Dnevnik vinopije

Cijena: 55,98kn (05.06.2009.)

A sad nešto potpuno drugačije. Nešto tako škrto što tako puno daje.

Vino supltilno na nosu, u ustima, retrookusu. Međutim, nimalo praznjikavo poput nekih jeftinijih Blatina dostupnih na tržištu.

Nimalo impresivno nakon prvog kušanja, otkriva svoju kompleksnost tek nakon nešto vremena. Ukoliko nemamo vremena ni strpljenja, treba zaboraviti ovo vino.

Ukoliko imamo strpljenja, nedostatak očitog postaje prednost. Jedva primjetna hrastova bačva zaokružuje kompleksnije arome nego što se dalo naslutiti na prvi pogled. Znalci će to znati cijeniti.

Stoga ovo nije vino za preporuku svakome. Ovu Blatinu preporučio bi eventualno vinskom znalcu za kojeg znam da ga nije probao, nikako ljubitelju Čileanskih Cabernet Sauvignona ili Argentinskog Malbeca. To ne znači da ljubitelji navedenih stilova nisu znalci, ali ovo nije trandy vino. I sam ga ne bi prečesto konzumirao u konkurenciji navedenih popularnih i priznatih sortnih vina.

Sve u svemu, ne baš zaokruženo, ali elegantno vino s izraženijim utjecajem podneblja od drugih blatina koje sam imao priliku probati.

Opskurni dodatak vinskom podrumu nekog Engleza ili Njemca i dobar predstavnik svoje regije, specifičnog područja uz tok rijeke Neretve.

Cijena: 49,90kn  Yellow Tail, Shiraz 2008. (05.06.2009.)

cca 52,00kn  Wolf Blass, Eaglehawk Shiraz 2007. (09.05.2009.)

Čisto iz zajebancije, palo mi na pamet napraviti i dvoboj Shiraza. U ovom slučaju, to je posebno smiješno jer su ova dva Shiraza pre-slična po svim parametrima.

Oba južnoaustralska, oba od poznatih vinarija, oba sličnih organoleptičkih obilježja (oba polusuha) i jednake cijene.

A upravo je cijena ono što čini ova dva vina best-buy opcijom. Uopće ne sumnjam da će se oba skoro svakome svidjeti. Stilski su to sveprisutna i općenito dopadljiva vina, ali i znalački odabir vrijednosti za novac.

Posebna napomena je trenutna stalna cijena Yellow Tail Shiraza! Obzirom da je prvi Yellow Tail Shiraz koji sam probao tada koštao nekih 90 kuna, konkurirao je Rosemountovom Diamond Shirazu ili čileanskim ili argentinskim Syrah-ima, a sada je u cjenovnoj kategorji ispod i kao takav je vrlo konkurentan.

Oba vina posjeduju svojevrsnu easy-drinking kvalitetu i oba su polusuha ili bolje rečeno skoro pa poluslatka. Pretpostavljam da su stoga i planetarno popularna jer baš takva vole konzumirati Amerikanci, a sve više i domaća populacija.

Po mojem mišljenju su i suviše voćna (over-fruit jelda), dok im s druge strane nedostaje koncentracije i snage koju Australski Shiraz može doseći. Nedostaje i tzv. spicyness kao moguće obilježje Shiraza. Međutim, ako ću razmišljati kao vinski snob, oba vina su ionako smiješna. Zato ću razmišljati kao prosječan konzument i zaključiti kako bi rado uvijek imao bar jednu butelju u pričuvi.

Da skratim, ne znam za bolji Shiraz, a da je dostupan u Hrvatskoj i da košta ispod 50 kuna.

Što se tiče zaključenja ovog nemogućeg dvoboja, za nijansu ću ipak dati prednost Wolf Blassu zbog nešto izraženije teksture 😉

Cijena: 94,98kn (13.05.2009.)

Nešto tako intenzivno ljubičasto, prepoznao bi i zatvorenih očiju 🙂 To nije ljubičasta, to je boja terana. I to provjereno dobrog. M. Markežić zna raditi teran i to potvrđuje iz godine u godinu.

