Cijena: NA, cca 10-15 EUR (travanj 2010.)

Kmetija Štekar s Goriških Brda pravi jedno meni vrlo drago „rdeče“ vino. Merlot i Cabernet Sauvignon čine Brajdu, neusporedivo manje poznatu od Ščurekove Stare Brajde, a kudikamo bolju od onoga što naziv „brajda“ predstavlja Zagorcima 🙂

Koncentrirano šumsko voće u nosu, lagana zadimljenost na drvo i toplina alkohola… djeluje „staro“ već na nosu…

Ali, nimalo umorno, već vrlo svježeg dojma u ustima zbog nekoliko fenomena.

Prvo, zbog posebnosti Goriških Brda sadražnoj u toj zreloj aromi, spoju zemljanosti i „gozdnih sadeža“ 😉 Zatim, zbog nevjerojatne adstringencije za vino godišta 2005.

Dobro uklopljenih tanina, uspijeva biti i robusno i elegantno istovremeno. Dugačak finiš naprosto se očekuje kod ovakvog vina koje uz daleku natruhu oksidiranosti u retrookusu djeluje skoro kao „domaće vino“.

Međutim, volio bi kad bi mi ovo vino moglo postati vino-za-svaki-dan. Bio bi jedno sretnije prase 😉

Opći dojam je da je ovo vino na svoj način savršeno. Pravi skladni gušt. Prava „četvorka“ u mojim Dojmovima.

Cijena: NA (travanj 2010.)

Od kmetije Štekar s Goriških Brda dolazi ova Rebula. Dolazi tako što sam je dobio (Hvala Šiško, opet) jer nije dostupna u RH koliko znam. Odmah najvaljujem uz Rebulu jedno drugo Štekarovo vino koje jedva čekam otvoriti. Možda netko poznaje Štekarov opus? Tko pogodi o kojem vinu je riječ za nagradu ću mu objaviti fotografiju u rubrici Pitanja i Odgovori 🙂

Vraćam se Rebuli, koja dakle ima specifičan šnjof. Registrirao sam koru lubenice i đumbir?!?

Gutljaj, srk i žvak i sve postaje još manje jasno 🙂 Vrlo žive kiseline donose reske arome tropskog voća poput papaje, moguće i citrusa, ali s notom ugodne gorčine.

Vrlo svježe, ali s kičmom. Čini se da možeš zabiti zube u nju, ali onda izmiče. Drugim riječima, sjajno na sredini palete, u početku tanje, a gubi na intenzitetu i u finišu.

Daleko od vrhunca ponude Goriških Brda, ali meni je prilično dobro sjelo, ko „trica“ preko ruke 😉

Cijena: 84.99 kn (27.04.2010.)

Uopće nije sporno da je ovo pravi Chateauneuf du Pape i zbog toga mogu samo zahvaliti na dobroj preporuci. „avc“ je pravi lukavac koji je spazio ovu butelju u pravom trenutku i na vrijeme poslao dojavu. Care 😉

Prva asocijacija koju vežem uz Chateauneuf jesu čak 13 sorti koje su dozvoljene za spravljanje vina ove AOC apelacije. Možda jednog dana naučim svih 13 🙂 Zatim, zemljopisni položaj, južni dio Rhone, Provansa…

Calvet nije vinarija već trgovac, ali to ne znači ništa osim da je ova butelja završila u lokalnom InterSparu po vrlo konkurentnoj cijeni.

Uz Grenache, u ovom vinu zastupljene su i sorte Syrah, Mourvedre, Cinsault.

Ima tu ozbiljna voća na nosu, duhan i malo drva, taman koliko treba.

Baršunasta slatka tekstura na jeziku odmah se lako registrira, crveno voće koje ne dominira u aromatskom profilu, ali je možda najizraženije. U aromatskom profilu stvarno je lako doživjeti i začine poput cimeta.

Usklađenost kisleina, tanina i sladora/alkohola na očekivanoj razini jer ipak je ovo jedan školski harmoničan Chateauneuf-du-Pape.

Iza nježne teksture, drži se puno tijelo. Nevjerojatno neprimjetnih 15% alc. Naravno, isto vrijedi i za tanine. Još uvijek mlado, ali već potpuno zrelo vino. Dugačak završetak.

Ne nalazi se svaki dan Chateauneuf-du-Pape za te novce, a usput je i 2007. navodno odlična godina. Zaljubljena „četvorka“.

Cijena: 44.98 kn (26.04.2010.)

Edo Babić, jedan od prošlogodišnjih laureata Vinistre, dokazao se još više i ove godine – istom berbom, 2008.

