Cijena: 2350 rsd
Još jedno vino rušitelj predrasuda. Nije danas moderno hvaliti polusuha vina s 14,5% alkohola.
Stvarno, ova slatkoća na mirisu kao da je iz nekog PEZ bomboni praška, ali opet drugačija… više muškatna slast i, ne znam da li zbog sugestije, podsjeća na jagodu… također i jabuku, hrapavo sočne kiselkastosti, dunju…
Sklad, uravnoteženost i energija me podsjetila na nešto što se ne usuđujem napisati, jer ipak nema tu tenziju i napetost, ali ima tu golemu prostornost poput tog uzora. Sad kad sam se uspješno othrvao kompulzivnim analogijama, sama pomisao dovoljno je da ovo vino uvrsti u najbolje bijelo vino Srbije koje poznajem do danas.
Dok svi rade Tamjaniku, Kosta Botunjac ne. Ne znači to da sad svi trebaju počupati Tamjaniku i Smederevku kako bi posadili baš ovu autohtonu župsku sortu.
Ne znači to ni da treba tražiti recept u polusuhoj izvedbi s 14,5%, niti da svi sad trebaju raditi s divljim kvascima i bez enzima, bez pretakanja i bez filtriranja. Uostalom, nikad ne bi pomislio da je vino ovakve elegancije i usklađenosti nastalo navedenim „minimalno intervencionističkim” postupcima. Je li to još jedna predrasuda koju ruši?
Bi li volio da je suho i s nižim ukupnim alkoholima? Koga briga. Nije da alkoholi smetaju. Vino je našlo svoju vrlo uvjerljivu ravnotežu tu gdje je i zbog toga mi se sviđa. Ujedno ima i te, gurmanske :-), delikatne kiseline, ali tako raspoređene da nikad ne pobjegne u bljutavost. Niti na sobnoj temperaturi! Jedno od vina s kojima se osjećam kao ova pčela s etikete.
Zanima me kako će se razvijati u boci… Mirnoća i energija voća. Još uvijek ne znam bi li ovo poželio prije uz čajne kolutiće ili planinsku pastrvu, ali znam da me ostavilo nerazriješenog, bez katarze i da moram ponovo probati nekom prilikom ovu, kako je netko dobro napisao, „polusuvu priču za sebe” 🙂
Dnevnik vinopije 