Neke trenutke iz 2019. još nisam podijelio. Želim ih zabilježiti sada i na neki način, time ih istaknuti. Ne znam koliko je potrebno naglašavati individualnu perspektivu. Za svaki slučaj, to što ja smatram značajnim, ne mora biti značajno nekom drugome.
Volim iskustvo koje ruši predrasude. Takvo se ostvarilo na festivalu crnih pinota Modri Les Noir, održanom u Kendovom dvorcu u Idriji uz nemali angažman i još veću viziju Matjaža Lemuta. Osim Tilie, prvi put sam imao priliku probati njegov švicarski Pinot Noir. Zahner Pinot Noir Truttiker iz 2018 i Gold Label iz 2015 pokazuju predivnu zrelost materijala idealno ostvarenu u vinu. Mineral i arome zemlje uvjerljive su na način kako možda samo Crni Pinot to može ostvariti.
Međutim, iskustvo koje ruši predrasude nije ni švicarski, ni talijanski, ni mađarski, ni srpski, ni slovenski, ni hrvatski Pinot Noir, već – poljski! Vinarija Winnice Wzgorz Trzebnickich uzgaja Pinot nedaleko Wroclawa u Poljskoj i uz nekolicinu genijalnih vina (gdje uz Zahnera moram zasad makar usputno zabilježiti Protnera, Pasji rep, Castelfelder, Franz Haas, Heaps Good Wine) uspio me osvojiti svojom energijom, drugačijim balansom i snagom materijala. Osebujan PN, ali koji itekako ima smisla, sa zemljanim mirisom, sav taj funky forrest floor i onda vibrantna zrelost u gutljaju, skoro autolitičnost koja ulazi direktno u krvotok.
Upućeniji će komentirati kako je tragom evidentnih klimatoloških promjena, Poljska možda u prednosti pred tradicionalnim regijama Crnog Pinota. Čini se očito, ali to je Crni Pinot. Ništa nije očito.
Drugi trenutak koji me ugodno iznenadio u 2019. godini dijelim s neusporedivo većim brojem sudionika i posjetitelja zagrebačkog VinoComa. Čak mi je nekako drago da Ivo Enjingi nije nastupao pod jarkim svjetlima najveće dvorane najvećeg hrvatskog vinskog festivala. Sigurno zaslužuje prime position, ali podrum mu bolje pristaje. Ne bi me samo zbog toga skrovitost Casino cluba privlačila više od blještavila Smaragdne dvorane, ali službeni nastup Enjingija na VinoComu ima puno veći značaj nego još jedna radionica.
Osobito, jer je prvi put predstavljeno bijelo Venje 2010. godine. Uzorak iz podruma blistao je svojedobno suptilnošću, finesom, ali sa svom suzdržanom snagom, povlačeći usporedbe s legendarnom 1998., a napunjena boca sada je otklonila moje strahove „da li je Enjingi čekao predugo“, „hoće li se vino nepovratno izgubiti“, „što ako se promijeni u krivom smjeru“… Potreban je velik vinar da nadraste sve sitne strahove i malodušnost. Samouvjerenost s pokrićem ostvaruje se ponovo, upravo s Venjem.
Još jedan trenutak dogodio se tijekom posjete vinariji Schützenhof u burgenlandskom Eisenbergu. Bio je to tekući mineral. U boci Blaufränkischa „PUR“ iz 2014. godine, s navojnim čepom živi najbolja Frankovka koju sam ikad probao. Čisti začin Eisenberga, asketski prisutan, zahvaljujući zahtjevnoj godini. Strukturom i dinamikom više nalikuje srčanom furlanskom Refoscu Ronchi di Cialla nego često apostrofiranim bordoškim uzorima u kontekstu austrijskog burgenlanda. Premda dugovječnost nije upitna u smislu evolucije u boci, ovo je odličan primjer vina koje možda nije „veliko“, ali pruža veliki užitak.
Kao kad se više veseliš kućnim šlapama s kojima me radni kolektiv iznenadio za rođendan nego najskupljim čizmama (koje sam si poklonio sam).
Ove je godine bila i desetogodišnja obljetnica ovih stranica. Iz osobne perspektive, bio je to period u kojem sam postao otac, razveo se, zaljubio, prekinuo, selio nekoliko puta, pomogao nekome, drugog povrijedio, bio ponosan, tužan, ushićen, prizemljen, oduševljen, razočaran, samouvjeren, razuvjeren, isprepadan, čvrst, shrvan, euforičan, očajan, bijesan, sretan… i zahvalan, osobito vinu 😂
Sretna vam 2020.
Dnevnik vinopije 