Cijena: cca 13,70 Eur
Podsjetnik na jednu fazu. Danas više ne bi ostavio tih stotinu kuna otprilike za ovakvo vino, osim kao poklon nekome tko je još u toj „fazi“ u kojoj sam bio do nedavno.
Ponekad se čovjek zaželi koncentrata kakvog u Rioji, kao i u ovim krajevima, ne manjka. Ali, čini mi se da je cijena ne tako davno išla u prilog odabiru španjolca, a sad više nisam siguran.
Sjećam se kad sam smatrao opravdanim ostaviti više novca za natpis „24 meses en barrica de roble Frances y Americano“… Nisam jedan od onih koji frkću nosom čim osjete naznake školovanja u drvu (pa se pokaže da je vino 100% inox 🙂 he he), ali ove barricas su bogme prava paljevina. Ugljenokop. Vrisak voća zaslađenog vanilijom.
Jest da sam mogao i dekantirati vino, ali otvorio sam bocu, nježno 😉 sat i pol prije dojma. Kako bilo, ponekad se čovjek zaželi Tempranillo plus Garnacha plus Graciano y Mazuelo s moćnim Rioja pečatom na boci.
Mislim da me sad prošlo.
Naknadni osvrt: Khm… Osjećam potrebu dozvoliti mogućnost da sam ovo vino otvorio “malčice” prerano i tim tragom se nadam da je upravo ta potpuna nepristupačnost vina uzrok neispunjenim očekivanjima, jer bilo koji drugi razlozi potpuno su neprihvatljivi 🙂 🙂 🙂 Kako bilo, držim da povremeno spuštanje na zemlju i promašene procjene, mogu biti od presudne koristi za svakog kušača koji će takvo iskustvo iskoristiti za dodatno oštrenje vlastitog uvida u vino. U tom smislu zahvaljujem svima (osim ifkeu) na doprinosu 😀
Dnevnik vinopije 
Cheesus… Jest da si mogao dekantirati vino, a i trebao si, i to jedno cca dva dana, ako si se bas iz nekog razloga namjerio piti bas ovo.
Kod Muge i Crianzi treba bar deset godina. It’s just simply useless to drink it at just over four. I onda jos ni ne dekantiras.
Nije ni cudo da si dobio to sto si dobio, kad ne poznajes tipologiju, jos manje proizvodjaca, i mislis da imas posla s “koncentratom kakvog u Rioji, kao i u ovim krajevima, ne manjka”. Daleko od toga da toga o chemu govoris tamo nema na bacanje (dapache!), ali bas si naciljao krivog.
Pustimo sad to jesmo li fanovi ovih “modernijih” Muginih vina ili samo cuclamo Prado Enea i slicne dzhidzhe. Cinjenica je da i Mugina Crianza (!) gotovo bez iznimke fantasticno apsorbira elevage te da, zahvaljujuci i tome, u dobroj berbi traje po trideset i sl. godina. A tu se krije i odgovor na pitanje o QPR koje, ocito ne znajuci to, dovodis u pitanje.
Jednom rijecju, ubio si pogresnog coveka. I to ubio, samo ‘nako. A inace, more often than not, o raznoraznim totalnim sranjima koja ne vrijede ni dvije sekunde paznje znas alibisticki petljati po karticu dvije, i ne vidis u tome apsolutno nikakav problem.
Komedija…
Za neke je sve to super, pretpostavljam. Za mene samo jos jedan prilog u korist teze da je maksima “all that matters is what’s in the glass” (koju toliko vole neobrazovani i stoga nekriticni gojenci odredjenih americkih vinskih “referenata”) jedna od najvecih gluposti ikad izgovorenih/napisanih.
Whatever is actually in the glass, you can always get it miserably wrong, so sometimes it helps to not be otherwise entirely clueless about the context, particularly if you just don’t have the experience.
Sjedi, jedan.
Pa, znajući donekle sve ovo i očekujući puno više, bilo mi je dodatno čudno zašto. Dan nakon nešto bolje, ali me “mučilo” i mrcvarilo tri, četiri dana i odustao sam. Uffff
Nikom nije više žao nego meni 😦
Ali, imao sam već preuranjene susrete sa sličnim vinima “agresivnog elevage-a” (vjerojatno se sjećaš nešeg prijatelja Maura 🙂 🙂 🙂 konkretno taj San Roman i podosta drugačije iskustvo Roda u kojem sam ipak prepoznao nešto… očekivao bi da ću naslutiti ili detektirati mineralnu komponentu, osobito jer ovo ipak nije bilo krajnje “crna rupa” iskustvo pretjerane koncentracije iz koje ništa izlazi.
Možda nisam imao dovoljno strpljenja. Too much of a good thing i guess
Ovo “all that matters is what’s in the glass” obično sam doživljavao kao oprečno stajalište strijemećim “naturalistima” koji forsiraju sve što je rađeno odnosno nije rađeno u vinogradu podrumu pa to “prepoznaju u čaši” 😀
Pripadajući hit ovim napisima bio bi:
S Torre Muge se vidi Šolta…
😉
narodna poezija 🙂
Jesi vidio Alejandro, Kadmiju treba manje da se razgradi u bubrezima nego dobroj Rioji u boci 😀
A ja izdržao koliko i Dinamov šal omotan oko međeda (El Oso y El Madrono) na Puerti del Sol 🙂
Sad kad te naprašio Tvrle, džuboks svira:
” Vraćam se Mugo tebi, tebi u bačve 24 mjeseca stare
Vraćam se Mugo tebi, tebi u koncentrate slavne…
pa refren
Muuugooo, Muuuugooo, dekantiral bum te sada ja
Muuugooo, Muuuugooo, za odležavanje navijam sad…”
🙂
p.s. i ja sam prije par godina popio Mugu Crianza bez dekantiranja – Tvrle oprosti 🙂
Ma nema problema, prijatelju, oprostite vi meni sto vas krstim. Nezahvalan posao, kao sto i sam najbolje ilustriras…
…a ja sam neki dan karo Skarlet bez šlatanja sisa…..Tvrle, oprostiš? 🙂
Neeeces, razbojniche 🙂
…mugo moja pređi na drugoga….dakle, dečki, tak ste nestrpljivi zotvaranjem riohe, ne znam kak vam ni u želucu – muga… 🙂
Dobar ti je ovaj “naknadni osvrt”, a i lijepo je da si se zahvalio “svima”: shirok je i nepregledan spektar dobronamjernih ljudi koji su doprinijeli tvom padu s konja na putu za Damask…
Kara vađo čak nije jedan od tih, ali moj kum svakako jest 🙂 Njemu sam se osobno zahvalio 😉
Uuuuu. Taj tek nema pojma… 🙂