Možda je to pitanje prestiža ili afirmacije vinara, sposobnost da ostvari takozvano „veliko vino“. Termin veliko vino preuzet je iz strane literature i kako se to nerijetko događa, „izgubljen u prijevodu“. Pravo značenje „veličine vina“ sadržano je u francuskom „vin de garde“. Tu je jasno da se radi o vinu sposobnom dozrijevati jer, unatoč narodnim poslovicama, većina vina nije sposobno dozrijevati. Sposobno je dulje ili kraće vrijeme odolijevati neminovnom starenju i odumiranju. Dozrijevanje u boci znači da je vino vremenom potpunije, uravnoteženije, razvijeno, dublje, ekspresivnije u onome što je bitno, nego u trenutku punjenja ili puštanja na tržište.
Potpunije nema veze s punoćom. Punoća je termin kojim opisujemo „tijelo vina“ i od analitičkih pokazatelja percepcija punoće, osobito na prvu loptu, često korespondira s količinom ekstrakta. Pogrešan prijevod nastaje upravo zbog te prve lopte. Nisu samo laici, već iskusni ljubitelji i sami vinari skloni napucana, (pre)teška, (pre)ekstrakna vina nazivati „velika“, samo zato što pune usta percipiranom gustoćom.
Potpunije ima veze sa cjelovitošću, a ona je nemoguća kod vina koja nisu u „balansu“. Česta okolnost upravo opisanih vina je da nisu u balansu te unatoč tome što mogu imati visoke analitičke razine svih komponenti koje se smatraju preduvjetima „trajnosti“ vina (alkoholi, kiseline, tanini…) ne mogu ostvariti temeljni uvjet da bi bila „velika“ – razvoj u boci.
Nema tu priče o primarnim, sekundarnim i tercijarnim aromama i sličnim konvencijama koje odmažu više nego pomažu u razumijevanju vina. Sve arome dozrijevaju i produbljuju se. Otvori Stagnum 2003 ili 2005 i voćni aspekt će biti drugačiji, ali itekako prisutan. Više se nitko ne čudi Teranima koji tek nakon deset godina blistaju punim sjajem. To su velika vina ili barem vina s agendom da budu velika.
Kad bi sva vina bila velika, bio bi to tužan svijet. Jer niti jedno onda ne bi bilo veliko. Meni puno češće trebaju „mala“ vina. Čini se da imam sreće, da su logično sva ostala takva, „nevelika“. Na žalost, nisu. Da su sva ostala vina samo nevelika, bio bi to sretan svijet. U kojem ne bi bilo „Vezaka“. Niti lažnih proizvoda „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ s degradiranom kategorijom koju jedva zadovoljavaju.
„Mala“ vina također imaju životnu krivulju. Preduvjet za to je da imaju život. Da su stvarna. Da nisu samo proizvod kreiran da zadovolji pH koji prosječan potrošač preferira. Da ne „nestanu“ iz čaše 15 minuta nakon što su natočena. To uopće nisu vina, već legalne prijevare. Uglavnom, anestezirana i istehnicirana do mjere da je sav život ukoliko je ikad postojao nepovratno isisan iz njih.
Zato mi je drago da i u Hrvatskoj nastaje sve više ozbiljnih aspiranata za „velika vina“. Ali mi se čini da je sve manje težnje da se ostvare „mala vina“. Stoga me sve više veseli kad s vremena na vrijeme otkrijem novo ili potvrdim poznato „malo“ vino.
Marko Sladić, Plavina, 2015.
Tiho, nenametljivo, korisno. Plavina nije vino koje impresionira, ali je vino koje je izuzetno zahvalno. Kad je ovako čvrsto, dobro balansirano, s nenametljivom voćnom svježinom, ugodnom vinoznošću… to je vino koje iznenadi ako ga propustiš osjetiti i koje proradi uz tanjur skoro bilo čega što bi taj dan poželio.
Nije to samo food friendly kvaliteta. Kameno tijelo se formira u čaši nakon dovoljno vremena. Smiruje i uravnotežuje. Ne treba mu ništa više iznad 12,7% alc.
Carska vina, Blatina, 2015.
Kad smo kod kamenja… pao mi jedan sa srca kad sam probao ovo. Nakon ne baš uvjerljive 2014. godine ovo je drugačija pjesma iz Podruma Grge Vasilja.
Nije ovo prvi put da Hercegovina ponudi favorita u ovoj kategoriji. Svako malo pojavi se neki „super best buy“ poput Krša ili Nuićeve bazne Blatine (Mislim 2012 ili 2013).
Začin i zemlja na nosu, a sočni voćni poljubac na nepcu. Dinamično, vino brzog gutljaja, ali ugodno koliko i nepretenciozno. Iskrena i srčana okrjepa, fruit&dirt vino s odličnim têkom, koji traje taman toliko da ne možeš prestati 🙂
S tom pomalo mračnom aromatikom te s hladnim uklopljenim voćnim kiselinama koje više podsjećaju na neki Teroldego nego uobičajen crnjak Juga, istovremeno je versatilno i samodostatno. Super korisno vino, s karakterom. 13%
Teskera, Didovo crno, 2015.
Okrjepa. Bez rustikalnog momenta djeluje „pročišćeno“, ali nije „sterilizirano“. Koncipirano da svoju svrhu ostvari uz jelo. Npr. šalšu s tjesteninom, kad pikantna rajčica pleše s dobro uklopljenom svježinom vinskih kiselina.
Nije to tvrdo vino, tanini su nebitni u doživljaju, ali je čvrsto. Deklariranih 12% alkohola je taman koliko treba za prekrasno i nepretenciozno – vinsko iskustvo.
Vino koje bi uvijek rado popio. Uz ručak ili večeru. Koje bi si morao moći priuštiti i o kojem nemam potrebu pisati poeme da bi uživao u njemu.
Dnevnik vinopije 