Cijena: negdje oko 125 kn
Ono kad je nešto predobro da bude istinito… presmooth i preuglađeno već u mirisu, prave boje, preprave… točno toliko vanilije koliko odgovara neopterećenom nepcu da pomisli na profinjenost, cedrovinu, kutiju duhana i slična sranja.
Priziva crveno meso, priziva sir, umak, sve „po knjizi“. Zemljeni tanini, ne preispolirani, ne previše kuštravi…
Dizajnirano da pokaže mineralnu senzaciju u aromatskom profilu i tu nastaje prvi oksimoron. Kao podloga za status „terroirskog vina“, ali je presavršeno. Terroirsko vino je napeto baš zato što nije savršeno. Uzbudljivo je i suštinski kompleksno. Mijenja se u čaši, transformira, ide naprijed, nazad, nestane i vrati se…
Ovo nije takvo vino. Ovo je dizajnirano da se svidi šupcima poput mene koji frkću nosom na trivijalne senzacije, na površna vina koja nestanu iz čaše.
No, sad kad sam to rekao, kad već ne osjećam pravu dubinu, energiju i hrabrost koja je potrebna da bi vino imalo dušu, mislim da je ovo možda najbolji damn Čileanac koji sam probao, a bilo ih je puno više nego što ovaj Dnevnik bilježi.
Upozorenje! Neće vam se svidjeti ako još cuclate GatoNegro ili Kaiken ili već sl. Ali, nije da je dostupno u svakom kiosku barem zasad ionako.
36% CS 36% + 21% Malbec + 16% Petit Verdot + 10% Merlot + 9% Syrah + 8% Carmenere iz Valle del Maule… Good job, but not quite my tempo 😉
Dnevnik vinopije 