Mnogi će znati o čemu pričam. Osjećaj potrage za novim otkrićem. Probaš neko vino. Ne mora te ni oduševiti isprve, naprotiv. Ali, nekako te dotakne. I tražiš ga, uporno tražiš to nešto da ispuni baš tu potrebu koja se urezala u memoriju.
Da se moram ostaviti vina, jedina stvar s kojom bi mogao nastaviti je – kozji jogurt 🙂
Naravno, došao sam zbog sira kojeg obožavam. Došao sam usred ničega. Unutrašnjost prema istočnoj obali Istre. Dovoljno blizu i dovoljno daleko od turističkih središta na samom jugu, sjeveru ili zapadu.
Nisam prvi koji je osjetio tu „energiju“ Kumparičke. Vrlo vjerodostojan doživljaj prenijela je Željka Klemenčić dok je još uređivala Dobru Hranu (http://dobrahrana.jutarnji.hr/obican-dan-na-stanciji-kumparicka/)
Ovo je moj prvi dojam posvećen nečemu što nije izravno povezano s vinom. Ovo nije plaćena reportaža, nije čak niti organizirani posjet. Ovo je potraga za „onim nečim“. A tako nešto je moguće samo u vlastitom aranžmanu.
Projekt Zelena Ideja doduše, ipak je stimulirao da se napokon odlučim posjetiti Kumparičku. Karizmatičnog Aleša Winklera sam doduše upoznao puno prije, na nekom od eno-gastro sajmova. Nakon toga kod Trapana 🙂
Istini za volju, bez obzira na svu tu karizmu i mistiku i bakrače, najviše sam želio upoznati njegov sir. Jer Aleš je sasvim normalan čovjek. Mi smo ovce. Koje hrane govnima.
Jednom kad probaš pravi sir, spoznajni moment sličan je inicijalnoj inficiranosti vinom.
Ne pokušavam ovdje niti „prodavati sir“. Kumparička svoju proizvodnju s lakoćom proda. Zato što Aleš u osnovi prodaje „staro mlijeko“ 🙂 Izjava koja genijalno sublimira zašto je to „pravi sir“. Bez pasterizacije. Još jedan primjer života, u inat entropiji. Ali kažu da previše filozofiram 😉
S druge strane, treba imati viziju koja nije podložna trendovima, diktatima ili hirovima tržišta, da uzmeš 60 hektara (!) zemlje usred ničega i praviš kozji sir. Karamel od kozjeg mlijeka da ne spominjem 😀 Kad nakon konzultiranja arhitekata zaključiš kako nisu ljudi bez razloga baš tako izgradili kuću za stanovanje prije petsto godina i ostaviš izvorni nacrt i ne zažališ zbog toga, vjerojatno misliš da si najpametniji na svijetu. Upravo naprotiv, Aleš je pristupačan čovjek čvrsto s nogama na zemlji. Njegov desetogodišnji sin je spretno i pametno, prirodno inteligentno dijete sa smislom za humor i zavidnim poznavanjem glazbe koju i sam cijenim i slušam.
Zašto dakle pišem ovo. Jer imam potrebu prisjetiti se tog posjeta prije mjesec, dva. Nije bitan datum. Ja koji sam u svakom trenutku svjestan orijentacije, „izgubio“ sam se u tom središtu svijeta. Nazvao sam to „ishodišnom točkom“. Drugačijim mirom, spokojem. Osjećaj sličan zalijevanju cvijeća u svom stanu, samo potenciran. Well beeing. A nema veze s „velbing“ metodom „dr. Dabića“ 🙂 🙂 🙂
U svakom slučaju, želim s obitelji doći na jutarnju radionicu pravljenja sira, popodnevni izlet s kozama, večernje Bakanalije, a s Trapanom ću na noćni Party 😉
Coraggio. Questo è un posto selvaggio.
Dnevnik vinopije 
Daj da probamo taj jogurt 🙂