Uoči otkazivanja većine velikih manifestacija, pokazuje se da je strah najveći patogen. Gubitak privida (ionako lažne) sigurnosti. Ne u Laubi. Ove subote, dva i pol sata prije zatvaranja, kolona posjetitelja čeka da bi kupila ulaznicu za već punu dvoranu. Također, nikad me nisu više grlili i ljubili na vinskom festivalu, vjerojatno kao svojevrsni inat psihologiji straha i kontrole. Možda se ne radi o tome uopće. Možda nije posrijedi osjećaj da bi radije istinski živio deset dana nego sto godina u strahu. Možda su ljudi odlučili vjerovati da su vinopije otporniji na respiratorne infekcije 😀 Kako bilo, Vinart Grand Tasting nikad nije bio puniji i jedina „panika“ je bila na izdavanju čaša 🙂
I ako je netko ušao dva sata prije kraja i uspio probati samo tri vinarije, već mu se isplatilo. Osobito ako su te tri vinarije Bikicki, Brkić i Kosovec.
Kosovec rijetko nastupa u Hrvatskoj, osobito samostalno. Prethodnih se godina moglo nešto isprobati na štandu Hidden Wines. Radi karakterna vina koja nisu uopće „problematična“ poput sličnih „prirodnjaka“, ali uspijevaju biti kontroverzna. Činjenica je da se njegova Selekcija Škrlet iz 2011. i danas lijepo pije poput dobrog vina koje ima svoj životni vijek. Potpuno je to drugačija krivulja od amplituda koje su svojedobno njegovi ekstremniji Chardonnay i Crni Pinot demonstrirali. Bazni (inox) Škrlet nije poput većine ostalih moslavačkih kojima je evidentan uzor kult svježe Malvazije, opravdan isključivo s marketinškog stajališta. Umjesto 2019, aktualno je godište 2017, dok je 2018 još u podrumu. Selekcija 2017 iz 100% maceriranog materijala uvjerljivo je jedan od najuspjelijih orange-a Hrvatske. Sve dok se 2018 Selekcija ne pojavi 😉 Godine 2017 i 2018 također su dale Zweigelt i Frankovku, takve da Kosovec više nije značajan „samo“ kao usamljeni tumač istinskog karaktera Škrleta i još neafirmirani veliki „bianchista“ kontinentalne Hrvatske 😉
Brkić je bio dio „BlaŽ delegacije“ iz Hercegovine 🙂 Bilo je u toj „enklavi“ Laube puno iznimnih hercegovačkih vina o kojima ću još posebno pisati. Obzirom da godinama pratim, a pritom mislim na konzumaciju i kupovinu Brkićevih vina (i u Hrvatskoj, zahvaljujući Enozoiku), fascinira me trenutno etiketa koja mi je uvijek bila najmanje značajna – Greda. 2015 Greda ostvaruje poseban sklad i uvjerljivost u kontekstu tradicionalne Žilavke. Danas već čuveni Mjesečar, srušio je brojne mitove i predrasude, a moj favorit među Blatinama, Plava Greda, potvrđuje tezu o „muškom“ i „ženskom“ vinu Hercegovine 😀
Bikicki čak i nije prvi put u Zagrebu. Đorđe je bio gost na simpatičnom „Vinska faca poslije placa“ druženju u Witrini. Prije toga bio je na Festivalu Traminca u Iloku. (Hvala Hani za prvo „Bikicki“ iskustvo :-* ). Njegova interpretacija Traminca oduševila je mnoge. U Laubi je predstavio i Sauvignon Blanc, Sivi Pinot i Crni Pinot. „Kapirati, ne kopirati“ pada mi na pamet kad pričamo o Bikickom. Kao učenik Oskara Maurera u čijem podrumu i odgaja vina, usvojio je njegovu filozofiju ne da bi kopirao njegova vina već ostvario vlastita. Bikicki nastaje u Banoštoru, na obroncima Fruške gore.
Volio bi povratnu informaciju od svih kojima sam sugerirao da posjete ove štandove. Kao i za Sontakije, Leondarda Palčića, Pervino, Milas, Ahearne, Volarević i brojne druge…
Volarević Pošip iz 2019. modificirao je tehnologiju zbog drugačijeg materijala (drugi vinograd) i ostvario jedino vino koje sam se dvaput vraćao isprobati 🙂 „To do“ lista!
Pervino Teran – takvo voće hoću! „To do“ lista! Nasuprot takvom Teranu je predivan aktualni 2016 Gran Teran još većeg Morena Coronice.
Leonardo Palčić, samo naoko banalna, ali perfektno uravnotežena pjenušava Malvazija koju ne možeš prestati piti. Osim toga, poput Kosovca u Moslavini, u kontekstu Istre radi sasvim drugačiju Malvaziju. Nije prvi put da ga izdvajam u društvo Piquentum Blanca i Roxanich Malvazijica. Spontane fermentacije i neforsiranje vina daju nešto što ne može biti „clean and green“, ali je daleko uvjerljivije i trebalo bi biti prepoznatljivo kao Malvazija i još nešto – dolazi do izražaja nakon lineup-a daleko „elaboriranijih“, ali praznih vina. Ne snagom, ne ničim napornim, već očuvanim i potenciranim materijalom.
Prodorna i upečatljiva Milas Žilavka! Niti nakon trećeg susreta s ovim vinom, nisam je nabavio. Nije je bilo za kupiti u impoviziranoj vinoteci. Nema puno Žilavki za koje sam spreman dati sto kuna, ali ovo je definitivno jedna koja vrijedi i više. „To do“ lista.
Opet, sasvim novi stil Sontacchi bazne Graševine mene je osvojio, kao i Superslav 🙂 ,orange Graševina i sve ozbiljniji Cabernet Franc i Crni Pinot.
Nisam posebno navodio neke stvari koje smatram poznatom temom, ali na pamet padaju korčulanski plavci, plavci Komarne, Plastovo, erdutski crnjaci, plešivički pjenušci, Krš Orange 2018 i Trnjak – velika očekivanja! Na „To do“ listi je već neko vrijeme Gracinov Babić iz 2016, a veselilo me doznati kako je na istom tragu i 2017. Također, jedan trenutni „best buy“ koji nisam stigao obraditi – Mihalj Graševina 2018.
U odgovornoj i nesebičnoj potrazi za imunitetom, nikad na više radionica nisam prisustvovao. Tako da imam materijala za još jedan ogroman ili nekoliko manje ogromnih dojmova. Odlična prilika da zabilježim bar neke koje sam ovdje propustio istaknuti.
Dnevnik vinopije 