Cijena: 131,75 kn
Kraj sve topline, hlapivosti, volatilnosti i ostalih indikatora života 😉 herbalnost i humus pojavljuju se kraj očekivanih senzacija rogača, smokve i višnje… Plavac Mali s položaja Murvica kao da je aromatiziran kaduljom i obogaćen peludi i pčelinjim voskom. A to je tek „šnjof“ 🙂
Ono što se događa u ustima je smirujuće. Dok se mirisni doživljaj mijenja i transformira, vino u ustima je savršeno mirno, staloženo.
Punokrvni Plavac Mali s najprestižnijeg položaja ne pokazuje mišiće, ne impresionira snagom koje ima napretek, već radije unikatnim karakterom koji ga izdvaja od svega na svijetu i smješta u Murvice na otoku Braču.
Sasvim suho, slatko-gorkih tanina, punog tijela, 14,2% alkohola i uglazbljenih kiselina koje stamenu strukturu čine prividno elastičnom, zapravo nesalomljivom.
Staloženo, ali živo. Prepuno života i karaktera, a smiruje. Savršeno pitko, sa ravnomjerno stežućom trpkošću Plavca Malog. Fantastično iskustvo. Samo Stagnum može biti uvjerljiviji.
Duboko. Gledam Le grand bleu po prvi put. Izronio sam novčić. Istini za volju, u životu sam više Enzo negoli Jacques, ali jedan treba drugoga… Plavac Murvice je upravo to. Crno-bijele slike prošlosti koje imaju više boje, više nijansi i više snage nego najnabrijanije 3D kino.
Dnevnik vinopije 
Da skratimo raspravu, Murvica je od 1997. jedno od dva najveca, najbolja i najvaznija hrvatska vinska identiteta na planu crnog vina i, kao takva, drugi ociti kandidat za GC status.
(Sad ce si mozda Svetlana mislit, vidi ovo, nista nista nista, pa onda puf, GC :-), a zatim i zatraziti da izlozhim kompletnu i sveobuhvatnu klasifikaciju kako bih opravdao ova dva do sada istaknuta kandidata :-). No, s jedne strane, morat cu apelirati na Svetlanino strpljenje. S druge pak provizorno skracujem raspravu ukazujuci na cinjenicu da su ionako samo dva vina -Stagnum i Murvica- u zadnjih 20-ak godina postigli potrebnu rezoluciju, potrebnu jasnu razinu definicije identiteta, a, u krajnjoj liniji i kontinuitet najvishe kvalitete, u relativno “dugom trajanju” (bar za hrvatske prilike, i to iz objektivnih razloga). Kao sto jednom drugdje vec napisah, postoje i drugi kandidati, dapache, lijep i obecavajuc broj drugih kandidata, ali zasad su svi oni jos uvijek, i do daljnjeg, iz najrazlicitijih razloga – u chekaonici. 🙂
Volio bi da sam pratio to toliko pedantno od berbe do berbe, ali iz onoga što sam mogao ustanoviti naknadno možda sam dobio još i više argumenata u prilog rečenom.
Možda bi ja, nekom prigodom, mogao izvaditi iz podruma 2005. … pa da još jednom provjeriš. Inače meni najdraži domaći plavac. A i sam vinar je jedan od osebujnijih likova domaće scene, sa svim mogućim implikacijama.
Pa da znaš da sam baš na današnji dan planirao neku taravenku organizirati, a zbog ovakve inicijative mi je prežao što sam morao odustati, ali slaže se neki line up u glavi za tu neku prigodu…
(Znam da sad svi sigurno mislite da sam ovo danas napisao samo zato da se i meni, ko i nonetu, neka plava svedjanka koja voli zinfandel javi na komentar 🙂 )
Toliko slučajnosti ne može biti slučajno 🙂 Slutim da naš ifkenstein stoji iz ovoga 😉
Jebate, na sam spomen Murvice, našem Tvrli se razina testosterona tag digne da mu se sam počneju priviđati Svetlane i Šveđanke 🙂 ….ionda sam ja kao napaljen…čovjek ni ne bira, pere sve od Nordkappa do Vranja. A ja, nažalost, dok su odlikaši štrebali Murvicu, markiro sam i samoobrazovo se vinima koja su manje kandidati za grankru, a više za Gran Maligan… 🙂
Nisam znalac ali jesam vinopija s kalibrom. Ovo vino je kiselo i neharmonično. Za ovaj cjenovni razred; ne bi išlo po mom skromnom sudu. Uz najbolju volju ne razumijem ushićenje. Ostao sam razočaran.
Uf… kiselo i neharmonično?!? jedino ako si ga otvorio direktno iz firžidera, a čak i tad…
lijepo vino, blisko Stagnumu…osjeti se hint bretta, kao i u Stagnumu, a posebno mi je znakovito bilo kada je moja žena, koja je inače nezainteresirana za vina, nakon što je pomirisala čašu ovog plavca, rekla ” pa ovo miriše kao vino mojeg dide iz Nadina prije 30 godina” .vjerujem da je to uslijed mirisa bretta koji je vjerojatno bio svojstven domaćim vinima i proizvodnji prije 30-40 ili više godina, a koji danas kod jednih izaziva odbojnost, a kod drugih je znak terroira , prirodnosti, iskrenosti ili kakvi se već sve pridjevi ne ljepe takvim vinima
nakon 3 dana u boci izloženo zraku, sasvim drukčije vino…odmah sam se sjetio Patti-a i njegovog savjeta da se sa Stagnumom treba imati vremena poigrati se u dekanteru dok ne ishlapi miris bretta i transformira vino
Svaki “barnyard” koji se u vidu “hinta” pojavljuje ne mora biti brett. Kad netko pokušava ispast učen jer je registrirao “barnyard” u ovom ili onom obliku i automatski jedva čeka sav pun sebe viknuti “brett, brett!!!” zapravo ispada glup. To što tvoju i moju ženu to podsjeća na vino koje je vjerojatno doista bilo inficirano zbog tada raširene tehnologije, ne znači da netko istreniranijeg senzibiliteta ne bi razlikovao ta dva vina na kilometar.
Drugo što iščitavam je teza da su danas vina bolja od vina nekad, kao nešto što je, priznajem svojedobno i meni, bilo toliko jasno i razumno. Međutim,ne slažem se. To je posebna tema.
A ono što sam zapravo htio reći 🙂 je sljedeće: niti shitty-glue-sniffer poput mene ne bi tumačio da je brett, niti barnyard znak terroirea! Ono što se dogodilo nakon 3 dana, nakon što je kako kažeš “ishlapilo što je trebalo ishlapiti” 😉 …e to je terroir.
Jest da je riječ o tvom vlastitom vinskom dnevniku, ali ovo je uistinu zanimljiva definicija terroira. 😀 Kad iz vina u 3 dana ishlapi sve što treba ishlapiti to je terroir. LOL! Prije bi bila riječ o obojenoj, alkoholiziranoj vodici.
Zanimljivo kako se kod nas brett/barnyard spominje u kontekstu terroira dok većina Talijana, Francuza nastoji izbjeći tu anomaliju. O novosvjetskim vinarijama da i ne govorim. I brett nikako nije po definiciji karbofix već prije štala tj. konjski znoj, vlažni karton, koža aso…
Previše informacija skupljaš po internetima od raznoraznih šarlatana 😉
Što se ovog vina tiče, mene je poprilično zaintrigiralo i nisam imao toliki feel barnyarda, čak mi je djelovalo poprilično uglađeno što svakako nije karakteristika Plavca.
obojena, alkoholizirana vodica ostane?
većina Talijana, Francuza nastoji izbjeći tu anomaliju?
novosvjetske vinarije?
brett po definiciji nije karbofix već štala tj….?
skupljam informacije po internetima (dobra 😉 od šarlatana?
što ti radiš ovdje Tibore?
Kratim vrijeme, a i volim piti vina te čuti iskustva drugih. No ne kada imaju stav “s visoka”. That’s not fun!
Stav “s visoka” se aktivira automatizmom kad osjeti stav “pametnjakovića”.
Još manje LOL, ali još više OMG
Od negativnih mikroorganizama osim bakterija i plijesni, zastupljene su i neke vrste kvasaca. Kvarenje se očituje u promjenama mirisa vina na plastiku, spaljeno, mokraću itd. Enolozi to nazivaju “brett“ mirisom. …bla bla…bla…
Uglavnom ga se doživljava kao neželjen proces.Također može i biti i željen i napravljen od strane proizvođača proces vrlo je sličan”pravom” bretu koji ima miris po štali,mokrači,kiselom zelju,vlazi… npr.čitava bazna linija graševine od belja bi neupućenom kušaocu vukla na bret.A vino je namjerno takvo napravljeno,odležano u inoxu….brett ili ne …tanka linija…koji put mi se u ligt varijanti to i dopada….
od kuda onda može potjecati “barnyard” nego iz bretta, u ovim ili onim količinama?
