Cijena: da je besplatno, previše je
Previše mekoće bez svježine. Previše slatkoće bez tanina.
Kad je neko dobro vino u padu, makar se jedva držalo na aparatima posljednjim snagama, to može biti veličanstveno i značajno iskustvo. Ponekad se dogodi trenutak labuđeg pjeva prije nego duša napusti formu koja je više ne može držati.
Ali kad je ne baš dobro vino u toj fazi, najbolje što možeš je nabrajati aromatske senzacije: bomboni, glazirana višnja sa šlagom… ali ga ne možeš piti.
Nikad tu nije bilo ni duše ni karaktera ni bilo čega zbog čega uživamo u vinu. Namješteno od početka u fiktivnoj stvarnosti laboratorija. Ovo vino jest pomalo „mračno“ i tu prestaje svaka smislena poveznica sa Negroamarom, a koja je poveznica s Rogozničkom marinom ne mogu ni zamisliti.
Meni svakako nespojiva s jednom od najljepših marina u kojima sam bio.
Poveselio sam se otvarajući drugo vino. Primitivo ipak može imati krasan razvoj u boci, a ovo je „reserva“ iz 2011. i to „uve Biologiche“ ni manje ni više.
Kakogod, još pljujem katran. Propušio sam duhan da ispere tu iskuhanu koncentraciju kandirane datulje i puslice od bjelanjaka 😉 Pretpostavljam da je ova kombinacija šećera i dodanih kiselina ipak bila bolja prije nego su je upropastili u ovom vinu. Recimo, ocijediti koji limun po šećeru može biti blagotvorno za organizam.
Tako sam naučio da „vino da uve biologiche“ zapravo znači da je vino iz sorte koja je biološka 🙂 Nije nebiološka sorta u pitanju.
Lako za to što je vino zlo i totalni fejk, ali je još gore od Negroamara. Bogami, ako ovo daju nautičarima, nije čudo da raste broj pomorskih nesreća. Burp.
Dnevnik vinopije 