Posebna zahvala Miva galeriji vina i Mohor trgovini na idealnom poklonu povodom skromnog jubileja 😀
Mogao sam odabrati skoro pa bilo koju bocu iz ponude. Bilo je i cijenom ekstravagantnijih boca. Ali ja sam želio sreću i svjetlost. Ruinart BdB.
Volio bi napisati da je baš ovaj šampanjac tisućita boca koju sam otvorio od 14.05.2009. do danas, ali ta je brojka već ostvarena u nekom trenutku.
Službeno, ovo je tisućiti dojam Dnevnika vinopije. Ujedno i dnevnika osobnog razvoja. Vinski blog mi je omogućio tranformaciju ma koliko se ja tome opirao 🙂
Dnevnik vinopije izgubio je prvobitni smisao da „zabilježi sve na što vinopija naleti.“ Ali, unatoč popularnosti ostao je još uvijek moj osobni prostor, moj svijet, bijeg u snoviđenje, zamišljenost, duhovnost koju pravi sadržaj boce može evocirati.
Planirao sam najaviti „velike promjene“ ili slične senzacionalističke najave, ali promjene su već nastupile. Već sam odlučio bilježiti samo značajne dojmove. Vina koja su osobita ili koja me dotaknu su ono što tražim. I dalje ću se veseliti nekom „otkriću“, vrijednosti za novac i slično jer Ruinart ne možemo piti svaki dan 🙂 I dalje ću se truditi imati uključen senzibilitet koji omogućuje da to prepoznam. To „nešto“ ili makar određeni doživljaj o kojem imam što napisati. Pritom ću nastojati biti utemeljen, precizan, a razumljiv.
Zašto baš Ruinart? Ruinart jest dio ogromne LVMH grupacije, ali smatra se da Ruinart ima veliku razinu autonomije kakva priliči obiteljskoj šampanjskoj kući, službeno najstarijoj Grandes Marques.
Sve to koliko god bilo indikativno ili ne, nije razlog zašto baš Ruinart… o Ruinartu je već puno pera napisalo puno toga puno prije mene, a ja ću pokušati objasniti „svoje“ razloge.
Prožme te do kosti.
Inicijalni mousse, zatim postojano lagano perlanje sitnih pravilnih mjehurića. Meso zelene jabuke koje posmeđi na zraku. Idealno zrelo. Idealno resko. Idealno sočno. To je Champagne. Jasnoća, svjetloća, finoća 🙂 Uvježbavana stoljećima.
Čini se tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, ali je bezbroj mogućnosti za pogrešku ili barem za „nedovoljno adekvatno postupanje“. Pisanje o biranim šampanjcima meni često izgleda banalno i nedostatno. Uobičajeni termini ne zadovoljavaju. Zato se često spominje to „stoljetno brušenje“ u smislu minuciozne predanosti i monahističke posvećenosti. Jer osnovnu stvar po kojoj iskusni poznavatelj odmah po mirisu raspozna šampanjac od svega drugoga ja ne znam opisati. Zato Ruinart.
Zato što je ključan rezultat tog rada ionako nemoguće dočarati konvencionalnim terminima. Ne pitaš koji je dosage, ne pitaš koji su alkoholi. Samo cjelina.
To je konačan izazov. Oni koji su to osjetili znaju o čemu pričam, a oni koji nisu, ne znam kako im objasniti ovim putem ionako.
Što dovodi do razrješenja i odabira mogućih opcija koji su pred Dnevnikom vinopije…
Još prije nekih devet godina Andrew je Jefford u svojoj Decanter kolumni spominjao tri mogućnosti za pisanje o vinu u kontekstu interneta.
Prva je dobiti korisnike da plaćaju sadržaj. Sretno s time, tkogod ide u tom smjeru.