Dakle, ovo vino je nagrađivano i meni definitivno najbolji od najboljih terana. Doduše, to malo znači svim onima koji ovo vino i sortu „nikako ne mogu prihvatiti“ da se blago izrazim.

Robustan i konfliktan, ovaj primjerak terana je reprezentativan za svakog tko se nije susreo sa sortom ranije. Tek kad se proba pravi teran, mogu priznati da nastaje ovisnost ili pak odbojnost prema sorti.

Adstingencija, odnosno visoka razina kiselosti je osobina ove sorte i to najčešće odbija ljude nenavikle na takvo što. Kabolin teran jednako je intenzivan, pravi istarski teran. Vino nemogućeg balansa kiselina i tanina, alkoholom koji uopće nije „u igri“, ali vino koje je toliko specifično i upravo idealno u određenim provjerenim kombinacijama.

Jedna od tih kombinacija je najobičnije točanje korice dobre pizze u maslinovo ulje. Osobito ukoliko se radi o maslinovom ulju obitelji Smilović. Kako to dobro sjeda! Pravi teran će tako banalnu kombinaciju pretvoriti u doživljaj. A ovo je pravi teran.

Ipak, moram zabilježiti da je etiketa koja se svima sviđa, po mojem mišljenju poprilično jadna. Žešća k……(kifla). To nije minimalističko već jeftino rješenje, a fala bogu da ima puno boljih primjera u Istri. Ali, barem butelja nije pretenciozno izdužena što je specifikum hrvatskih vinara, tako da lijepo stane u vinski frižiderčić. Ili još bolje, otvoreno na stolu.

Cijena: 69,90kn (13.05.2009.)

U restoranu Batelina u Banjolama po prvi put sam imao prilike probati Mas Janeil. Bilo je to još 2005. godine i bilo je to iskustvo zbog kojeg sam naknadno istražio sva dostupna vina J&F Lurtona. Mas Janeil 2000 pamtim u daleko boljem izdanju od danas prisutnog Mas Janeila 2004. Međutim, danas prisutna kupaža des Ardoises des Erles jednako je zanimljiva kao i prethodna.

Najiskrenije preporučujem svakome da isproba ponudu Francuske regije Languedoc-Roussillon prisutnu kod nas u izdanjima hermanos Lurton. Vina Francuske po pristupačnim cijenama koja nisu prevara poput smiješno jeftinih Bordeauxa u raznim supermarketima i slično. Ta osebujna vina neće svakome leći isprve, ali ukoliko nekome želimo prezentirati što znači terroir, odnosno utjecaj podneblja na vino, poslužit će itekako.

Ova Chateau des Erles kupaža je sorti Grenache, Carignan i Syrah, sorti karakterističnih za Languedoc-Roussillon. Vino je mekanih tanina, ugodnog finiša i kompleksnih aroma koje treba znati spariti s jelom. Upravo je kompleksnost i autentičnost podneblja iz kojeg dolazi meni najvrjednija karakteristika i razlog za kupnju ovog vina.

A želim također i pohvaliti design etikete. Općenito, Lurtonova vina imaju svjetski dizajn. Pogledajte i Mas Janeil i portugalski Pilheiros i španjolski El Albar i dr.

Uglavnom, vina koja nisu prejeftina da ih ne bi čuvao za posebne prigode, a nisu niti preskupa da ih ne bi otvorio bilo kad u bilo koje vrijeme.

Cijena: 69,98kn Damjanić, Malvazija 2008. (04.05.2009.)
cca 88,00kn Kozlović, Malvazija 2008. (09.05.2009.)

Svibanj je lijep mjesec za pacijente koji čekaju pojavu novih mladih malvazija na policama.
Postao sam takav pacijent i sam, jer malvaziju cijenim iznad svih bijelih sorti. Zapravo, ne bih rekao iznad ostalih, već radije kao svojevrsnu odvojenu priču.