Koncentrirao si se na manje važan dio mojeg komentara jer si mislio da sam te osobno uvrijedio, a ovo je bila više javna poruka rastućem segmentu interesenata (koje podržavam s oduševljenjem), a koju je prije već dosta vremena b. idealno formulirao izrekom “a little knowledge is a dangerous thing”… štalski, animalni itd mirisi su konvencionalni deskriptori subjektivne percepcije hrpe mirisa među kojima postoje velike razlike (odavno je netko napisao da izolirani brett kakav valjda daju po studijima enolozima itd, miriši na karbofix ili sl.) te postoji niz uzročno-posljedičnih procesa koji ako bi išao istraživati unatrag, dovode doista do bretta u daleko manjem broju slučajeva negoli je vina “odbačeno” iz tog razloga (govorim o ocjenjivanjima vina i sl.). Nije svaka hlapivost loša, niti je svaka hlapivost dobra…
Vina koja nisu rađena “po receptu”, koja nisu vina stroge kontrole u svakom djeliću od loze do boce te su iz tog ili drugih razloga ponekad anestezirana i nesposobna za život, koja imaju snage oduprijeti se sitnim mikrobiološkim aktivnostima upravo u tom prevladavanju tih, za njih infantilnih bolesti, pokazuju veličinu i najčešće, dubinu. Jer, ako nemaš pravu stvar na pravom mjestu napravljenu na pravi način, tada nemaš preduvjete za ostvarenje značajnog vina.
nisam shvatio ovo “niz uzročno posljedičnih procesa kod dovode do bretta u manjem broju slučajeva” …kakvi su to procesi, što uzrokuje animalan miris u vinu u slučajevima gdje to nije posljedica bretta i zašto je to, gotovo na identičan način. izraženo kod Stagnuma, Murvice i vina od prije 30 godina, a nije npr. u vinima vinificiranima modernijom tehnologijom?
Dakle, ja nisam nigdje napisao da je “to” izraženo na identičan način kod Stagnuma, Murvice i “vina od prije 30 godina”, upravo obrnuto… nisam niti rekao da Stagnum, Murvica nisu vinificirani modernijom tehnologijom… možda bolje da ništa nisam rekao, jer sad doista ne mogu u jednom komentaru odgovoriti cijeli elaborat za nešto što se ako te stvarno zanima možeš potruditi i sam pronaći (ne znam doduše na koje bi te domaće izvore uputio)… a posebno zato jer je najvažnije u mojem komentaru bilo: “niti shitty-glue-sniffer poput mene ne bi tumačio da je brett, niti barnyard znak terroirea! Ono što se dogodilo nakon 3 dana, nakon što je kako kažeš ishlapilo što je trebalo ishlapiti 😉 …e to je terroir.”
Nisi napisao da je izrazeno na identican nacin jer sam to ja napisao 😉
dakle,odgovor nisam dobio,iako sam na x mjesta citao da je animalnost upravo posljedica bretta,u vecoj ili manjoj količini. Također, nisam rekao da je taj miris nuzno mana, kao što si to možda htio iščitati
ali zato jesam,po tko zna koji puta,dobio po nosu, glup i pun sebe,kakav vec jesam:)
pustimo “javne poruke” po strani,ovdje diskutiras sa mnom,ne sa javnošću,i doista nema potrebe za takvom komunikacijom s ljudima koji prate tvoj blog…niti je lijepo,niti pristojno, to znas i sam,tim više jer se pristojno obracam i komentiram u okviru svojih laickih percepcija i znanja…blog rado čitam,ali sve manje rado komentiram jer mi se rasclanjuje svaka riječ i nepotrebno etiketira…budes li tako patronizirajuce nastupao prema vinskim pocetnicima,nikada nećeš prenijeti znanje potencijalnim entuzijastima na vinskoj sceni koju valjda nastojis popularizirati,a koja je ionako vrlo skromna.. na kraju krajeva,to je samo blog o vinu,ne o smislu života, pa bi bilo dobro malo smanjiti doživljaj cijele priče 🙂
Evo si upravo na ovom mjestu pročitao da to baš nije uvijek tome tako, ali i da je sigurnost u ustanovljavanju toga potpuno beskorisna.
Slobodno me upozori točno gdje sam bio nepristojan prema tebi jer čini mi se da nisam, a za patroniziranje se, naravno, iskreno ispričavam. Sadržaj onoga što sam napisao se ne bi izmijenio niti da se obraćam sa Vaša ekselencijo…
Međutim, nisi u pravu kad smatraš da diskutiram s tobom, a ne s javnošću. Pristup ovom sadržaju je slobodan i prati ga velik broj ljudi, mogu ti iznijeti točnu statistiku. Ali upravo je ovo što si rekao na kraju krajeva najbolje, to je samo blog o vinu 😉
Nadam se da razumijieš da osjetim potrebu i skoro odgovornost reagirati kad netko plasira kako je neka odbojna aroma (a navodni brett, btw ne znam ni koje je točno godište Murvice uopće otvoreno…) nekog nepoznatog imaginarnog vina prošlosti kod danas cijenjenih vina znak terroira, prirodnosti, iskrenosti. No passaran 🙂 Iza toga bi se netko nadovezao “pa da, zapravo je sve ovo danas zapravo povratak kako se radilo nekad i što nam je nekad smrdilo danas miriši, samo nam danas to skupo naplaćuju”. Again, no passaran.
Torro, ne znam, da li se “brett” može karakterizirati kao “leather box” ili “smell´s like zebra”. Navodno se nekima i sviđa:
Pogledati od 11. minute 🙂
gledao sam više puta taj video unatrag par mjeseci….imaš još jedan, sa Burinim dingačom, Claievim ottocentom crnim i par bijelih …oduševio ga je Ottocento, kao serious stuff :)…s druge strane, buon o Kasijus Klaievim vinima smatra da se radi o “delancima koje ne bi pio ni da mu netko plati”…pa ti vidi što se kome sviđa 🙂
Pitanja ukusa mogu, u pravom kontekstu, biti sasvim legitimna, no… Gary Vaynerchuck je zabavljac i prodavac, a ne ozbiljni poznavalac ili teoreticar vina. Ne mislis valjda da je degustacijska tehnika koju demonstrira u svojim videoblogovima ozbiljna podloga za bilo kakav utemeljeni sud o vinu, pa da bi ga trpao u isti kontekst s nekim poput mene??! Njegov u prva dva nastavka relativno komichan, a kasnije do tisucusedamdesetipetog uglanom groteskni i repetitivni serijal sasvim sigurno za cilj nema “serious wine appreciation”. Malo vishe naginje instantifikaciji i hamburgerizaciji vina, if anything. On je to sto je zapravo i stvarno imao za odraditi odradio fantasticno uspjeshno, but make no mistake: all of it was about him, about building himself up as a “brand”, and about raising the market value of his family enterprise, and none if it was about wine. Wine just happens to be a “vehicle” that runs in the family :-). Ne znam zasto ovo pishem, siguran sam da je to i tebi jasno.
A sto se tiche to tko Kasijusa Klaia pije a tko ne, postoje, inace, i doista relevantne reference cije je mishljenje o njegovim vinima vrlo razlichito od mog, kad vec inzistirash 🙂
“Ne mislis valjda da je degustacijska tehnika koju demonstrira u svojim videoblogovima ozbiljna podloga za bilo kakav utemeljeni sud o vinu, pa da bi ga trpao u isti kontekst s nekim poput mene??!”
Niti jedna poznata tražilica ne izbacuje konkretnu poveznicu sa stvarnim likovima već samo linkuje na tvoj blog i komentare koje ovdje ostavljaš. A to činiš koristeći svoj alias tako da je pretenciozno za reći da se možeš uspoređivati s GVom koliko god on neozbiljno djelovao. 🙂
Po toj logici se ne može uspoređivati niti sa mnom…
Molim te nemoj trollati. Ili daj barem nešto suvislo da i ja mogu napisati LOL umjesto OMG
Suvislo? Čim od neobaveznog čitaoca dobiješ ovakav komentar trebao bi se zapitati što, kako i zašto. Naravno, ako ti taština ne smeta egu. Uostalom kolega ti je prvi napisao u par navrata što mu se ne sviđa na ovim komentarima i općenito u tvom pisanju, a ja se djelomično mogu složiti s time. Znam da me slijedi uobičajen odgovor da je to tvoj blog i tvoje viđenje te ako mi se ne sviđa da produžim dalje. Kako god, saslušaj dobronamjernu riječ te prihvati i eventualnu kritiku jer koliko god ti statistika, excelice bla truć kenj govore o posjećenosti ovoga, nekada odličnog, bloga nemoj si uzimati toliku slobodu davati definicije i smatrati se nekakvim autoritetom u vinskom svijetu jer realno to nisi. Kao i nitko drugi od nas. Svi smo mi obični cügeri koji volimo piti i razglabati o vinu. 😀
Zahvaljujem na ovom toliko potrebnom spuštanju mene na zemlju. Doista nemam ambicije “patronizirati” niti postati “nekakav autoritet u vinskom svijetu” i prihvaćam kritiku. (Osim problematičnog stava nisam shvatio što je još bila kritika)
Pokušaj i ti shvatiti da je realno jedini autoritet – konzument/kupac.
Nakon dosadašnjih izmjena komentara jasno mi je da nemam niti volje niti vremena niti dovoljno energije da ti objašnjavam što se meni ne sviđa u tvom pisanju.
Tibor: a na temelju chega ti sugerirash da se ja usporedjujem s “GV-om”, pa mi porucujes da je to “pretenciozno”? Mozda na temelju toga da sam ja napisao upravo suprotno, tj. da nema usporedbe? Cekaj malo… pa ti i ja se onda doista slazhemo: usporedbe nema. Chemu onda spor?
