Cijena: uzorak
Postoje vina koja daju prekrasan nagovještaj na nosu da ne bi ispunila očekivanja na nepcu.
Ovo nije jedno od njih. Na nosu je osnovna senzacija izostanak očekivanog. Izostanak topline, ukuhanosti, džemastog voća… Tek s dobrim gutljajem postaje jasna ozbiljnost materijala.
Ovo je uzorak iz bačve (valjda sam dobro zapamtio koje) punjen za potrebe nastupa na Label Grand Karakterre festivalu.
Sva voćnost, svaka borovnica, svaki šipak i brusnica nastupaju iz dubine. Jasan mineral iz tla u toj kombinaciji naslijepo bi me natjerao da pomislim na Bordeaux. Čvrsto kao kamen, pitko kao kišnica. Tankoćutan začin u nagovještaju.
Upravo idealna nezrelost tanina i trenutni suodnos svih komponenti daju mi pravo za pretpostaviti ozbiljnu dugovječnost pred ovim vinom. U smislu još dublje integracije i unutrašnje uravnoteženosti. Šteta ako će se izmiješati s konvencionalnom etiketom jer ovo je čudesno vino.
Dnevnik vinopije 
Zanimljivo. Ako je i pola ovoga sto si napisao tocno :-), mozda bi me interesiralo probati ovo –
Veliš: zanimljivo. Meni je zanimljiviji tvoj komentar, Tvrle. Nakon tolko vremena ti još trzaš na Nonetove 86+bodaše… 🙂 🙂
Divljachino jedna. Bas si me sad nasho, u onu jednu minutu u godini, kad sam uopce bio sposoban pokusati ostaviti dojam mlake i neobavezne pozitivnosti :-). Bit ce da mi fakat loshe stoji 🙂
Care……al ne trošimo vrijeme na nas…..madirazd je u jednom od svojih žešćih delirija… 🙂
Je, vidijo upravo 🙂
Iz istog razloga mi je Krauthaker jedan od omiljenijih hrvatskih vinara. Iako je brend stvorio na graševini mišljenja sam da su mu crnjaci jednako, ako ne i uspješniji.
Uspješni u smislu kvalitetni? Graševine su mu prilično dosadne, sve drugo mu je interesantnije…
U zivotu nisam probao Krauthakerovo vino (a naprobavao sam ih se srazmjerno dosta, dok nisam konacno i zrazumljivih razloga manje-vise digo ruke) od kojeg nisam dobio instantan i iznenadan napad short attention span-a, a da efekt na inetligenciju, razinu testosterona u krvi itd. uopce ne spominjem :-)… Uvjerljivo najdosadniji “najbolji” hrvatski vinar :-).
Ne dijelimo mišljenje, ali me najiskrenije zanima par tvojih favorita – velikih hrvatskih vinara. Tu sam podosta tanak jer ne pijem baš pretjerano domaća vina pa ako mi možeš pomoći proširiti horizonte. Koliko sam pohvatao cijeniš Zdjelarevića, Miloša. Još netko?
A sto pijes?
Mediteranske crnjake pretežito, posebice toskance u svim mogućim izvedbama i godištima. Tu i tamo koji ronac, tempranillo ili bordeaux. Posvećen sam crnim vinima, a polako otkrivam čari bijelih. Hrvatska sam do prije par godina zaobilazio u širokom luku no sad nastojim proširiti vidike. Koliko je to moguće s obzirom na posao kojim se bavim i nedostatkom vremena. Vina iz novog svijeta sam pio najčešće iz znatiželje, ali nijedno dosad me nije fasciniralo da bi im se više posvetio.
Toskanci su mediteranski crnjaci? Kao dobrog poznavatelja Toskane, eventualno bih Maremmu, od najznacajnijih toskanskih crnovinskih lokacija, mogao do neke mjere opisati kao mediteranska vina, no sva druga bitna toskanska crna vina prije bih opisao kao cista “kontinentalna”.
No, da se vratim na tvoje pitanje. “Veliki vinari” je malo tezak i zahtjevan pojam. U Hrvatskoj ima odredjen broj vinara koji su u zadnjih 15-20 godina napravili pokoje vrlo dobro ili cak odlicno vino (tu bih, kako spominjes, ubrojio medju ostalima i Zdjelarevica koji je u tom periodu tu i tamo napravio po mome misljenju neka od najboljih – koliko cujem, po novome je s njime, doduse, situacija ponesto nejasna…).
