Urbano, samo urbano 🙂
Možda nema puno nebodera u Međimurju, ali pogled kroz vizure vinskih boca stvara asocijacije. Vizualni stimulans međimurskih brežuljaka intenzivira olfaktivni doživljaj sadržaja tih vinskih boca.
25 (dvadeset i pet) vinarija nastupilo je na centralnom događanju u Štrigovi, od 16 do 18.05. uoči blagdana Svetog Urbana (zaštitnika vinara) 25.05. 2014.
Te subote, 17.05. vrijeme nije bilo idealno, a ja sam imao ambicioznu misiju. Isprobati sve ili čim više uzoraka međimurskih vinara i dogovoriti selekciju vina za nedjeljnu radionicu. Uspio sam koncentirano isprobati 93 uzorka 17 vinara (ostalih 5 sam ostavio za nedjelju) u razdoblju od 12 sati do cca 15:30 kad se dvorana počela puniti. Zahvaljujem ovim putem na vodi, kruhu i OPG-ovima koji su izlagali: Sirana Krnjak, PG Fažon, OPG Zadravec, OPG Đuran, Sirana Opor i sušenim jabukama vinarije Hažić ;-), jer bez njih bi to bilo nemoguća misija.
Bilo je lijepo doživjeti energiju koja je ispunila dvoranu u Štrigovi tog poslijepodneva. Prostor je bio dupkom pun, a znam kako u Međimurju osobito, postoje i jeftiniji načini za opijanje od ulaznice za 75 kn. Prema tome, svi ti mladi ljudi nisu došli samo prazniti čim punije čaše. Atmosfera je podsjećala na entuzijazam npr. Vinistre krajem devedesetih.
Teško je takav festival držati na hrpi, predvidjeti sve moguće barijere i servisirati svu potrebnu logistiku. Međimurci su opravdali svoju reputaciju jer sve je više-manje funkcioniralo ko` švicarski sat. Besprijekorno obavljeno 😉
Moja radionica zamišljena je kao svojevrstan doživljaj konzumenta koji poznaje ponudu sa zagrebačkih polica i prije sedam, osam godina je kupovao Lebara, Bobnjara te Jakopića i Kojtera u dvorcu Terbotz. Ali pojma nisam imao što se događa danas. Doslovce jučer sam otkrio ne samo neke, nego većinu vinarija, ali pojedina ulaze u kategoriju „otkrića“.
Imao sam predočekivanja. Premda sam znao da se odnedavno stimuliraju suha vina, s naglaskom na Pušipel (što je lokalni naziv za Šipon, Moslavac, odnosno Furmint), očekivao sam dosta vina isključivo bijelih sorti s šarmantnim ostatkom sladora, niskoalkoholna, vrlo pitka i donekle osvježavajuća vina, ali ne za gemište. Barem ne za one s kiselom Kraljevinom ili Graševinom na koje sam više naučio u djetinjstvu.
Kako to obično biva, realnost je daleko šarenija i kompleksnija od mojih predočekivanja.
Dvanajščak-Kozol nije otkriće. Već sam pisao o DK Grofovo kupaži. I uskoro ću ponovo 😉 Svidio mi se i Pušipel 13 i novi rose.
Belović je strahovito napredovao ili ja prije osam godina nisam poznavao ili znao prepoznati bolje 🙂 Niti jedno dosadno vino, a nekoliko iznimnih etiketa od čega me najviše zatekla Graševina, a jedva čekam otvoriti i Sauvignon i Chardonnay i Sivi Pinot i Crni Pinot i rose. Belovićev polusuhi Traminac iz litrene boce prvo je vino koje sam dobio u još neuređenom stanu u koji sam useljavao 😉 Davno je to bilo…
Ni Kossi nije od jučer, ali meni nepoznato ime pokazalo se ponajveće „otkriće“ s neki starim klonom Pušipela, malo “pomaknutijim” vinom koje sam uspio detektirati već pred sami kraj obilaska. Rizlinzi također, uskoro u dojmovima!
Kojterov Bijeli Pinot probudio je drage uspomene, premda ne sumnjam kako je rose apsolutni hit. Jakopić je jedno od poznatijih imena, kul Rizling 12, štajerska style Sauvignon 12 kao vjerojatno najpoznatija etiketa kuće i impresivna Graševina kasne berbe 12, ali od svega, na otvaranje čeka poluslatki Pušipel kasne berbe.
Zanimljivo, Kocijanov Pušipel 12 vjerojatno se ne uklapa u aktualne afinitete i standarde koji se danas očekuju na valorizaciji monovarijatalnih Pušipela, ali zato što je poseban ne znači da nije uspio, dapače. Veselim se i tom dojmu.
Bilo je još puno toga zanimljivoga, npr. Lovrecov Shiraz rose ili traženo Viteško vino, Cmrečnjakov Silvanac koji miriši na jagode i potpuno mi je neočekivani egzemplar Međimurja premda i Cmrečnjak ima dobru tradiciju, Hažić poluslatki Traminac 12, Medenjak Chardonnay, Kerman Zweigelt iz inoxa, Štampar Pušipel 13, Tomšić Rajnski Rizling 11, Kunčić Pušipel 12 itd…
Kao poseban bonus, Cseke Gabor pripremio je jednu od ponajboljih festivalskih vinskih radionica na kojoj sam bio. Čovjek je donio duboka, terroirska vina, odgojena pažljivo i sa istinskim znanjem kako bi zadržala, naglasila i sačuvala inherentni, mineralni, vinozni karakter. Svako pojedino vino predstavljalo je imprint svojeg identiteta s detaljnom mapom porijekla, s onom „somewhereness“ kvalitetom Matta Kramera. Poredak točenja na fotografiji je pogrešan, ali vina nisu. Dva vina najozbiljnije su me podsjetila na suhi Furmint Isabelle Zwack vinarije Dobogo iz 2009. (Nije „name dropping“ ako sam probao vino i relevatno je za temu zar ne?) 😀 Nisu to vina releventna za strogi štajersko-austrijski model koji je općeprihvaćen u Međimurju, ali tko je bio zna o čemu pričam i zna da je vrijedilo doći.
Umjesto zaključka, radije najava novih vinskih doživljaja u obliku dojmova Dnevnika Vinopije i otvaranje Štrigova chaptera za sedmogodišnjicu 🙂
Dnevnik vinopije 