Ajde chisto eksperimenta radi pokushaj, pliz, s visoka ili s niska, kako vec sjedis ubaciti u neku “poznatu trazhilicu” sljedecu recenicu: “Shvatiti kao mjerodavan sud nesto sto Gary Vaynerchuk, dobro se pritom zabavljajuci i bez ikakvih pretenzija (get that? :-)), drlja u kameru o pojedinom vinu znachi isto sto i sales pitch agilnog akvizitera shvatiti kao mjerodavan kriticki sud o npr. Bibliji”. Process that some? Eh? 🙂
Alias? Ajde, molim te, pa svi ovdje uglavnom znaju da se iza tog aliasa krije konkretan identitet i konkretna osoba, a ne neki fiktivni entitet :-). Stavise, svi manje-vise znaju i tko sam i imaju moj e-mail :-). U chemu je tvoj problem? Mislis da potpis pod komentarima i analizama utjece na vjerodostojnost i sadrzaj promishljeno rechenog i pazhljivo napisanog (in which case – better lcuk next time 🙂 ) ili naprosto hoces moje osobne podatke? What on earth for? You wanna date me? No? Didn’t think so. So either read what I write, which you’re welcome to do in case you’re interested, and engage me in a reasonable way if you want to communicate, or else just bugger off and go back and play quietly in the sand.
Znam za tu epizodu.
No možda nisi primjetio razliku u oduševljenju ZPB-om i “oduševljenju” Ottocentom.
Kod Plenkovićevog vina, radilo se o uzbuđenju.
Kad ti američki vinski dr. Oz (O.K. možda je rodom Ukrajinac, ili što već je, ali je po razmišljanju čisti Amer) preporuči neku totalnu egzotiku za Thanksgivingday, onda to ima stvarnu težinu.
A kad kaže da je nešto “serious stuff”, toga ima na tone. I to je isto O.K. Da imamo hektolitre “serious stuffa” za pit!
Ali ako te vino (ovdje pričam o sebi, i jednoj starijoj Murvici) natjera da ideš do vinara, 3 puta (jer je on vrlo osebujan lik, ali i to je druga priča), ne bi li kupio to isto vino, e to ti je uzbuđenje.
I nadam se, da ćeš ga i ti koji puta doživjeti.
Ustvari, samo htio, sa videom, ukazati da čudni mirisi ne znače nužno brett. Mogu si zamisliti, što bi pomislio, na mirise nekih lagreina…:)
Na stranu što je Gary showman, ali u nekim stvarima ima definitivno pravo. “Expand your palate” je postao i moj moto. Budi otvoren za sve, i probaj čim više. Nešto ti se sviđa, super. Nešto ti se ne sviđa. O.K. Nećeš to kupiti drugi put, ili ćeš reći, probajmo to za koju godinu. Nešto ćeš i izliti u sudoper (Madirraza care, nisi sam), i mislit si svoje. Sve je to samo igra, ko i sportske kladionice.
Nisam probao recentno godište Murvice, ali kod starijih godišta, ne sjećam se nekih čudnih mirisa. Također, ako je to bitno, negdje sam našao podatak da je bar jedno godište polusuho vino (2006. mislim). Također mi je teško usporediti stilistiku Murvice i Miloševih vina. Meni su to prilično različite tvorevine, i u 9 od 10 puta bi se odlučio za Bakovića. Ali to sam samo ja, i kao što bi A.N.L. rekli “So what!”
lijepo rečeno Krešimir,
vrlo zrelo 😉
tnx
Mashala. Just about right.
(Samo, koliko god to bilo tocno, nemojmo pomisliti da je to “expand your palate” nesto na sto Gary Vaynerchuk ima copyright :-). I budimo svjesni da nakon ekspanzije, koja je nuzhna razvojna i evolutivna faza znatizheljnog nepca, nuzno dolazi faza koncentracije nepca, koja nije neznatizheljna, ali nije ni “ekspanzivna”… no, o tom – potom…)
Slažem se od riječi do riječi
nema potrebe za Vašom ekselencijom, ali niti za “glup i pun sebe”…znam čitati između redova 😉
nisam rekao da je aroma vina koja je asocirala moju ženu odbojna, to je valjda jasno… i kao što sam već rekao, uopće ne mislim da brett nužno mora biti mana vina…i konačno, Murvica mi je osobno, barem zasada, u top 3 plavca što sam pio (tu spada i Stagnum 2006 😉 ), pa nema potrebe za intervencijama u javnosti, u smislu da ja navodim nekoga na tumačenje da je brett nešto što se danas skupo prodaje pod tradicionalnu proizvodnju, odnosno da miriši, a zapravo smrdi 🙂
inače, godina otvorene Murvice je 2008
Ništa ovdje nije bilo između redova. Napisao sam da mi oni koji ulaze u opisani obrazac ispadaju glupi, dok oni vjerojatno misle kako su jako pametni. Nisam tebe stavljao u tu “kategoriju”, zato sam i formulirao “da si se našao uvrijeđen”.
Potpisujem ovo za patronizirajući stav. 😉 Iako, kad si u vlastitom dvorištu onda si valjda gazda. Ili je to i dalje žena?! 😀
?!?
Ne bih se, iz raznoraznih razloga, bas bacao na glavu u ovaj vash exchange, ali samo jedna lateralna opservacija…
Brett, merde, shtala, stajske arome, “kinky” arome, blablabla –
Onkraj rastavljanja na spojeve i atome, laboratorijskih analiza i laboratorijskog kodeksa o dobru i zlu u vinu (tj sto je “mana”, a sto nije), predlazhem svoju provizornu i parcijalnu definiciju “mane” u vinu.
“Mana” nije nesto sto je svodivo na jednoznacnu, utvrdivu i dokazivu kemijsko-laboratorijsku ili organoleptichku kategoriju. Mana je bilo sto sto podriva, potkopava i sprijechava trenutno postojanje ili buduce nastajanje ravnotezhe u vinu.
Kad smo vec kod toga, ravnotezha u vinu isto tako nije nuzno nikakva fiksna velichina/vrijednost ili jasno definirani ideal/odnos komponenata, vec za svako vino, ovisno o tipu i odredjenom broju drugih varijabli, moze znaciti nesto drugo.
Kod pojedinih konvencionalno definiranih “mana” (koje su u odredjenom broju slucajeva takodjer dinamichke kategorije) postavlja se dakle, prije svega, pitanje unutarnjih odnosa i omjera u vinu, te dinamike interakcija u vinu nazochnih elemenata.
Kod pojave tzv stajskih/shtalskih aroma (barnyard etc.), prvo pitanje koje si postavljam, nakon sto sam konstatirao njihovo prisustvo, jest koja je njihova uloga u vinu koje imam pred sobom: npr. povecavaju li mu slozhenost i aluzivnost aromatske slike, ili ga pak “zhderu”, potkopavaju i bacaju izvan balansa.
Postoje odredjena vina koja mnogi ljudi smatraju velikim vinima uz koja se tradicionalno vezhe pojava odredjene volatilnosti ili stilskih aromi. Navedeni mnogi ljudi u slucaju tih vina smatraju da te karakteristike predstavljaju, u za ta vina manje-vise tipichnim i uobicajenim omjerima (tesko je to precizno fiksirati), faktor dodatne slozhenosti i integralni dio njihove evolutivne slike koji na tu evoluciju ne utjece ni na kakav negativan nachin: nesto sto se tijekom vremena iskristaliziralo kao dio njiihovog identiteta.
Postoje i ljudi koji su na takve arome u bilo kojem vinu i u bilo kojem obliku naprosto alergicni, ili su im u najmanju ruku neskloni, te njihovo prisustvo u bilo kojem omjeru dozivljavaju em kao nesto neprijatno, a jednako tako i kao narushavanje “chistoce” dotichnog vina (naravno, u odnosu na to kako oni sami tu “chistocu” ili “chistu sliku” tog vina zamishljaju/prizheljkuju itd.).
Postoje, naravno, i oni koji su jednostavno negdje procitali da je to “greshka” i schluss, kraj rasprave, pa se prema tome i ravnaju, bez potrebe da zadju onkraj te za njih vec unarijed definirane konstatacije.
Rekavshi sve to, onima medju nama koji nisu skloni apodiktichkom sudu po tom pitanju, vec su skloniji tome da pokusaju svaki slucaj, svako vino, u tom smislu vrednovati i shvatiti zasebno kao jedinku (jedinku, to be sure, najcesce unutar odredjene tradicije, ali ponekad i u nekom shturijem kontekstu) preostaje samo da lakonski, na temelju iskustva i opservacije, utvrdimo: “sometimes it blows over…” 🙂
But then, of course, sometimes it doesn’t :-). Sve ovisi 🙂
Vrijedi li za “ponekad u nekom šturijem kontekstu” 🙂 i individualni razvoj, odnosno razlike doslovno od boce do boce, osobito kroz duži vremenski period? 😛
Ne znam chemu emotikoni, pitanje je inace potpuno na mjestu. Ne, mislio sam naprosto na vina bez tradicije ili s premalo tradicije da stvori pravi kontekst.
Inače, imam napisana dva dojma (u pripremi) koja se referiraju na ovako iznesenu ravnotežu u vinu. Napisana prije ovog komentara da se razumijemo 🙂 Premda nije nešto što se spominje i ovdje po prvi put.
P.S. Torro, dobro si se sjetio onog Patti-jevog komentara. Savjet koji se po definiciji odnosi samo na znatizheljne, strpljive i one koji se boje da bi slijepim i nekritickim preuzimanjem i prihvacanjem konvencionalnog kodeksa dobra i zla u vinu mogli ostati prikraceni za pokoje iskustvo visheg reda… Mudar savjet 🙂
“na kraju krajeva,to je samo blog o vinu,ne o smislu života” ___ Eeee, tuuu si se zajebo… 😉
🙂
je, zgodan savjet :)… nego, što misliš o polusuhim plavcima/Dingačima, kakvi zadnjih godina uglavnom izlaze sa tog položaja, da li taj ostatak neprovrelog šećera pridonosi kompleksnosti/aromatičnosti/užitnosti, ili je to samo “muda pod bubrege” da se podlegne/približi široj masi sa sweet tooth-om i kamufliraju neki možebitni nedostaci samog vina?
