Cijena: cca 80 kn
Volim tu doziranu „težinu“ na nosu kod dalmatinskih bijelih vina. To mi djeluje uvjerljivo, nekako autentično. Znam da to nije neki popularni deskriptor, ali važno mi je da Maraština bude Maraština. A može i Rukatac 🙂
Kruška, lješnjak, cvjetni pelud harmonično se prenose s nosa u usta. Aromatski doživljaj unatoč konkretnoj težini nije uopće vruć, nema alkoholnosti koja bi smetala. Alkoholi su uklopljeni kao što se to kod mnogih Malvazija, Graševina i Pošipa široko rasprostranjenih i prepoznatih na tržištu.
Maraština nije Chardonnay, ali Sladić Marko je pravi ništa manje ambiciozno. Skladno, mekano, s „glicerolnom“ teksturom i sačuvanom svježinom. Ravnomjerno intenzivno, srednje duge trajnosti nakon ispijanja…
Uz „konvencionalnu“ Maraštinu, dobio sam privilegij isprobati nešto iz podruma – Maraština 2013. odležala u drvu. Ima jasan profil utjecaja drvene bačve na regularno, svježe vino Maraštine, nježno vaniliziran nos. Utjecaj hrasta jest evidentan, ali ipak ne prekriva vino. Koliko ima smisla je pravo pitanje… vino je „slađe“, ali i vibrantnije u ustima. „Nemirno“, možda baš zbog prirodne oksigenacije u bačvi. S još malo vremena moglo bi se zaokružiti i dovršiti. To drvo kao da daje opravdanje inherentnoj težini dalmatinske sorte. Sviđa mi se.
Imao sam privilegij isprobati još jedan uzorak iz podruma – maceriranu verziju! Produljena maceracija nije od Maraštine napravila narančasto vino. Ali jest napravila nešto posebno, nešto što dijeli s ostalim „maceriranim vinima“. Prirodni manjak kiselina ne čini vino manje vinoznim. Nakon kratke adaptacije olfaktivnog aparata, više nije podsjećalo na cider, voćni sok ili sl., već karakternu Maraštinu pravljenu „bez kerefeka“ 😉
Dnevnik vinopije 