Dnevnik vinopije

Cijena: cca 10 Eur

Pristupačnost se čini skoro trivijalna. Ali to je tek težačka jednostavnost koja ne forsira takozvane primarne arome. Vinozan karakter ne znači da nema dubinu. Naprotiv.

Opojna aromatska širina neprestano slankastog cvijeća i voća donekle podsjeća na raskoš Provićevog CH, ali s više „joda“ u mirisu, dok je granično gorka voćna zrelost na nepcu uz dosta sunca, usporediva s bijelim Voščice Tonija Bunčića, a grublja, rustikalna prodornost čak podsjeća na Kosovčev Chkrlet 🙂

Suhi se nedavno ogradio od intimno prepoznatog karaktera Vernaccie Tradizionale kuće Montenidoli riječima: „Vino je drukčije i nije za svačiji ukus.“ 😀 Sigurno bi slično rekao i za ovaj Vinbrusco koji vinarka Elisabetta Fagiuoli valjda daje beračima da ispijaju iz demižonki 😛

Trebbiano Gentile i Malvasia Bianca, „Il Vin Brusco è un antico vino bianco sangimignanese“ kako stoji na etiketi.

Elisabetta Fagiuoli ne pravi vina koja se pokušavaju svidjeti. Pravi ih onakvima kakva moraju biti, a ne kakva će se lakše plasirati na tržištu. Njena filozofija je jednostavna i zdravorazumska zbog čega se distancira i od druge krajnosti – nekritičkog prosvjetiteljstva naturalnih vina. „…to be organic. It`s a question of culture. It`s not a question of fashion.“.

Možda zato Montenidoli cijenim više od svega. Međutim, nije me osvojila „priča“ jer je nisam ni znao. Bila je to ljubav na prvi gutljaj. Dobro, možda na drugi 🙂 Odležani Il Templare koji je Tvrle otvorio. Bio je sretan zbog toga. Prepoznao sam dušu. Kao što je to prepoznala Martina nedavno. Zbog čega sam sad ja jako sretan. Jer to dokazuje da samo moraš osjećati. Nije Montenidoli drugačiji od ostalih vina. Ostala vina su drugačija od Montenidoli. Zašto…

Često se u zadnje vrijeme riječ „stil“ provlači u pokušajima vinskih opisa i sl. „Vinska stilistika“, „karakter“, „identitet“… sve različiti pojmovi. Imam problem s tom riječi. Stil mi predstavlja kemijski balans, npr. udjeli sorti kao posljedica varijacija berbe do berbe… nešto ovisno o odluci vinara, ali razina koja je ipak površinska ili ljepše rečeno razvidna, mjerljiva. Recimo, Montenidoli Vernacciu vinificira kao Tradizionale, Fiore ili Carato. Već nazivi sugeriraju u čemu je razlika 🙂 „Aha, Carato, znači vino je provelo toliko i toliko vremena u hrastu…“ jedna od mjerljivih konstatacija koja ne pomaže u doživljaju vina.

Jer ono što definira Montenidoli, karakter vina, dakle i podneblja i sorte i intencije samog vinara je pitanje drugačijeg balansa. Onog Mjesta, Čovjeka i Sorte. Kad se taj balans ostvari u vinu on je kompleksan zato jer je živ. Karakterno vino je živo, hrani čovjeka, predaje ili budi energiju.

Međutim, Montenidoli ostvaruje i olfaktivno prepoznatljivu karakteristiku zajedničku svim Montenidoli vinima, u svim vinima, u svim berbama. Nešto što nije pomodarsko već je kultura. Nešto prepoznatljivo. Nešto neuhvatljivo, što je nezahvalno pokušati definirati, ali intuitivno znaš da je prisutno. Duša?

To je identitet. Samo takvo vino ima svoj jasan identitet. Ono ga samo definira za sebe. Redefinirajući tako i „ostala vina“. Zato je Montenidoli referenca.