Sada je to zrela malvazija koja ne samo da se jako dobro drži, već je tek sad na svojem vrhuncu.

Sad je to prava žuta boja, a ne poluprozirna zelenkastožuta.

Na nosu je intenzivnije, više floralno, ali još uvijek itekako herbalno. Zanimljiv voćni profil, kompleksniji.

Srk!?! Predivne kiseline. Uz sortnu travnatost i okus koji traje i traje… Dakle, još uvijek s osvježavajućom komponentom, ali sada uz svježinu posjeduje i serioznost. Kiseline, slador i alkohol su sjeli na svoje mjesto i prezetiraju voćno-herbalni profil specifičnog bijelog vina. BTW, visokih 13,7% alc.

Slatkasta gorčina u retorokusu intrigira, kao i ukupan dojam koji je meni „4“. Međutim, kako sam ja bolestan za malvazije, pitam se bi li ovo vino preporučio nekome da prvi put proba sortu… fuck no, not today thank you kindly… jednostavno previše karaktera za nekoga tko prvi put kuša Malvaziju, Kraljicu Istre.

Za ovu cijenu, ne da je „otkriće“ već je „krađa“ 😉 Usput, gdje je nestala Veralda Prestige??? Bilo tko? 🙂

Cijena: 71.83 kn (26.04.2010.)

Opet Kuća sretnog čovjeka! Opet? O da. Ali, ovaj put u barrique verziji !?! Znakovito. Hoće li „znalačko“ korištenje hrastovih bačava upropasiti supstancu koja mi se itekako nedavno svidjela ili će ipak oplemeniti vino?

U čaši skoro bakrenasto, ali više purpurno crveno prozirna obruba s nešto malo mjehurića.

Šnjof?!? Ugodna animalnost plus malo papra, rustikalan nos s nešto drveta… kompleksniji nego što se isprva čini, ima tu čak i cimeta i voćnosti…

Nakon gutljaja olakšanje jer hrast je puno diskretniji od očekivanog. Međutim, unatoč oplemenjivanju u hrastovini ostalo je primitivno u dobrom smislu. Neprofinjeno, ali iskreno južnjačko vino koje grije! Ovdje ne pričamo o uravnoteženosti ili nekoj zaokruženosti već dum-u-glavu brutalnoj iskrenosti.

Srednje jakog tijela, ugodan slador, izraženih kiselina za jedan ortodoksni Plavac, ugodnih tanina također, ali to ne govori puno o vinu. Stoga ću reći da… podjeća na vaseršpacle, nepretenciozno, jednostavno, težačko jelo, ali vraški ukusno 🙂

Nije lijepo vino, nije „ušminkani“ Plavac, ali je pravi Plavac za uz ribu… (probajte Korta Katarinu kombinirati s ribom 🙂 i još nešto – bolje je drugi dan nego prvi !?! Na sobnoj temperaturi k tome…

Na kraju, potpuno očekivano, barrique verzija nije mi nimalo bolja od „obične“ pa stoga imam identičnu ocjenu, četvorku 😉

Cijena: priceless 🙂

Jedan od tih prijatelja postao je i Vinopija. Kako i ne bi kad sam imao priliku isprobati kuhinju „male bande žena“ – skraćeno „Fletne“, za prijatelje 🙂 u šminkerskom ambijentu Wine&Gastro akademije i osobito uz slijed vina u odabiru Saše Špiranca.

Okružen gastronomadima i gurwoman (blogerski pozdrav 😉 ) kao i svakom pravom vinopiji, upravo je vinski slijed i neformalno druženje s autorom hrvatskog vinskog vodiča bio najintrigantniji dio večeri.

Međutim, tu subotu navečer pamtit ću sigurno i po iznanađenjima iz Fletne kuhinje; quiche od mahuna boba, pancete i mladog luka, zatim quiche sa šparogama i gorgonzolom. Slijedi savijača sa začinskim travama (vlasac, svježi estragon, limunska trava, skuta, sezam) i moj osobni favorit – savijača sa špinatom, mladim češnjakom, mladim kravljim sirom, sjemenkama lana.

Home made krekere tunkali smo u 3 dipa: 1. pečene cherry rajčice s vanilijom, 2. kajmak, vlasac, limunova korica, kurkuma, 3. kajmak, kajenski papar, pečena panceta + mladi češnjak.

Impresivna niska butelji Saše Špiranca započela je nježnom Žlahtinom, da bi doživjela vrhunac uz Miličičevu Dingač reservu 2000. godine !