U smislu izdiferenciranog identiteta i stvaranja dodane vrijednosti :-), u smislu beskompromisnog i fanaticnog inzistiranja na optimalnom i, prije svega, maksimalno individualnom rezultatu, izdvojio bih, nije neka tajna, sljedece (nasumicnim redoslijedom). obitelj TOMAC (tu se nema sto puno komentirati, to je valjda ipak vecini ljudi jasno…), Frano MILOS (napisao vec sve sto sam imao reci o toj temi), Hrvoj BAKOVIC (uz Stagnum bez apsolutno ikakve sumnje ponajbolje hrvatsko crno vino – frapantan kontinuitet, frapantno je koliko uspjeshno Murvica, jos od prvih berbi koje su izasle na trziste, sazrijeva, frapantno je i to da su Murvice, koliko god su od samog pocetka senzcionalne, iz berbe u berbu i dalje sve bolje i bolje – u to sam se, u krajnjoj liniji na vlastito olaksanje i veselje, uvjerio i po cijenu nekih vlastitih loshih i ishitrenih procjena…), obitelj ROKI (kod njih je prije par godina doslo do nekih ruptira, izmedju ostalog i u nacinu proizvodnje, they never looked back – u principu vinarija s toliko kratkim track record-om od tog novog pocetka meni ne bi ni priblizno mogla uci na ovakvu listu, no… njihova bijela vina su, od 2008. naovamo, naprosto senzacionalna, ni manje ni vise, i po kriteriju apsolutne kvalitete ulaze na listu. Smatram da se unutar svoje tipologije mogu mjeriti s mnogim dokazanim vrijednostima drugdje. Ekstremno dobra, duboka, bogata, kompleksna, cista, individualna i vlastitom porijeklu vjerna vina).
Eto, to bi ti otprilike bila moja verzija vrha hrvatskog vina. Ako sam nekog od favorita ispustio, mozda me nadopuni netko od ovih mangupa koji isto znaju sto volim, a manje su ishlapili od chika Tvrleta :-).
Naglashavam jos jednom: ovo sto sam ovdje pobrojio je samo ono sto smatram apsolutno najboljim. U Hrvatskoj inace ima i drugdje dobrih, ponekad i odlicnih, vina. Neka od njih imaju relativno normalne cijene, neka malo manje normalne, a neka pretjerane. Moze se o tome u slucaju pojedinog vina, naravno, razglabati, ali se su to amplitude koje se do manje ili vece mjere vidjaju i na razvijenijim trzistima u mnogo profiliranijim vinskim kulturama.
Jedino je pravo iskakanje, smatram, kategorija hrvatskih vina s potpuno deluzionalnim cijenama tice (350+ HRK, recimo…): ne sjecam se uopce kad sam u toj kategoriji probao vino koje je za moje standarde kao vino, u smislu nekih klasicnih kategorija koje, in the long run, uvijek vrijede, bilo uopce narocito uspjeshno, a kamoli vrijedno novaca… No, mozda to zapravo i nije problem – pretpostavljam da je sasvim legitimno da ljudi koji imaju novaca, mozda ne bas prekompleksan mentalitet i uglavnom skorojevicke socijalne ambicije, a o vinu, ukusu i estetici nemaju pojma, imaju svoju nishu na trzistu hrvatskog vina. 🙂
buon, može li se plavac mali kao sorta nositi sa međunarodnim sortama kao cabernet i merlot, ili sa tempranillom i nebbiolom? obzirom da se plavcu obično predbacivalo da ne može dati dugovječna vina i da je sorta težaka i šljakera, što vidimo, na primjeru Stagnuma i Murvice, da nije točno…te može li se Stagnum nositi sa npr Vega Siciliom unico ili vrhunskim Barolom?
Znam da je pitanje za Tvrleta i zaista ne bi htio smetati 😉 ,ali u duhu stimuliranja čim konkretnijeg odgovora slobodan sam sugerirati reformuliranje ili preciziranje pitanja… u čemu se Stagnum treba “nositi” s Unicom ili vrhunskim Barolom?