Nemoj se ljutiti, ali neki put nisam siguran jel me mozda lagano zajebavas. Ne zato sto pitanje nije legitimno, nego zato sto sam pred koji tjedan/mjesec ovdje ostavio 79 kartica komentara upravo o “problemu” Dingacha. Direktore Trifunovicu, mozete li, molim Vas, linkati na to? Hvala Vam i slava –
tamo se raspravljalo o dingaču u smislu tradicionalnog vina i dugotrajnog odležavanja, uglavnom….mislim da je ovo konkretnije pitanje, ako baš želiš, zanemari onda dingač pa ću preformulirati pitanje u općenito polusuha vina, da li je taj manji ostatak neprovrelog šećera plus ili minus kada se govori o kompleksnosti vina, ili on samo kamuflira možebitne nedostatke? i postoje li uopće velika (u tradicionalnom smislu velika) vina sa ostatkom neprovrelog šećera?
Ne znam zašto se ne dopisuješ s buonsangueom na njegovom blogu? Nije da imam nešto protiv da ovdje držim savjetovanje “pitaj buonsanguea”, ali ponudio bi ti i ja odgovore na ova pitanja, možda čak i onakve od kojih bi imao još više pitanja nego na početku 😀
OK, fair enough. Meni se chini da se puno toga sto sam tamo napisao direktnom implikacijom/ekstenzijom mozhe primjeniti i na ovo pitanje. A sto se opcenitije postavljenog pitanja tice, da, kao sto kazhe Trifunovic, mogu se samo sloziti da nema apsolutno nikakve korelacije. Teza koju podrazumijeva pitanje je krivo postavljena (za svaki slucaj, ovo mislim i konstatiram potpuno neutralno i nije implicitna apsolutno nikakva kritika tebe kao postavljacha pitanja, dapache – ne smatram ni na trenutak da je sve to samo po sebi razumljivo i ne mislim da je izlishno da netko postavi takvo pitanje). Postoji citav niz u tradicionalnom smislu velikih vina koja pokrivaju spektar onoga sto obicno nazivamo polusuhim: najocitiji primjer bila bi prilichna vecina velikih Rieslinga (koje mnogo ljudi smatra najvecima, ili nekima od najvecih, bijelih vina na svijetu).
(Sto se tice ove tvoje zadnje recenice o vinima s ostatkom neprovrelog secera grosso modo, to ni ne treba posebno komentirati, onkraj toga da ukazhem na to sto znas i sam: a to je da ta kategorija ukljucuje i sve varijante slatkih ili dezertnih vina, te da se mnoga od tih vina smtraju ultimativnim remekdjelima vinarenja uopce: primjera je puno i opce su poznati).
Za kraj jedna potpuno subjektivna refleksija: polusuha vina i sam smatram kompliciranom kategorijom i, uopcavajuci, usudio bih se reci da se radi o posebno kompliciranom registru. S jedne strane, radi se o gustatornoj medjuzoni koja, za izbjegavanje nezgrapnosti i katastrofe, zahtjeva ili vrlo specifichne okolnosti ili vrhunsku ekvilibristiku (a najcesce i jedno i drugo 🙂 ). S druge strane, radi se o vrlo specificnom, delikatnom tipu balansa koje manje skolovano nepce, vrlo opcenito govoreci, tezhe dozivljaa ili prepoznaje. To znam vrlo velikim dijelom iz vlastitog iskustva.
No, ako ustrajes u ovom vinskom istrazivanju, mogu ti gotovo zajamciti da ces prije ili kasnije, u nekoj skorijoj ili kasnijoj razvojnoj fazi vlastitoh nepca, naletjeti na neko polusuho vino koje ce te uvjeriti u to da je sve samo stvar razlichitih tipologija: velicanstvena vina moguca su u svakoj od deklinacija kolicine secera.
Druga je potpuno stvar sto je u kojem trenutku tvoj ili moj afinitet ili sto nam u kojem trenutku uopce treba.
odlično, hvala!
jel moguće da vino bude preekstraktno? čitam recenzije Neila Martina koji je Postup Mare dodjelio 72 boda,uz obrazloženje da je vino over extracted? ekstraktno znači valjda da obiluje aromama (nemojte me odmah kamenovati ako to ne znači to), a valjda je jedna od ideja vina da ima što više arome u sebi…zvuči mi kao da netko napiše za Ferrari, ili neki drugi ultrasportski auto, da je jednostavno- prebrz
🙂 too much of a good thing, ha?
Tamo negdje rujan 2010. je već došao na red 🙂
Premda sad slutim određen broj ljudi koji su reagirali otprilike “Issati, zar ne zna da može vino biti i preekstraktno?” zapravo nije to toliko banalno kako izgleda… al sad već zvučim kao Tvrle koji će ti nadam se odgovoriti i na ovo pitanje 🙂 🙂
Ja bi se pitao što je to ekstrakt za početak? I nemoj zaboraviti da je još važnija ideja vina – da se popije 😉
Terminologija is a bitch doduše, jer kod Parkera ćeš naći u glosariju for dummies kako je npr. “dubina” isto što i “koncentriranost” ?!? :-(…anyhow, spremam se uživati u ovom odgovoru 😀 Take Your time buonsangue 🙂 🙂 🙂
Naravno da je moguce da vino bude preekstraktno. Maksimalna, tj. vrlo visoka, ekstraknost nije ni priblizno u odnosu direktne proporcionalnosti s aromatskim bogatstvom ili aromatskom slozenoscu nekog vina, a i to je malo reci. Konkretno kod crnog vina, jer o tome se govori, mnoga od aromatski najcharobnijih, najslozhenijih i najzavodljivijih vina rade se upravo od sorti koje se bas neki put i ne odlikuju obiljem tzv flavour components, ili pak u za vinogradarstvo hladnijim i rubnim, tzv marginalnim klimatskim zonama gdje se vrijednosti koje odgovaraju visokoj ekstraktnosti tesko i rijetko (ili uopce ne) postizhu.
Ekstraktnost se u zhargonu najcesce odnosi na percepciju ogromne koncentracije, gustocu, i osjecaj da vino mozes prakticki “zhvakati”. Is that a good thing or a bad thing? Tja, kao i uvijek, odgovor je – ovisi. O chemu?
O tome o kojem/kakvom se tipu vina uopce radi, a ponajvise o tome kako to koje vino “nosi”.
Jednako vazhno, ovisi, kao i uvijek, i o tome tko ga kusha i kakva vina taj koji ga kusha trazhi/voli.
Da mene npr pitas “Chika Tvrle, reci nam de, volish li ti visokoekstraktna crna vina”, vjerojatno bih ti rekao da se nosih s visokoekstraktnim crnim vinima :-). Can’t you see I’m doing all I possibly can to be as elegant, ethereal, earthy, terroir-driven, light-footed, refined, complex, floral, sexy and ephemeral as I possibly can?! 🙂 I, sta je najgore, ne bih u tom svom knee-jerk reaction odgovoru bio posve u krivu. Cinjenica jest da npr ja, u ovom slucaju, snazno tendiram crnim vinima koja se uglavnom moze opisati svakako, ali ponajmanje kao visokoekstraktna. Ali ne bi to ipak bilo ni posve tocno, jer i dalje postoje odredjene kategorije crnih vina i odredjena crna vina koja bas i nisu extract-shy, a pred kojima bespogovorno polazhem oruzhje :-).
Kao i kod mnogih drugih vinskih pitanja, nije tu samo stvar kolicine/razine ekstraknosti, nego prije svega pitanje kvalitete ekstraktnosti, i nacina na koji ta osobina u danom slucaju komunicira s ostatkom konteksta vina o kojem je rijec…
Neal Martin zna biti na neki nacin nedosljedan u sudovima, kao, uostalom, i vecina ljudi koja ozbiljno kusha i voli vino. No, kad citas njegove osvrte, mozda nije lose imati na umu da je njemu matrica za vino uopce klasicni (naglasavam – klasicni!) Bordeaux, a kod njega je sve drugo doslo tek nakon toga, i to relativno recentno (zadnjih desetak + godina). Nije mi tesko zamisliti da je konkretno njemu vino poput Mare, eksplicite i mozda pomalo iritantno koncipirano po manje-vise australskoj shpranci od prije 15-20 godina, “preekstraktno” i, kao takvo, ne samo izvan balansa nego i lisheno sharma i finese.
S druge strane, ukoliko malo pogledas povijest kriticke recepcije upravo te tipologije “monstruoznih” australskih vina pred 15-20 godina, lako ces zakljuciti da uvijek ima i ljudi koji jednadzhbu smatraju/iskreno dozivljavaju mnogo jednostavnije: more extract = better wine 🙂
isprika na digresiji, ali ne kužim zašto mi spam filter blokira komentare?!? nisam nikakav filter aktivirao, sve bi trebalo funkcionirati kao i do sada
A sad idem uživati u odgovoru 😛
Hm. Neke miroljubive droge, ha? Sad ja ispadam bad guy
Kad je vino stvarno prekoncentrirano onda je poput crne rupe iz koje ništa ne izlazi, dakle niti arome. (copywright nije moj 😉
Mislim da to ne odgovara niti publici koja traži što više ekstrakta za čim manje novaca. Moram se ovdje s nostalgijom prisjetiti kako sam i osobno bio taj i kako sam ostavio “malo bogatstvo” na takva vina tijekom godina. Pretpostavljam da svaka škola košta.
