Dnevnik vinopije

Cijena: cca 30 kn kod vinara (travanj 2012.)

Bojim se da prva asocijacija na spomen Morlaka nisu tzv. „Crni Vlasi“, već izmišljena vrsta ljudi iz romana H.G. Wellsa „Time Machine“, tako životopisno prikazana u istoimenom filmu u kojem u dalekoj budućnosti zemljom vladaju trogloditski Morloci koji žive ispod, dok Eloi obitavaju iznad površine zemlje 🙂

Morlak se smatra pogrdnom talijanskom riječi za seljake Dalmatinskog zaleđa, a povijesno gledano to je jedan od naziva nomadske etničke skupine koja je u Jadranskom zaleđu nastala stapanjem rimskih kolonista i autohtonih balkanskih naroda poput Ilira i Tračana.

Ja ne bi sudio koliko je to prikladno za vino Imotskog vinogorja, ali činjenica je da naziv nije izumro 🙂 Svakako vrlo zanimljivo gradivo, kao što je to uostalom i vino od čak 5 sorti, svih 5 tipičnih za današnje Imotsko vinogorje: Blatina, Merlot, Rudežuša, Trnjak, Vranac.

Crni je Morlak strašno zanimljivo vino na nosu… drugačije… slatko-kiseli voćni bomboni, sirup od šipka, puno primarne iskričave voćne svježine.

Ništa manje poseban nije bio ni prvi gutljaj koji je s odjecima trajao puno duže nego što daje naslutiti „suho kvalitetno vino s 12,3% alkohola“. Isprva sličnije nekom Lagreinu 🙂 ili vinu sjevernije klime i više nadmorske visine.

Nastupa rudimentarno, bez puno kompliciranja unatoč brojnim sortama koje doprinose cjelini. Evidentno je jak utjecaj podneblja važniji od zastupljenosti sorti u kupaži. Minimalistička struktura počiva na životnim kiselinama i suhoći, ali i izrazito brojnim taninima!?!