Za sve koji ne prate objave vinskog sudije 🙂 određene dojmove bilježim na ovim stranicama jer ih smatram značajnim iz ovog ili onog razloga
Cijena: 915 rsd
Sorta Morava, alzaška boca, polusuvo, 12%. Što očekivati? Morava mi je poznata kao oznaka podregije. Velika Morava (Šumadija), južna Morava (Nišava) te zapadna Morava.
Limeta i zelena jabuka na nosu ne odaju ništa specifično, kao niti nježan travnati miris koji ostaje. Zelenkasto i isprazno. U redu, osvježavajuće. Osvježenje koje ustraje na nepcu. Granično suho, zbog visokih kiselina, koje nisu preizražene. Pažljivo su balansirane s ostatkom sladora.
Vještina za koju je ipak potreban barem dobar materijal. Ovaj ne mogu doživjeti. Ne znam što je to Morava niti što bi mogla biti nakon ovog iskustva, ali određena muškatno-grožđana sočnost usporediva je s nekim međimurskim prevaziđenim uzorima. Imam osjećaj da je neku ignoriranu sortu uzeo svemogući enolog i napravio iz nje što god je htio. Ako je htio dokazati da može iz Morave dobiti jednakovrijedno vino kao bilo koji čileanac, onda je uspio i oduševio. Ako je smisao bio ponuditi neko autentično iskustvo – ne baš.
Etiketa ne preporučuje samo temperaturu serviranja i prijedlog sparivanja s jelom, već i prigodnu literaturu i glazbenu podlogu 🙂 Momo Kapor, Uspomene jednog crtača i Devojko mala od Idola. Jasna inspiracija ilustracije na etiketi.
Onda otkrijem da Morava i nije neki drevni sortiment kojeg su svećenici skrivećki uzgajali zbog mističnih egzorcističkih svojstava, već genotip nastao recentnom hibridizacijom… publika ne želi hibrid otporan na sve i stoga pogodan za „organski uzgoj“. Ali, recimo da je samo 2014. bila nezgodna godina jer rado bi probao Despotiku iz neke druge godine.
Dnevnik vinopije 