Ciallabianco je bijela kupaža s položaja Cialla. Čine ju vina sorti Ribolla Gialla, Verduzzo i Picolit. U omjerima je dominantan udio Ribolle dok je Picolit uobičajeno u niskom postotku. Ciallabianco je dugovječno vino. U dobrim berbama ima potencijal razvoja u boci kroz dva desetljeća i više. Ciallabianco je i dobar primjer kompleksnog vina. To je uravnoteženo vino, ali koje se mijenja u čaši na sebi svojstven način. U većini slučajeva ima lijepu progresiju, produbljuje se s vremenom, a strpljive nagrađuje ne samo čarobnim aromatskim senzacijama već strukturnim tranformacijama. Pritom ostaje vrlo elegantno. Meni djeluje dodatno dostojanstveno i zanimljivo upravo zato što nije nametljivo na banalan način.
Bio sam u prilici u društvu Tomislava i Ivana otvoriti 4 boce različitih godišta. Vina su bila temperirana i otvorena nekoliko sati uoči rastakanja, starija godišta duže od mlađih, ali nisu dekantirana. Evo kako je to izgledalo.
Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2011.
1718/5610 Nažalost, ne baš „slightly corked“ već poprilično „po čepu“. Nevolja s TCA je što s dodatnim vremenom na zraku sve više preuzima vino. Kroz tu, najčešću stvarnu manu vina (koja zapravo uopće nema veze sa samim vinom), uspijeva se detektirati zreliji materijal. Vjerujem kako je to obilježje berbe. Osunčaniji materijal, dosta aroma na prvu loptu, vrlo spremno, malo tromije na nepcu i bez iskričavosti hladnijih godišta. Čak i deklariranih 13,5% alkohola prelazi za Ciallabianco uobičajenih 13%. Još uvijek je tu hladno-medasta komponenta, ali čini mi se netipično godište za Ciallabianco.
Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2010.
0199/3546 Iznimno aromatično na pravi način, začinski, mentolasto – hladno mirišljavo, ne toliko med koliko pelud. Stisnutost na nepcu. Ovo je primjer vina transformacije koje pokazuje tu istinsku kompleksnost, ali otvoreno prerano. Prečvrsto i ostavljeno za kraj tastinga i još je bilo „zatvoreno“. Slana voćnost koju pokazuje odlična je ilustracija mineralnosti u vinu. O tome više na kraju članka.
Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 2001.
7447/21395 Koncentrirane arome, po ničemu ne djeluje kao 14 godina staro vino. Vrijeme je samo uravnotežilo vino koje je danas idealno intenzivno, upečatljivo, životno… Isprva vrlo stameno, kao kamen. Magnetično. Stvara napetost. Tenzija, intrigira, uvlači te, poigrava se s tobom… Čvrsto i stisnuto, ali se postepeno opušta. Slankasta raskoš. Monolitnost, čistoća, elegancija. Da ga skuham, imam osjećaj da ne bi izgubilo svoju upečatljivost. Po svemu, berba koju se isplati još pričekati. Uvjerljivi favorit ove vertikale u ovom trenutku.
Ronchi di Cialla, Ciallabianco, 1997.
18648/24800 Raskoš. Sve suptilno, ništa prenapadno. Savršeno posloženo, unutrašnji sklad, ali ovdje se već osjeti starost. Nimalo umora, pomalo gorčine i prezrelosti. Ali pomalo raslojenosti, razdvajaju se alkoholi i „masnoća“ na jednu stranu, kiseline na drugu… svejedno još itekako cjelovito, kompaktno, iznimno trajno na nepcu. Kod ovako starijih godišta moguće je da druga boca ponudi drugačije iskustvo, ali nama je djelovalo kao odlazak u penziju s bogatom otpremninom i dobrim zdravljem. „Hrvatski san“ 😀
Ovakva vina je dobro pratiti kroz neko vrijeme jer se znaju probuditi kad najmanje očekuješ. Ciallabianco 1997 nakon dovoljno vremena mirisala je na bosiljak i ponudila profinjen taninski kick na nepcu. Nekako me asocira na staro zlato, još uvijek jasno, ali zagasito. Ne znam zašto o Ciallabianco pišem u ženskom licu.
Mama ti mineralna
Ciallabianco je odlična prilika da umjesto „zaključka“ koje je kome bolje i koliko parkerovih bodova po novčanoj jedinici vrijedi koja boca, ponudim svoje promišljanje oko jedne okolnosti koje poprima iritantne razmjere. Primjećujem da je u opisima masmedijskih publikacija sve više vina „mineralno“. Ne smeta me što se time samo zbunjuje dobar dio publike koja pojam mineralnost (ukoliko uopće ikako doživljava) poistovjećuje s mjehurićima ili „muzirajućom teksturom“ u vinu.
Smeta me jer se svaka druga graševina koja „baca na slano“ opisuje kao „mineralna“. A nije. Ne očekujem doista da sva domaća eno-gastro pera prate, a kamoli razumiju, izvore poput članka Sarah Jane Evans u prosinačkom izdanju Decantera u kojem me podjednako uzrujao jedan drugi MW. Sam Harrop tvrdi i čak nudi formulu prema kojoj se mineralnost može iskazati kao (SS+A+CC) – (E+T) – (O²) ?!?!? „Recept“ glasi kamena podloga, kiseline, hladna klima, minus esteri i tioli i minus kisik 🙂 Sam the glam punih jaja tvrdi da je mineralnost izravna posljedica podrumarenja i ukazuje na povišene razine kiselina i nedostatak aromatskih komponenti poput terpena i estera. Dalje drobi kako većina reduktivnih vina pokazuje veći „mineralni potencijal“ te tim tragom kako je „mineralna tekstura“ uočljivija kod vina koja nisu bila izložena kisiku.
To o čemu Sam Harrop piše NIJE mineralnost. To je svaka druga graševina. Mineralnost koju ja spomenem NE MOŽEŠ dobiti u podrumu. Ne vjerujte meni, vjerujte Olivier Humbrecht, također MW : “The most common mistake is to associate reductivity with minerality,” he warned, adding, “It is also a big mistake to confuse an unripe character with minerality on the palate. Cijeli članak na linku: http://www.thedrinksbusiness.com/2011/11/mineral-content-clue-to-vine-health/
Iako sam zaključke donio sam, na ukazivanje na oba članka moram zahvaliti buonsaguetu, premda se više neće družiti sa mnom 🙂
Dnevnik vinopije 