Miroljubive droge – tja, znas mene, uglavnom nevisokoekstraktna vina ili nesto ekstraktnija vina koja su starenjem vec dosla u fazu nevisokoekstraktnosti :-). Besides, I don’t really drink that much – I’m more of a sniffer 🙂
A ovo o prekoncentriranim vinima uglavnom potpisujem.
Ali moram se, kao pokvarena plocha, u smislu dopune teze opet vratiti na pitanje ravnotezhe. Postoje veoma veoma koncentrirana vina koja nisu prekoncentrirana. A postoje i veoma veoma koncentrirana vina koja samo treba pricekati 10, 15, 20 ili 30 godina. A postoje i relativno niskoekstraktna vina koja mogu, i hoce, smisleno dozrijevati i stariti dulje od tebe, mene i torro-a zajedno 🙂
P.S. You ARE the bad guy. And I’ve always been the good guy. Just because you pretended it was the other way around doesn’t make it so 🙂 🙂 🙂
I’m a victim of circumstances 🙂
Enjoy this moment for it will not last too long 😛
🙂 🙂 🙂
Prichekaj malo, kako je krenulo, uskoro ce se i tebi javiti ona baba koja onepismenjuje nevinu djecicu i Imsbriku i Nirbergu, pa da vidis onda belaja kad te optuzi da kaljas cast rvackih blogera u tudjini 🙂
E tu sam te čekao stari podlače 😛 Za to sam ćulio uši 🙂 🙂 🙂
sad kad ovo pročitam, sjetim se tvojeg komentara na izvještaju a jednog wine festivala ovdje, na Burin Dingač- ” apsolutno over the top u svim segmentima, ponos Pelješca”, tako nešto 🙂 …well, well, things have changed I guess….or not? 🙂
Ne znam ti reći pouzdano. Ovisi koje godište je bilo, ali mislim da si na pravom tragu. A vidiš, ništa nisam falijo 🙂 Stvarno je bilo “over the top” 😀 Jedino mi je tada to bilo super, a sada kad sam istražio taj put, znam bolje.
Svaka čast ako si to “iskopao” nakon recentno probuđenog interesa za vino… sjećam se tog trenutka. Puno me naučio 😉
Vjerojatno si onda naišao i na informaciju o mojem osobnom “okidaču” da krenem istraživati vina uopće?
ne znam na što točno ciljaš?
a ta recenzija je bila prije nekih 3, možda 4 godine….brzo kročiš vinskim putevima 🙂
Vidiš, ja sam odrastao na Plavcima i Vrancima. Od najranije dobi, vino na stolu bilo mi je najnormalnija stvar. Trpki crnjaci stvarnost i kao doslovno klinac smatrao sam da su sva vina takva. Kasnije sam tijekom odrastanja i “dirinchenja” koji prate to osjetljivo razdoblje ustanovio kako se najbolje osjećam nakon bezumnog opijanja vinom ili vinskom mješavinom poput bevande, gemišta, o da čak i bambusa. Tek negdje 2000-e ili 2001.-e u Kukuriku u Kastvu tijekom poslovnog “slow food” ručka, uz pačja je prsa ponuđeno “vrhunsko” vino… Rosemount Jigsaw Red 🙂 🙂 🙂 Vau! Puni usta, a nije trpko? Voćnost i glatkoća, a još kad mi je imenjak objasnio da se to vino može nabaviti u Billi za 50 kn (tada)… putovanje je počelo. Nadam se da će trajati čim dulje.
I danas mi je to draga etiketa premda mi nije palo na pamet da je ponovo kupim nakon tamo neke berbe o kojoj sam pisao i na ovim stranicama čini mi se.
Zato mislim da će svi (ili makar dio) ovi kojji danas piju Josićevu Ciconiu Nigru polako shvatiti da postoje i manje namještena vina, vina uzgojena i povezana s podnebljem i kulturom u kojem su nastala. Posljednji otpor konzumerizmu i podilaženju diktatima tržišta jer su ono što jesu. Vremeplov i manifestacija ljubavi bez straha i mržnje. A cijelo vrijeme ipak “samo” vina.
ova rasprava o koncentraciji, težini i crnoj rupi me podsjetila na marinettijev esej o paštašuti iz the futurist cookbook. vrlo relevantno 🙂 detalj: “futurist cooking will be free of the old obsessions with volume and weight and will have as one of its principles the abolition of pastasciutta. pastasciutta, however agreeable to the palate, is a passéist food because it makes people heavy, brutish, deludes them into thinking it is nutritious, makes them skeptical, slow, pessimistic. […] any pastascuittist who honestly examines his conscience at the moment he ingurgitates his biquotidian pyramid of pasta will find within the gloomy satisfaction of stopping up a black hole. this voracious hole is an incurable sadness of his. he may delude himself, but nothing can fill it. only a futurist meal can lift his spirits.” ps. pokušavam doći do elektroničke verzije knjige… stavit ću link ako nađem.
Mislim da “over-extracted” u konkretnom slučaju treba doživjeti kao navođenje najopćenitijeg razloga zbog kojeg je vino izvan balansa / neuravnoteženo / neskladno i kao takvo i zbog toga – bodovno diskreditirano 🙂 Jer se ne da piti. Kad recimo primjetiš da sam napisao “sirup”, “plastelin” i slično, mislim upravo na to – da se ne da piti.
Da, prilichno precizno –
Da, prilicno precizno –
(Jeka? Mora da razgovaram s nekim panjem, pa se odbija zvuk 🙂 )
izvrsno 🙂 moram zapamtiti ovu 😉 možda najbolje da se vratim ovoj čaši koja secira vino na atome a koju si me nagovorio da je kupim
Pa sad reci da nije dobra investicija – bar odma znas kako stoje stvari i ne moras cekati dal ce zavod dat markicu il ne –
not funny anymore… at least not funny ha ha, maybe funny queer
😀
hm smije li uopće netko tko se deklarira kao ozbiljan i utjecajan recenzent vina poput Martina imati svoju “matricu” od koje polazi prilikom ocjenjivanja? to bi onda značilo da sva druga vina prilagođava toj matrici (da ne kažem svojem ukusu), a očekivati od jednog tradicionalnog Postupa poput Mare da naginje ili ide u smjeru npr. Bordeauxa (ili bilo koje druge “matrice”) je idiotski …jasno mi je da su i oni samo ljudi, ali vino bi valjda trebalo cijeniti u skladu sa njegovim terroirom, sortom i načinom proizvodnje, a ne jednoznačno odrezati da je preekstraktno…kakav bi drukčiji bio plavac sa Postupa sa trostrukom insolacijom, 30-ak ili više % prezrelih bobica nego turboekstraktan? burgundijski možda? kao da limunu prigovoriš da je prekiseo 🙂
Nismo li nedavno prodiskutirali očite hendikepe Dingača i Postupa te upravo i ovdje istaknuli Murvicu i Stagnum kao Plavce koji ipak “mogu” ? Nije li bilo i drugih vina na tom famoznom ocjenjivanju koja su puno bolje prošla ?
Ako vino ne prenosi terroir već samo vrućinu alkohola, prezrelost aroma i koncentraciju, kako bi to NM ili bilo tko igdje trebao prepoznati? Nisam li upravo ja “izložio vrat” izjavom da je utrka za čim više ekstrakta, koncentracije, zrelosti ili tvoje “gustoće” promašeni put za Plavac između ostalog i zato što će susjedni Vranci puno bolje “nositi” tu težinu?
ova koja su “bolje prošla” su isto uglavnom Dingači slične stilistike, a koje bi buon, prilično sam siguran, isto škartirao kao predrvene, ovakve ili onakve…uostalom, Postup Donja banda (!) je dobio najbolje ocjene od svih plavaca na tom natjecanju, ha
zašto i koncentracija i prezrelost aroma ne bi bilo obilježje terroira?
Zato što ti ne treba “terroir” da bi dobio prezrelo, preekstraktno, prekoncentrirano i prealkholono vino. Ne treba ti ni grožđe za takvo vino 🙂
Koncentracija i zrelost nisu vrijednosne skale. Kao što niže vrijednosti navednih parametara ne znače lošije vino tako niti više vrijednosti tih parametara ne znače bolje vino.
Tesko mi je komentirati hipotetski kako bih ja dozivio neko vino ne znajuci tocno o kojim se vinima radi, tako da ti izgleda bolje znas od mene sto ja bih a sto ne :-). Shalu na stranu, opcenita tendencija mog nepca uglavnom jest ta koju mi ti ovdje (ne po prvi put 🙂 ) imputirash, ali kao sto rekoh u jednom od jucerasnjih post-ova, ni to nije bas uvijek apsolutno jednoznacno i ovisi o mnogim faktorima.
“zašto i koncentracija i prezrelost aroma ne bi bilo obilježje terroira?” _____ Necu sad ulaziti u dubioze vezane na nachin na koji u ovoj izmjeni koristite pojam “terroir” (niste vas dvojica krivi za to, jerbo se po tom pitanju tako i tako nitko nikad nije uspio dogovoriti oko jedne jedinstvene radne definicije…).
Umjesto toga, nachelno cu reci da prema mojem tumachenju “koncentracija i prezrelost aroma” svakako ne samo moze biti, nego chesto i jest, obiljezje odredjene tipologije/tradicije/lokalnih uvjetovanosti (od chega bi bar ove zadnje dvije kategorije mogle zahvatiti pojam “terroir”).
