Cijena: cca 25 Eur
Svako malo se susrećem s tim. „Trying to nail the sucker“ pristup. Nije bitno vino, bitno je da ga „Ja“ organoleptički analiziram. Posljedica je da se toliko veličanstvenih vina otpisuje. Kako na službenim ocjenjivanjima vina tako i na privatnim druženjima.
Većina istinski vrijednih boca vina otvaraju se prerano i potrebno je iskustvo da bi razvio osjećaj uz pomoću kojeg razlikuješ vino koje je u nekom stvarnom problemu i vino kojem samo treba manje ili više zraka. Odnosno vremena.
Jer nikad nema dovoljno vremena. Treba probati sve. Što više to bolje. A ja kažem, više će koristi imati onaj tko provede dan i dan nakon otvaranja boce Montenidoli, nego onaj tko je za redom kušao stotine najskupljih vina.
Nešto egzotično, orijentalno… mošusno… dodaje Martina. Iskreno ne znam koja senzacija dolazi od školovanja u drvu, koja od Vernaccie di San Gimignano niti je to ovdje bitno. Prodoran, moćan ekstrakt nudi kadulju, ali ništa se ne ističe osim drva. Samo nisam skroz siguran što je ovdje “drvo”.
Na površnoj degustaciji nema greške, ali ovako osjeti se nešto. Nešto zbog čega si postavljam pitanje bi li kopiranje iste vinarske prakse čak i u slučaju ostvarivanja identičnih analitičkih parametara dalo isti rezultat u čaši. Znamo da ne bi. Nema duše u egzaktnoj jednadžbi.
Čini se da nakon 45 minuta voće Vernaccie preuzima, a drveni se utjecaj u potpunosti integrira. Međutim, tek dan nakon, esencija se razotkriva i mineral jedini ostaje čvrsto u čaši, unikatan, čist i neuništiv. Prkosi vremenu po prirodi. Daje nam vrijeme. Koje prečesto ne znamo cijeniti.
Strpljenje i poniznost nisu isto što i neznanje i slabost.
Dnevnik vinopije 