Dnevnik vinopije

Cijena: još nije u prodaji koliko znam

Održao se Festival traminca u Iloku prošli vikend i nemam pojma kako je bilo. Ne zato jer se ne sjećam 😀 ,već zato što nisam bio. Zbog toga mi je iskreno izrazito žao jer vjerujem da je bilo genijalno. Ali vjerujem i da nije bilo neponovljivo 😛

Koliko sam pratio, jedno od vina koje se pojavilo na festivalu je i ovo, koje sam požurio prvi „recenzirati“. Možda i nisam prvi, ali slabo stignem pratiti pa nek me ispravi tko zna bolje, poanta je u tome da sam jedva čekao zabilježiti dojam.

Jer vino je neusporedivo 🙂 Beskompromisnost amfore kao grubog, u suštini rudimentarnog alata koji u rukama predanog virtuoza kroji elegantan Traminac sposoban naglasiti neke neizražene karakteristike inače vrlo prepoznatljive sorte.

Zato u ovakvom Tramincu nema smisla tražiti ruže ili botritis. Tu nema niti jedne napadne arome. Način na koji vino miriše je eteričan. Otvara se jako polako, ali bez brige ukoliko se i zagrije na stolu… nije tip vina koji grije, već koji hladi.

Ima dosta tijela, materijal je čini se bio u punoj zrelosti, ali svejedno je pitko, uglađeno, elegantno. Osobito u kontekstu vina bijelih sorata produljene maceracije. Bez ikakve gorčine, osim onakve bez koje ni pravi foie gras ne bi bio ono što je 😉

To što vino nije narančasto, već zlatno-jantarno, na znači da nije energično. Naprotiv, hipnotizira poput pjesme sirena. Put bez povratka.