Cijena: NA
Ni buonsangue nije primjetio da sam pogrešnu godinu naveo u „Best of 2012“ 🙂 Vino koje sam spomenuo je Clos Bellane 2008. U cjelini me toliko impresioniralo da ga ne pamtim čak niti u osnovnim definicijama, jer mi nije bilo bitno ni je li crno ili bijelo. Kao da nadilazi i najosnovniju podjelu. Oživotvoreni vinograd, toliko kompleksno, jedinstveno i živo iskustvo…
Radi se o vinogradu koje je debljinu plota udaljeno od jedne od najprestižnijih Rhonskih apelacija, Hermitage. Isključivo sorta Roussanne. Cijenu nisam navodio premda nije pretjerana obzirom da je vino praktično nenabavljivo. Boca koju sam dobio nosi oznaku N˚3968/4100
Godište 2009. stvarno nije toliko čudesno kao 2008. ,ali to je svejedno 94 boda, čisto da odmah riješimo tu „konzumerističku tenziju.“ 😉
Zašto? Da li zbog jasne, bistre svijetložute nijanse koja miriši na školjke i šljunak? Zbog toga što voćni aspekti nastupaju naknadno iz dubine rušeći predožbe o „primarnosti“ aroma? Ili možda zato što je vino tako evidentno prožeto mineralnošću?
Kad ovakvo vino pruža „svježinu“, istu ostvaruje i rashlađeno i na sobnoj temperaturi. Ta svježina doslovno dolazi iz tla… teško je to primijetiti ako nisi koncentriran i nemoguće propustiti ako si opušten 😉 Nema te manipulacije koja daje baš ovakvu stukturu, povezanost, isprepletenost i harmoničnost.
Autentičnost. Stražnja etiketa nudi stvarno korisne informacije koje se stvarno i mogu doživjeti u vinu 😀
Zabavno. Ne moraš biti Andrew Jefford da uživaš u ovome. Ne znam kome ovo ne bi bilo dobro. Pristupačno za sve, unikatno za pažljive uživatelje.
Paradoksalno. Uistinu „gestalt“ vino koje nema smisla „raščlanjivati na sastavne dijelove“. Cjelina koju je ionako nemoguće objasniti jer ne samo da je više od zbroja svojih sastavnih dijelova, ono je i nešto drugo, nešto novo što ne postoji u tim „dijelovima“.
Clos Bellane iz 2008. je prvi koji sam imao priliku probati. Bilo je to uz kinesku kuhinju. Uz ovu bocu nisam pripremao ništa osobito. Od ostataka „savršenog“ ragua od ručka napravio sam namaz s kuhanim jajem uz dodatak bučinog ulja i par kapi vinskog octa. Po širini prerezan somun kruh premazao sam maslacem, namazom i zagrijao u pećnici. Brzo, jednostavno i savršeno.
Ovo vino me asocira na svježe proljetno jutro u zelenim planinama. Čisti izvor prepun vode nakon zimskih kiša i snijega… počinjem shvaćati zašto je iste večeri uz ovo vino i Kosovčevu Selekciju, Tvrle izvadio i Il Templare (Montenidoli). Živahnost i elegancija, finesa i supstanca. Gracioznost.
Dnevnik vinopije 