Plovanić, Divjaka

Cijena: sitnica (iskreno nebitno jer… piše sve u tekstu 🙂 )

Šjor Dejan Rubeša pravi vino koje se naziva Belica 😛 Kastavska Belica. Da bi napravio kastavsku Belicu moraš imati kastavske sorte: Mejsko belo, Jarbola i Divjaka. Uz njih još i Brajkovac i Verdić, premda mislim da je Malvazija također „u igri“.

Vjerojatno i zato jer su ove lokalne sorte napuštene. Kastavska Belica bila bi skoro zaboravljena. Da nije bilo manifestacije Vina od davnina, ne bi pojma imao da postoji. Dejan Rubeša-Plovanić izložio je svoju kastavsku Belicu, ali i vina sorata iz kojih nastaje.

Drago mi je da se i u znanstvenom radu imena sorata pišu velikim početnim slovom 😀 Tako u Gospodarskim i ampelografskim karakteristikama autohtonih sorata kastavskog područja stoji kako se sorta Divjaka odlikuje visokom rodnošću te najmanjom masom bobica.

Točno kako sam je zamislio kad sam prvi put probao vino iz Divjake na Vinima od davnina.

Izraženo žuto voće sugerira kontinentalnu aromatiku ove opskurne primorske sorte. Dunja, viljamovka, zlatni delišes.

U ustima zelenije, uopće ne herbalno već nezrelije ili „razvodnjenije“ , ali izrazito suho, skoro stisnuto do gorčine. Tek tu se zapravo osjeti puna zrelost materijala. U cjelini sočno i pitko, uklopljenih kiselina. Traje taman koliko treba. Sklad i slast.

Koliko znam, ova i druge lokalne sorte kastavske Belice razvijene su u rasadniku Ivice Dobrinčića. Teško mi je razlučiti što je uvjetovano sortom ili obilježjima berbe, a što vinifikacijom i podrumarenjem, ali Divjaku sam izdvojio kao najjaču kariku. Jer ima karakter, ima stav. Bravo Kastav 🙂

Posebna hvala Ivi Vrankić na ovoj boci 😉