Tradicionalne bijele sorte Dalmacije brojne su. Danas su popularni Pošipi ili Grk ili druga vina dalmatinskih autohtonih sorata, međutim najraširenije i kulturološki najvažnije bijele sorte Dalmacije su Debit i Maraština (Rukatac).
Zbog specifičnih klimatoloških obilježja koji osiguravaju ravnomjerno i potpuno dozrijevanje grožđa, područje Skradina, Plastova, Promine… osigurava plod ponajbolih svojstava za pretvorbu u vino.
Sladić Marko i Sladić Ante, Debit, 2017.
Zanimljivo je usporediti debite dva susjeda iz Plastova 🙂 Podjednakih deklariranih alkohola (cca 12%) jedan i drugi ostvaruju pitak, osvježavajući Debit.
Međutim je kod Marka Sladića zrelost materijala osjetna, bez narušavanja pitkosti cjeline. Čak takva da se vino čini kao da nije skroz suho. Međutim jest. Najvažnija karakteristika ovog Debita je opuštenost, dozirani oksidativni moment. Ipak, obzirom da sočna svježina djeluje vrlo moderno u cjelini, očito je ovdje stilski statement formirao vino.
Ante Sladić ostvaruje drugačiju emulziju. Kompatibilne kiseline drže svježinu, vino nije naporno, uopće nije napucano da pršti svježinom jedno ljeto i onda se raspadne, ali opet jest „moderno“ vinificirano. Odličnoj vibri pomaže i jedan od najuspjelijih primjera redesigna (realno novog dizajna) vinske etikete ne samo u Hrvatskim okvirima.
Sladić Marko i Džapo, Maraština, 2017.
Po ovome je podrum Sladića s logotipom vuka 😀 najpoznatiji. Premda također deklariranih nevisokih 12,7% alc, već na nosu je „travarica“ intenzivno aromatična. Na nepcu je jasno da se radi o strukturiranijem vinu punijeg tijela koje prati i teža jela od ljetnih vrućina. Uz pravi sir i maslinovo ulje, malošto mi još treba.
Džapo, donedavno mi potpuna nepoznanica. Ova je Maraština osjetno „zelenija“ od impresivnog uzorka 2016. koj pamtim. Ali treba joj još vremena. Da taj zreli, neforsirani materijal pronađe svoj balans u boci. Trenutno se čini manje opušteno, stegnuto i kontrolirano da izbjegne zamke oksidativnog pristupa. Ali i šarm koji takvo vinarenje omogućuje.
Možda se zato doima manje tradicionalnim od tog uzorka iz 2016., ali je i dalje to autentična Maraština. S vinograda Promine.
Opojno mediteransko cvijeće i žustar gutljaj funkcioniraju kao skladna cjelina. Možda i nije vino za pamćenje, ali jest za neopterećeno uživanje. Vino koje vremenom u čaši omekša, opusti se i uravnoteži postajući još cjelovitije…
Džapo, Debit, 2017.
Moj favorit ovog ljeta je Džapo Debit, premda još uzorak iz bačve, u cjelosti je formiran. Ta karakteristična tupa kiselina i lakoća 13% alc. s dosta tijela, a bez osjetne težine…
Mlijeko.
Dorađeno, ali ne pretjerano. Upravo toliko koliko treba da sve tvrde arome krša ostanu sačuvane u vinozoj priči, bez da „prebaci“ na žutine i sl. ili još gore, na tehnicirane ananase, nekatarine i pičkematerine.
Ovdje se još osjeća kruška. Osnovna fermentativna aroma valjda svih bijelih sorata. Jak materijal. S mudima.
Taman toliko aromatski uskraćen da se može neopterećeno uživati dok ljetni vjetar škaklja u ušima.
Živjeli!
Dnevnik vinopije 