Cijena: cca 140 kn
Već dugo vremena znam da Švicarska ima ne samo drevnu tradiciju već i jaku vinsku ponudu. Navodno većinu toga što naprave ispiju sami „Švicarci“. Konstantno su pri svjetskom vrhu konzumacije vina po stanovniku. Nije im dosta tako da poprilično i uvoze 🙂
Sad se volim prisjetiti gostovanja Gary Vaynerchucka u Zagrebu kad je prognozirao Hrvatskoj sudbinu nalik Švicarskoj, osobito u smislu povećanja konzumacije domaćeg vina 😀 A sumnjam da je mislio na turiste 😉 Kao što slutim znatan raskorak između službene statistike i stvarne konzumacije, slutim i da gemištu sklona publika nije sklona zamijeniti stečene navike ispijanjem butelja…
No, da ne ulazim u slična naglabanja, za to ima dovoljno mjesta u komentarima. Vraćam se vinu u čaši koje ima vrlo mlad nos. Ima taj „puderast“ aspekt voćnosti koji isprva djeluje površno. Nije slatkast, ali ispunjen zrelim voćnim aromama, kontinentalnog koštuničavog voća, breskve, marelice, možda dunja…
Ubrzo se otvori prema limunskoj travi, specifičnoj kombinaciji travnatosti i citričnosti…
U tom trenutku sam se već zabrinuo kako će ići uz pečenu oradu, a na internetu za Petite Arvine lijepo piše „seafood“ kao preporuka 🙂
Srećom, u ustima prezentira kamenu mineralnost i slanost koja ostaje nakon gutljaja.
Zaista je zanimljivo, počinje široko i opušteno, omamljujuće opojno da se pitaš je li skroz suho ili možda muškatno, a tek nakon drugog gutljaja sublimira poruku na salinitetno-acidičnu kičmu… nema ipak baš taj „grip“ koji bi volio, tu neku „udicu“ da te zakvači i čvrsto drži, više je „neuhvatljivo“, jeguljasto, niti linearno niti centrično.
Premda je uspješno razgalila savršeno začinjenu oradu koju sam idealno ispekao (najbolje ubodem kad se najmanje trudim, naravno), još uvijek ne znam što je Petite Arvine 
Tomica i Marko, sve vam je jasno 😀
Dnevnik vinopije 