Dnevnik vinopije

Dvadesetak vinara iz Italije i Slovenije, BiH i Hrvatske došlo je u Restač na Vrhovcu, 24. listopada. Svi vrlo različitih vina iz različitih podneblja, različitih sorti i različiti po svemu. Ono što ih povezuje nije čak niti zajednički nazivnik „orange“ jer neki svoja bijela vina ne maceriraju osobito dugo (za nekonvencionalne standarde) dok je kod nekih boja i tamnija od „narančaste“ ili jantarne…

Zajedničko im je uvjerenje da žele raditi vino uz što manje ili nimalo korištenja znanstveno-tehnoloških postupaka kontrole dostupnih danas. U tim uvjerenjima nemaju svi iste polazne pozicije u pogledu samih vinograda, tradicije, iskustva, kulture, resursa, pa nemaju svi niti iste stavove.

Premda osobno isprva nisam znao što bi mislio o „tim vinima“, danas sam veliki ljubitelj. Općenito. Jer kao što to ne može biti slučaj niti s konvencionalnim vinima, ni ovdje nije zlato baš sve što sija.

Uz moje poznate favorite Čotara, La Castelladu, Radikona, Tomca, Brkića, Kosovca 😉 , a odnedavno i Keltisa te vinima o kojima sam pisao, uključujući Bibichev bijeli Bas de Bas itd., tog dana sam iznimnim doživio:

Anu 2009., Mlečnikovu kupažu mislim chardonnaya, rebule, malvazije i tocaija!? …Terpinov Chardonnay 2009… Bianco della Castellada 2009… Čotarevu „BB“, kupažu Vitovske i Malvazije iz 2009. (očito je 2009. bila posebno dobra godina), zatim Blažićeva Rebula 2006. i predivna Klarnica iz 2006., stara vipavska sorta koju pravi Cigoj.

Doduše, svi su imali nešto posebno, Klinec, Prinčić, Kabola, Roxanich, Šember, a čak se i Clai pojavio 😉

Premda sam čuo primjedbe da je 250 kn bila previsoka cijena ulaznice, moj komentar je da – nije. Ako ti je bilo previše, nije ti takvo što dovoljno napeto. Osobito jer se restoran Tač pobrinuo da nitko ne ostane gladan. Nisam ni sam vjerovao da će tome biti tako, ali Tihomir i Vesna Miletić su se iskazali. Još uvijek se osjećam preglupo što sam došao sit 🙂

Doduše, ja stvarno uživam u „pristupu koji njeguje“ Tač. Besprijekorna namirnica iz domaće radinosti zapravo je sve što me zanima. Pravi okus i nutrijent koji zaista hrani. Pripremljen upravo kako treba.

Tač je svim srcem prigrlio vina koja omogućuju usporedivu nutritivnu komponentu kulturi ishrane koju njeguju i to je pokazao i toga dana. Ograničeni prostor jednog restorana ionako nije platforma za masovniju popularizaciju „orange“ vina. Prilike za to će biti uskoro 😉

Photo – courtesy of Julio Frangen