Ali poanta nije, chini mi se, u tome, niti je problem u koncentraciji i eventualnoj prezrelosti (koja u nekom tipoloshkom ili stilskom kontekstu moze biti i pozheljna ili cak i inherentni strukturni dio samog stila), vec u cinjenici da se ovdje vjerojatno radi o PRETJERANOJ koncentraciji i PRETJERANOJ prezrelosti.
Mislim da je onda valjda stvarno samo po sebi jasno u chemu je “problem”.
(Odgovor na torro-v komentar post 75)
Sto znaci “ozbiljan i utjecajan recenzent”… Neil Martin ti sam veoma iskreno i duhovito objashnjava tko je on: http://www.erobertparker.com/info/nmartin.asp. Pa sad ti vidi :-).
Slucajno sam pratio njegov Wine Journal (svojedobno vrlo dobar blog/website) od prvih dana kad se uopce pojavio, pa ti mogu reci da je on bio sasvim OK tip i iskreni zaljubljenik u vino. Dok je imao Wine Journal bio je blogger/minor wine writer, i nitko ga uglavnom nije shvacao ni manje ni vise ozbiljno nego bilo kojeg drugog slicnog od nekoliko desetaka kvalitetnijih pisaca tog profila koji su tada postojali, dok nije stigao Parkerov poziv.
E… zasto je Parker u tom trenutku pozvao bas Neila-a Martin-a? Pozadina te price i temeljito objashnjenje zahtjevalo bi bar deset kartica teksta, pa cu skratiti. Taj je izbor dio Parker-ove “whitewashing campaign” u trenutku kad su njegov autoritet, a time i buducnost i utjecaj njegovog glasila, po prvi put dosli u ozbiljnu krizu. Carstvo se pocelo urushavati pod pritiskom masu razlicitih faktora (kako to s neupitnim carstvima vec biva), a Martin-a je, osim ocite cinjenice da se radi o ocito talentiranom i strastvenom ljubitelju vina, u tom trenutku izabrao iz nekoliko glavnih razloga: a) znao je da je paket koji mu nudi ovome s bas svakog aspekta vrlo atraktivan i da ga ovaj sigurno nece odbiti; b) Martin je uvijek imao reputaciju kao netko tko je zabavan, ne shvaca se preozbiljno i ima smisla za humor, a Parker je u to doba vec debelo imao problema s time da je svoj brand inficirao i narushio reputacijom jednoumne, mizantropske, monomanske prznice; c) the Wine Advocate je, slijedom vishegodishnjih trendova i okolnosti, ali narocito, i vise nego ikad prije, nakon otvorenog i vrlo javnog “sukoba” izmedju Parker i Jancis oko Pavie 2003. koji je u vinskom svijetu dobio veliki publicitet, poceo na sebe privlaciti osude zbog navodne jednoumnosti i “hegemonizma tzv americkog ukusa” (necu sad ulazit u meritum tog pitanja), pa je Parker mislio da mu je Martin, kao britanac i netko ciji su gard i afiniteti tada bili otprilike Michael Broadbent 2.0 Spaceballs Special Version, fantastican “Imperija Uzvraca Udarac” potez :-). Sve malo pojednostavljeno, naravno (inace bih o tome trebao napisati knjigu, a ne post 🙂 ), no manje-vise tocno i cjelovito…
Eto, vidis koliko su relativno banalni, i samoj osobi o kojoj se radi relativno eksterni, glavni razlozi koji su bloggera/vinsko piskaralo, koji prema svom vlastitom priznanju do nekoliko godina prije s vinom nije ni imao ozbiljnijih kontakata, nakon svega par godina piskaranja odjednom i preko noci zauvijek katapultirali u status “ozbiljnog i utjecajnog recenzenta” 🙂 🙂 🙂
(Sad samo chekam da se javi neki moron, poput onog Tibora, pa da bas mene, of all people, pozove na red da sto ja imam komentirati neupitne autoritete poput njegovog Garyja Prdumchuka, Neila Martina i ne znam jos koga… budala neumivena).
I sto sad ocekivati od takvog ozbiljnog i utjecajnog recenzenta u sudaru s Postupom Mare ili bilo kojim drugim vinom iz konteksta i vinske kulture o kojoj bas nema pojma, a niti ga, vjerojatno, ni previse zanima? 🙂 🙂 🙂
Shalu na stranu, upustio sam se u pricanje citave ove pricice samo zbog toga jer dobro ilustrira odredjeni broj temeljnih cinjenica i “istina” o tzv. vinskoj kritici (pod time, ukratko, mislim u prvom redu na sve sto ukljucuje pokusaj vrednovanja ili kvantifikacije, tj davanja ocjena). Osvrnut cu se ovaj put na dvije od njih:
a) pitanje “matrice”… Svaki covjek, na kraju krajeva, u svemu ima neku svoju “matricu”, no getting away from that, pa tako i vidjeniji/priznatiji vinski kriticari po pitanju vina. Neki od njih imaju vecu, a neki pak manju, sposobnosti da se otvore prema necemu drugome, da shvate, prihvate, i pokusaju na neki nacin relaciono pozicionirati velichine/vrijednosti koje padaju izvan te njihove “matrice”. To je realnost. A mudriji i iskusniji citatelji tih vidjenijih/priznatijih kriticara jako dobro znaju jednu stvar: kao i uvijek u zivotu, prije no sto nekom mozes povjerovati, moras ga bar malo bolje upoznati. Vinski kriticari potpadaju pod apsolutno isto to zdravorazumsko pravilo. Moras ga malo pratiti, malo upoznati, znati nesto o njegovom radu i pratiti ga neko vrijeme prije no sto odlucis hoces li mu uopce vjerovati i, ako da, po kojim pitanjima/vinima da, a po kojima ipak ne. To sto Neil Martin mozda nema pojma o Postupu, ne znaci da mu ne treba vjerovati po pitanju npr Pomerola (btw, covjek je o Pomerolu napisao apsolutno referentnu, briljantnu knjigu koja se moze svrstati uz bok bilo chega najboljeg sto je o Pomerolu ikad napisano, a jos je knjiga i enciklopedijski temeljita i prepuna strasti i ljubavi – chapeau!). E sad, to opet ima pak ogranichenu vrijednost za nekog poput mene tko najvise voli Graves i Saint-Estephe :-). Shala mala 🙂
b) Ne zhelim uopce ulaziti u raspravu o ocjenjivanju vina na skali od 1 do 5, od 1 do 20, ili od 1 do 100.
Da me slucajno ne shvatis krivo, ne ogradjujem se od ocjenjivanja vina. Mislim da svi ocjenjujemo vina, pa tako i ja. Ja npr. neki put usput probam sve i svashta (OK, unutar razumnih granica… :-)), ali za vlastiti intimni vinski program i vlastiti podrum koristim binarnu skalu. 0 je sve od potpunih apsurda/promasaja/prijevara itd. do vina koja mozda i nisu losha, ali ih svejedno nemam interesa kupiti ponovo. 1 je sve sto bih kupio ponovo, bez obzira na to mogu li ili ne (cijena/dostupnost), sto znaci da se u svakom slucaju radi o nechemu sto sigurno zelim piti ponovo (ovisno o vinu, tijekom sljedeca dva tjedna, sljedece dvije godine ili sljedeca dva desetljeca).
S mog stanovista, sve sto se uopce moze izraziti brojkama potpada pod te dvije cifre. 0 ili 1. A sve je onkraj toga, sve ono sto znachi 0 i sve ono sto mozhe znaciti 1, mnogo kompliciranije, neizvjesnije i osobnije. Sve ostalo, onkraj brojki, potpada pod ono kad u americhkim filmovima kazhu: ” We need to talk” 🙂
Mozemo se, zapravo, opcenito, zapitati: postoje li uopce “objektivno” losha i “objektivno” dobra vina?
Nakon pustih godina razmishljanja o vinu, ne znam ni sam sto bih ti odgovorio, osim da vjerojatno ipak postoji neka donja granica, dakle, nesto sto je “objektivno” loshe, nesto sto “objektivno” ne moze bas nikako potpasti pod definiciju “dobrog vina”. Dodushe, siguran sam da subjektivni dozivljaj objektivnog nekog cugera u nekoj zagorskoj (sori na stereotipu 🙂 ) kleti potpokapava i ovu moju minimalnu ideju “objektivnog”…
See what I’m trying to say? It really depends on two things. Who you talk to and, much more importantly, who you are.
Mozes ti razgovarati s Neil Martin-om, Robertom Parkerom, Antonijem Gallonijem, Ivicom, Janicom, Maricom, buonsanguetom, kurcem, palcem… :-).
Ali uvijek je prvo pitanje tko si ti: tj. sto TEBI uopce, u odredjenom trenutku tvog zivota vino znachi, zasto ti uopce treba, i kamo uopce s tim vinom smjeras.
Necu sada elaborirati sto pak ovo zadnje sve moze znaciti, vec ionako predugo pishem, no reci cu jos ovo…
Nakon sto si temeljito odgovorio na to tko si u tom vinskom smislu ti, dobro prvo odmjeri potencijalnog sugovornika od kojeg u tom trenutku ocekujes odgovore, zvao se on Neil Martin ili Nenad Trifunovic. Vec ce ti to “mjerkanje”, tj. kalibriranje, u velikoj mjeri pomoci da znas od koga sto u tom trenutku mozes ocekivati i sto ti od toga u tom trenutku uopce treba, sto ti od toga u tom trenutku moze uopce biti od koristi.
A sutra… Well, tomorrow is another day :-).