Jer ako definiraš na što sve misliš pod tim, samo pitanje postaje izlišno. Međutim, (sklon čitati misli kad treba i ne treba) nekako se pribojavam da se iza tog upitnika krije “pravo pitanje” možemo li napraviti vino koje će dobiti 99+ bodova? 🙂 A to nisu onda samo kruške i jabuke, to su onda kroasani i skuše.
ne, ma nisam uopće ciljao na Parkerov sustav bodovanja, baš me briga za njegovu ljestvicu :p
zapravo ni sam ne znam u čemu bi se to konkretno trebao nositi (slojevitost, kompleksnost, dugovječnost, smisleno starenje?), računam da će buon znati to identificirati, a siguran sam da ima bogato iskustvo sa svim spomenutim vinima
“može li se plavac mali kao sorta nositi sa međunarodnim sortama kao cabernet i merlot, ili sa tempranillom i nebbiolom?” ___ Pitanje je sto je ovdje pitanje :-). Generaliziranje o sortama je nezahvalno, jer se od skoro svake sorte koja osvjedoceno i dokazano moze dati velika, ili neka od najvecih, vina uopce isto tako u pravilu negdje radi i citav niz mnogo manje inspirativnih vina, pa tako i od navedenih. Dakle, dogovorimo se, za potrebe razgovora, da pitanje formuliramo na sljedeci nacin: “Mogu li se najbolja vina od plavca malog u smislu apsolutne kvalitete (maksimalne vrijednosti kompleksnosti, dugovjecnosti itd.) mjeriti s najboljim vinima koja se negdje na svijetu rade od gore navedenih sorti?” Moj bi odgovor na to pitanje bio: u smislu apsolutne kvaitete, ne. Najbolja vina od plavca malog ne mogu se ni u kojoj od kljucnih klasicnih kategorija za vrijednovanje vina u apsolutnom smislu mjeriti s npr. najboljim tradicionalnim Bordeaux-ima, s najboljim tradicionalnim Rioja-ma, ili s najboljim tradicionalnim vinima koja se od Nebbiola proizvode u Langama, sjevernom Piedmontu, i na sjeveru Lombardije.
“obzirom da se plavcu obično predbacivalo da ne može dati dugovječna vina i da je sorta težaka i šljakera, što vidimo, na primjeru Stagnuma i Murvice, da nije točno…” ___ Kao sto sam kazes, tocno je da to nije tocno 🙂 🙂 :-). Tocno je, dapace, da se radi o notornoj gluposti :-)… sto me dovodi do sljedeceg pitanja koje svakako moramo postavit u kontekstu ovog razgovora. Je li “zadatak” i svrha postojanja plavca malog uopce ta da konkurira najboljim tradicionalnim Bordeaux-ima, najboljim tradicionalnim Rioja-ma ili najboljim vinima koja se na sjeveru Italije rade od Nebbiola?
Moj je odgovor, naravno, NE. Dapace, bilo bi pogubno da proizvodjaci uopce pocnu razmisljati na takav nacin. Zadatak najboljih vinara i najboljih vina od plavca malog jest da do maksimalne mjere i naijautenticnije moguce izraze to sto imaju, to sto jesu. Sve sto znamo, i sto smo do sada vidjeli, upucuje na to da plavac mali kao ampelografska jedinka, u usporedbi sa svetim monstrumima svjetske ampelografije, ima -iz niza razloga- ipak manji intrinzichni potencijal (sa stanovista prije navedenih “klasicnih” apsolutnih kriterija kvalitete za crno vino). Medjutim, to niposto ne znaci da je taj potencijal u relativnom smislu mali – najbolji predstavnici zhanra zorno dokazuju suprotno. Najbolja vina od plavca malog, s najboljih polozaja (sto, kako smo vec podvukli u nekoj nedavnoj raspravi, ne odgovara uvijek i nuzno u Hrvatskoj nekako poprilicno ustaljenim predodzhbama o tome o kojim se konkretnim polozajima radi…), u rukama najvecih majstora – u prvom redu zahvaljujuci radu, trudu, lucidnosti i ustrajnosti ovih potonjih- dokazala su da, bez obzira na to sto im se prema mom mishljenju u velikoj vecini slucajeva drinking window otvara vec negdje oko pete godine nakon berbe, imaju potencijal za 15-20, a mozda u nekim slucajevima i vise, godina smislenog odlezavanja.
To ih mozda na apsolutnoj ljestvici najvecih svjetskih vina ne svrstava uz bok onim najvecima od svih, ali ih s druge strane jasno svrstava na neko u relativnom smislu ipak prilicno visoko i vrijedno mjesto na toj provizornoj/imaginarnoj ljestvici. Vina/sorti za koje se moze reci ovo sto sam upravo, i to s pravom, ustvrdio za najbolja vina od plavca malog u svijetu uopce nema na bacanje. Dapache.