U iščekivanju objave rezultata Vinistre obilazeći police skupio sam prve dvije mlade malvazije ovjenčane zlatom ove godine, Damjanićevu i Kozlovićevu. Moj osobni favorit proteklih par godina ujedno je bio i favorit Vinistre – Livio Benvenuti je po pitanju mlade malvazije bio pola koraka ispred svih ostalih. Ipak, za sada su tu druga dva jaka imena. Gianfranco Kozlović, kao jedan od najistaknutijih vinara Istre i Damjanić, kao relativno novo ime. Kad pogledamo bodove Vinistre, oba vina su iznimno visoko:
Malvazija istarska 2008 Kozlović 86,50 bodova.
Malvazija istarska 2008 Damjanić 86,00 bodova

A došao je i trenutak za sučeljavanje dviju prestižnih butelja.

Perfektno rashlađene, prvo otvaram Damjanića. Vino skoro bezbojno, odnosno potpuno prozirno, zapravo svijetlo slamnatožuto. Zelene jabuke, mirodije, travnatost i herbalnost čak do razine gorčine. Ali tako ugodno, blago i pitko unatoč 12,3% alkohola. Mineralno i svježe, nevjerojatno svježe što je prekrasna osobina mladih malvazija pa tako i Damjanićevog opojnog mladog vina.

A sada Kozlović. Koristim priliku naglasiti jednu od najboljih etiketa ne samo na domaćoj vinskoj sceni. Njegovo je vino nešto intenzivnije boje, još uvijek izrazito blage zelenkasto žute. Rekao bih nešto više razine kiselosti u odnosu na Damjanića. To samo naglašava aromatičnost vinu. Zbog određene „gorčine“ u aftertasteu imam osjećaj kao da je stzvoreno za konzumaciju uz dobro jelo u društvu jednog od vrhunskih Istarskih maslinovih ulja.

U usporedbi s Damjanićem, teško je odabrati pobjednika. Možda ipak nešto znači da se Kozlovića malo više popilo. Za nijansu je ipak intenzivnije, a kod druge čaše aromatičnost ipak više obuzima i teže se bilo vratiti Damjaniću nego Kozloviću.

Ukoliko uključimo cijenu u jednadžbu, stvari se mijenjaju jer Kozlovića ne bi preferirao toliko da sam spreman dati 25% višu cijenu.

Sveukupno ocjenjujući novu mladu malvaziju prisjetio sam se i prošlogodišnjih Kozlovića i Damjanića i nekako mi se berba 2007. učinila ipak kvalitetnijom. No, nadam se da mi ostaje još dovoljno prilika da se razuvjerim 🙂

Cijena: 29,98kn (dne 25.04.2009.)

Tu se uglavnom ne stiže puno pisati o organoleptici. Barem ne dovoljno brzo koliko vino brzo odlazi 🙂

Netko tko nije nije spreman dati puno para za butelju pitao me što da uzme. Rekao sam mu nek zajebe sve, za početak uzmi Vranac.

Međutim, već neko vrijeme Vranac nije dostupan. Niti Pro Corde, niti „običan“ Vranac se već neko vrijeme ne mogu naći na uobičajenim mjestima osim tu i tamo neke zaostale butelje iz 2004. u Plodinama kod Crikvenice ili slično. Usrani Konzum ih počeo uvoziti direktno, pa ne želim niti pretpostaviti gdje bi bio problem. Pas mater.
Dakle, Vranac mi je kao vino usađeni meritum vrijednosti i nešto na čemu sam odgojen. Sva crna vina sagledavam s te početne pozicije – crnogorskog vranca. Očito je i tržište prepoznalo tu vrijednost jer ga nema. Prodalo se.
Pa kad već nema Vranca, odlučio sam isprobati ovaj Merlot kojeg, priznajem, nisam kušao ne pamtim otkad.
Usput, zanimljiva informacija je da Plantaže imaju najveći vinograd Europe!?! Vjerojatno najveći jedinstveni, jer osim Plantaža, drugog ni nema. Počelo se i eksperimentirati sa sortama tako da preporučujem isprobavanje opskurnih vina naziva Sasso negro ili Perla nera. Ima tu Syraha, Negroamara (jako zanimljivo) i nečeg što meni nije toliko poznato – alicante bouschet?

Što se tiče Merlota, dosta sugerira činjenica da je Merlota još ostalo na policama za razliku od Vranca. Ljudi znaju. Nije Merlot slučajno preostao.

Ipak, za 30 kuna je zakon omjer uloženog i dobivenog, odnosno popijenog.