Slijed 18 vina otvorile su sve bolje žlahtine, a tranziciju na malvazije odradio je genijalan Kozlovićev polusuhi muškat, uz Sašinu digresiju kako je prava šteta što se više muškata ne vinificira u polusuha vina, s čim se oduvijek slažem.
1. P.Z.Vrbnik, Žlahtina 2009.
2. Šipan, Žlahtina 2008.
3. P.Z.Vrbnik, Žlahtina Grand Cru 2008.
4. Kozlović, Muškat (polusuho) 2008.

Impresivna vertikala malvazija koja je slijedila oduševila bi i najzahtjevnije cinike 🙂
5. Trapan, Ponente (malvazija) 2009.
6. Coronica, Malvazija, 2008.
7. Matošević, Alba barrique, 2007.
8. Kozlović, Santa Lucia 2006.
9. Roxanich, Antica 2006.

Neizostavno se nastavilo najzastupljenijom kontinentalnom sortom…
10. Mihalj, Graševina 2008.
11. Krauthaker, Graševina Mitrovac 2008.
12. Galić, Chardonnay, 2008.

Inteligantan odabir za prijelaz na crna vina odradio je još jedan „Trapanov div“..
13. Trapan, Shuluq (Syrah) 2008.
14. Clai, Ottocento crni, 2008.

Bilo je vrijeme da jedna butelja bude i falična, TCA je upropastio taj doživljaj
15. Mrgudić – corked 🙂

Ali, sljedeći primjeri stavili su „točku na i“, dodali uskličnik i bar tri smiley-a 🙂
16. Korta Katarina, Plavac mali, 2008.
17. Frano Miloš, Stagnum, 2004.
18. Miličić, Dingač reserva, 2000.

Nije svaki dan nedjelja, a bogme nije ni subota, 24.04.2010.

Lada & Fletne, hvala na pozivu. Ponovilo se.

Ocjena 5 😉

Cijena: 207.76 kn (21.04.2010.)

I ja sam često sklon zaključku tipa „ako ne možeš napraviti dobro vino do 100 kuna, nemoj ga ni raditi“. Ali, što ako vino nije tek dobro, već izvrsno? Koliko vrijedi iznimno iskustvo? Obzirom da takav doživljaj često nema cijenu, nadam se da će ovo vino opravdati očekivanja temeljena na kušanju tijekom Zagreb wine&gourmet festivala.

Nakon što je „prodisalo“ pogled u čašu registrira tipičnu Cabernetovski duboku tamnu boju.

Šnjof? Uh, kompleksan nos. I zemljanost/mineralnost. I vrućina. I hrast. I začinjenost. I definitivno koncentrirana voćnost kojoj treba vremena da se otvori. Svakako mora prodisati.

I još nešto. Doslovno crno voće, ekstremno tamno…

Srk i žvak?!? Dakle, nimalo Shiraza. Za nekoga tko Australiju odmah povezuje isključivo sa Shirazom, upozorenje na startu – ovo je ne 100%, već 200% Cabernet Sauvignon. Jedan od koncentriranijih koji sam ikad probao. S gumenasto ljepljivim taninima koji pune usta i tope se dugo u aftertaste-u.

Također, nije toliko ekspresivno koliko to znaju biti vina Novog Svijeta što sugerira da je rađeno za zahtijevniju publiku. Očekivao bi i da je mesnatije, premda nije da se nema u što zagristi.

Ponekad se čovjek zaželi koncentrata, ali ovo svakako nije vino za svaki dan i ne samo zbog cijene. Pregusto, presnažno i premračno! Predviđeno da traje i dočeka svoj vrhunac u godinama koje će doći.

Ipak, za tih 200injak kuna mora posjedovati finesu koju ovo vino nema. Jasno da se na degustiranju u sklopu festivala ističe jer je ekstrem po pitanju koncentracije i snage, ali osim ljubiteljima sortnog Cabernet Sauvignona na kvadrat ne pruža ipak dovoljno za te novce.

Premda znam da zaslužuje barem 4, a mnogima i 4/5, meni je pružilo ipak „samo“ 3/4 (skala 0-5)

Cijena: 57,98 kn (travanj 2010.)

Otvarajući crni Krš razmišljam da ukoliko me Blatina oduševi koliko i Žilavka, bit će to tandem za pamćenje. Blatina je po mnogočemu specifična sorta i obzirom da sam imao prilike probati i skupe barikirane Blatine koje su više sličile Merlotu, naučio sam cijeniti specifičnost.

Kao što je to kod bijelog Krša, od ove Blatine očekujem da uz zadržavanje obilježja svoje sorte, bude atraktivno vino. Potpuno prirodno, uz Blatinu sadržanu s 85% prisutne su i sorte oprašivači u ovom slučaju Alicante Bouschet i Gamay.