Zakljucivsi, dakle, da a) plavac mali u tom konkretnom smislu ne moze drzati korak s najvisim i apsolutnim tradicionalnim vrhovima svjetskog vina, b) da, bez ozbira na to, cak i na toj ljestvici i prema tim kriterijima zauzima neko vise nego respektabilno mjesto, koristim priliku da, nakon dva pitanja, skiciram i jednu tezu.
Veliki sanjar Nicolas Joly rekao je jednom prilikom da je prva zadaca vina da bude istinito, a tek nakon toga da bude i dobro :-).
Ne zelim se upustati u moguca tumacenja i debatu o toj seksi formulaciji :-), no htio bih se vratiti na to sto je zapravo, kako ja to vidim, “zadaca” i razlog postojanja plavca malog. Plavac mali je vrijedna i karakteristicna ampelografska jedinka, a najbolja vina od plavca malog su vrijedne i jedinstvene materijalizacije niza datosti od kojih je sazdan njihov identitet, i kao takvi predstavljaju neprocjenjiv doprinos bogatstvu i raznolikosti identiteta prvo unutar konteksta sredozemnog vina, zatim unutar konteksta eurposkog vina, a zatim i shire. Najbolja vina od plavca malog su neizostavni “markeri” u kolopletu te shire slike i njenog bogatstva. A, kao sto je jedan od najvecih talijanskih pisaca jednom, misleci na neki venecijanski most, divno poentirao: “Senza pietra non c’e’ arco” iliti, otprilike, “Izvuces li samo jedan kamen, urusit ce ti se citav luk”. Rad na autenticnom, optimalnom, u kontekstu autenticnosti maksimalnom izricaju plavca malog rad je ciji je znacaj shiri od hrvatskog konteksta. Zato je npr. Frano Milos dokazano kulturno dobro koje treba cijeniti i gledati u tom shirem kontekstu, i po mogucnosti, nice dream :-), zastititi od raznoraznih troglodita koji sjede po zavodima, a ne samo neki akter na trzistu kao vecina ostalih koji – danas jesu, sutra nisu…
Eto… Ukoliko je to glavni “zadatak” i svrha postojanja plavca malog, mozemo sa sigurnoscu zakljuciti da postoje bar dva vina i vinara koji su se tijekom zadnjih nekoliko desetljeca pokazali u potpunosti, a jos i neki drugi u pojedinim trenucima djelomice, na visini zadatka. Sve skupa uzevsi, nije ni tak loshe, kaj ne? 🙂
“te može li se Stagnum nositi sa npr Vega Siciliom unico ili vrhunskim Barolom?” ___ U apsolutnom smislu – ne. Vega Sicilia Unico je u 0.01% same esencije onoga sto je na ovoj planeti u smislu crnog vina uopce moguce. Reci da se Stagnum u tom smislu ne moze nositi s Unicom, u tom smislu, bas i ne govori mnogo, obzirom na to da se isto moze reci i za 99,999% ostalih neupitno dobrih ili odlicnih crnih vina na svijetu.
No, Stagnumov forte je upravo u tome da ima toliko izrazhen i izbrushen identitet da se nikada ni sa chime ni ne mora “nositi”.
Stagnumov forte je upravo u tome da je taj identitet iskristaliziran do dovoljne mjere da cak ni Vega Sicilia Unico, unatoc svemu, ne moze biti “zamjena” za Stagnum, if you see what I mean 🙂
@ torro : A sad ti je razvidno i ovo što sam ti i zašto napisao 🙂
Poslano preko Samsung Mobile uređaja.
sjajno 🙂 što reći nego hvala, uživam čitajući ovakve tekstove
@Trifunović
ma jasno, samo se, zbog oskudnog znanja o vinu, ne znam dobro izraziti što sam htio pitati, ali buon je, po običaju i kako sam i mislio, izvukao ono na što sam ciljao pitanjem 🙂
Direktore, pa nije valjda Pantelija opet umro?! 🙂
Zamjeriti Stagnumu da nije kao Unico otprilike je kao da nekom vrlo dojmljivom, vrhunskom tenoru prigovoris sto ipak nema onu infernalnu rezonantnost nekog vrhunskog basa.
Otprilike, rekoh 🙂
(On a somewhat different note, cini mi se da je Laurie Anderson u nekom davnom intervjuu rekla nesto poput “talking about music is like dancing about architecture” 🙂 🙂 🙂 )
Mislim da je ovo Vrh hrvatskog vinarstva. Vlado bi trebao ozbiljno razmisliti o većim količinama ovakvih vina, jer grožđa (kao što mi je rekao) ima dovoljno za veće količine, jer ovog neće biti baš na tržištu..
