Možda niti jedan dojam dosad nije toliko čekao da ga oblikujem u tekst. Nije mi namjera obuhvatiti sve aspekte i kontekste u ovom formatu, ali ne mogu biti zadovoljan niti tek još jednim dojmom.
Nije mi namjera niti ovdje praviti retrospektivu na život i djelo prvog hrvatskog privatnog vinara jer za to nemam niti dovoljno godina ni iskustva, a osobito želim izbjeći bilo kakvu samoafirmaciju obrađujući takvu temu.
Namjera mi je postaviti pitanje koliko suhih graševina odležanih 12-ak godina, što u boci što u podrumu, su danas bolje nego u trenutku puštanja na tržište?
Također me ovogodišnji Veraldin uspjeh na Decanterovom ocjenjivanju podsjetio prvog vina koje je baš prije 12 godina osvojilo takvo priznanje. Enjingijevo Venje 98 nisam nikad probao, ali jedna boca čeka svoj trenutak i uvjeren sam da će meni biti bolje i korisnije danas nego što bi mi bilo tada.
Kad nemaš više potrebu ništa dokazivati, a uporno ustraješ u onome što vjeruješ… ne znam je li to hrabrost ili integritet ili što već, ali sigurno je da Enjingi danas ne pravi vina koja su popularna. Uvjetno su problematična na stolu za sparivanje s jelima i definitivno po mnogočemu jesu samodostatna vina.
Načinjena da impresioniraju? Ništa ne može impresionirati kao priroda, a Enjingi izvlači maksimum iz nje 🙂 Potpuno je prirodno da su Enjingijeva vina takva, zrela i prezrela, često alkoholna, ali na svoj način skladna, dugovječna i karakterna.
Današnji diktat tržišta ne prepoznaje takva vina. Međutim sam se našao u situaciji da strancu trebam prezentirati Hrvatsku kroz 5-6 vina i tražio sam jedno vino kroz koje mogu predstaviti cijelu Slavoniju. Venje je odradilo tu ulogu besprijekorno.
Enjingi, Graševina, 2003.
Deklarirano kao suho vino kasne berbe s 13,8% alc. Ne miriše staro, miriše zrelo i nagovješta punoću. Punoću poput nadjeva za štrudlu 🙂 ali s jabukom je i cimet, a dunja je opojna, ona koja oboji prostoriju u zlatnožuto, ali tvrda, nimalo trula. Breskva je sočna i žuta do čvrste koštice.
Svaka od ovih senzacija ujedno je i duboka, u temeljima jednog od najboljih hrvatskih vina uopće napravljenih. Možda mi je 2003. još bolja od Graševine 2007. i to najboljeg punjenja koje je išlo u 0,385 L bočice.
Prožeto prekrasnom svježinom, mjestimično čak i preprodornom, banalizira svaku prepotentnu diskusiju o ulozi i potencijalima graševina, Kutjeva, Slavonije itd.
Zamišljam rižoto, morski ili šumski svejedno, zamišljam umak ili puricu hrskave kožice, zamišljam svašta, ali kako nemam dovoljno boca da isprobam sve to, zaključujem kako je vino i samodostatno 😀 😀 😀
Cjelovito, harmonično, hranjivo. Primjer uklopljenosti alkohola.
Enjingi, Graševina, 2002.
Kandirano tropsko voće, zrela jabuka i dunja, naznaka borove smole… zlatna jesen ljeta punog obilja. Raskošne arome u punoj su zrelosti. I punom zamahu. Ni traga umoru.
Na nepcu su kiseline vrlo svježe i čiste. Pomalo i tvrde. Arome asociraju na zelenu jabuku. Izvana posmeđilu, iznutra svježu.
Pomalo ciderasta, ali dostojansteno ostarjela Graševina. Ipak ne toliko zaokružena vremenom i skladom kao 2003.
Dnevnik vinopije 
Giddy up!👍