Druga opcija je njegovati pristup i retoriku koju prepoznaje manjina istinskih geekova i povremeno valjda objaviti neku publikaciju. Na hrvatskom jeziku mi to baš i nema puno smisla. Jedan buonsangue je i previše 🙂 🙂 🙂
Treća opcija je najisplativija. Čisti populizam. Ne mogu poreći da nisam idealan kandidat sa savladanim vještinama samopromocije i opsjenarsva 🙂 Problem je što bi morao ignorirati entuzijazam koji me vuče u drugom smjeru (i zanemarivati zaista odlična vina) i posvetiti se supermarketima i ponudi koju većina kupaca konzumira. Plati mi dovoljno i ljepi me na plakate po Lidlu ako želiš 🙂
Srećom, ne moram odabrati niti jednu opciju jer još uvijek ne živim od pisanja o vinu.
Zato sam unatoč rezultatima ankete od prije 500 dojmova odlučio ukinuti ocjenjivanje.
Zato sam svejedno danas nadomak milijun klikova.
Zato idem otvoriti nešto dobro… kakvo pivo recimo 😛
Dnevnik vinopije 
Čestitke i nakloni!
Puno hvala. A sad prelazim na pivo 🙂 Mogli bi i podijeliti koje ako se nađeš u blizini
bravo, zadnja recenica me odusevila 🙂
I mene… treba pH nivelirati. Uzimam pauzu. Samo pivo i rakija 🙂 I Vuco. Samo ne ifke 😀
Čestitke!
Čestitke i samo nastavi tako!
Oooo, vidim da si me bas lijepo shaljivo ukalupio i okarakterizirao. Bas si fin i duhovit momak, lijepo si to sazheo :-). Tebi od srca cestitam milenarijski jubilej, a sebi predugo odgadjani zadnji klik na ovoj adresi.
Ne definiram te ja prijatelju. Pa odavno bi uživao u blaženom neznanju i lukrativnosti treće opcije da nisi odškrinuo ta vrata. Ako se ne mogu niti bezopasno našaliti pri tom zapravo odajući priznanje na svoj način, ma nek i bude zadnji klik.
Jesi ga oćero :p
evo ja samo malo prekidam šutnju na komentarima 😉 ovako na nekom random postu. mislim, čitao bih onaj blog -vinske priče-, ali nekako mi previše uskličnika u tim tekstovima. inače, naletio sam nedavno na http://gargantuanwine.com pa eto preporuka. čini mi se, ovako neukom i neiskusnom s “imported goods”, da tu ima neke vrijednosti.
Zahvaljuljem, prilično kul mi se čini na prvu… nepretenciozno, pozitivno, dobro korišten humor, odmah daje do znanja afinitete i trudi se zanimljivo obraditi neku pričicu, meni dovoljno da me zaintrigira pa ćemo vidjeti… sam naziv je fenomenalna poruka 🙂 🙂 🙂
A i pio si ta dva vina nedavno. Koincidencija? 😉
Morat ćeš mi objasniti na što konkretno misliš… u međuvremenu, stvarno mi se sviđa tip 😉
“This aggressive, artificial fruit character brings to mind the manner in which humans mimic natural aromas via artificial ones; we identify one or two major chemical components of an aroma (say, one of the key constituents of green apple aroma, which figures in countless shampoos, perfumes, chewing gums, or bathroom purifiers) and we impregnate a massive number of products with absurd amounts of that chemical signal in hopes of fooling our noses into believing the preposterous notion that we are smelling fruit. But the average nose declares artificiality rather quickly, as a giant chunk of supporting chemical compounds are missing from the aromatic palate. Something is far too loud, and yet something rings hollow to the nose somehow.”
Jedino nisam skroz siguran da prosječan nos brzo razlikuje artificijelnost od stvaren dubine
Barral i Rimbert. Uz super ”gulaš” 🙂
Vidi stvarno!!! Pa prvi članak sam tek letimično pročitao i ostavio ga za kasnije… znači ipak hipster 🙂 🙂 🙂
Ma ionako se sjećam samo gartantuovske gladne utjehe – goulasha 😉 Da se još malo kuhao i da je boca dobila još koju godinu…
Ma, goulash je bio super 🙂
A Rimbert moj apsolutni favorit. To si želimo, my precious…
vrlo bioraznolik 🙂 A Rimbert je bio jedan ludi zec, začaran.