St. Emillion na HR način!
Da, da… bas to… rvacki bijeli at strashnomlat… 🙂
Nekak je lijepo vidjet: bačva broj 80…..a ne ko oni jadni Austrijanci i onaj njihov jadni Ott sa jadnom bačvom broj 4. Pa mi bokte imamo vrhunskih vina ko kišnice… 🙂
Ima se… mozhe se… ima tamo santemilijun bacava, kazhu 🙂
🙂 🙂 hahahaha santemilijun….care…..al fora mi je na etiketama vinara K. kak imaš graš Dilike, graš Korija, graševina Whatever…..sve strašni nenadjebivi teroari koje je potrebno istaknuti….wtf? 🙂 Di je kraj….recimo, ak podijeliš Dilike na šahovnicu, onda ovak: Graševina 2016. Dilike, D4, fass 47, first on the left from pile of cabbage…
Forstmeier Geltz-Dilike 🙂 🙂 🙂
Jebote, di je Vinopija….jel konačno otišo s ovog bloga? 🙂 🙂
Malo sam okupiran ovaj vikend koji je završio s 4 sata s djetetom na hitnoj, al vidim da se dobro zabavljate i bez mene. Pratim, čak sam intervenirao u jedan thread 🙂
…vidim, nesrećo, obriso si madov pornić….podsjetio me na vic kad je medo u šumi pojeo paketić viagre… 🙂
🙂 Kuda si to rekao ? , gdje si to rekao ?
hebi ga stiže proljeće…sva osjetila se bude..izoštravaju….mozak u svemu vidi priliku:) osim u francuskim vinima u drek centrima po 30-50 kn…. nagradno pitanje je: druže ifke imaš kakvih rizlinga/veltlinca za odstrel?hehe…. služim narodu..
informacije iste vrijednosti kao i broj bačve 🙂 ali pazi sad. netko će morati naslijediti vinariju u jednom trenutku. sinovi su se pokazali kao jebena lutrija pa je najbolje proglasiti nekretninu svetinjom. i eto ti teroara kao aristokratskog koncepta 😉 a sad me razvalite zbog ove marksističke interpretacije. zaslužio sam. rijetko komentiram. samo upijam i učim 🙂
He he :-). Ukoliko je teruar 🙂 marketinski trik ili iluzija, tesko je, doduse, reci tko tu iluziju vise gaji i prizheljkuje, kome je ona vise potrebna: onima koji prodaju ili onima koji kupuju 🙂
Evo, samo da kažem. Merlot je ok. Ali glupo mi je, jer radim u turizmu, kao preporuku uzet Krauthakera. Zbog imena, kužite? Uopće to ne mogu prodati pod hrvatski proizvod. Eto, u tome je štos.
Imena Merlot ili imena Krauthaker?
🙂 🙂 🙂
Država “krivih prezimena” 😀 😀 😀
Sori, ovo me oduševilo…
Javi se pa ćemo naći neke “podobnije” 😉
A s druge strane pokušaj turistu prodati nešto što se zove Darnekuša ili Rudežuša ili Crljenak (pardon, tu je Tribidrag već prihvatljiviji) ili Prč ili Bogdanuša ili Kujundžuša ili Žlahtina itd 😀
Ajde dosta vise s tim glupanama koje su vec i bogu i ocu dosadile. Jebalo vas sve prodavanje turistima i jebali vas turisti opcenito. Sta je ovo? Forum HTZ-a?