A sto se Postupa Mare tice, razgovaras li s Neilom Martinom (koji mozda nema pojma o Postupu i uopce slicnim vinima pa je zato Mare-tu dao 70 i neshto, a mozda je Mare-tu dao 70 i nesto zbog toga sto misli da je takvo vino apsolutno, a ne relativno, izvan bilo kakvog balansa u odnosu na bilo koji od raspolozivih arhetipa crnog vina) ili pak razgovaras sa mnom (cije su matrice djelomice vrlo razlicite od Martin-ovih, ali, bez obzira na to sto sam vrlo vjerojatno bolje upoznat s mnogo shirim dijapazonom matrica od njega i sto ovu konkretnu matricu o kojoj je ovdje rijec za razliku od njega poznajem vishe nego dobro, s njime vjerojatno do prilicno velike mjere dijelim taj minimalni zajednicki nazivnik ideala klasicnog crnog vina, i koji ti mogu reci da sam o nizu berbi Postupa Mare, – a vina se sjecam jos od prve berbe u kojem je uopce napravljeno th 2003. -, mislio isto sto i Neil Martin, stvar se u ovom konkretnom slucaju svodi na isto 🙂 🙂 🙂
No, manimo sad moju opshirnu i opskurnu prispodobu o Neil Martin-u, etabliranim kriticharima, kalibraciji, identitetu i Postupu Mare… Vazhno bi ipak bilo da chujemo sto o tom vinu misli dr. Trifunovic – ipak je ovdje njegova zadnja 🙂
hvala ti puno na odgovoru i trudu…vjerojatno sam već i dosadan sa tolikim pitanjima i laičkim poimanjem vina, radi kojeg nastojim, više nesvjesno nego svjesno, nategnuti odgovore na “svoj mlin”, odnosno u korist vina koje mi je trenutno u fokusu…(i inače sam takav u svemu, moram imati referentnu točku/matricu, u ovom slučaju THE vino, oko kojeg ću dalje širiti svoje znanje i interese, i dok to ne nađem, ne mogu se smiriti :))… ipak, unatrag nekoliko tjedana sam investirao malo veću svoticu u niz vina koje sam ocjenio da bi bili kandidati za moju “matricu”, svakome od njih posvetio zasebnu večer i koncentraciju, bez društva, uz sve ostale propisne predradnje poput primjerene hrane, dekantiranja itd…sve su to bila jako dobra i lijepa vina, ali samo me Stagnum, u takvim okolnostima, uspio “centrirati”, zaokupiti i izbiti iz mene do tada stvorenu matricu da je što više gustoće, esktraktnosti i alkohola- bolje….to je ipak druga razina i druga priča,…ne mislim da sam preko noći doživio revoluciju i prosvjetljenje, osjećam da je pred menom još puno učenja,isprobavanja i razmišljanja o vinu, ali vidim da ipak krećem naprijed i počinjem polako shvaćati što je “klasika”, a što “mainstream i konfekcija” u vinskom svijetu
…pa kad ste se već potrudili doktore, s opširnom elaboracijom i sve, ne mogu valjda samo napisati “i agree with you right there” 🙂
Pomalo kontradiktorno se doduše osjećam, obzirom na okolnosti u kojima smo se na neki način upoznali na ovim stranicama, kada sam unatoč trenutnom stažu drugih komentatora, prednost dao meni jednako nepoznatom i tada upornom i zajebanom komentatoru, tada još s nickom el tvrle čini mi se, zagovarajući pritom da je važnije što se govori od onog tko govori… navodeći nešto oko izvora i poruka u općenitom obrascu, međutim to nema veze s činjenicom da se doista slažem da je važno i nužno kalibrirati sugovornika, ali još više i samog sebe, a što nije baš jednostavno većini “sugovornika” s kojima sam se susreo pa niti meni. Pod “sugovornik” bi rado dodao kako smatram da ovaj neosobni kontekst i mogućnost ipak anonimnog komentiranja onemogućavaju da se bilo kakva diskusija svede na “Jamey concurs with Catie that CONCUR is the greatest word in the UNIVERSE.” 🙂 🙂 🙂
Da ne bi pomislili kako izbjegavam odgovoriti na provokaciju 😉 ne sjećam se detaljno tog vina, ali po onome što se sjećam, nisam ga se potrudio nabaviti (binarna skala 🙂 iz razloga što sam već tada počeo tražiti strukturu i sklad u vinu, za početak… ono što je mene smetalo nije bodovna diskreditacija. Sam Neil je koliko se sjećam (a ne da mi se niti provjeravati jer mi je to bitno koliko i lanjski snijeg, ako ne i manje…) podjednako ili tu negdje ocijenio Stagnum i Dingač StHills (ili tako neke nespojive etikete plavca, “nespojive” ne u smislu “zasluženosti” ocjene…). Ne mislim da je to neobjašnjivo, ali mislim da razlozi ne leže u doživljajima vina, već pukom konformizmu. Niti jedno vino iznad perceptivnog praga 90 bodova, sva “tu negdje” – dovoljno da zadovolji formu, da se nitko ne ljuti, a svi se mogu “pohvaliti” (kao kad npr. Suhi dođe u neko selo i nakon ocjenjivanja s odobravanjem ispije dummie-gemišt čašu neke lokalne tekućine na veselje vinara i njegove svojte) a zapravo jedva čeka da dovrši opskurne uzorke mejd in kroejša kako bi u miru uživao u skupim Gravesima koje mu osigurava prestižna pozicija Parkerova ocjenjivača…
Mene je smetalo što su nakon diskreditacije tog Postupa, mnogi utjecajni sudionici domaće vinske scene s nemalom zluradošću zaključili da je to zbog “mikrobiološke nastabilnosti” (neću imenovati konkretne mane i nedostatke koju su dobri ljudi navodili da se ne počnem po tko zna koji put utapati u nametnutnim “kalifima površnosti” ;-). Volio bi ovom prilikom istaknuti kako je Mare Postup tog godišta, barem u onome što sam probao, bilo “zdravo” vino. Pretjerano, predivlje, pre ne znam što, ali ispravno.
Mislim da je dobro slati vina vani na ovakva i slična ocjenjivanja. Jednom prilikom sam napisao da bi zapalio čovjeka od pruća, moraš ga prvo sagraditi. Premda možeš učiti na tuđim greškama, a ne nužno na svojim, ipak ne možeš i ne želiš preskakati stepenice u vlastitom razvoju. Reassurance invites epiphany (nadam se da sam po sjećanju dovoljno precizno citirao Terry Theise-a). Ali, morao bi barem biti svjestan gdje si da bi znao kud bi želio stići, a ako Neil ili Decanter pomažu, super.
Jer, kad sam već na dobrim ljudima, a pri tom sam ionako evidentno pogubio bilo kakav jasan trag odakle sam krenuo i kud ovo vodi, samo da kažem kako “mi Hrvati” nismo spremni niti pravilno iščitati nečiju ocjenu… recimo, današnji review dragog čovjeka i prijatelja Špiranca koji 89-bodovni Contarini Syrah završava konstrukcijom “Na stilskoj je razmeđi između australskog shiraza i sjevernorhonskog syraha, a opet sa svojstvenim istarskim pečatom svježine.” 😀 Well isn`t that cute, but its wrooooong. Prolazi banalnom hedonizmu sklonoj publici nedjeljne laganini fejsbuk ležernosti, davajući lažni obol meritornosti izvoru doduše na razini grubog name droppinga, ali da ja tako nešto napišem, buonsange bi prvi s punim pravom ili a) odustao od komentiranja i otišao živjeti u Nepal kao koza ili b) poderao na paramparčad, višestruko i na više razina, rečenu konstrukciju.
Balans koji traži vino na ovim prostorima trenutno je balans između “Što luđi seljak, krupniji krumpir.” pristupa s jedne i s druge strane pristupa enološke kontrole pH s reverzibilno-osmoznim filterima, ionskim izmjenjivačima, enzimima i stabilizatorima. A tu je cijeeeeeeeeli svemir nijansi, daleko više od njih 50.
Umjesto zaključka i suvislog odgovora 🙂 iznosim sljedeće promišljanje – Dok najkorištenija floskula postaje “spoj tradicije i state-of-the-art tehnologije” doista jest “objektivno” 😉 najvažnije koliko je Parker dodijelio bodova kojem vinu, a je li pri tom limun žut ili zelen, uvijek se može relativizirati.
Odgovor toro post br. 81: nema na chemu, odgovaram ti zato sto a) OK si mi (nisi neki glupi licemjer koji nesto sere i pljucka nego lijepo cisti rachuna, direktno i bez uvijanja kazes sta mislis i schluss, a uglavnom uvijek pricas o vinu, a ne o tome sto mislis o meni, Trifunovicu, Papi Franji, etc., sto je isto super OK); b) vidim da imas iskreni interes i da nesto trazis u tom vinu; c) vidim da “kuzhis” vino. Ja cu ti, ako i kad ce trebati, u skladu s mogucnostima, uvijek pokusati odgovoriti na itanje. BTW, drago mi je da ti se svidio Stagnum 2006. Fantasticno vino. Ali to konkretno godiste treba piti ranije, a ne kasnije – sad je negdje pri vrhu, nisam siguran koliko ce drzati tu razinu, a ni sto ce biti nakon toga (naglasavam: komentar se odnosi na 2006.!). Zhivio!
ah znači ranije, već se spremam uzeti karton da pospremim u podrum na koju godinu, bi izdržalo na ovom nivou još 2-3 godine?
navodno je nedavno otvoreni Milošev običan plavac iz 1994 (iz arhive) i danas u odličnoj formi, valjda će i ovaj Stagnum potegnuti barem do 15-20 godina 🙂
Ako hoces spremat karton Stagnuma, moj savjet bi ti bio da potrazis ima li jos negdje 2005. ili da pricekas 2007., a 2006. kupi jos par boca for the near term. (Obicni Plavac 1994. je sumanuto vino (Stagnum iz ’94, naravno, jos sumanutije…), medjutim vec je odavno potpuno zrelo, a zadnja boca koju sam popio pred dvije-tri godine mozda cak i malo previse potpuno zrela :-). No, budimo ozbiljni: taj je Franin Plavac iz 1994. apsolutan spomenik tome sto se moze iz “obicnog” plavca na pravom polozaju, u pravim rukama, u odlicnoj berbi.)
