Dnevnik vinopije

15.03. održana je tematska radionica Vinske čitaonice u Vinodolu na kojoj su predstavljena domaća vina koja kvalitetom onoga što ostvaruju mogu biti konkurentna bilo gdje u svijetu.

To nisu samo „Best Buy“ vina najbolje kupnje i slične tržišne kategorije. To su vina koja u većoj ili manjoj mjeri utjelovljuju i predstavljaju Hrvatsku ponudu u globalnom kontekstu.

Danas mogu naručiti vina od bilo kuda u svijetu, ali ovo su vina koja sam naručivao najviše. Ima ih još, ali morali smo se odlučiti za 8 zbog formata i smisla radionice.

Započeli smo mjehurićima. Kriterij po kojem je Millenium u ovoj selekciji nije samo cijena koja je dakle jedna od najnižih u maloprodaji za pjenušac klasične metode. Kriterij je kontinuitet jer obitelj Tomac sad već desetljećima brusi vještinu pravljenja pjenušaca, a još važniji kriterij je podizanje razine kvalitete. Novi degoržmani Milleniuma su poput nekadašnjeg Classica, taman toliko robusniji i neuglađeniji da se razlikuju od Diplomata, ali pristupačna istinska vrijednost.

Piquentum Blanc vjerojatno je prva istrijanska Malvazija koja ne pripada nijednoj dominantnoj stilistici. Jedina „stilistika“ ovdje uvjetovana je obilježjima berbe i premda sam doživio čudnovatih čepova i raznih oscilacija, Brečevićeva je Malvazija jedna od još uvijek malobrojnih istinskih Malvazija. Nakon izvrsne 2015. Dimitri je s 2016. ponovo dokazao da Malvazija takva kakva je može biti karakterno vino.

Blistalo je te večeri ovo vino i osobno mi je baš jako drago zbog toga. Upravo je ovaj „prirodnjak“, koji i zajedno s Dimitrijem nastupa na sajmovima prirodnih vina, ostvario jedno od najznačajnijih kontinentalnih bijelih vina Hrvatske. Unatoč fascinantnim amplitudama ili baš zato, Kosovčeva vina su značajna, a osobito ovo – Škrlet Selekcija 2011. Dugo smo razbijali glavu bi li radije otvorili zavodljivi Chkrlet iz 2016., ali sad mi je drago da smo se odlučili za Selekciju iz 2011. Premda koncepcijski vina brzog gutljaja, fantastično doziran začin energizirao je nepce na način neusporediv s bilo kojim drugim hrvatskim bijelim vinom. Ne Škrletom, već bilo kojim vinom i kad bi morao uspostavljati analogije, bojim se da je čika Tvrle 😉 bio u pravu sa suhim Furmintima vulkanskih terroira Hungarije 😀

Ako su već ova vina iz „Svetsko, a naše“ kategorije, sljedeće je definitivno „naše“. Potpuno u skladu s prepoznatljivim stanjem uma, iz više pomodarskih nego suštinskih razloga malotko ga cijeni kao nekad kad se i prodavalo po dvostruko višoj cijeni. Bijelo Venje Ive Enjingija veliko je hrvatsko bijelo vino, a usporedba godišta jedno od najzanimljivijih radionica i druženja u kojima sam imao privilegij sudjelovati. Vino koje miriši na Božić, odnosno obilje božićnog stola punog svega najboljega, kao što je to Venje u svojoj raskoši Traminca, Sauvignona, Graševine, Rizlinga i Pinota.

Matković potpisuje vina u koja sam se zaljubio ne zbog hipsterskih etiketa i još manje zbog proklamiranog manifesta iskrenih vina. Iskrena vina svatko normalan će podržati 🙂 osobito konzumacijom 😉 ,a osobito Frankovku. Prezrena sorta u ovim podnebljima vrlo je cijenjena u nekim drugim. Kad je netko ostvari na način koji je rustikalan, kuštrav, energičan i adekvatno zemljan, onda je iskrenost uvjerljiva.

Jasno se sjećam Vinsitre kad sam prvi put probao Noir Nobile 2005 i Cabernet Franc 2007. „Tko to kuži?“ pitao me nekidan Vjeko. Umjesto rezignacije dominantnim preferencijama domaćeg tržišta, odgovaram kako sam sretan jer ovo vino smatram osobnim „otkrićem“. Ukratko, ovaj istrijanski Chinon jedno je od najboljih Hrvatskih crnih vina. Točka. Po cijeni takvoj da sam naručivao kartone. „Više za mene :)“ odgovaram. Aktualno godište je 2011., međutim tko još ima 2009. i 2007. neka uživa jer je još šteta otvarati premladu 2011. kojoj treba dva sata u dekanteru i pola sata u čaši. A tko ima 2006. nek se javi. Postat ćemo najbolji prijatelji 🙂 🙂 🙂

Ritoša. Majstor sklada. Iz godine u godinu jedan od najboljih hrvatskih Cabernet Sauvignona, a 2015. je najbolja dosad. Opet isti kriteriji, rastući kvalitet, kontinuitet i cijena. Uostalom, vina Ritoša kao da su pretplaćena na Preporuku Vinopije. Pristupačnost Ritoše u maloprodaji postala je referentna točka pametne kupnje, ali ovaj Cabernet je dodatno nadahnut.

Intenzitet na nepcu, prepoznatljiva bordoška matrica… birane i utemeljene riječi za paradoks ovih krajeva. Neretva i kuća Prović. 2010 MC bilo je jedino „kvalitetno“ vino kraj svih „vrhunskih“ (i Bibichevog „stolnog“ Alepha ha ha ha) koje je pred dvije godine skupili najviše bodova na sijepom kušanju hrvatskih bordoških kupaža. 2012 MC još bolji, a 2013 MC ništa slabije 😉

foto courtesy of Pret-a-wine :-*