Tonković postaje sinonim za ovu sortu. Kad se gugla „kadarka“ izlistavaju se reportaže u Večernjem i Jutarnjem s neke od prezentacija. Nastupa se i na sajmovima. Šalju se vina na ocjenjivanja. Sve što je potrebno i dozvoljeno u smislu tržišnog komuniciranja.
Na ovim stranicama se također pisalo o Kadarci. Otkrio mi ju je kroz svoje vinske priče Željko Garmaz koji je posjetio Bačke vinograde prije nekoliko godina. Dobio sam svojedobno neke uzorke i od vino.rs premda se vinarija Tonković koliko znam orijentira na izvoz.
Poznata mi je samo jedna monosortna Kadarka u Hrvatskoj. Poznato je i da je pod imenom Gamza zastupljena sorta u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Međutim, specifičnost Tonković Kadarke upravo je u terroirskim obilježjima. Tlo „Horgoške peščare“ bogato je pijeskom. U plodnoj Vojvodini to sigurno nije najdragocjeniji sastav tla, ali za uzgoj loze posjeduje određene prednosti i možda je baš zato ova sorta nekad dominirala tim podnebljem.
Rapsodija 2013
Staro drvo, miris prašine, korice stare knjige, izmiješani s voćnim senzacijama na crveno bobičasto voće, ribizl, višnja… spicy karakter, prpošna voćnost, ali općenito dosta „mračno“ u aromatskom smislu. To nalazim vrlo specifično kod Kadarke.
Balans dobar, kiseline malo anestezirane, ali djeluju kao prirodna pozicija za vino te sorte, jer ne nedostaje svježine, samo je cjelina tako „pastelna“.
U gutljaju skladno, s malobrojnim taninima koji ipak ostaju na nepcu dovoljno da otvore i neke dobrodošle naznake zemljanosti.
Fantazija 2012
Opet staro drvo, ali više vanilasto-kokosastog miksa, slatki duhan i pikantan začin… voćnost koja je nešto zrelija i kožnatost.
Cjelina čak uspješnija od Rapsodije, uravnoteženija. Uz dašak patine po voćnom srcu.
Neznatna taničnost obilježje je Kadarke i ta stanovita melankoličnost. Spicy, mutna, tamna mekoća… diskretno rustikalno s opojnom aromatikom duda (murve) i ekspresivno „mliječno“ s tim da izostanak tanina ne znači automatski i svilenkastu teksturu.
Rose 2016
Blijedo ružičasta nijansa i identičan alkohol kao i kod crnih vina (13,5%), ali koji se ne osjeti u iznimno skladnoj cjelini. Začinjenost na nosu dodatno naglašava voće, jagodu i nar.
Zanimljivo, uvijek ta aromatska „težina“, možda bolje rečeno „opojnost“ koja se zalijepi za nepce i ne popušta. U tom kontekstu me podsjetilo na Rose 2013 koji je bio bolji dvije godine nakon punjenja, razvivši se u boci u nešto dublje od onoga što tržište prihvaća kao ružičasto vino.
Dnevnik vinopije 