Just to re-state the obvious: Stagnum je najbolje hrvatsko crno vino (with Murvica a very, very close second), ali to ne znaci da sve berbe imaju automatski isti profil i potencijal odlezhavanja. Dobro je da je tako, ne bi valjalo da je drukcije.
Odgovor dr. Trifunovicu na post br. 82:
E, pa takvog te volim :-). Vidis da mozes kad popijes malo Viagre 🙂
” recimo, današnji review dragog čovjeka i prijatelja Špiranca koji 89-bodovni Contarini Syrah završava konstrukcijom “Na stilskoj je razmeđi između australskog shiraza i sjevernorhonskog syraha, a opet sa svojstvenim istarskim pečatom svježine.” 😀 Well isn`t that cute, but its wrooooong. Prolazi banalnom hedonizmu sklonoj publici nedjeljne laganini fejsbuk ležernosti, davajući lažni obol meritornosti izvoru doduše na razini grubog name droppinga, ali da ja tako nešto napišem, buonsange bi prvi s punim pravom ili a) odustao od komentiranja i otišao živjeti u Nepal kao koza ili b) poderao na paramparčad, višestruko i na više razina, rečenu konstrukciju.” _____ Znas sta, puna mi je kita vec toga “dobar covjek i prijatelj”… Sjecam se kad je Drago Cosic svojedobno poceo raditi i usportskoj redakciji na rvackoj tijeleviziji. Hrpa nas koji smo tu i tamo gledali sportski program zgrazhali smo se nad tim lateralnim uhljebom koji ne bi znao razliku izmedju kornera i auta ni da ugrize za dupe. Tada mi je jedan frend koji je imao neke veze u sportskoj redakciji rekao da je Bozho Sushec komentirao da su ga uzeli jer je “dobar covjek”. Dvadeset i kusur godina kasnije, mozemo samo konstatirati da je, obzirom na to da covjek jos uvijek jedva razlikuje nogometnu loptu od motke za skok u vis, relativna sreca da ga nisu primili na neurokirurgiju. Iako, this being Croatia, siguran sam da se i na neurokirurgiju tu i tamo primaju “dobri ljudi”… (vidi kraj mog davnashnjeg post-a “O Babichu, rode…”, kladim se da vas pola jos uvijek misli da je to metafora 🙂 )
Tako i tvoj dobar covjek i prijatelj Spiranac. Obzriom na to da ti to ne smijes reci tim rijecima, reci cu ja: ovaj komentar koji citiras je komentar totalnog idiota koji o vinu zna i razumije cca koliko i baba Mara, je li, znamo vec o cemu. I tocka. Znam i ja da je ugodnije piskarat pizdarije o nekoj schoengeister-skoj trendy temi o kojoj nemas pojma, nego, stajaznam, cepat karte u tramvaju, i zivio on meni toliko dugo koliko ima dovoljno ueber-idiotske publike koja misli da on kurca zna (i izdavaca/mecena koji misle to isto, ili im je pak jasno da je totalan lijevak, pa im je upravo zbog toga unmenacingly praktican…), ali, brate, to ne znaci da se ne treba tu i tamo cak i u toj sumanutoj mentalnoj mochvari od tzv rvacke vinske scene reci bobu bob… Jebala ga “razmedja izmedju australskog shiraza i sjevernoronskog syraha” glupog.
I tocno, podero bi te na paramparcad bez milosti da napises taku neku mongoloidnu pizdariju (doduse, sad vec ipak daleko previse znas da bi se mogao usporedjivati s ovim somnambulima…), and you know what?
It’s good for you.
To je jedan od vaznijih razloga da se ovdje vec godinama moze tu i tamo i nesto posteno, i nesto vremena vrijedno, procitati, dok drugdje raznorazni shoshoni trazhe Rijohu u Mozella-i, Mozellijuo i Riberio del Duerijo na obroncima Plesivice, ili pak pri vrhu istarkog ipsilona istrazuju razmedju izmedju australskog shiraza i sjevernoronskog syraha.
Kad mislis da ti to vise ne treba, slobodno javi 🙂
zato jer je njegov blog mrtav već godinu i pol…(samo mi nemojte sad i ovo “mrtav” secirati i analizirati što je pisac htio reći, a što bi javnost mogla pomisliti na to, pliz)
dapače, ako imaš kakvih odgovora/komentara, uopće se ne ograničavam na buon-a
Ne da je mrtav nego je mortus skroz 🙂 ali mislim da se ipak može ostaviti komentar. Ja čekam da ode na godišnji pa da lascivno izvrijeđam ove njegove Poulsarde 😀
Ionako je ovaj komentar išao više na njegov račun, a ja ti trenutno mogu ili nadrobiti elaborat od početka vremena naovamo ili ponuditi šture “odgovore”… postoje li velika vina s ostatkom neprovrela sladora? Sva vina imaju ostatak neprovrela sladora 🙂 Kamuflira li ostatak neprovrela sladora možebitne nedostatke? U nekim vinima da, u nekima ne 🙂 Da li je taj manji ostatak neprovrelog šećera (btw. koliko je “manje” ili više ovisi…) plus ili minus kada se govori o kompleksnosti vina? Nijedno. Nisu u izravnoj korelaciji 😀
Moj blog je cinjenicno potpuno mrtav i ne kanim ga, iz citavog niza razloga, ni ozivljavati. To sto sam i koliko spreman/voljan podijeliti ucinit cu, do moguce mjere, ovdje, najvecim dijelom iz respekta prema ovom prostoru kojeg, uz povremene javne prijateljske zadrske i zajebancije, smatram jedinim konstruktivnim i poticajnim mjestom za vinsku diskusiju na hrvatskom jeziku. U tom smislu nemam apsolutno nikakav problem da ovdje i meni osobno postavis neko direktno pitanje, a ja cu ti u okviru vlastitih sposobnosti i mogucnosti, kao i do sada, u smislu poticanja relevantne vinske diskusije vrlo rado pokusati odgovoriti. Unaprijed se ispricavam na eventualnim nedostatnostima ili, npr., na tome sto me poznate trazilice ne izbacuju, te najcesce ne nudim prakticne odgovore poput GV, vec polumrachne, komplicirano skrochene scroll-ove koji postavljaju vise pitanja no sto nude odgovore: it’s the best I can do :-).
A sad, druga je stvar ukoliko Trifunovic zbog svega nachisto popizdi i pocne u napadu pravdnog bijesa brisat i tvoja pitanje i moje odgovore… Jebiga… It’s his sandpit 🙂 🙂 🙂
Torro, sto se tice tvog komentara pod 74: da, sve su to u nacelu legitimna pitanja, samo na to moram malo temeljitije odgovoriti – cim stignem 🙂
Ico-miki kaj ste vi zabrijali na plavce, a nitko ne komentira Modro Jezero GR.
p.s.
prezreloj ekipi na znanje: Montalcino winery workers arrested in drugs raid
Sandore, već sam se zabrinuo za tebe. Niš ne komentiraš…
Kaj se tiče Grabovca, prvo ukazanje M.J.G.R.-a, jako mi se svidjelo. Ali davno je to bilo, 2010. nisam probao, a i, koliko se sjećam, u prvom je bilo više trnjaka unutra 🙂
A sad još i Montalcino… a baš sam se spremao uzeti jedan Brunello na akciji u Kauflandu…
jednom uzeo (strana) vina u kauflandu (isto na akciji) i nikad vise (amarone, brunello, barolo i cdp… nijedan nije imao apsolutno nikakve veze sa ostalim primjercima iste vrste koje sam nakon toga probao. npr barolo je vise bio ko neki polu-liker nego “the real deal”)
ima tu jedan kolega koji je opustošio svu količinu barola u svim kauflandima u okolici 100 km. uzeo jedno dvije palete:)moram priznati da je to vino bilo jako dobro (ne mogu ga komparirati se nekim drugim barolom jer sam ja baro(u)lek kaj se tiće popijenih barola,naravno zbog cijene.vjerojatno si u pravu ali nije pravilo…
sva ova rasprava oko bretta me sjetila na ovo prekrasno stivo “legendarnog” zeljka suhadolnika, vinskog ljubitelja svjetske klase i jedinog istinskog poznavatelja vina u ‘rvata: https://suhiucasi.wordpress.com/category/ocjenjivanja-contests/. citat iz teksta: “Nekoliko vina međutim bilo je s izraženim animalnim štihom i brettom, je li moguće da neki od članova žirija, biotehnologa i kemičara, to nisu prepoznali, ili im se taj miris – sviđa?!”. wow… netko… netko voli nesto malo drugacije? the horror! burn those infidels!
odgovor za buon pod 85:
shvaćam, tako ću i napraviti onda….time da 2005 mislim da sam vidio samo u Bornsteinu, samo ne želim da me gledaju pogledom “eeee moronuuuuuu, samo smo tebe i naivne turiste čekali da ti uvalimo nešto po x2 cijeni u odnosu na ostale vinoteke” 🙂