Dnevnik vinopije

Cijena: priceless

Prije 15 godina bio sam točno toliko mlađi. Družio sam se tada. S ljudima. Stvarnim.

Nedavno sam obnovio jedno takvo prijateljstvo. Da bi ustanovio kako moja nova stara frendica također ima „skriveni identitet“. Pod imenom Bzazz objavljuje postove. Njena tema su životni odnosi i svašta nešto. Regular Carrie Bradshow if you ask me 🙂

Ona stvarno ima svašta za reći po tom pitanju. Ja nemam. Hunter S. Thompson-ova „too weird to live and too rare to die.“ vjerno podcrtava moju civilizacijsku ulogu.

Srećom po mene, Bzazz voli vino. Ali čudesno je to da i vino voli nju. Reći ću tek da sposobnost detekcije i artikulirane verbalizacije bitnih aspekata vinskog doživljaja bez usvojenog konvencionalnog žargona ne raste na drveću.

Kao da nije znala bolje, primio sam kurtoaznu gestu u obliku boce. „Nisi trebala.“ „Stvarno, nisi :-)“ “Baš super, predugo nisam probao Skaramučin Dingač” 🙂 Poput svake prave punokrvne žene i Bzazz voli biti zavedena snažnim vinom. Stuff that puts hair on your chest 😛

Ne znam zašto te sirupe smatraju „muškim vinima“. Iz mojeg iskustva više je žena koje su sklone takvim vinima. Valjda jer ih cuclaju kao likere. Uglavnom im je važnije kako si izgledaju s čašom u ruci pa smatraju valjda profinjenim kad doslovce kroz zatvorena usta nekako proguraju mililitar tekućine pri tom pogrešno držeći čašu naravno. U svakom slučaju, bzazz nije jedna od tih. Mislim da osjeća kako nije dovoljno biti krupan da bi bio velik. Još uvijek o vinu pričamo 😀

Kako Bzazz nije dopustila snimanje za potrebe ovog dojma, nije štedila riječi…

„Pa ne znam…“

🙂

Odlučno možda doista je najbolji kompliment koji i ja mogu dati Skaramučinom Dingaču iz 2013.

„Malo mi je plain. Nešto mi tu ne leži. Prazno, bez karaktera“

„Ne bi trebalo biti ovakvo“

I couldn’t agree more. Duduše, vino je zdravo. Evo već drugi kompliment koji sam uspio iznijeti. Nije neispravno. Prezreli Plavac, koji nije imao šansi ravnomjerno dozrijeti na Dingaču djeluje nezgrapno i fejk! Da. Ne bi trebalo biti ovakvo. U startu umrtvljeno, podrumarskom manipulacijom dodatno anestezirano, puno neprirodnih kiselina, puno prealkoholno. Ali jako hvalisavo na površini.

Volim kad Bzazz uspostavlja spontane asocijacije ne u smjeru „grocery list tasting notes“, već uspoređujući vino s ljudima. „Izašla si van i sad ti najave da dolazi super dečko. I sad on dođe. I ništa. Pričate. I nula. Nema kemije.“

„Završio sam ekonomiju, financije i radim u PBZ-u, a u slobodno vrijeme trčim… boring.“

Kako je Plavac u Dingač izričaju postao sinonim za mainstream je tema za knjigu. Ali kad netko neopterećen prepozna „prazninu“ je zabrinjavajuće.

„Prije deset godina mi je bio super.“

„Kao da upoznaš nekog i super ste si i speteljate se i završite u krevetu i nula.“

Ponudio sam u usporedbi Korta Katarinin Plavac Mali iz 2011, de facto Dingač i Postup i prošao je nešto bolje. Uravnoteženiji, zaokruženiji, profinjeniji, no još uvijek pomalo „beskrvan“.

„Šoder“ je bila spontana Bzazz reakcija na Bovinov regularni Vranac 2012 🙂 „Da sam na tulumu najprije bi se družila s ovim vinom. Zanimljivije od dosade iz PBZ-a“

„Odjebao si dva Plavca, skompo si se s Vrancem, koji je btw žensko i otišli ste dalje“

 

OK, možda sam naslućivao ovakav rasplet (osim da je Vranac žensko 🙂 ), ali nisam ga izmanipulirao i osobno bi mi bilo sasvim svejedno da je drugačiji. Osim što se više ne bi družili 🙂 🙂 🙂

Ovo nije moj prvi „obračun“ s Dingačem. Dingač je vjerojatno naš jedini pravi vinski brand. Napisao sam nekoliko vrlo afirmativnih i populističkih tekstova o Dingaču za koje nitko i ne zna da su moji. Baš zato što volim Plavac moram kritizirati današnje Dingače. Također i publiku. Možda mnogima postanu razvidniji mogući razlozi zašto bi se dalmatinskim plavcima dodavao makedonski ili crnogorski vranac.

U vinskoj čitaonici, važnu poziciju Dingača na edukaciji drži Kiridžija. Zasad jedini.