Žilavke Brkić

Cijena: od 10 do 20ak Eur

Postoje vina nakon kojih se pitaš zašto sva vina nisu ovakva. Čine se toliko jednostavno prirodnim, kao da je to samo po sebi razumljivo.
Takva vina vrlo jasno daju do znanja i najiskusnijem vinopiji i površnom pilcu da su u organizam upravo unijeli nešto što im paše. Makar ne mirišu na korjenasto povrće, još manje na citruse i uopće su lišena površnih senzacija izuzev privremenih aroma neposredno nakon otvaranja boce.
Sva ova vina trebaju prodisati u čaši. Sva isprva daju različit začin na nosu, ali sva posjeduju širinu na nepcu, stanovitu opuštenost i mekoću koju ne ostvaruje niti jedna druga žilavka baš toliko uspješno, a nakon dovoljno vremena počinju sličiti jedna drugoj u onom što je ionako najvažnije.
Možda se kod nekih koncentriranih žilavki njihov aromatski raspon može pokušati definirati „kotačem aroma“ ili sličnim pokušajima egzaktnog utvrđivanja nečeg što zapravo ne možemo kvantificirati, ali čak i kod najboljih među njima se ono najfascinantnije i u konačnici najtrajnije, odvija unutar često nedostatnog vokabulara vinozno-mineralnih doživljaja.
Svako od ovih vina je cjelovito, ne samo zaokruženo u konvencionalnom smislu kako se često može čuti iz lakonskih opisa na prezentacijama, već cjelovito u smislu prožetosti i sažetosti svega od čega se sastoji. U mjeri da je nemoguće i nepotrebno pokušavati raščlanjivati ga.
A opet, svako ovo vino je živo, ne u smislu da je svježe i pršti od vedrine, već ostvaruje transformaciju sa smislom. Ono što riječ kompleksnost uistinu znači. Osobito kad imamo normalno vino u čaši.
Jer vina koja su danas moguća uz svu recepturu i kontrolu toliko su raširena da se na njih referiramo kao konvencionalna. Ove žilavke zapravo nisu nekonvencionalne. Brkić nije ludi fanatik koji se bori protiv vjetrenjača. Ne pokušava raditi drugačije samo zato da bi bio drugačiji i na toj diferencijaciji graditi tržišnu prepoznatljivost. Njegovi vinogradi su fantastičan primjer suživota i „bioraznolikosti“. Prvenstveno bioraznolikosti vinograda i susjeda 🙂 Generacijama su u Čitluku ljudi odrastali uz vino. Nekako je normalno vidjeti da obitelj suši svoj veš uz početne redove Brkićeve blatine. Kao što je normalno da obrađujući vinograd žilavke Brkić pozdravlja susjedu na balkonu stambene zgrade.
Ovdje, u objektivno dubokom tlu i u Brkićevom podrumu, Mjesečar svejedno nastaje biodinamičkim principima. Nema certifikat. Ne treba mu.
Bilo kao inox varijanta koja je najspremnija kako za punjenje tako i za uživanje nakon otvaranja, bilo kao macerirana žilavka s položaja Greda koja je provela dvije godine u bačvama od hrastovog drva ili kao Mjesečar, realno biodinamičko vino…
sve su to izuzetno uspjela, normalna vina. Normalno je danas raritet. Izuzetno je teško biti normalan. Uravnotežen. U balansu. Suzdržan, a itekako prisutan. Trpjeti pritiske koji te žele degradirati i izdignuti se iznad njih. Transformirati se sa smislom, dakle razvijati se i mijenjati na bolje kroz vrijeme, ono u boci i ono u čaši.
Nešto je divno „prljavo“ u mirisu Mjesečara. Neka iskonska energija bridi kroz gutljaj nakon kojeg pronalazi način da ustraje na nepcu. Možda je samo dimljeni šaran naglasio rustikalnost i dodao „zemljanost“ prepoznatom „jezeru“ Mjesečara? U odnosu na prethodno iskustvo, čini mi se još manje balzamično, a još mlađe i uznevjereno, „rastrganije“, ali moćno, puno tihe snage koja stvara tenziju na nepcu i koja ne mora urlati da bi je se čulo.
Ako sam Plavu Gredu stavljao i još uvijek stavljam, na uvjerljivo prvo mjesto Brkićevih vina, a to znači i jedno od meni najdražih vina uopće, Gredu sam uvijek nekako doživljavao najmanje mojim vinom. Sve dok Greda 2008 nakon sedam, osam godina nije demonstrirala takvu apsorpciju drva kakva se rijetko nailazi. Više je to znoj bačve korištene za odgoj Žilavke i taj slatki začin drva ubrzo postaje motar koji se odlično sljubljuje s breskvastom sočnošću i osvježavajućom kiselkastošću mariniranih zapečenih artičoka 🙂
Na kraju, najviše intrigira ne ono po čemu se razlikuju, već što je to zajedničko svim ovim vinima. Tu leži pravi identitet sorte žilavka, one u kojoj je uživao i Tin Ujević. Zašto mislim da je unatoč hercegovačkom suncu, Ujević pio Žilavku strukturom sličniju Brkićevoj?

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s