Iznenađuje već u čaši. Boja crna s ljubičastim odsjejem. Vino je toliko ljubičasto da je zapravo crno!

Na nosu osjećam da će ovo vino biti „bone-dry“. Mirisni profil šumskog voća, sitnih bobica i… guma? Svakako zanimljivo.

Bio sam u pravu. Suho do kosti. „Škrto“ kao i podneblje iz kojeg dolazi, ali u pozitivnom smislu.

Steže usta dok su sami tanini potpuno neprimjetni, ali prilično ljepljivi. Stoga djeluje i prilično ekstraktno uz ne previsok alkohol. Pohvalno!

Na slijepo, zbog izražajnih, ali ugodnih kiselina, pomislio bi da sam u Istri. Međutim, nisam i tako mi je, uz izvrsnog Stojića, ovo možda najbolji predstavnik sorte kojeg sam kušao do sada. Opet slična dilema oko ocjene ukupnog dojma kao i kod Žilavke, pa nek ostane 3/4 iz istog razloga 🙂

Cijena: cca 50-60 kn (travanj 2010.)

Pitam se koliko ljudi voli štrudlu od kopriva? Sa sirom. Stvarno, mislim kako je stečeni okus istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Žilavka je kao i brojne sorte podneblja iz kojeg dolaze, uvijek u procjepu između zahtjeva za modernim vinom i vinom karakterističnih obilježja.

Kad nekom uspije spojiti oboje, to je prekrasno iskustvo. Otprilike kao i moje s ovim Kršom.

Krš bijeli zapravo je 85% Žilavka, ostatak je Bena i Krkošija. Zagasito zelenkastožuta u čaši. Zagasitost koja ne sugerira nečistoću već radije umjereno korištenje bistrila.

Šnjof?!? Da ne znam da je Žilavka, mogla bi biti i Malvazija. Specifičan nos, vegetalan i herbalan s naznakama voćnosti u drugom planu, čak iza slatkoće…

U ustima prva se pokazuje dopadljiva tekstura, vrlo mekana i ugodna. Zatim postaje jasno kako je izvrsno uravnoteženo vino u smislu iznimnog balansa komponenti uzduž palete.

Slano. Suho! 13% alkohol plus kiseline inkorporirane u strukturu jednako izrazita aromatičnost mineralno-herbalnog profila.

Premda kiseline nisu „preko ruba“ vino čezne za hranom. Npr. piletina s paprikom, češnjakom i ličkim krumpirom zapečena u pećnici (alu folija i to, pitajte gastro specijaliste za detalje ili moju gospođu 🙂

Uglavnom, otkriće! Ne pamtim bolju Žilavku. Obzirom da sam stvarno uživao u osobitostima ovog vina, zahvaljujem vinaru na „uzorku“ koji uz dobar combo s hranom zaslužuje četvorku, ali da se ne umisle eto 3/4

Cijena: NA (travanj. 2010.)

Ima li savršenijeg suvenira iz Makedonije za jednog vinopiju? I ovoga puta sponzor Dojma je Šiško, ali ovog puta ga nema na fotografiji jer prethodni put njegova slika je naprosto preotela svu slavu pa ovog puta zbog čiste ljubomore neću to dozvoliti 🙂

Perfect Choice Vranec u čaši je još pjenasto na rubovima i tamne rubin crvene boje.

Na nosu mesnato. Koža i začini. Topao južnjački nos. Impresivan.

Ovo je Vranac u svom potpunom izdanju, punog okusa i snažnog tijela, vinificirano da „puni usta“osobito taninima koji su ipak vrlo sitni za sortni Vranac.

Kiseline nisu previsoke, ali su čudne, jabučne. Nadam se zbog neuspjele malolaktične fermentacije 🙂 Kao da ne pripadaju vinu i strše iz strukture, ali ne zbog svoje visoke razine udjela već zbog različitosti, neuklopljenosti. Ta jedina mana ovom impresivnom Vrancu može biti i odlika. Svojevrsna izvornost, jer možda je namjerno ta faza vinifikacije izostala ili što već.

Voćni aromatski profil besprijekoran, višnje i borovnice. Koncentracija iznimno visoka, a donekle i kompleksnost. Mesnatost zamjenjuje voćnost, zatim više mineralnost negoli začinjenost.

Sad mi je žao što je Pasta Dalmatina otišla uz Cabernet 🙂 ali mi je jako drago što sam imao priliku kušati ovog Makedonca. Ozbiljno dobro vino. U dilemi između 3/4 i 4 odluka je ipak pala na 3/4 unutar skale 0-5