za ovo treba konzultirati/angažirati Kosovca i njegov PR tim…on je Amerima prodao Škrlet i to više nego jednu bocu:)
A uskoro i dancima, francuzima, česima, talijanima, nizozemcima i japancima 😉 Breaking News
Kuzimo. Ovo se jednostavno rijeshava. Uzmi svoju naljepnicu, napisi na nju velikim slovima Zeljosjek/Travosjek il nesto slicno, nakelji na onaj dio sluzbene naljepnice na kojoj pishe Krauthaker, objasni turistima da postoji i stara hrvatska rijec za to, i eto turisticke KONJunkture 🙂
Pogledaj samo Frank Cornelissena koliko pati zbog te uskogrudnosti turista 🙂
Da, Frank je u totalnom pitonu… Cujem, doduse, da mu na srecu mlogo navracaju japanski turisti… 🙂 🙂 🙂
(Inace, on a more serious note, proslog rujna su me na sjeveru Etne odredjeni inace vjerodostojni izvori uporno uvjeravali da Franku, kao u onom njemackom vicu o plavushama, “dam jos jednu shansu”. Navodno se, kao, zadnjih godina malo ipak uozbiljio i prestao u 9 od 10 boca punit potpuno proizvoljne pizdarije. Ne znam… Moram se jos malo odmorit od neobicno svirepog iskustva toga sto sam ga, isto tako na svojedobni nagovor vjerodostojnih izvora i zajednickih prijatelja, pratio prvih pet godina… 🙂 )
nastavno na tekst buona o plavcu malom…ne znam koliko vam je poznata pričica kada je bivši norveški veleposlanik u Hr, inače kolekcionar Vega Sicilia, probao Stagnum iz ’93- ’94, ostao oduševljen vinom, uspoređujući ga sa Vegom S., da ne može vjerovati da se u Hr pravi tako ozbiljno, svjetsko vino :)… to me potaknulo na ono pitanje
Jasno je meni sto je tebe, tj koja konkretna anekdota, potaknulo na to pitanje. U odgovoru sam se pokusao osvrnuti na bitne aspekte, pa sam to namjerno zaobisao. No, kad vec inzistiras… Anekdota na koju aludiras je bas to sto i sam kazes – pricica. Pricica koju je natandrljala novokomponovana pokondirena tikva od tzv novinara (dapache – gotovo novorvackog novinskog magnata!) i jos tkoznacega sivog i nejasnog (ooo temporaaa, ooo moreeees 🙂 ) sa silnim arivistickim pretenzijama u potpunom nesrazmjeru s vlastitim znanjima i sposobnostima, a veoma sklona nekriticnom i potpuno clueless name-droppingu vec tipichnom za taj profil. Dodati da o vinu bas i nema nesto pretjerano pojma, onkraj te neke plitke snobovske nouveau riche glazurice koju si je pokusao napeglati, cini se izlisno. (Mislim, uostalom, da sam takvo stanje stvari do dostatne i nepobitne mjere svojedobno i sam prokazao u komentarima pod njegovim clancima na JL-u, cega ovdje, osim Patti-ja, tesko da se itko sjeca). A sto je zapravo, ukoliko ista, tocno rekao njegov jamacno odlicni i bliski pajtos, bivsi norveski veleposlanik, (sjetimo se, ta nije covjek koji uziva u degustaciji sa skandinavskim diplomatom ili ima, npr, otvorenu liniju s premijerom Sanaderom bilo tko…) sto ga je zapravo nagnalo na to da kaze to sto je rekao (ukoliko je rekao), je li taj covjek uopce i u kojem razmjeru “kolekcionar” Vega Sicilia, te da npr. i jest, na koji nacin bi ga ta cinjenica sama po sebi relevantno kvalificirala za izdavanje ovakvih shlamperaja od komparativnih sudova o krushkama i jabukama – prepustimo to sudu povijesti :-).
Nadam se da je sve jasno, kao i to da meritum te bedaste usporedbe ne postoji.
Zamislimo verziju anekdote u kojoj doticna osoba proba Stagnum, totalno se ushokira da su rvati uopce napravili jako dobro crno vino, pa ga, mozda i u nedostatku boljih repera i komentara, neobavezno, a pritom i veoma diplomatski :-), usporedi s prvime sto mu, iz ovih ili onih razloga, u smislu reference za veliko crno vino u tom trenutku padne na pamet: Vega Sicilia! Voila’! Evo, ja mislim da je to, primjerice, prilicno vjerojatna rekonstrukcija tog poznatog sraza vinskih znalaca, Buleta i njegovog norveskog prijana, na temu Stagnuma i Vege Sicilie 🙂 🙂 🙂
Shalu na stranu, Stagnum i Unico, najkrace receno, doista bas i nemaju nikakvih dodirnih tocaka, osim one price o tome da su i jedno i drugo a) vino, b) crno, c) jako dobro crno vino 🙂
:)))
Tvrle sjećam se ja tvojih komentata u JL-u!
I da, kaj bu sad sa Buletom, mislim, dobil je nogu, državi je duzan preko milijun kuna, nije da se veselim tuđoj nesreći ali pitam se 😦
Jebote, dinko-sminko, pa ti si onda isto star ko Biblija, jos par godina pa mozemo pocet razmjenjivat price tipa “I love the smell of napalm in the morning” 🙂
…bule…? ….pa niš…..vratiće se manekenstvu… 🙂