Cijena: 54,98 kn u Vrutku (http://www.vrutak.hr/product.aspx?c=0&p=321127)
Skršio me Krš 🙂 Ali nije mi žao, jer ovakve vertikale su odlična prilika za donošenje odgovora na pitanja koja nitko nije postavio 😀 Žilavka je jedna od sorti koja me fascinira, a od regularnih Žilavki dostupnih na našem tržištu od prvog dana izdvajam Krš. Radi se o mladim nasadima s prvom komercijalnom berbom 2008., ali dugom obiteljskom tradicijom uzgoja loze. Da se u aktualnom trenutku najbolje uživa pretposljednja berba očekivani je ishod, a eto kako je do njega došlo…
Krš bijeli Žilavka, 2011
Zelenkasta prema zlatno-žutoj boji u čaši. Perzistentan kameno-floralni karakter, kišnica i livadsko cvijeće uz nešto soka od limuna… Isprva citrično, osvježavajuće, vrlo izravno, rashlađeno reže ravno kroz nepce u neočekivano dug završetak. Uravnotežena svježina, izrazita suhoća i neprimjetnih 13,6% alkohola, osim kao glatkoća i punoća u ustima koja se potencira na višoj temperaturi konzumacije. Retronazalni dodir badema i oraha upotpunjuje aromatski sklop koji počiva na mineralnosti dobro odgojene Žilavke. Primarni, „bazični“ karakter koji će se u sljedećoj godini prirodno zaokružiti. 87
Krš bijeli Žilavka, 2010
Još dosta citrusa i nešto južnog voća u suzdržanom, decentnom nosu koji mami nenametljivošću. Idealno uravnoteženo u ustima s integriranim kiselinama u zaokruženoj strukturi s ekstraktom koji traje i kremastih 13,5% alkohola. Osvježavajuća „uljnost“ i harmoničan sklad svjedoče o znatno boljem, smirenijem i kompleksnijem iskustvu nego što ga vino moglo pružiti u ljeto 2011 kad sam ga prvi put otvorio. Potpun doživljaj Žilavke sada u idealnom balansu. 89
Krš bijeli Žilavka, 2009
Puna zlatna boja iz koje izbija aromatičan, bogat nos s istančanim senzacijama ljekovitog bilja, livade i dunja. Potpourri s nekim vrlo plementim notama. Profinjenost. Idealno posloženo, zrelo vino s ipak malo disharmoničnim finišem. Odlično trajanje uz dodir acidičnosti koja međutim, uz hranu funkcionira besprijekorno. 86
Krš bijeli Žilavka, 2008
Zlatnožuta, ali skroz bistra boja uz medene note na nosu i specifične floralne aspekte, cvjetna pelud i aromatično bilje. Očaravajući miris dubinski intenzivan. U ustima potpuno opušteno vino ekstratne suhoće da „svrbi“ koliko je „neispolirano“, oksidativno i skoro tanično!?! Bilo bi interesantno napraviti analizu alkohola u odnosu na deklariranih 13% Ipak, malo praznije od priželjkivanog i već pomalo umorno, ali s još uvijek dosta robusnog šarma i sasvim dovoljno „garnirunga“ da isprati i kakvu pizzu.
Dnevnik vinopije 
Žilavka kao vino oduvjek je spadala u “teška bijela vina” koja nisi “godan i pitka” kao neka bijela vina drugih sorti. Međutim na degistaciji hercegovačkih vina u Dobrim vinima 2011. godine oprobah žilavku Bijeli krš, zatim Brkić i na kraju Žilavku naziva Bagolaro do tada meni nepoznate vinarije Gentille iz Gruda.
Obje žilavke Brkić i Krš bijeli su zbilja vrhunsko što se može dobiti od žilavke, ali Bagolaro je “vino za bogove”. To se ne može svrstati u istu kategoriju, premda cjenovono spadaju u vina do cca 10 eur. Hercegovci trebaju biti ponosni na tu žilavku Bagolaro. Rijetko se može naći u RH ali ima još par boca u Dobrim vinima doo u Zagrebu. Kušajte i ocenite……neću ništa reći jer se ne može opisati….mrak vino
Hvala na komentaru. Poznata mi je Žilavka Bagolaro i općenito mi se sviđa vinarija Gentille, ali taj konkretan stil baš tog vina dosta je pod utjecajem odgoja u podrumu i kao takav stvarno nije iz iste kategorije, bojim se niti cjenovno. Moj osobni favorit Žilavke kakva mi ima najviše smisla trenutno je zasigurno Brkićeva regularna Žilavka koje nema u domaćoj distribuciji koliko znam, a Krš definitivno u domeni onoga što se da nabaviti u RH. Tu je i Kameno vino kao meni također izvrsna Žilavka (s Benom, Krkošijom mislim), a od neprisutnih u RH sjećam se Žilavke misnog vina podruma Rozić, zatim Vilinke Žilavke podruma Ereš… dakle čak i kod svojeg favorita (Brkića) doživljavam Gredu (pa i Limuzinu) kao nepotrebno “opterećenu” Žilavku, nešto još nedorečeno što nije našlo pravi balans, ali svakako jako interesantno kao i Bagolaro. Uvjeren sam da će se Gentille razvijati i pronaći vlastiti karakter unutar identiteta hercegovačke Žilavke. Mislim da sam pisao o svakom od navedenih vina osim Bagolara, ali vjerujem da će i ona doći na red.
Baš sam ovorio bocu Krša bijelog 2011. i oduševio sam se vinom…Pošto je poznato da si ljubitelj žilavke, kao i ja uostalom, potražio sam ovu recenziju i zaista nema se šta dodati tvom viđenju. Meni je ovo čak bolje od Brkićeve bazne žilavke, intenzivnije, kompleksnije, jedna od najboljih žilavki koje sam probao.
Jako mi je drago da nam se poklapaju impresije 🙂 Te se Krš Žilavke dosta uspješno transformiraju u boci i pravo vrijeme za konzumaciju je godinu nakon puštanja na tržište, dakle sad je pravo vrijeme za 2011.
Brkićevu baznu Žilavku inače jako cijenim (premda sam u miru probao samo jedno i to ponajbolje godište koje sam čak naknadno poželio kupiti, ali ga više nije bilo), međutim to su drugačija vina. BIlo bi zanimljivo napraviti paralelno kušanje Žilavki različitih vinarija recimo 😀
Još jednu pamtim na koju nisam naletio u međuvremenu, Rozićeva “misna žilavka” 😉
Krš mi je inače preporučio momak u jednoj Sarajevskoj vinoteci, kad sam tražio mineralnu žilavku, uzeo sam i neku Anđelić iz Trebinja koju je krunisao Dekanter, ali ta još nije došla na red… Poslednja koja je ostavila utisak je Vukoje-Carska žilavka, ono prirodni kvasci, sur-lie u velikim bačvama, probrano grožđe, arome lekovitih trava, mineral, citrusi. Može se porediti sa Brkićevom “Žutom gredom”. Ne znam koliko poznaješ scenu u istočnoj Hercegovini
Poznajem glavna imena, ponešto sam probao… o nečemu čak i pisao…