova verzija koja je u zadnje vrijeme na trzistu vise nije samo dobra nego – ozbiljno dobra :-), po prvi put na nivou najboljih i najozbiljnijih specijalista za rose’ Cremant d’Alsace, npr. Fritz-Schmitt), i, naravno, hrvatski odgovor na teshki, tamni, alkoholni, tradicionalni Lirac, briljantni opusculum najveceg umjetnika, Frane Milosha.
🙂 meni ovo izgleda kao sjajna tema radionice Brač vs Bandol, zatim Plešivica, Hrvatska Cremant d’Alsace i naravno, Pelješke Ponikve vs Lirac 😀 Oduševio me komentar i sad ipak moram još nešto slično organizirati premda sam si obećao da neću više 😉
(Sergea Hochara neću dirati, on ipak utjelovljuje nad-vina)
Hi hi, ajde bar netko da kuzhi spiku :-). Polazhem sve nade u tebe za neku buducu radionicu, samo da konacno ispravish tom prilikom i povjesnu nepravdu, jer ipak je jasno ko dan da je deset godina stari teran zapravo kao zreli Marcillac, a ne kao zreli Barolo :-). Samo Plesivicu mi nemoj dirat, to su vec struchna lica ustanovila da je hrvatska Shampanja (?) :-).
zlosretniče, najozbiljnije sam poželio organizirati paralelni tasting Cotes de Buzet i Buzetski teran iz očitih razloga
Ochitih, jashta, he he 🙂 🙂
aha, Marcillac misliš zbog povećanog udjela željeza u tlu i vinu?!? To treba pomnije istražiti 🙂 Moram probati neki Marcillac.
Neces, razbojniche 🙂
Eh baš je bilo lijepo, baš onako MIKE MY DAY….hvala organizatorima